David Garcia

Zaljevski emirat Katar, unatoč svojoj skromnoj veličini, ima neograničene ambicije. U pokušaju da naftno bogatstvo pretvori u globalni utjecaj i moć, vlada ne štedi novac za gigantske projekte, od kojih je organizacija Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine tek posljednji. No veliki građevinski poduhvati zahtijevaju i znatnu radnu snagu koju Katar, zbog praktičnosti i uštede, uvozi iz zemalja Južne Azije. Upravo je zbog nogometa pažnju svjetske javnosti privukao odnos prema tim stranim radnicima čiji zakonski status, baš kao i politički sustav Katara, podsjećaju na davno minula stoljeća

Naš konvoj kreće diskretno kako ne bismo privukli pažnju policije koja uglavnom tjera zainteresirane za sudbinu stranih radnika. Iza prašnjavog puta iz polutame izviru barake u nizu. S fasadama bez žbuke i posvuda razbacanim hrpama šute, ovaj “radnički kamp” izgleda poput divljeg naselja. No drugi najveći katarski grad Al Rajan, u kojem je kamp smješten, ugostit će nekoliko utakmica svjetskog prvenstva na svom stadionu Ahmed Bin Ali.

Dvanaestak indijskih i nepalskih radnika ovoga gradilišta smještenog oko dvadeset pet kilometara sjeverozapadno od glavnoga grada Dohe danas prima u posjet sindikalno izaslanstvo Međunarodne federacije radnika u građevinarstvu i drvnoj industriji. U sićušnoj spavaonici od svega devet četvornih metara naslagano je osam kreveta na kat s prljavim i trošnim madracima. Jednoglasno se žale: “Prošlo je četiri mjeseca otkako su nas zadnji put platili”. Oskudijevajući u novcu i glavnim potrepštinama, ovdašnjih osamdeset stanara zadužuje se uz lihvarske uvjete kod lokalnih trgovaca mješovitom robom koji nemaju ništa više skrupula od poslodavaca. A ovi dugovi nadovezuju se na kredite koje su morali uzeti ranije kako bi isplatili proviziju koju protuzakonito zahtijeva agencija za zapošljavanje u njihovoj matičnoj zemlji da bi ih spojila s poslodavcem u Zaljevu. Mršavu ušteđevinu šalju pak obitelji koja je ostala kod kuće.

Već petnaest mjeseci Rajiv V.1 iz indijske savezne države Zapadni Bengal radi u Kataru. Ovaj tesar u tridesetim godinama uštedi pola zarade (u iznosu od 300 eura) za potrebe svoje supruge koja sama odgaja njihovog sina. Prema procjenama katarske vlade, tijekom 2014. godine migrantski su radnici poslali preko 10,7 milijardi eura u svoje rodne zemlje. Ionako rijetki oblici razonode, čak i ako im nisu nepriuštivi, onda su im doslovno zabranjeni: “Mnoge četvrti u Dohi nedostupne su migrantskim radnicima jer su proglašene ‘obiteljskim zonama’ čime se dodatno ograničava sloboda kretanja”, ističe zadnji izvještaj Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC).2 Smješteni u rubnim područjima grada vrlo daleko od posla, rade po trinaest sati na dan, računajući i vrijeme putovanja. Njihov se kolektivni život svodi na povremena okupljanja unutar svoje zajednice. “Naši kolege priređuju veliko slavlje za nepalsku zajednicu na međunarodni dan migranata 18. prosinca. To je prilika da se radnici okupe pod krinkom kulturne proslave”, objašnjava Binda Pandey, čelnica nepalskog sindikata Gefont te članica upravnog vijeća Međunarodne organizacije rada (ILO). U Kataru su sindikati zabranjeni kao i u svim državama Zaljeva osim Kuvajta i Bahreina.

Poput ostala dva milijuna stranaca koji borave u Kataru, radnici na gradilištu spadaju pod režim tzv. kafale. Takav sustav pod palicu “pokrovitelja” i poslodavca stavlja sve strane radnike koji čine čak 90 posto ukupnog stanovništva zemlje. Šest dana na tjedan, zimi kao i ljeti kada temperature znaju prelaziti 50 stupnjeva, mobilizirana je prava vojska za gradnju stadiona na kojima Katar mora organizirati svjetsko nogometno prvenstvo 2022. godine. Strana radna snaga ne uživa gotovo nikakva prava: plaće dolaze sa zakašnjenjem pa čak i nikako, žive u nezdravim uvjetima, zabranjena im je promjena poslodavca bez njegova pristanka, oduzimaju im se putovnice, moraju dobiti dozvolu šefa za izlazak iz zemlje… Osamdeset osam ispitanih migranata koji rade na gradilištu stadiona Halifa u Dohi izjavilo je Amnesty Internationalu da nisu dobili pravo izlaska iz Katara. Što je najciničnije, sedmorica njih, porijeklom iz Nepala, spriječena su vratiti se u svoju zemlju kako bi posjetili svoje bližnje nakon potresa u travnju i svibnju 2015. godine. Odbijenicu je izdala mala katarska agencija za pribavljanje radne snage Seven Hills koja malezijskoj grupi Eversandai3 nalazi jeftinu radnu snagu za izrabljivanje.

Ohrabreni objavama u medijima o sumnjivim uvjetima dodjele organizacije svjetskog prvenstva Kataru,4 ITUC i udruge za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch i Amnesty International vode kampanju protiv ovog sustava sličnog robovlasništvu. Kafala se primjenjuje na cjelokupnom teritoriju arapskog poluotoka, od Ujedinjenih Arapskih Emirata preko Kuvajta do Saudijske Arabije. “Od ovog trenutka do otvorenja svjetskog prvenstva više od sedam tisuća migrantskih radnika moglo bi izgubiti život”, upozorava Sharan Burrow, glavna tajnica ITUC-a. Ovaj sindikalni savez vrlo aktivno djeluje pri ILO-u kojemu podnosi tužbe protiv država i multinacionalnih kompanija osumnjičenih za kršenje prava radnika. ITUC inače okuplja 350 sindikata u 150 zemalja čime zastupa 180 milijuna radnika.

No katarska vlada odbacuje alarmantne izvještaje: “Do dana današnjega nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj povezan s radom na infrastrukturi za svjetsko prvenstvo. Niti jedan.”5 Jedino odbor za organizaciju svjetskog prvenstva priznaje slučaj nedavne “prirodne” smrti dvojice indijskih radnika od srčanog udara. Jedan od njih je bio pedesetdvogodišnji ličilac koji je radio na gradilištu stadiona Halifa te je navodno podlegao zastoju srca u listopadu 2015. godine. Drugi, koji je preminuo početkom 2016. godine, bio je pedesetpetogodišnji vozač slabog srca koji je navodno umro unatoč intenzivnoj njezi koja mu je pružena. Međutim, veleposlanstva Indije, Bangladeša i Nepala bilježe devetsto smrtnih slučajeva u posljednje dvije godine od kojih se polovica vodi kao iznenadna smrt uslijed infarkta ili nepoznatog uzroka.

Glavni tajnik saveza indijskih sindikata All India Congress Committee, potpredsjednik Međunarodne federacije radnika u građevinarstvu i drvnoj industriji te bivši zastupnik stranke Indijski nacionalni kongres Ramachandra Khuntia govori nam o tim slučajevima tobože prirodne smrti koji zapravo izravno proizlaze iz iznimno teških radnih uvjeta: “Mnogi radnici zaposleni su u privatnim kućama gdje nemaju pravo pristupa sanitarijama. Prisiljeni na žeđ od jutra do mraka po često ekstremnim temperaturama, neki od njih umru od dehidracije. Pa liječnik izda potvrdu o prirodnoj smrti čime oduzima pravo obitelji na odštetu.”

