Daniel Lazare

Novi američki predsjednik Donald Trump već je u prvim mjesecima svoga mandata odustao od velikog dijela svojih bombastičnih predizbornih najava. To je osobito došlo do izražaja u njegovoj vanjskoj politici. Usprkos žestokim kritikama izrečenim na račun Saudijske Arabije prošle godine, prijateljstvo s glavnim američkim bliskoistočnim saveznikom je nastavljeno. Važnu ulogu u njegovom održavanju ima mreža institucija koja pogonjena saudijskim petrodolarima brine za ugled ove kraljevine u Washingtonu

Kada je studenom prošle godine Donald Trump pobijedio Hillary Clinton, Kraljevina Saudijska Arabija imala je razloga za brigu. Clinton je stara saudijska prijateljica koja ju je opetovano hvalila kao jamca mira i stabilnosti, dok je sadašnji predsjednik godinama žestoko napadao Saudijce. Godine 2011. Trump govori o “najvećem financijeru terorizma na svijetu” koji koristi “naše petrodolare – naš vlastiti novac – kako bi financirao teroriste koji nastoje uništiti naše ljude, dok se Saudijci oslanjaju na našu zaštitu”. Za vrijeme kampanje, zaprijetio je da će blokirati uvoz saudijske nafte ukoliko ta zemlja ne da veći doprinos borbi protiv ISIL-a.

Pa ipak, sedam mjeseci kasnije, Trump je odletio u Rijad na svoje prvo putovanje van zemlje u ulozi predsjednika, pozvao je na promjenu režima u Iranu i obznanio ugovor sa Saudijskom Arabijom o prodaji oružja vrijedan 110 milijardi dolara, uz najavu još jednog ugovora u vrijednosti od 240 milijardi dolara koji bi se realizirao kroz idućih deset godina. Hoće li saudijska vlada biti sposobna podmiriti toliko velike troškove naoružanja, budući da ima deficit od 22 posto uslijed pada cijena nafte, drugo je pitanje. Bez obzira na to, službenici Bijele kuće ushićeno govore o tome da će ovi ugovori osigurati bazu za uspostavljanje arapskog NATO-a s ciljem borbe protiv Irana i ISIL-a.

Od mržnje do obožavanja u samo malo više od pola godine. Što je uzrokovalo Trumpov zaokret za sto osamdeset stupnjeva? Jedan razlog je nafta: usprkos fracking revoluciji, SAD i dalje dobiva od Saudijaca milijun barela nafte dnevno. Također, saudijski apetiti za Patriot raketama i Blackhawk helikopterima su, čini se, nezasitni. Zatim, tu je i Iran, kojega obje zemlje – kao i, što je najvažnije, Izrael – vide kao glavni izvor problema na Bliskom istoku.

Postoji još jedan razlog, a to je složena struktura koju su Saudijci zajedno s drugim zaljevskim monarhijama izgradili u SAD-u s ciljem osiguravanja simpatija te zemlje. Radi se o mreži think-tankova i akademskih centara, odvjetničkih firmi, stručnjaka za odnose s javnošću i konzultanata. Procjenjuje se da im je kraljevina od 2015. godine isplatila 18 milijuna dolara. To možda ne zvuči naročito puno za zemlju koja godišnje od nafte zarađuje 130 milijardi dolara, ali je zanimljiv primjer toga kako Saudijska Arabija koristi svoje bogatstvo u svrhu zaštite od političkih potresa.

Posljednji mjeseci su udžbenički primjer toga kako lobiranje funkcionira. Američko-saudijski odnosi postajali su sve klimaviji od 11. rujna 2001. godine, nakon što se ispostavilo da je petnaest od devetnaest otmičara zrakoplova, da ne spominjemo samog Osamu bin Ladena, bilo iz Saudijske Arabije. Busheva administracija uspjela je ograničiti štetu zataškavanjem informacija o ulozi saudijske vlade u napadu i prebacivanjem krivnje na Sadama Huseina. No u Obamino vrijeme, američko-saudijski odnosi doživjeli su seriju teških udaraca.

U listopadu 2014. godine, potpredsjednik Joe Biden požalio se pred studentima Harvarda da su Saudijska Arabija, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati “toliko odlučni u svojoj želji da sruše [sirijskog predsjednika Bašara al-Asada] da su dali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja snagama koje se bore protiv Asada, samo što su oni koji su se time okoristili bili al-Nusra, al-Kaida i ekstremistički, džihadistički elementi iz drugih dijelova svijeta”. U srpnju 2015., SAD je sklopio sporazum sa saudijskim smrtnim neprijateljem Iranom, o njegovom nuklearnom programu. Nadalje, u travnju 2016. Obama je u jednom intervjuu optužio Saudijce zbog promoviranja sunitskog terorizma te je istaknuo kako bi oni trebali naučiti “dijeliti” Bliski istok sa svojim iranskim neprijateljem. U srpnju 2016. američka administracija je deklasificirala poglavlje iz izvještaja Kongresa iz 2002. godine u kojemu se ističe da su saudijski dužnosnici dostavljali novac najmanje dvojici otmičara odgovornih za napad 11. rujna. U rujnu prošle godine Kongres je uvjerljivo izglasao obaranje Obamina veta na zakonski prijedlog kojim se omogućuje obiteljima žrtava 11. rujna da tuže Kraljevinu. Konačno, u listopadu je Wikileaks objavio mejlove iz 2014. u kojima Clinton negoduje zbog toga što su “vlade Katara i Saudijske Arabije […] osiguravale tajnu financijsku i logističku pomoć ISIL-u i drugim radikalnim sunitskim grupama u regiji”.

