Daniel Paris-Clavel

Na početku 20. stoljeća borba britanskih sufražetkinja za biračko pravo vremenski se poklopila s uvođenjem japanskih borilačkih vještina u Europu. Taj je razvoj događaja presudno utjecao na jednu od prijelomnih političkih borbi prošlog stoljeća, iako je s vremenom zataškan uljudnim i građanskim interpretacijama koje dominiraju kolektivnim sjećanjem

Pod redateljskom palicom Sarah Gavron i po scenariju Abi Morgan, britanski dugometražni film “Sufražetkinje” izašao je u studenom 2015. godine.1 Iako je zaslužan već samim time što postoji i što je zaista pristojno odglumljen, mogao bi razočarati pristaše dinamične upotrebe filma u službi jednako dinamične teme.

Kroz priču o politizaciji mlade radnice film daje pregled nekoliko značajnih akcija koje su oko 1913. godine vodile aktivistkinje u borbi za žensko pravo glasa. Nažalost, kako se miješanje filmskih žanrova očito doživljava kao tabu, plačljiva suzdržanost “socijalne drame” odnosi prevagu nad stvarnim bogatstvom povijesnih činjenica kojih se ne bi posramio ni akcijski film.

Naime, da bi ostvarile svoja prava, ove prethodnice pokreta za oslobođenje žena iz 1970-ih godina znale su pogoditi prava mjesta. To im je omogućilo, ne samo da 1918. osvoje pravo glasa za osam milijuna Engleskinja starijih od 30 godina (zatim 1928. godine za sve punoljetne Engleskinje), nego i da redefiniraju odnos žena prema političkom i obiteljskom nasilju. Dovoljno za sanjarenje o novoj filmskoj adaptaciji s Ginom Carano i Rondom Rousey – glumicama i prvakinjama u mješovitim borilačkim vještinama (MMA), borilačkom sportu u kojem se koriste nogama, šakama i borbenim trikovima – kao uistinu udarnim sufražetkinjama…

Prisjetimo se nekoliko činjenica. Godine 1903. Emmeline Pankhurst (1858.-1928.), umorna od nenasilnih oklijevanja sufražetskih organizacija, osniva Žensku socijalnu i političku uniju (WSPU) sa svoje dvije kćeri, Christabel (1880.-1958.) i Sylvijom (1882.-1960.). Pljunuvši policajca, Christabel je 1905. godine otvorila niz proizvoljnih uhićenja koja će se okomiti na obitelj Pankhurst i aktivistkinje Unije.

Unija brzo podiže prašinu jer Emmeline Pankhurst od 1910. zagovara direktnu akciju za privlačenje pažnje, u prvom redu nadovezujući se na “Black Friday”, feministički prosvjed koji je policija ugušila neviđenim nasiljem. Žene koje će mediji prozvati “sufražetkinjama” tada će napasti sakrosanktno privatno vlasništvo, razbijajući izloge, podmećući požare u nekoliko bogataških kuća, uništavajući golf terene i kraljevske botaničke vrtove.

Taj prihvaćeni vandalizam, u kojemu se miješaju građanski neposluh i sabotaža, još uvijek nije ništa prema svakodnevnom muškom nasilju: aktivistkinje su diskriminirane čak i u svojim kućama i na radnim mjestima i izložene čestom vrijeđanju na ulici. Gađaju ih kamenjem kad prosvjeduju, a neki muškarci idu toliko daleko da se na mitinzima penju na pozornicu ne bi li udarili govornice, pod podrugljivim pogledom policajaca koji čekaju svoj red. A kad aktivistkinje u zatvorima pribjegavaju sustavnom štrajku glađu da bi dobile status političkih zatvorenica, hrani ih se na silu…

Zabrinute zbog stalno rastućeg broja (muških) građana potresenih tim mučenjima, vlasti 1913. godine objavljuju “Cat and Mouse Act”: štrajkašice glađu se puštaju na slobodu kad im se zdravstveno stanje previše pogorša, da bi ih se po oporavku iznova uhitilo… Za sufražetkinje postaje ključno spriječiti tu okrutnu igru mačke i miša, koja otvoreno cilja na zatiranje pokreta. Ovdje na scenu stupaju samuraji.

