John R. MacArthur

Tijekom svog višedesetljetnog političkog uspona, demokratska predsjednička kandidatkinja postigla je mnoštvo rezultata kojih se ne bi postidjeli ni najokorjeliji republikanci. Od zagovaranja ugovora o slobodnoj trgovini, malverzacija s humanitarnim radom do potpore američkim invazijama, aktualne su kontroverze njezine predizborne kampanje više logički nastavak djelovanja klana Clinton nego eksces

U kolumni objavljanoj 24. svibnja 2016. godine, konzervativni komentator New York Timesa David Brooks zapitao se: “Zašto je Hillary Clinton nepopularna?”, pa se umjesto da potraži odgovor u njezinoj političkoj bilanci, zadubio u psihologiju. “Počeo bih objašnjenje ovim upitom: možete li mi reći kako se zabavlja Hillary Clinton?”

Dakle, bivša prva dama ne privlači birače ponajprije zbog svog temperamenta: konstantno je opsjednuta svojom karijerom, nedostaje joj životne radosti. “Nepopularna je jer je radoholičarka”, tvrdi Brooks, što je stavlja “u raskorak s običajima našeg doba društvenih mreža koji visoko vrednuju intimnost i ranjivost”. Blagonaklonost urednika inače bliskog republikancima može nas iznenaditi, no odbojnost spram Donalda Trumpa je tolika da svjedočimo (prividno) začudnim savezima.

Čitamo li Brooksa, učinit će nam se da se Clinton tek otisnula u američki politički život, dok je ustvari uzastopno bila prva dama SAD-a, senatorica i državna tajnica. Je li zaboravio njezin zagovor invazije na Irak 2003. godine, tri govora koja je održala pred bankarima Goldman Sachsa (i svaki naplatila 225.000 dolara), nepokolebljivu podršku sporazumima o slobodnoj trgovini, potporu svrgavanju libijskog vođe Moamera Gadafija? A što reći o sukobu interesa u koji je bila umiješana Fondacija Clinton – neka vrsta obiteljske filantropske multinacionalke – u vrijeme dok je Hillary Clinton služila u Obaminoj administraciji? Prema New York Timesu (18. listopada 2015.), službenici fondacije uspjeli su intenzivnim lobiranjem kod državne tajnice novac namijenjen federalnom programu za borbu protiv side u Ruandi transferirati prema jednom od svojih obrazovnih programa.

Da i ne spominjemo bliskost demokratske kandidatkinje s Wall Streetom, čije glavešine financiraju njenu kampanju kao i fondaciju. Čak je i Donald Trump 2009. donirao biznisu Clintonovih više od 100.000 dolara. Treba reći da je ovaj milijarder dugo održavao srdačne odnose s bračnim parom, koji je pozvao na svoje treće vjenčanje u siječnju 2005. U crkvi su “Bill i Hillary” bili smješteni u prvom redu i, sudeći po njihovim blistavim osmjesima, odlično su se proveli. Eto i odgovora na pitanje kako se zabavlja Hillary Clinton.

Zapravo, glasati za Hillary Clinton na izborima u studenom znači odabrati jedan nerazdruživi par čija su oba člana jedno drugom najbliži savjetnici. Uostalom, bivša je državna tajnica već obznanila svoje namjere: ako pobijedi na izborima, ekonomsku politiku vodit će upravo njezin suprug. Zadaća će mu biti “revitalizirati ekonomiju, jer on zna kako se to radi”, izjavila je na mitingu u Kentuckyju 15. svibnja ove godine.

