Andreas Papandreu

Andreas Papandreu, otac bivšega grčkog premijera Georgiosa Papandreua (2009. – 2011.), osnovao je Panhelenski socijalistički pokret (PASOK) nakon pada vojne hunte 1974. godine. Prije dolaska na mjesto premijera (od 1981. do 1989., zatim od 1993. do 1996., kada je preminuo) bio je personifikacija nekomunističke i nacionalističke radikalne ljevice. Na stranicama Le Monde diplomatiquea godine 1977. izrazio je svoje protivljenje pridruživanju Grčke Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) kao preteči Europske unije, no Grčka je u EEZ ipak ušla 1981. godine.

Najsuroviji oblik zavisnosti je onaj koji je zasnovan na izravnoj vojno-političkoj intervenciji, to jest na korištenju mehanizma prinude koji manje ili više poistovjećujemo s državom. U naše doba, takav oblik zavisnosti povijesno povezujemo s kolonijalizmom, no on nije povezan isključivo s njime. Režimi koje su Sjedinjene Države nametnule u Južnoj Koreji i, na neko vrijeme, u Indokini, tipičan su primjer “država-klijenata” kakve je SAD osnivao u različitim dijelovima svijeta.

Grčka je bila prvo američko iskustvo “vijetnamskog” tipa. Nakon završetka građanskog rata, Amerikanci su reorganizirali grčki državni aparat, a posebnu su pozornost posvetili oružanim snagama i obavještajnim službama, koje su preobražene u produžetak CIA-e u isto vrijeme kada je američka vojna misija imala apsolutnu kontrolu nad strukturom i funkcioniranjem oružanih snaga odgojenih na načelima atlantizma i straha od “komunističke opasnosti”. Amerikanci su uspostavili izravne veze s kraljevskom palačom i desnicom, svojim produžecima u grčkom političkom prostoru, povećali su i svoju kontrolu nad sindikatima, bankarskim sustavom te naposljetku i nad kulturnim i znanstvenim aktivnostima naše zemlje. Poslijeratna Grčka “postavljena je na noge” s korumpiranim i kontroliranim državnim aparatom te investicijskim aktivnostima kojima su ravnale američke banke i organizacije za ekonomsku pomoć. Grčka je tako početkom 1960-ih bila spremna otvoriti svoje granice invaziji multinacionalnog kapitala; ušla je u vlak za EEZ, postala predziđe Sjevernoatlantskog pakta (NATO) i spremište nuklearnog arsenala Sjedinjenih Država na istočnom Mediteranu.

Sjedinjene Države su izvele okupaciju grčkog teritorija u nekoliko etapa: prvo kroz intervenciju vojno-političke nadgradnje (aparata prisile); zatim, gotovo istodobno, nametanjem kontrole nad procesom akumulacije kapitala kako bi se stvorili nužni preduvjeti za sigurne i unosne investicije; i naposljetku, od 1960-ih, invazijom multinacionalnih kompanija, koja je odredila strukturu kapitalizma periferije u našoj zemlji.

Grčka društvena i ekonomska struktura posjeduje sva obilježja ustroja perifernog kapitalizma. U mnogim sektorima grčke ekonomije (poljoprivreda, stočarstvo, zanatska proizvodnja, maloprodaja itd.) način kapitalističke proizvodnje nije ugušio pretkapitalističke oblike proizvodnje. Stanje trgovine između sela i grada (s jedne strane uvoz industrijskih proizvoda, a s druge izvoz poljoprivrednih proizvoda) za poljoprivrednike je jednako pljački; dakle, unutar države se odvija primarna akumulacija kapitala u velikim razmjerima. Vanjska trgovina ima sva obilježja “nejednake razmjene” i olakšava prelijevanje društvenog viška u metropolitanska središta. Kako se multinacionalni monopolistički divovi šire, tako je sve vidljivije prelijevanje društvenog viška putem mehanizama kojima multinacionalna društva raspolažu na globalnoj razini.

Istovremeno s vojno-političkom intervencijom Sjedinjenih Država na međudržavnom nivou, multinacionalni kapital je razvijao sustav izravne i potpune kontrole nad grčkom vladom i državnim aparatom, kako bi se stvorile institucije koje bi stranom kapitalu dale povlašten položaj u odnosu na njegova slabokrvnog ortaka, grčki kapital. A ta grčka vlada osmislila je pravila financiranja, planiranja, sindikalizma, obrazovanja i kulturnih struktura kojima nastoji integrirati Grčku u svjetski kapitalizam, uz zadržavanje njezina perifernog karaktera. Upravo se iz tog kuta treba promatrati pristupanje Grčke Europskoj ekonomskoj zajednici. (…)

EEZ obilježavaju tri strukturne značajke: carinska unija, sloboda kretanja kapitala i sloboda kretanja radne snage. Odsustvo zajedničke monetarne i proračunske politike podrazumijeva odsustvo kontrole nad monopolističkim kapitalom unutar EEZ-a; tako taj kapital prvenstveno kontroliraju Sjedinjene Države, a zatim Zapadna Njemačka. Taj problem neće razriješiti Europski parlament. Štoviše, mehanizam koji se sada nalazi u rukama Sjedinjenih Država i Zapadne Njemačke prerast će u mehanizam kontrole Zapadne Europe. U svom sadašnjem obliku, EEZ je zajednica monopolističkog kapitala: konsolidacijski mehanizam za ostvarenje dominacije američko-njemačkog kapitalizma u Europi.

Davno prije neomarksista, Gunnar Myrdal iznio je tezu koja glasi: kada se jedna relativno nerazvijena zemlja (u okviru neke ekonomske zajednice) udruži sa zemljom koja je relativno razvijena, ekonomski jaz već prisutan među njima samo će se povećati, to jest pridruženje će se negativno odraziti na zemlju koja je relativno slabo razvijena. Takva sudbina neće zaobići ni Grčku ako pristupi EEZ-u.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić