Cédric Gouverneur

Na švedskom Dalekom sjeveru odnosi između zagovornika otvaranja novih rudnika i autohtone, saamijske populacije izuzetno su zategnuti. Organski posvećen očuvanju prirode, taj narod teži samoodređenju, odnosno kontroli svog teritorija i zaštiti svog načina života. Švedski pravni okvir ne nudi tu mogućnost, no nedavna sudska odluka mogla bi promijeniti situaciju

Nekoliko sobova pase uz šumski put. “Ovi tu zaostaju za drugima”, objašnjava Tor Lundberg Tuorda spuštajući se prema njima. “Proljeće je, pridružuju se stadima na uzvisinama [na granici Švedske i Norveške]. Ženke svake godine dolaze na istu planinu da se porode. To im je u genima.” On sam ne posjeduje sobove: samo se 10 posto Saamija još uvijek bavi uzgojem sobova. Ali, sa svojih 55 godina, dobro poznaje tu polupripitomljenu srneću divljač koja je blisko povezana s ovim autohtonim narodom (vidi okvir). Ovaj aktivist dalje pripovijeda kako ga je švedska država nekada identificirala kao “Tora Lundberga”: “Moji djedovi i bake su bili ono što ja zovem ‘nevidljivim Saamijima’. Asimilirani su i nosili su švedsko ime. U školi sam učio samo švedski. Kad sam odrastao, napravio sam ono što zovem ‘osobnom dekolonizacijom’: naučio sam saamijski jezik i ponovno uzeo ime svojih predaka.”

Lundberg Tourda zaustavlja svoje vozilo, a mi ga slijedimo pješice po šumskom putu. “E to, to vam nije nikakva šuma”, govori nam. “To je samo monokultura borova i breza. Malo vrsta znači malo bioraznolikosti, dakle malo toga što bi sobovi mogli jesti.” Niže se nalazi jezero optočeno tresetištima. Naš vodič pokazuje na preostale kućerke, prekrivene pribijenim daskama. “Eto, došli smo u Kallak. Baš ovdje smo kampirali u znak neodobravanja otvaranja rudnika željeza, prije nego što nas je policija uklonila.” Nešto dalje pokazuje na balvane obrasle mahovinom: ostaci starog kućerka. Obješene na okolna stabla, plave i žute zastavice naznačuju da ih je registrirala švedska administracija. “To je dokaz da mi, Saamiji, tu živimo od pamtivijeka. U našoj nekadašnjoj religiji, svako drvo, svaki potok je imao dušu. Uvijek smo živjeli u harmoniji s prirodom, a da skoro nismo ostavili traga na njoj. Industrija, e ona ne vidi ništa nego kratkoročnu dobit. Ona sve opustoši.”

Najveća (više od 100.000 četvornih kilometara) i najsjevernija švedska oblast Norrbotten, zemlja je rudara i uzgajivača sobova. Više od 90 posto željeza koje se upotrebljava u Europskoj uniji potječe iz njegovog zemnog blaga. Javna tvrtka LKAB hvali se time što svaki dan izvuče metala “u vrijednosti šest Eiffelovih tornjeva” koji se potom odvozi željezničkom prugom do luka oko Lulee na Baltičkom moru i Narvika na Norveškom moru: to je poznati “put željeza” koji je bio poprištem žestokih borbi na početku Drugog svjetskog rata. “Na rijeci Lulei izgrađeno je petnaest brana, ponajprije kako bi se pogonili električni vlakovi. Za nas sve te industrijske aktivnosti predstavljaju kolonijalizam. Kallak je jedan rudnik previše.” U ljeto 2013. godine deseci Saamija su kampirali ovdje kako bi spriječili britansku rudarsku kompaniju Beowulf da krene s bušenjem. Dobili su podršku alterglobalističkih i ekoloških aktivista iz cijele zemlje i inozemstva, kao i od predstavnika drugih autohtonih naroda, osobito Mapuča iz Čilea. Kako bi blokirali gradilište, preuzeli su tehniku koju su osmislili njemački antinuklearni aktivisti: okovali su se za betonska postolja izlivena usred ceste.