Naličje Hillarynog humanitarizma

Prema imidžu koji gradi, Clinton strastveno brine za sudbinu djece. Ta je strast rođena prije više od trideset godina, kada je njezin suprug bio guverner Arkanzasa. Tada se povezala sa humanitarnim organizacijama poput Children’s Defense Funda, u nadi da će izgraditi legendu o svojoj velikodušnosti. Međutim, u godinama provedenim na jugu svoje je dane posvećivala sasvim drugim stvarima: od 1977. do 1992. radila je u odvjetničkom uredu Rose, specijalizirajući se za pitanja patenata i intelektualnog vlasništva. Ured je bio pravo utjelovljenje sprege između političkog establišmenta i poslovnih krugova u Arkansasu, a među klijentima je bio i Walmart, ogromni lanac hipermarketa poznat po borbi protiv sindikata i ljubavi prema proizvodima izrađenim uz niske troškove u zemljama gdje je radna snaga izvrgnuta nemilosrdnoj eksploataciji.1

Odvjetnički posao otvorio joj je vrata upravnog odbora te multinacionalne kompanije u kojem je sjedila od 1986. do 1992. uz naknadu od 18.000 dolara godišnje (dakle oko 31.000 današnjih dolara, uračunamo li inflaciju). Pristojnost obvezuje – i ona je uvijek na to pazila – da se javno ne govori o temama koje bi mogle naljutiti tvrtku iz Bentonvillea, naročito o njihovoj politici snižavanja plaća. Doduše, vrlo je teško podizati djecu s 19.427 dolara godišnje, što je trenutno prosječna godišnja plaća blagajnice u Walmartu. Po povratku s jednog putovanja u Arkansas, pisac Paul Theroux rekao je da je 2015. vidio “gradove koji su nalikovali gradovima u Zimbabveu, jednako zanemarene”.2 Ismijavao je Fondaciju Clinton, inače ambicioznu po pitanju “spašavanja afričkih slonova” – to je jedan od njihovih vodećih programa – ali nezainteresiranu za siromašne crnačke obitelji u rodnoj državi Billa Clintona.

Još od početka svog prvog mandata predsjednik Clinton je, u nastojanju da poboljša financije svoje izborne kampanje, sve do tada odveć ovisne o velikim industrijskim sindikatima, prionuo zakretanju Demokratske stranke udesno. Tako se žestoko zalagao za donošenje Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) koji su multinacionalne kompanije simpatizirale u istoj mjeri u kojoj su ga demokratski birači prezirali. Hillary Clinton se tome ni u jednom trenutku nije suprotstavila. I sama je sudjelovala na ključnom sastanku, održanom 29. rujna 1992. u hotelu Sheraton u Arlingtonu (Virdžinija), na kraju kojeg je njezin suprug odlučio podržati sporazum koji je ispregovarao njegov prethodnik, predsjednik na odlasku, George Bush stariji. Potom je dala doprinos definiranju strategije kojom će se pridobiti neposlušne izabrane predstavnike: trebalo je “osvojiti jednog po jednog predstavnika, pažljivo kalkulirajući koga se može izmanipulirati na koji način”, rezimirao je Tom Nides, bivši član Clintonova tima.3 U studenom 1993., zahvaljujući potpori Newtona Gingricha, tada drugog najvažnijeg republikanca u Predstavničkom domu, NAFTA je ratificirana. Prva dama SAD-a bila je zadovoljna rezultatima: “Mislim da je NAFTA dokazala svoju učinkovitost”, procijenila je 6. ožujka 1996.

Ohrabren ovim slobodnotrgovinskim uspjehom, Clinton će postupno revidirati ključna načela američke socijalne države, koja su na snazi od 1930-ih godina i Rooseveltovog “New Deala”. Još uvijek uz podršku Gingricha, koji je nakon poraza demokrata na izborima iz 1994. godine postao predsjednik Predstavničkog doma, nametnuo je reformu sustava javnih potpora koja je socijalnu pomoć uskratila jedanaest milijuna siromašnih obitelji. U znak prosvjeda, Peter Edelman – suprug utemeljiteljice i predsjednice fondacije Children’s Defense Fund, toliko drage gospođi Clinton – dao je ostavku na svoju poziciju pomoćnika tajnika za planiranje i evaluaciju: “Ovaj zakon ne potiče rad. On će kazniti milijune siromašne djece”, izjavio je u ožujku 1997. u mjesečniku The Atlantic. Djeca, naročito djeca crnačke i latino zajednice, kažnjena su politikom njezina vlastitog muža. I opet, Hillary Clinton nije rekla ni riječ.