Ju-jitsu, doslovce “mekana vještina”, upotrebljava snagu protivnika protiv njega, tako da postaje moguće oboriti fizički jačeg protivnika. Razvili su ga samuraji feudalnog Japana kao tehniku borbe golim rukama, a iz njega su se razvili džudo, aikido i, nešto nedavnije, brazilski jiu-jitsu. Godine 1898. stanoviti Edward William Barton-Wright (1860.-1951.) donio ga je u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon što ga je proučavao u Japanu. Koristi se njime kao temeljem za vlastiti “bartitsu” (prema svome prezimenu), preteču modernih mješovitih borilačkih vještina koje kombiniraju ju-jitsu, engleski boks, francuski boks i slobodnu borbu. Njegova škola, otvorena 1900. godine u Sohou, privlači brojne učenike – vojnike, plemstvo… Upošljava ugledne profesore, poput Francuza Pierrea Vignyja, koji podučava francuski boks i borbu štapom, i čija će buduća supruga Marguerite nekoliko godina poslije razviti neobičnu tehniku samoobrane kišobranom. No prije svega, školi u prilog ide dragocjena prisutnost dvojice japanskih majstora, Yukia Tanija (1881.-1950.) i Sadakazua Uyenishija (1880.-?).

Nakon javne demonstracije koja ih je opčarala, Edith i William Garrud, par profesora tjelesne kulture, istog se trena upisuju u školu Bartona-Wrighta. Škola se zatvara 1903. godine, a njih dvoje slijede Uyenishija, koji otvara svoju (School of Japanese Self-Defense), da bi je preuzeli po učiteljevu povratku u Japan. Edith Garrud (1872.-1971.) ondje podučava žene i djecu ju-jitsuu. Usporedo s tim, u londonskom East Endu otvara dvoranu za treniranje – dojo, namijenjenu podučavanju sufražetkinja iz WSPU-a i iz Women’s Freedom League, koja je nastala 1907. godine raskolom WSPU-a.

Pravi ratnički duh

Za ondašnju ženu, već samo bavljenje sportom je politički čin. Edith Garrud je k tomu feministička aktivistkinja. Sa svojih metar pedeset, nema joj dražeg od dokazivanja superiornosti spretnosti nad sirovom snagom, kada se tijekom demonstracija vragolasto suprotstavlja statistu prerušenom u policajca. Edith promovira žensku samoobranu ne samo svojim satovima, nego i pojavom u prvom engleskom filmu o borilačkim vještinama (“Jiujitsu Downs The Footpads”, 1907.), postavljanjem komičnog kazališnog komada protiv bračnog nasilja (“What Every Woman Ought To Know”, 1911.) i pisanjem članaka, posebice u “Votes For Woman”, novinama WSPU-a. Konačno, ne libi se popeti na vrh zidova zatvora Holloway i ondje iz svega glasa pjevati u potporu zarobljenim sufražetkinjama.

Godine 1913. s obzirom na razmjere represije simbolizirane primjenom “Cat and Mouse”, Sylvia Pankhurst zahtijeva od WSPU-a formiranje “službe sigurnosti” zadužene za zaštitu prosvjednica od snaga reda. Tako nastaje Bodyguard, skupina od četrdesetak žena pod obukom Edith Garrud, koja sakriva zalihu oružja ispod tatamija svoje sportske dvorane. Na čelu skupine je Gertrude “Gert” Harding (1889.-1977.), Kanađanka koja se u London doselila 1912. godine, slavna po čupanju orhideja iz kraljevskih botaničkih vrtova – pothvatu koji su vlasti prvo pripisale muškarcima jer im je bilo nezamislivo pojmiti da su se žene uspjele popeti preko okolnoga zida.

Skrivajući pod svojim haljinama cigle, gimnastičke čunjeve ili palice otuđene od policajaca, članice Bodyguarda štite prosvjede i mitinge, trudeći se hrabrošću i domišljatošću nadoknaditi to što su brojčano slabije. Više se ni ne broje prijelomi, rane i kvrge u njihovim redovima. Planiraju kretanja i načine povlačenja. Više njih se prerušava u dvojnice sufražetkinja koje policajci traže, poput Emmeline Pankhurst, kako bi ih time izludjele nakon mitinga.