Osjetljiva na svoju reputaciju kojoj su već naštetili prizori iz radničkih kampova, katarska vlada je obećala omekšati kafalu prvi put u svibnju 2014. godine. Nakon duljeg odgađanja novi zakon konačno objavljuje emir Tamim bin Hamad al Tani 27. listopada 2015. godine. No on na snagu stupa tek 1. siječnja 2017. godine, a njime se pojam “pokrovitelja” samo mijenja opće prihvaćenijim pojmom poslodavca. Radnik više neće morati tražiti dozvolu od poslodavca za izlazak iz zemlje, što je bila najznačajnija odredba kafale i nesumnjivo najeksponiranija u medijima. No zahtjev radnika da mu se izda viza smatrat će se prihvaćenim samo ako poslodavac ne uloži prigovor u roku od tri dana. “Uz zakon o radu koji je toliko neuravnotežen u korist poslodavaca, čak i ako su pravni lijekovi ojačani, ne treba tako skoro očekivati kraj zloporaba”, komentira jedan europski odvjetnik specijaliziran za ekonomsko pravo koji radi u Dohi.

Fiktivna poboljšanja

Nadahnuta primjerom Ujedinjenih Arapskih Emirata, reforma također uvodi sustav zaštite od neisplate plaće. Tako će svaki iznos naveden u ugovoru o radu morati biti doznačen putem banke. “Zahvaljujući tom rješenju zaposlenici privatnih poduzeća sa sjedištem u Kataru primat će plaću putem elektronske doznake u roku od najviše sedam dana”, radosno objavljuje vladina služba za odnose s javnošću. No problem je taj što vrlo mala manjina migranata uopće posjeduje bankovni račun: možda petina njih, prema izračunima nevladinih organizacija i sindikata. Katarska središnja banka doduše jest naložila bankarskim ustanovama pokretanje postupka otvaranja računa, ali čini se da im se baš i ne žuri primati nove klijente. Spomenuti odvjetnik pojašnjava da “banke ne žele primiti horde radnika, već im više odgovara postavljati prijenosne bankomate”. Ove osiromašene “horde” tako su i dalje osuđene na improvizirane kampove, daleko od luksuznih bankarskih ureda u Dohi čiji su posjetitelji Katarci i imućni useljenici.

Drugi skromni napredak je reforma tzv. “potvrde o suglasnosti” s ciljem “povećane slobode kretanja radnika”, kako to lijepo opisuje vlada. Kada pokrovitelj odbije potpisati ovu ispravu kojom se dokazuje “primjereno” ponašanje stranog radnika, potonji je po isteku ugovora morao do sada izbivati iz zemlje u razdoblju od najmanje dvije godine prije nego što dobije novu radnu dozvolu. Sitan napredak leži u tome što sada radniku, čiji se ugovor na određeno vrijeme bliži kraju, neće više trebati takva potvrda da bi mogao produžiti boravak u Kataru. Isto je odlučeno za radnike s ugovorom na neodređeno vrijeme koji žele promijeniti poslodavca, ali pod uvjetom da dokažu radni staž u poduzeću u trajanju od najmanje pet godina.

Katarski premijer Abdulah bin Naser al-Tani i ministar rada Abdulah al-Hulaifi su 1. studenog 2015. svečano i s puno pompe otvorili prvo “radničko naselje”, odnosno blok zgrada namijenjen stambenom zbrinjavanju 70.000 migrantskih radnika u ugodnim uvjetima što odskače od uvjeta u kojima sada stanuju stotine tisuća radnika. Tjedan dana nakon službenog otvaranja s ravnateljem vladine službe za odnose s javnošću Džasimom al-Tanijem dogovaramo sastanak u uličici radi privatnog obilaska naselja. Elegantno odjeven u dišdašu – tradicionalnu halju koju nose muškarci iz Zaljeva – ovaj mladi pripadnik kraljevske obitelji sâm vozi svoj terenac sa sjedalima od mekane kože. Ispred ulaza u naselje nalazimo se sa Zoherom D., libanonskim inženjerom koji nam je dodijeljen za vodiča, a koji je sudjelovao u gradnji te stambene zone čije su tri četvrtine još prazne.