Nekoliko godina kasnije, još uvijek zahvaljujući suradnji sa svojima republikanskim “protivnicima”, predsjednik je deregulirao Wall Street. U studenom 1999. godine ukinuo je zakon Glass-Steagall, koji je od 1933. godine odvajao funkcije komercijalnih i poslovnih banaka u svrhu sprečavanja spekulacija s novcem malih štediša. Danas neki predlažu, primjerice republikanac John McCain, revidiranje tog ukidanja. No ne i demokratska kandidatkinja: “Neće biti povratka na zakon Glass-Steagall”, odrješit je bio njezin ekonomski savjetnik Alan Blinder, u razgovoru za Reuters 13. srpnja 2015.

Uvijek spremna za rat

Osobna politička karijera Hillary Clinton istinski počinje 2000. godine kada se, uz snažnu potporu svojeg muža i moćnih veza u Demokratskoj stranci, kandidira za mjesto senatorice New Yorka, države u kojoj nikad nije prebivala. Nakon što je izabrana, izuzetno je dobro surađivala s Bushovom administracijom. U Senatu je 10. listopada 2002. potvrdila svoju podršku invaziji Iraka, ponavljajući sve laži Bijele kuće o “oružju za masovno uništenje” Sadama Huseina. Zagovarajući koncept “preventivnog rata”, povlači paralelu s odlukom o bombardiranju Srbije 1999. godine, koju je, kako kaže, njezin suprug donio iz plemenitih pobuda, kako bi “zaustavio progon i etničko čišćenje milijuna Albanaca na Kosovu”. Pa dodaje: “Možda je na moju odluku utjecalo iskustvo osam godina provedenih u Bijeloj kući, tijekom kojih sam gledala kako se moj suprug nosi sa svim izazovima koji su se našli pred našom nacijom”. Ne naročito feministička izjava, no ni to nipošto ne iznenađuje s obzirom da se ona danas na svom Twitteru definira ponajprije kao “supruga, mama, baka”.

Iako se spomenuti govor u Senatu iz 2002. godine odlikuje izrazitom banalnošću izraza, bilo bi nepošteno optužiti Hillary Clinton da mu je autorica. Ona zapravo ima naviku unajmiti pera, čije zasluge potom zaboravi navesti. Profesorica Barbara Feinman Todd se uostalom požalila da nije vidjela svoje ime navedeno u knjizi It Takes a Village,4 bestseleru prve dame posvećenom “lekcijama kojima nas uče djeca”. Nije čak sigurno ni da je prva dana napisala vlastite Memoare5: za pripovijedanje svojih sjećanja kao državne tajnice mobilizirala je “tim za knjigu” koji jedva spominje.6

U svakom slučaju, pripovijest o njezine četiri godine na čelu američke diplomacije nipošto ne ulijeva povjerenje. Dok se libijska pobuna širi 2011. godine, Hillary Clinton isprva pokazuje veliku razboritost. “Ja sam od onih koji misle da bi, bez međunarodnog odobrenja, osamljena akcija SAD-a dovela zemlju u situaciju sa nesagledivim posljedicama”, izjavila je 11. ožujka ispred povjerenstva Kongresa. Potom je promijenila mišljenje. Zašto? “Sarkozy mi je neprekidno pričao o vojnoj intervenciji. On je dinamična osoba, vječito puna živahne energije, koja obožava biti u središtu pozornosti. Na njega je također utjecao intelektualac Bernard-Henri Lévy. Obojica su bili iskreno potreseni nesrećom libijskog naroda, kojeg je terorizirao diktator”, pripovijeda ona. Razoružana uvjeravanjima francuskog dvojca i želeći izbjeći “humanitarnu katastrofu”, državna tajnica prelazi u intervencionistički tabor. Zajedno s predsjednikom Barackom Obamom, gura SAD u novi rat, ne tražeći odobrenje od Kongresa, kako inače nalaže Ustav. Srećom, sve će dobro završiti: “U sedamdeset i dva sata, (Gadafijeva) zračna obrana je svladana i narod Bengazija je spašen od neizbježnog uništenja”. Ostatak knjige protječe u sličnom tonu.