 Ima li mjesta za još malo eksploatacije?

Policija ih je izbacila, rudnici su iskopani, ali se borba nastavlja. U trgovištu Jokkmokk, petnaest kilometara dalje, susreli smo se s Carl-Johanom Utsijem. Taj tridesetogodišnjak je glasnogovornik Sirjesa, jednog od dva samebyja1 kojih se izravno tiče izgradnja rudnika: “Okupljamo oko stotinu uzgajivača, s oko 16.000 grla stoke koja pase, ovisno o sezoni, na norveškim planinama u blizini Baltičkog mora.” Taj sameby ima samo pravo uživanja zemlje koja u konačnici ostaje u vlasništvu države. No on kategorički odbija projekt rudnika: “Jasno smo rekli Beowulfu: između brana, cesta, željezničke pruge, nasada, turizma, vjetroturbina i učinaka globalnog zatopljenja, nema prostora za još eksploatacije. Što je previše, previše je. Rudnik bi podijelio parcele za ispašu naših sobova. Zagovornici rudnika nas optužuju da smo egoistični, da mislimo samo na svoj način života i svoje sobove. Međutim, mi smo milenijima živjeli kako priroda diše; bolje je poznajemo od većine ljudi. Preuzimamo više odgovornosti i razmišljamo dugoročno, brinemo o budućnosti našeg planeta. Oni koji su ‘za’ rudnik razmišljaju kratkoročno, o poslu ili profitu.” Beowulf je zaista obećao “250 izravnih radnih mjesta te isto toliko neizravnih”.

Svake godine u veljači Jokkmokk primi više desetaka tisuća turista koji dolaze kako bi prisustvovali saamijskom sajmu obrtništva starom četiri stoljeća. No izvan sezone palanka drvenih kuća obojenih u falunsko2 crvenu spava. Neki u rudniku vide priliku za ponovno pokretanje ekonomije, ali jedva da se može naći osobu koja bi otvoreno podržala projekt. Gradonačelnik (socijaldemokrat) je “previše zauzet” da bi nas primio, kao i predsjednik (saamijski) kooperative šumskih zemljoposjednika koji, nema sumnje, namjeravaju preprodati svoje parcele Beowulfu. Na ulicama većina prolaznika koje smo susreli “nema vremena” da popriča s nama. Jedna obitelj kojoj smo pristupili u njihovom vrtu otkrila nam je razloge za takvu diskreciju: “Mi smo za rudnik. Ali ne možemo reći što mislimo”, kaže pedesetogodišnjak. “Ovo je malen grad, svi se poznaju. Stoga, nemojte napisati ništa po čemu bi nas mogli prepoznati: ne želimo razljutiti svoje saamijske prijatelje i kolege. Razumijemo njihov stav, ali imamo i svoj vlastiti.”

Dva različita gledišta ili prije dva nepomirljiva odnosa prema svijetu. Naša sugovornica pripovijeda kako su njezini djedovi i bake sebe smatrali “pionirima”. Došli su s juga 1920-ih godina, kad je Vallenfall, javno poduzeće za opskrbu električnom energijom, “podigao brane na rijeci Lulea i svima dao posao”. Sada već dvadesetak godina, Jokkmokk polagano nestaje: “Stanovništvo se smanjuje, turizam nije dovoljan da se grad održi na životu. Mladi migriraju na jug. Rudnik bi zadržao ljude.” Prisustvo aktivista koji dolaze izvan regije iritira ljude u Kallaku: “Vidjeli smo u medijima da ima ljudi iz Stockholma, pa i Engleza i Nijemaca. Prisvojili su naš problem, učinili ga svojim problemom i sada odlučuju umjesto nas! Mi trebamo veliko poduzeće koje će investirati. Sigurno da bi nam bilo draže da se otvori Ikea”, grohotom se smije, a za njom i oni oko nje; “ali ovdje se želi napraviti rudnik. Pa ćemo uzeti što nam se nudi. Htjeli bismo očuvati prirodu, ali imamo li uopće izbora?”