Tisak, koji brzo prenosi njihove podvige, smislio im je nadimke “sufrajitsu” ili “amazonke”, a vladajući čupaju kosu suočeni sa ženama koje skidaju gaće vlasti otimajući policajcima tregere. “Što se naših suborkinja tiče, piše Emmeline Pankhurst u čast svojim zaštitnicama, one su u punoj formi i vrlo ponosne na svoje podvige (…) Naša drugarica kojoj su razbili lubanju odbila je šivanje jer je željela zadržati što vidljiviji ožiljak. Pravi ratnički duh!”2

No i policija zna nasamariti. Godine 1913. uhićuje Emmeline Pankhurst na povratku s putovanja u SAD, još na brodu, kako bi izbjegli bilo kakvu intervenciju Bodyguarda koji čeka u luci. Međutim, bobiji se većinu vremena zadovoljavaju udarcima, s palicom u ruci, računajući na svoj broj i brutalnost. Tako je bilo i tijekom “bitke u Glasgowu” 1914. godine: tijekom mitinga WSPU-a u Škotskoj Emmeline Pankhurst osujećuje policijski nadzor pretvarajući se da je obična gledateljica. No kad se probije do tribine, pedeset policajaca baci se na govornicu, koju brani 30 članica Bodyguarda, pod šokiranim pogledima četiri tisuće gledatelja. Nasilnost i proizvoljnost uhićenja, k tomu tijekom dopuštenog skupa, pridobit će mnogo neodlučnih na sufražističku stranu.

Nakon britanskog ulaska u rat protiv Njemačke, Emmeline Pankhurst odlučuje prekinuti akcije WSPU-a, raspustiti Bodyguard i pozvati Engleskinje na podršku nacionalnim ratnim naporima. Ta odluka, koja cilja na isticanje uloge žena kao građanki da bi potvrdila legitimnost njihovih građanskih zahtjeva, urodit će plodom 1918. godine. No definitivno će posvađati Sylviju Pankhurst – koja se pridružila lijevim komunistima koji se protive ratu – i njezinu majku. Sve više u strahu od moguće komunističke revolucije, Emmeline će se na koncu priključiti Konzervativnoj stranci. Što se Edith Garrud tiče, ona će do 1925. godine nastaviti podučavati ju-jitsu sa svojim mužem, ohrabrena svojim statusom prve žene na zapadu, učiteljice borilačkih vještina.

S druge strane La Manchea, te neustrašive “jujitsufražetkinje” utječu na neke duhove, među kojima i na Madeleine Pelletier (1874.-1939.), prvu ženu psihijatricu i slobodarsku socijalističku aktivistkinju. Nakon što je 1908. godine sudjelovala u prosvjedu londonskih sufražetkinja, Pelletier u svome časopisu, La Suffragiste, brani razbijački aktivizam svojih sestara: “Jasno je da razbiti izlog nije argument, ali ako je javno mnijenje gluho za argumente, a osjetljivo samo na razbijena stakla, što nam je činiti? Razbiti ih, naravno.”

Takav je duh na neočekivan način, u sasvim drugom kontekstu, utjelovljivala pjesnikinja Qiu Jin (1875.-1907.), “prva kineska feministkinja”, koja se ponajprije borila protiv tradicije utezanja stopala. Učila je kineske i japanske borilačke vještine kako bi pripremila ustanak protiv Mandžurske dinastije. Podučavajući tjelesnu kulturu u školama za djevojčice, koje je odmah zatim učila koristiti oružje, izazvala je sablazan nagovarajući učenice da nauče neki zanat. Odrubljena joj je glava zbog pokušaja državnog udara 1907. godine.3

Zato što su znale da potlačene žene uvijek prve plate za štetu, te pionirke društvene i feminističke samoobrane usudile su se redefinirati ženskost prema svojim realnim potrebama. Kroz bavljenje jujitsuom, sufražetkinje su preduhitrile upozorenje koje je dala austrijska sociologinja i trenerica Irene Zeilinger u svom “Malom priručniku za samoobranu za sve žene kojima je dosta toga da šutke trpe maltretiranje”:4 “Agresor odlučuje da će biti nasilja. Na nama je da odlučimo prema kome će to nasilje biti usmjereno.”

* Daniel Paris-Clavel je pokretač i urednik časopisa ChériBibi, posvećenog popularnoj kulturi.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat

1 Izlazak DVD-a najavljen je za ožujak 2016. godine.
2 Navod iz Tony Wolf, Edith Garrud: The Suffragette Who Knew Jujutsu, Lulu.com, 2009. Usp. također strip Suffrajitsu: Mrs Pankhurst’s Amazons, Tony Wolf i Joao Vieira, Jet City Comics, Tacoma (Washington), 2015.
3 Usp. Suzanne Bernard, Qiu Jin. Féministe, poète et révolutionnaire, Le Temps des cerises, Montreuil, 2006.
4 Irene Zeilinger, Non c’est non, Zones, Pariz, 2008.