Omeđen visokim zidovima, kamp je podijeljen između zone za stanovanje i one predviđene za razonodu i potrošnju. U naselju su dvije policijske postaje čije redarstvene snage redovito pročešljaju svaki kutak područja. Svaka zgrada ima čuvara zaduženog za nadzor stanara u jednoj sobi: četiri kontrolna ekrana povezana su s kamerama postavljenim u besprijekorno čistim zajedničkim prostorijama. S površinom od dvadeset četiri četvorna metra sobe će primati po četiri osobe. Sve izgleda idealno u ovom naselju za buduće radnike koji će usto moći uživati u kupovini u dvjesto trgovina u trgovačkom centru koji će uskoro otvoriti svoja vrata. Do kraja 2017. godine treba se otvoriti još šest stambenih naselja iste vrste, premda manje veličine, s ukupnim smještajnim kapacitetom od 379.000 kreveta.6 Kap vode u moru nezdravih dotrajalih naselja baraka, pogotovo kada se ima na umu to da će, prema ITUC-u, do početka svjetskog prvenstva dodatnih 500.000 migranata doći raditi u Katar.

Ambet Yuson, filipinski sindikalni aktivist koji je sada na čelu Međunarodne federacije radnika u građevinarstvu nakon što je rukovodio njezinim odjelom za Aziju i Pacifik, priznaje “poboljšanja” u području stambenog zbrinjavanja migranata. No jedva prikriva skepsu glede sveukupnih učinaka reforme: “Treću godinu zaredom dovodimo izaslanstvo u Katar, a u osnovi situacija oko migrantskih radnika nije se promijenila nabolje”.

Sličan dojam ima i tridesetak indijskih radnika pozvanih da govore na seminaru koji organizira Međunarodna federacija radnika u građevinarstvu na katu jednog restorana u Dohi. Oko 650.000 Indijaca čini najveću zajednicu useljenika u Kataru, ispred Nepalaca (500.000) i Filipinaca (250.000).7 Je li Vlada održala obećanje da će natjerati velik broj poduzeća da prestanu koristiti kafalu? Na to pitanje začuje se žamor nevjerice u publici. Samo osam ispitanih radnika je zadržalo putovnicu, ostalima su je konfiscirali poslodavci. Jedan se radnik digne i viče, pokazujući pritom inženjersku diplomu: “S agencijom koja me regrutirala u Indiji potpisao sam ugovor za električara. Ali kad sam stigao rekli su mi: ‘Radit ćeš kao vodoinstalater’ za plaću od 900 rijala [225 eura], odnosno upola manje od iznosa za koji sam pristao raditi”. Prosječna mjesečna plaća prisutnih radnika iznosi 275 eura, s uključenom naknadom za smještaj. Daleko ispod prosječnog mjesečnog dohotka 250.000 katarskih državljana, koji se procjenjuje na 10.800 eura.8

Bez obzira na to što su plaće smiješne, opasnost je na najvišoj razini. “Jučer je kolega izgubio ruku na gradilištu iza hotela Mercure”, prepričava jedan radnik iz Šri Lanke. Drugi pokazuje svoju ozljedu staru šest mjeseci. Padovi, udari predmetom ili vozilom: prema katarskom službenom izvješću iz 2012. godine, 22,8 posto smrtnih slučajeva kod migrantskih radnika ima “vanjske uzroke”, poglavito su to nesreće na gradilištima.9

Borbeniji radnici ističu odgovornost svojih poslodavaca, mahom zapadnih multinacionalnih kompanija koje su često nemilosrdnije od katarskih zakona. Tako jedan od njih objašnjava da je tvrtka Qatari Diar Vinci Corporation (QDVC), katarska podružnica francuske građevinske grupe Vinci, suptilno ukrala putovnice svojih radnika, da bi ih vratila šest mjeseci kasnije uslijed pritiska aktivista,10 iako je oduzimanje putovnice sada već zabranjeno lokalnim zakonom. U ožujku 2015. godine francuska nevladina organizacija Sherpa prijavila je multinacionalnu kompaniju za “prisilni rad” i “izrabljivanje”.