Mladi privremeni radnici pristaju uz takvo mišljenje: “Radimo s vremena na vrijeme za Vattenfall, ali jedan rudnik nam donosi više ugovora”, smatra jedan od njih. Što se sobova tiče, dodaje ogorčeno, “nema druge nego ih goniti dalje od rudnika!” Drugi kritizira svoje kolege kad govore o “Saamijima” te namjerno koristi termin “Laponci” čije pejorativne konotacije se ne mogu zanijekati…3

 “Bez rudnika nema grada!”

Hoće li se projekt Kallak, izuzetno popraćen u švedskim medijima, uspjeti primaći kraju? U listopadu 2015. godine Nacionalna inspekcija rudnika dala je svoje odobrenje, ali je Stockholm i nakon toga mudro šutio, na tešku štetu Beowulfa koji im se obraćao u dva navrata (u studenom 2015. i ožujku 2016. godine). Prema više izvora, vlada je čekala pravi čas, rastrgnuta između svojeg socijaldemokratskog glasačkog tijela na Dalekom sjeveru i ekoloških saveznika.4 Dodatni problem je taj što bi između istraživanja ruda i prvog kopanja ruda trebalo proći petnaestak godina.5

Dvjesto kilometara sjevernije nalazi se Kiruna, najveći rudnik željeza na svijetu. Početkom 20. stoljeća, taj grad privlačio je koloniste koji su ondje dolazili iz svih dijelova Švedske. Oko 2000 od 18.000 stanovnika ovoga grada danas je zaposleno u LKAB-u, ako u to ne uračunamo i neodređeni broj neizravno zaposlenih. Rudnik se spušta do više od 1400 metara dubine, ispod lokalnih kuća. Kako bi se izbjeglo slijeganje terena – kao što se to već dogodilo u susjednom Malmbergetu – središte gradske jezgre Kirune će uskoro biti pomaknuto za tri kilometra! To je golemi pothvat, s kojim se lokalno stanovništvo izgleda pomirilo: “Bez rudnika, nema grada”, sažima mlada zaposlenica LKAB-a. “Dakle, da bismo mogli nastaviti raditi, cijeli grad bi se trebao pomaknuti…”

Veličina tog projekta ukazuje na važnost koju ova zemlja pridaje svojem rudarskom sektoru. “To je uvijek bilo tako”, govori Andreas Lind, direktor biznisa i razvoja u oblasti Norrbotten. “Krajem 19. stoljeća izgradnja željezničkog puta Lulea-Narvik [kako bi se mogli izvoziti minerali] koristila je 13 posto nacionalnog proračuna.” Godine 1992. konzervativni premijer Carl Bildt progurao je zakon o mineralima (Minerallagen) koji je otvorio sektor za natjecanje, čime su strane kompanije potaknute da se upuste u istraživanje ruda. Dozvole je otada izdavala Nacionalna rudarska inspekcija (Bergsstaten), koja je stavljena pod nadzor Švedskog instituta za geološko izučavanje (SGU). Protivnici tog zakona su mu zamjerali što je njegov veliki dio bio usmjeren na industrijalce.6 Kao prva nacija Europske unije po rudama, Švedska je odlučna u tome da učvrsti svoju poziciju. Nedavni vladin izvještaj to osigurava: u zemlji bi do 2030. godine trebalo biti aktivno preko pedeset rudnika, u usporedbi s današnjih šesnaest.7 Sto i pedeset milijuna tona minerala (od toga polovica željezo) bi moglo biti izvađeno do 2030. godine, dok je 2011. godine ta brojka bila 68.