Clinton zna da njezin desničarski imidž predstavlja prepreku za osvajanje glasača Bernieja Sandersa. No uspjeh njezina socijalističkog rivala ipak ju je malo povukao ulijevo pa je nedavno najavila različite progresivne mjere poput oporezivanja banaka koje se previše zadužuju, povećanja minimalne plaće na 12 dolara po satu, usklađivanja troškova upisa na fakultet s prihodima roditelja, itd. Njezin zaokret po pitanju slobodne trgovine naročito je spektakularan. Dok se 15. studenog 2012. oduševljavala transpacifičkim sporazumom (Transpacifičko Partnerstvo, TPP), “izvrsnim modelom sporazuma o slobodnoj trgovini, kojim će se uspostaviti transparentno i pravedno slobodno tržište”, tri godine kasnije, vjetar se promijenio. Kritike Sandersa i Trumpa su izgleda uvjerile birače: “Danas nisam sklona onomu što znamo o transpacifičkom sporazumu. Ne vjerujem da će udovoljiti visokoj razini zahtjeva koju sam postavila”, izjavila je 8. listopada 2015. No unatoč takvim govorima, Hillary Clinton odbija zaustavljanje TPP-a upisati u svoj predsjednički program.

Demokratska kandidatkinja čini se ipak predvidljivijom od Trumpa, koji ne posustaje s nasilničkim govorima protiv “radikalnih muslimana” i “imigranata”. Njezina smirenost i smisao za mjeru privlačni su čak i republikancima. Meg Whitman, generalna direktorica Hewlett-Packarda i bivša financijska sudirektorica kampanje konzervativnog kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, Willarda Mitta Romneyja, otvoreno joj je izrazila svoju podršku, jednako kao i neokonzervativac Robert Kagan, također Romneyjev bivši savjetnik. Čak je i obitelj Bush najavila da će se suzdržati od glasanja na narednim izborima. Osim toga, Hillary Clinton uživa snažnu podršku medijskog establišmenta, koji je predstavlja kao zadnju branu pred nadirućim barbarizmom. “Jesu li nacionalni izbori ikada nudili tako radikalan odabir?”, pitao se 20. lipnja 2016. glavni urednik New Yorkera David Remnick. “Hillary Clinton mora voditi snažnu i odlučnu kampanju protiv najopasnijeg i najnepredvidljivijeg kandidata – demagoga koji je u stanju prijeći sve granice, pa i granice pristojnosti, kako bi osvojio vlast”.

Diskurs podsjeća na konfrontaciju Jacquesa Chiraca i Jean-Marie Le Pena u drugom krugu predsjedničkih izbora 2002. godine, kada je francuska ljevica morala podržati desničarskog kandidata kako bi zaštitila zemlju od “fašističke opasnosti”. No Chirac je nedvojbeno bio progresivniji od Clinton, naročito po pitanju vanjske politike. Američka predsjednička kampanja prije bi mogla nalikovati utrci između Angele Merkel i Silvija Berlusconija; u kojoj bi američka ljevica odlučila podržati Merkel.

* John R. MacArthur je direktor Harper’s Magazinea. Autor knjige L’Illusion Obama. Chroniques d’un intellectuel libéral aux États-Unis, Pariz, 2012.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

1 Vidi naš dosje “La multinationale du XXIe siècle”, Le Monde diplomatique, siječanj 2006.
2 Paul Theroux, “The hypocrisy of ‘helping’ the poor”, The New York Times, 2. listopada 2015.
3 Citirano u: John R. MacArthur, The Selling of Free Trade: NAFTA, Washington and the Subversion of American Democracy, Hill and Wang, New York, 2000.
4 Hillary Rodham Clinton, It Takes a Village: And Other Lessons Children Teach Us, Simon & Schuster, New York, 1996.
5 Hillary Rodham Clinton, Teške odluke, Profil, Zagreb, 2016.
6 Paul Farhi, “Who wrote that political memoir? No, who actually wrote it?”, The Washington Post, 9. lipanj 2014.