Odvjetnica udruge Sherpa Marie-Laure Ghislain potvrđuje da je “kafala restriktivna posebice glede slobode kretanja, ali neke tvrtke ne poštuju niti minimalna pravila. Vinci se trebao uvjeriti da svi radnici, uključujući podizvođače, ostvaruju jednaka prava sukladno katarskom zakonu”. Od trenutka podnošenja prijave Vinci je pristao na unapređenje uvjeta stanovanja dijelu radnika svoje podružnice. Od 3200 radnika u sklopu QDVC-a najmanje 2000 njih navodno je smješteno u sobama s najviše četiri kreveta sukladno odredbama katarskog zakona. Međutim, Sherpa tvrdi da 4500 radnika Vincijevih podizvođača još uvijek živi u istim uvjetima. Nadalje, niti jedan od 7700 suradnika Vincija navodno više ne radi preko šezdeset sati tjedno, što je maksimum koji lokalni zakon određuje. No ovo je usklađivanje sa sobom nosilo i 10 postotno smanjenje plaće.

 Šutljivi saveznici

Kafala ne predstavlja jednaku prijetnju svim strancima jer kadrovi multinacionalnih kompanija, poduzetnici, odvjetnici ili diplomati zajedno čine malu klasu povlaštenih koji nipošto ne trebaju strahovati od svojih pokrovitelja. Visoki kadar u financijskoj industriji Andrew M. ne bi nizašto na svijetu mijenjao život u Kataru. Prijazni Britanac živi i radi u Dohi sedam godina. Obučen u bermude i sandale ugošćuje nas u svojoj vili na West Bay Lagoonu, u zatvorenoj rezidencijalnoj četvrti gdje stanuju imućni useljenici sa Zapada te nekolicina Kataraca. Tik do kućnog vrta nalazi se bajkovit park s veličanstvenim alejama koji djeci nudi igralište iz raja. Par koraka dalje je plaža sa sitnim bijelom pijeskom i drvoredom palmi s koje se pruža prekrasan pogled na zaljev Dohe. “Ovo je najbolji compound u čitavom Kataru, a ima ih dvadesetak. Mjesečni najam ove vile iznosi 7500 eura; ima površinu od 500 četvornih metara ne uključujući vrt i bazen, a to je tijesno za Katarce kojima su draže veće površine: 1000 ili 2000 četvornih metara”, pripovijeda nam nasmijani domaćin. S mjesečnom plaćom od 30.000 eura, ovaj dobroćudni sredovječni muškarac može bezbrižno spavati.

Pitamo ga nije li mu teško živjeti pod kafalom? “Imam sreću što imam vizu s više izlazaka što mi omogućuje da iz zemlje putujem kad god to poželim, a da pritom ne moram tražiti dozvolu od svoga poslodavca”. Samo nekoliko tisuća useljenika, većinom sa Zapada, uživa takvo izuzeće od uobičajenog režima. Zaštićeni statusom zaposlenika velikih grupacija, lako dobiju potvrdu, pa se njima izdavanje tog dokumenta na kraju svodi na puku formalnost. “Reforma kafale ne tiče se najvišeg sloja zapadnjaka”, potvrđuje Michel Daillet, francuski odvjetnik s uredom u Dohi.

Masa drugih ljudi nema izbora negoli podrediti se dobroj volji “pokrovitelja”. Said F. je inženjer u katarskoj građevinskoj grupi Midmac te prima plaću od 7400 eura mjesečno. Ipak, četrdesetogodišnji Libanonac ne bira riječi kako bi opisao “nehumani” sustav kafale: “Ne očekujem veće promjene. Sa ili bez reforme, sputava mi se sloboda kretanja”. Premda bi ga izmijenjeni zakon oslobodio obveze dobivanja dozvole s obzirom na to da mu radni staž iznosi više od deset godina, ovaj je inženjer uvjeren da bi mu nadređeni odbili odlazak. Naime, čak i imućniji stranci nisu sigurni od samovolje sustava skrojenog po mjeri poslodavaca, naročito kada se nađu sami bez ikakve potpore pred svemogućim pokroviteljom. Primjerice, bivši profesionalni nogometaš, Francuz Zahir Belounis, ispričao je kako je ostao gotovo godinu i pol dana zatočen u Dohi uz obrazloženje da nije prihvaćao ponuđeni transfer u drugi klub: “Poput svih ostalih igrača koji potpisuju ugovor za katarske klubove, najprije sam došao radi novca. Nisam osjećao prijezir prema ljudima u patnji jer ih nisam gledao. Štoviše, ignorirao sam ih. Nisam bio svjestan onoga što dio populacije proživljava i trpi”.11