Lind opravdava takvu politiku: “Europa konzumira 20 posto svjetskog željeza, ali ga proizvodi tek 4 posto, od čega devet desetina baš ovdje. Bolje bi bilo da to željezo dolazi iz Švedske, nego iz zemalja u kojima su standardi koji se odnose na okoliš, radnička i ljudska prava znatno niži. Uvjeravam vas da vlada uzima u obzir okoliš koji dolazi prije profitabilnosti rudnika. Sigurno da ti projekti imaju utjecaja na okoliš, ali je on minimalan. To je, nažalost, cijena koju moramo platiti za svoj način života.” Uvažava protivljenje “određenih Saamija”, ali se sam usredotočio na iznalaženje kompromisa. “Švedska je zemlja konsenzusa. Ono što se događa u Kallaku je pretužno, s profesionalnim prosvjednicima koji su došli izvana, polarizirali situaciju i imaju namjeru napraviti od Norrbottena bojno polje. Moramo pronaći rješenje da bi se poklopili interesi svih strana: uzgajivača sobova, rudara, industrije i zemlje.”

Slab utjecaj saamijskih vlasti

Kiruna je također sjedište Saamijskog parlamenta Švedske. Sametinget – ustanovljen 1993. godine, nekoliko godina nakon njegovih norveških i finskih pandana – istovremeno je izabrana skupština i državna agencija. Radi se prije svega o državnoj agenciji, čime je nezadovoljna Marie Enoksson, njezina glasnogovornica: “Nemojte me krivo shvatiti: Sametinget je parlament bez stvarne moći. Naš trideset i jedan zastupnik se nađe tri put godišnje. Mogu izraziti svoje mišljenje, no država nije obvezana slušati ih.” Uostalom, sam zakon je specifičan: “Unatoč imenu ‘parlament’, ne radi se o instituciji koja djeluje umjesto skupštine ili oblasnog vijeća ili kao njima konkurentsko tijelo.”

“Oko 9000 Saamija je su registrirani kao birači”, kaže Enoksson. “Moraju dokazati da govore saamijski ili da ga barem govori jedan od njihovih roditelja ili netko od djedova i baka. Kakva ironija, s obzirom na to da se zna da je država u prošlosti činila sve kako bi naš jezik nestao…” Taj broj predstavlja između polovine i četvrtine od 20.000 do 40.000 Saamija koji žive u zemlji.8 “Kako smo također i državna agencija, neki ljudi nemaju povjerenja u nas”, nastavlja Enoksson. Kao agencija, Sametinget ima na raspolaganju “proračun od 38,5 milijuna kruna [4,1 milijun eura] koji se ponajprije troši na kulturne i jezične aktivnosti, kao i na uzgoj sobova.”

“Država nam nije dala moć donošenja zakona, samo pravo da iznosimo mišljenja”, žali se Hanna Sofi Utsi. Ova članica saamijske ekološke stranke Min Geaidnu, odnosno “Naš put”, bivša je potpredsjednica Sametingeta. “Zalažem se za samoodređenje našeg naroda. Mi smo dio ove zemlje, švedski smo građani, ali nismo švedske narodnosti. Htjela bih, dakle, da mi odlučujemo o svojoj budućnosti i svojim poslovima, kao što to, primjerice, rade Inuiti.”9 Ne smatra da je Sametinget suvišan: “Od njega smo napravili puno moćniji instrument no što bi to država željela. Postigli smo određene uspjehe, osobito po pitanju saamijskog jezika.”

Švedska je potpisala Deklaraciju Ujedinjenih naroda o pravima autohtonih naroda (UNDRIP, 2007), u kojemu čl. 3 inzistira na pravu na samoodređenje, ali taj tekst nije obvezujući. Pored toga, kraljevstvo nije ni ratificiralo konvenciju 169 Međunarodne organizacije rada (ILO169, 1989) koja se tiče prava autohtonih naroda, kontrole nad njihovom zemljom… i njihovog zemnog blaga: slučaj Kallak se tako našao izvan dosega Saamijskog parlamenta. “Sametinget nema pravo na izjašnjavanje po pitanju Kallaka”, potvrđuje Enoksson. “Ne možemo se uplesti u proces odlučivanja. ‘Konzultirana’ su samo dva samebyja kojih se to izravno tiče – Sirjes i Jahkakasska.”

Kose ošišane na irokezu i čeličnog pogleda, Rickard Lanta jedan je od predstavnika samebyja iz Jahkakasske. Susreli smo se s njime na kongresu Švedskog saamijskog saveza (Svenska Samernas Riksförbund, SSR) koje okuplja uzgajivače sobova, za ovu prigodu odjevene u svoju tradicionalnu odjeću. Krajem svibnja, SSR i Sametinget su organizirali svoja okupljanja na isti dan, u Kiruni i Ostersundu, na osamsto kilometara udaljenosti, što nam dovoljno govori o arktičkoj temperaturi njihovih odnosa… Ukratko, saamijski parlament SSR-u zamjera što se usmjerio isključivo na prava uzgajivača (10 posto Saamija), a SSR ne odobrava to što ovi sjede na dva stolca. Što se tiče rudnika Kallaka, Lanta se nije pokazao nimalo optimističnim, kao ni oni iz drugih samebyja koji se bore protiv rudarskih projekata: Semisjaur Njarg, Vapsten, Voernese… “Oni [država i industrijalci] imaju vremena”, Lantina je procjena. “Otvorit će taj rudnik. Kad poraste cijena željeza, ljudi će samo gledati pare. Čak i neki Saamiji.” Novac, naglašava, za njega nije sam sebi svrha: “Sobovi, to je način života. Naša sloboda!”

Visokog stasa i kose zavezane u rep, Matti Berg presjeda samebyjem u Girjasu. Njegovo ime i lice su poznati u cijeloj Švedskoj. Nakon šest godina povlačenja po sudovima, njegov sameby i SSR su 3. veljače 2016. godine odnijeli pravnu pobjedu bez presedana protiv države: “Prije 1986. godine Saamiji su imali pravo odlučivati tko se može baviti ribolovom i lovom na njihovom teritoriju. Vratili smo to pravo! Mi ćemo odlučivati tko će pecati i loviti na našoj zemlji. A može biti da će to ujedno označiti korak prema samoodređenju. Prema kontroli naše zemlje i odbijanju rudnika. U mojem samebyju više kompanija želi tražiti rude. Trebali bismo im moći reći ‘ne’. Vi drugi zapadnjaci sve izražavate u ekonomskim terminima. Ali za nas, jedna planina više vrijedi nedirnuta, nego naružena rudnikom.” Njihov slučaj je potaknuo oštre rasprave: 11. lipnja 2015. godine, pedeset i devet švedskih istraživača i sveučilištaraca, zabrinuti onime što se moglo čuti tijekom rasprave u sudskom procesu u kojemu se sameby iz Girjasa usprotivio Švedskoj, objavilo je otvoreno pismo u novinama Dagens Nyheter, optuživši državu da koristi argumente koji podsjećaju na “doba rasne biologije”.

Ta pravna pobjeda povećala je napetosti: u ribarnici u Kiruni, mlade mušterije govore da “osjećaju olakšanje što je država uložila žalbu”. “Ribolov i lov su”, srde se, “glavni razlog da se ljudi dosele ovdje. Dakle, ako Saamiji pobijede i donese se presuda u njihovu korist, sami će određivati tarife za licence” – koje su sada jeftine. “Koga se diskriminira?”, komentirali su drugi, stariji lovci i ribari. “Zašto bi Saamiji imali više prava nego mi? Zato što su njihovi preci bili ovdje prije naših? Svi smo mi rođeni tu!”

No uzgajivači imaju još jednog neprijatelja: globalno zatopljenje. “Danas”, priča Lanta, “zimi kiši. Voda se zaledi, snijeg pada po tom ledu, a onda opet kiša. Sobovi kopaju po snijegu da se prehrane. Ali oni ne mogu razbiti led. Dakle, mora im se kupovati hrana… Tome dodajte gubitke zbog lokalnih predatora [risovi, medvjedi i gorske kune], sudara s vozilima ili vlakovima… Jednoj obitelj bi trebalo stado od šest stotina grla da može preživjeti od toga. Ako izgubite 30 posto njih, rođenja novih neće biti dovoljna da nadoknade gubitke – i propast ćete. Kad više ne bude uzgoja sobova, neće biti ni Saamija. Isto kao što se dogodilo američkim Indijancima bez njihovih bizona. Moja djeca žele živjeti kao ja, ali ne znam hoće li to moći.”