Ahmed al-Rajes, predsjednik uprave jedne katarske “obiteljske kompanije”, gorljivo brani kafalu. Na čelu je konglomerata od 37 tvrtki koji zapošljava 1900 osoba u području kemijskog čišćenja, transporta i logistike te je jedan od vrlo rijetkih katarskih šefova koji se usuđuje iznijeti svoje stajalište. Ovaj okretan i srdačan muškarac u šezdesetim godinama sjedi za svojim uredskim stolom te započinje dugačak monolog lišen svih kompleksa. Pitanje ukidanja kafale ne želi razmatrati, pa čak ne odobrava ni najmanje popuštanje. Otkriva nam svoje strahove: “Bilo bi opasno ukinuti kafalu. Neki strani radnici mogli bi me ubiti. Broj ubojstava i pljački Kataraca bi naglo porastao. Nemojte zaboraviti da stranci čine više od 90 posto stanovništva. Sad zamislite na tren kako bi to izgledalo u Europi! Devedeset posto Kataraca ne želi niti ukinuti niti izmijeniti kafalu. Ne zato što su robovlasnički nastrojeni, već iz opreza”. Stoga ne čudi njegovo žestoko protivljenje sindikalnom djelovanju: “Mi to ne želimo. U Indiji tvornice zatvaraju zbog sindikata. Ako poslodavac zakida radnika, neka se ide na sud”.

Nije lako saznati mišljenje građana u zemlji gdje se bilo kakva kritika usmjerena protiv emira – koji ima najveće izvršne i zakonodavne ovlasti – kažnjava zatvorom. Dovoljno je samo dati javnu izjavu temeljenu na golim činjenicama, bez izražavanja ikakvog negativnog suda, da se završi iza rešetaka. Tako je u ožujku 2016. godine katarski službenik bačen u zatvor jer je “previše toga ispričao” izaslanstvu ILO-a.

Vladina služba za odnose s javnošću izjavljuje: “Naš zakonodavni postupak osmišljen je na način da uzima u obzir različita gledišta. Reformu kafale smo predložili na vladinoj sjednici, potom smo 28. lipnja 2015. zatražili mišljenje savjetodavne skupštine prije no što smo je usvojili”. Ako je emir dao završnu riječ, zacijelo je uzeo u obzir nedvosmisleno protivljenje poslodavaca bilo kakvoj progresivnoj mjeri. Savjetodavna skupština važan je oslonac poslodavcima i njihovim zahtjevima, stoga je čak predložila strožu kafalu. Naime prema mišljenju koje je izdala, migranti koji pokrovitelju “stvaraju probleme” ili koji pokušavaju napustiti poduzeće prije isteka ugovora trebali bi biti prisiljeni da rade deset godina za istog šefa ili dvostruko duže razdoblje od onoga inicijalno predviđenog prije nego što smiju promijeniti poslodavca… “Nastalo 1972. godine, ovo vijeće prije svega sačinjavaju poglavari glavnih plemena i veliki trgovci te izgleda poput prežitka iz prošlosti mada mu emir povremeno imenuje nove članove”, objašnjava Anie Montigny, antropologinja i stručnjakinja za Katar.12

Otkako je Katar izabran za domaćina svjetskog prvenstva 2022. godine, mnogi su novinari, članovi nevladinih udruga i sindikalisti zamoljeni da skrenu pogled s njega. Ali vodstvo ILO-a odlučilo je 10. studenog 2015. pozabaviti se problemom i poslati “visoko izaslanstvo” s ciljem da pojača pritisak na vladu. Do takve je odluke došlo nakon što je ITUC prijavio Katar zbog prisilnog rada. Ovo je bilo prvi put od 2001. godine da odbor ILO-a postigne većinu glasova za slanje inspekcije u zemlju pod sumnjom da krši pravila. “ILO se nije dao prevariti manevrom katarske vlade koja je samo nekoliko dana prije našeg glasovanja oportuno usvojila minimalnu reformu, a pritom je očuvala najnazadnija načela kafale“, sažima Bernard Thibault, bivši glavni tajnik francuskog sindikata CGT-a koji je sada član odbora ILO-a.

Početkom ožujka 2016. godine “tripartitno izaslanstvo” ILO-a primili su predstavnici najviših vlasti katarske države, osim uvaženog emira. Tri dana prije njihova posjeta, na željezničkom gradilištu koje povezuje Dohu i Lusail, novi grad smješten 15 kilometara od glavnoga grada, poginuo je filipinski radnik tvrtke Qatar Rail, Juanito Pardillo.13 Thibault objašnjava da “izvješće izaslanstva dokazuje – ako je uopće bio potreban dokaz – da tobožnja reforma nije nimalo popravila sudbinu radnika. Migranti još uvijek moraju platiti za zapošljavanje, dok ugovor o radu koji potpisuju u matičnoj zemlji još uvijek nema veze s onim koji im se nameće u Kataru. A što se tiče sredstava za inspekciju, ona jesu povećana, ali onih 365 inspektora rada za 2 milijuna radnika ima tek deset prevoditelja. A ogromna većina useljenika ne govori arapski”.

ILO ima ograničenu moć jer njegove preporuke ili izvješća o pravima radnika nemaju obvezujuću snagu.14 Izaslanstva ove institucije Ujedinjenih naroda ne mogu natjerati neposlušne vlade da sprovedu u djelo njihove prijedloge, ali ipak rijetke su one koje se usuđuju ostati cinično ravnodušne. Inače katarska država ne bi poslala dvadesetak vladinih izaslanika na sjednicu odbora ILO-a 17. ožujka kako bi utjecala na mišljenje što većeg broja članova odbora, bilo prijateljski nastrojenih bilo neodlučnih, s ciljem da se odbace prigovori. Na kraju Katar se izvukao tako što je dobio dodatnih godinu dana da doista primijeni zakone koji štite migrante.

Novi predsjednik Međunarodnog nogometnog saveza (FIFA) Gianni Infantino najavio je 22. travnja 2016. godine osnivanje “nadzornog tijela zaduženog za kontrolu primjene sustava osiguranja ispravnih radnih uvjeta na gradilištima stadiona u sklopu svjetskog prvenstva”. Ipak, nije sigurno da će takva inicijativa i prijetnja istražnim povjerenstvom biti dovoljna da ova zemlja krene put napretka, prije svega zbog strateške uloge koju ima u očima njenih zapadnih saveznika gladnih fosilnih goriva i vrijednih ugovora za građevinske i druge tvrtke.

*Tekst je objavljen u 42. broju hrvatskog izdanja LMD-a (lipanj 2016.)

S francuskog prevela: Ivana Klarić


1 Imena su izmijenjena.
2 “Qatar, profits et pertes. Ce que coûte l’esclavage moderne au Qatar: quel prix à payer pour la liberté?”, izvještaj “Nouveaux fronts 2015”, Međunarodna konfederacija sindikata, Bruxelles, 18. prosinca 2015.
3 “Le revers de la médaille. Exploitation de travailleurs migrants sur un site de la Coupe du monde de football 2022”, Amnesty International, London, ožujak 2016.
4 “Corruption et ballon rond”, Le Monde diplomatique, srpanj 2015.
5 Priopćenje katarske vlade povodom objave članka u Washington Postu (“The toll of human casualties in Qatar”, 27. svibnja 2015.), Doha, 2. lipnja 2015.
6 Izvješće Međunarodne organizacije rada, Ženeva, ožujak 2016.
7 Izvori: katarsko ministarstvo planiranja razvoja i statistike, francusko ministarstvo gospodarstva, veleposlanstvo Filipina u Kataru.
8 Izvori: Central Intelligence Agency (CIA), Međunarodni monetarni fond (MMF), francuska vlada.
9 Vladino izvješće Katara o zdravlju, Doha, 2012.
10 Vidi Nicolas de La Casinière, “Le soleil ne se couche jamais sur l’empire Vinci”, Le Monde diplomatique, ožujak 2016.
11 Zahir Belounis, Dans les griffes du Qatar. Chantage, mensonges et trahisons, Robert Laffont, Pariz, 2015.
12 Anie Montigny, “Les représentations du changement dans la société qatarie, d’un émir à l’autre (1972-2013)”, Arabian Humanities, Sanaa, 2014.
13 Doha News, 5. ožujka 2016.
14 Vidi Chloé Maurel, “Le commerce à l’assaut du droit social”, Le Monde diplomatique, prosinac 2014.