Ponoćno sunce uspavljuje Kirunu. Dvadesetjednogodišnji Olaf gasi žeđ u pabu nakon dugog radnog dana. Ovaj mladi Saami, koji potječe iz obitelji uzgajivača sobova, ponosno na svojem mobitelu pokazuje video u kojemu na skijaškom motociklu predvodi obiteljsko stado. “Četiristo glava”, objašnjava. “Ali postalo je teško živjeti od uzgoja. Stoga…” Pokazuje druge slike: na ovima vozi bager u nekom tunelu. “Baš se vraćam iz rudnika. Radim tamo na pola radnog vremena”, povjerava se, pomalo posramljen. “Nemam izbora. Ali kad sam na dnu okna, mislim samo na jedno: svoje planine i svoje sobove.” Pritisak koji vrši globalno zatopljenje i rudarski apetiti mogli bi s vremenom istisnuti uzgoj kojim se tamošnji stanovnici bave oduvijek.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić


1 Ekonomska udruženja uzgajivača sobova, povezana s područjem za ispašu i transhumantnim stočarstvom.
2 Švedska boja koja se proizvodi od kotlovca iz rudnika bakra u Falunu.
3 Termin “Saami” ili “Sámi” zamijenio je pejorativni termin “Laponci” (švedski korijen te riječi znači “odjeven u dronjke”). Regija je u stranim zemljama postala poznata pod nazivom “Laponija” koji je ostao u uporabi usprkos tome što Saami svoj teritorij nazivaju “Sápmi”.
4 Na Dalekom Sjeveru (oblast Norrbotten) 2014. godine socijaldemokrati su osvojili 49 posto glasova (konzervativci 11 posto, a jednako toliko i ekstremna desnica) u odnosu na 31 posto u cjelokupnoj zemlji (konzervativci 23,3 posto, a ekstremna desnica 13 posto).
5 “Taxation in the mining sector – Selected case studies”, Raw Materials Group, Stockholm, lipanj 2012. godine.
6 Usp. Johannes Forssberg, “Mesdames les compagnies minières, servez-vous!”, Fokus, Stockholm, preveo Vox Europ, 14. listopada 2013. godine.
7 “Sweden’s minerals strategy”, izvještaj Ministarstva poduzetništva, energetike i komunikacija, Stockholm, lipanj 2013. godine.
8 U Švedskoj su zabranjene etničke statistike pa nije moguće napraviti preciznu procjenu.
9 Grenland je stekao autonomiju od Danske 1979. godine, a ta je autonomija povećana 2009. godine. Inuiti su isto tako od 1999. autonomni u Nunavutu (kanadskom federalnom teritoriju koji se prostire na preko 2 milijuna četvornih kilometara).

 

Pročitajte više:


Autohtoni narod Europe

Saamija navodno ima između 50.000 i 65.000 u Norveškoj, 20.000 do 40.000 u Švedskoj, oko 8000 u Finskoj i 2000 u Rusiji, prema podacima Centra za saamijsko informiranje u Östersundu (Samer). Kao posljednji autohtoni narod Europe,* naselili su se na sjever Skandinavije i poluotok Kola (u Rusiji) za vrijeme otapanja ledenjaka, prije otprilike 10 tisuća godina. Tacit je bio prvi koji je, u svojem djelu Germania iz 98. godine, spomenuo nomade s Dalekog sjevera, čudeći se tome što njihove žene sudjeluju u lovu. Rimski historičar je mogao dodati i da osam sezona saamijskog kalendara odgovara životnom ciklusu soba. I da, u njihovom jeziku, riječ “rat” ne postoji.