 

Pročitajte više:


Od sportskog do kulturnog biznisa

“Mi smo skupina umjetnika koji smo se mobilizirali da prava radnika budu zajamčena tijekom gradnje i održavanja novog ogranka muzeja Guggenheim na otoku Sadijatu u Abu Dabiju. Umjetnici se neće odazivati pozivu da izlažu svoja djela u zgradama koje su izgradili izrabljivani radnici. Oni koji rade s opekama i žbukom zaslužuju isto poštovanje kao oni koji rade s fotografskim aparatima i kistom”. Kolektiv umjetnika međunarodnog renomea sa sjedištem u New Yorku apelirao je 2009. godine na bojkot budućeg muzeja u glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata Abu Dabiju ubrzo nakon objave izvještaja organizacije Human Rights Watch. Nevladina organizacija je naime utvrdila izravnu vezu između masovnih kršenja prava 7000 radnika na tri velika gradilišta i kafale, odnosno sustava “sponzoriranja” migrantskih radnika. Nasuprot Abu Dabija otok Sadijat bi naime trebao uskoro izgledati poput gigantskog kulturnog kompleksa uz tri glavne turističke atrakcije: lokalnim franšizama muzeja Guggenheim i francuskog Louvrea te nacionalnim muzejom Zajed.

Poput Katara, Ujedinjeni Arapski Emirati imaju goleme rezerve nafte i plina od kojih 90 posto leži na teritoriju Abu Dabija. Useljenici, njih 7,8 milijuna, većinom potječu iz Južne Azije (Indije, Bangladeša i Pakistana) te čine više od 90 posto ukupnog stanovništva. Oni su pokretač ekonomija tih sedam udruženih gradova-država i podižu prestižne zgrade koje su proslavile Emirate.

“Premda su prije dvije godine vlasti ukinule obvezu izlazne vize, stanje s radnicima je slično onom u Kataru”, izjavljuje glavni tajnik Međunarodne federacije radnika u drvnoj i građevinskoj industriji Ambet Yuson. Ta je federacija, slično situaciji sa svjetskim prvenstvom u Kataru, iskoristila pogodne medijske okolnosti da bi iznijela svoje zahtjeve.

Libanonski umjetnik i član njujorškog kolektiva Walid Raad danas donosi zaključak o poluuspjehu: “Pomogli smo osvijestiti međunarodnu javnost, ali život i radni uvjeti migranata sa Sadijata gotovo da se nisu pomakli na bolje”. S njim se slaže direktor kampanje Međunarodne sindikalne konfederacije Tim Noonan: “Uvođenje bankovnog virmana 2009. u Emiratima kako bi se stalo na kraj neisplati dijela plaće nije ništa promijenilo budući da radnici nemaju pristup bankama. Do njih moraju putovati, a imaju samo jedan dan odmora tjedno, uz činjenicu da još i moraju čekati u redu s tisućama drugih”. Osim toga, Human Rights Watch ukazuje na nedostatak automatskog virmana: “Istina da je s elektronskom doznakom lakše utvrditi neisplatu plaće, ali to ne sprečava poslodavce da plaću isplate sa zakašnjenjem… ili nikada”.*

*”Migrant workers’ rights on Saadiyat Island in the United Arab Emirates”, Human Rights Watch, New York, 10. veljače 2015.