Okolne države se nisu zanimale za laponsku glacijalnu zemlju, njezina krzna i vode prepune ribe do 17. stoljeća. Švedska je ubrzala kolonizaciju počevši od 1634. godine, kad je otkriveno nalazište zlata. Kraljevski ubirači poreza su tjerali “Laponce” da plaćaju poreze, dok je luteranska crkva pokušavala obratiti animiste s krajnjeg sjevera, paleći na lomači njihove svete bubnjeve… a ponekad i njihove šamane, poput Larsa Nilssona, koji je smaknut 1693. godine. Budući da je ekstremna klima odbijala doseljenike, proglas Lappmark iz 1673. godine koloniste izuzima od nameta i vojne službe. Kraljevska vlast je smatrala da uzgajivači sobova i kolonisti mogu živjeti jedni kraj drugih bez poteškoća. Ali preživljavanje isključivo od poljoprivrede ispostavilo se nemogućom misijom na tim geografskim širinama pa su kolonisti morali loviti i pecati… Međutim, u slučaju spora s kolonistima, Saamiji – čija su krzna bila veoma cijenjena u kraljevskoj riznici – često bi pobijedili na sudovima.

Predodžbe o Saamijima su se ipak promijenile do kraja 19. stoljeća, s probojem biološkog rasizma: “1920-ih godina”, podsjeća Anna-Karen Niia, uzgajivačica sobova i novinarka na Sami Radiju, javnom radiju na saamijskom jeziku, “istraživači s Instituta za rasnu biologiju došli su kako bi izmjerili lubanje Saamija, među njima i one mojih djedova i baka. Taj je postupak inspirirao nacističku Njemačku. Poniženje koje su doživjeli još predstavlja traumu za naš narod.” K tome, zatvaranje granica između Švedske, Norveške (koja je stekla nezavisnost od Švedske 1905. godine), SSSR-a i Finske (nezavisna od Rusije od 1917. godine) onemogućilo je kretanja nomada. U Švedskoj je više tisuća njih silom izmješteno na jug. Švedska je namjeravala asimilirati Saamije. Djeca koja su u školama govorila svojim jezikom bila su kažnjena i izopćena. “Moji roditelji nisu ni razumjeli što učitelj govori”, priča Niia. Nomadima su oduzimali djecu i stavljali ih u internate. Kako bi se prilagodili švedskom kalupu, mnogo Saamija je promijenilo svoja prezimena te nisu prenosili svoj jezik na djecu.

Politička emancipacija započela je 1970-ih godina. U Norveškoj su se Saamiji žestoko suprotstavili projektu izgradnje brane na rijeci Alti. Ta je borba prisilila Oslo da 1989. godine uspostavi prvi saamijski parlament što je inspiriralo Fince, a zatim i Šveđane. Norveška ostaje jedina od ovih država koja je ratificirala, još 1990. godine, konvenciju broj 169 Međunarodne organizacije rada (ILO) koja zahtjeva jamčenje većih prava autohtonim narodima. Službeni Oslo je dodijelio veliku autonomiju svojoj najsjevernijoj oblasti, Finmark (46.000 četvornih kilometara sa 73.000 stanovnika), kojom od 2005. zajedno upravljaju saamijski parlament i lokalne vlasti. “Borba Saamija u Norveškoj nas je inspirirala. Nove generacije su naučile jezik”, nastavlja Niia dok traži sina na izlazu saamijske škole u Kiruni, jednoj od njih pet koliko ih ima u švedskoj Laponiji. “Odrasla sam na jugu i učila sam samo švedski u školi”, svjedoči Jenny Wik-Karlsson, odvjetnica Švedskog saamijskog saveza koja brani samebyje (udruženja uzgahivača sobova) iz Girjasa. “Naučila sam saamijski prije desetak godina, odlučna u tome da ću uzeti natrag nešto od onoga što je uzeto mojoj obitelji.” Procjenjuje se da danas 40 do 45 posto Saamija govori svoj jezik.

________

* Prema Ujedinjenim narodima, autohtoni narodi su definirani četirima kriterijima: potječu od žitelja koji su bili prisutni u tom predjelu prije kolonizacije; konzerviraju, u svojim ekonomskim i kulturnim praksama, bliske veze sa zemljom; utoliko što su manjina, trpe ekonomsku i političku marginalizaciju; sami sebe smatraju autohtonim narodom.