Neočekivani zaokret

Trumpova antisaudijska retorika u vrijeme kampanje tako je izgledala kao kulminacija dugog trenda udaljavanja pozicija Rijada i Washingtona po pitanju terorizma, islamskog ekstremizma sponzoriranog od strane Saudijaca te odnosa prema Iranu. Kada se u rano jutro 9. studenog proširila vijest o Trumpovoj iznenađujućoj pobjedi, činilo se da je konačan razlaz blizu. “Trumpova pobjeda je početak kraja ekstremističkog islama i vahabizma”, izjavio je prominentni irački političar. U SAD-u, preko pedeset sveučilišnih profesora potpisalo je iransko-američki izvještaj u kojemu se poziva na uspostavljanje uravnoteženije politike prema Perzijskom zaljevu.

No ubrzo je sve to palo u vodu, nakon što su demokrati, neokonzervativci, obavještajne službe i drugi kadrovi “duboke države” krenuli u žestoki ideološki napad s ciljem sprječavanja otpočinjanja razgovora o zbližavanju odnosa s Rusijom i njezinim dvama glavnim saveznicima na Bliskom istoku, Sirijom i Iranom. Braneći se od optužbi da je “sibirski kandidat” instaliran od strane Vladimira Putina, Trump je svom timu pridružio tradicionalne jastrebove koji su bili podjednako antiiranski i antiruski nastrojeni. Jedan od njih je umirovljeni general američkih marinaca James Mattis (“Mad Dog”), postavljen na mjesto ministra obrane, koji je 2012. na pitanje da imenuje tri glavne sigurnosne prijetnje za SAD odgovorio: “Iran, Iran i Iran”.

Ako su Rusija i Iran glavni neprijatelji na Bliskom istoku, onda iz toga slijedi da bi Saudijska Arabija trebala biti glavni saveznik. Tom stavu je mnogo pomogao saudijski lobi proizvodeći veliki val intervjua, članaka i izvještaja u kojima se traži pojačana akcija protiv zlog tandema Sirije i Irana. Atlantic Council, think-tank koji je 2015. primio dva ili više milijuna dolara iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i pro-saudijskih izvora, 14. studenog objavio je intervju s umirovljenim američkim generalom Davidom H. Petraeusom, članom njihova nadzornog odbora, u kojemu on osuđuje zloćudno “iransko djelovanje u regiji” i poziva na poduzimanje vojne akcije u slučaju da Iran prekrši nuklearni sporazum iz 2015. i pokrene program obogaćivanja urana. Nekoliko tjedana kasnije, Centar za strateške i međunarodne studije, utjecajni think-tank koji je primio više od 600.000 dolara od Saudijaca i UAE-a u protekloj godini, poslao je svoga člana na Capitol Hill kako bi pozvao na “izravne i neizravne operacije” s ciljem sprječavanja Irana u dostavljanju oružja savezničkim snagama u Siriji i Jemenu.

Centar za američki progres – osnovan od strane Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton, čiji brat Tony je registrirani saudijski lobist koji je primio milijun dolara od UAE-a – objavio je izvještaj u kojemu se ističe da bi SAD trebao pojačati sankcije i intervenirati u Siriji ako Asad nastavi blokirati dostavljanje “humanitarne pomoći” područjima pod kontrolom pobunjenika. Brookings Institution, koji je primio oko 21,6 milijuna dolara od Katara od 2011. i još tri milijuna od UAE-a od sredine 2014., također je pozvao na pojačavanje sankcija.

Cilj svega toga bio je poduprijeti antiiranski, antisirijski i stoga prosaudijski sentiment i delegitimizirati suprotna gledišta. Kampanja je bila uspješna zbog svoje usklađenosti sa širom antiruskom ofenzivom demokrata, FBI-a i CIA-e. Pored toga, bila je kompatibilna Trumpovim nastojanjima da dokaže svoja neokonzervativna uvjerenja napadanjem američkih tradicionalnih bliskoistočnih suparnika. Samo devet dana nakon stupanja na dužnost naredio je napad na navodnu al-Kaidinu utvrdu u centralnom Jemenu. Sedmog travnja naredio je napade sirijske zračne baze raketama Tomahawk.

Saudijski lobi bio je u ekstazi. Mohamed Aljahja, saudijski analitičar zaposlen pri Atlantic Councilu, rekao je za New York Times da su “ljudi u Zaljevu trenutno presretni. Ono što je jasno jest to da Trump razumije što američka moć može promijeniti i da je voljan upotrijebiti ju”. Kolumnist Washington Posta David Ignatius, uvjeren da je raketiranje sirijske baze “element izgradnje povjerenja” jer je “pomaknulo [Trumpovu] nepredvidljivu administraciju malo bliže stupovima tradicionalne američke politike”,pozvao je Toma Donillona, bivšeg Obaminog savjetnika za nacionalnu sigurnost i sadašnjeg člana nadzornog odbora Brookingsa, da podrži Trumpa. “Itekako podržavam akcije u Siriji”, odgovorio je Donilon. “…po pitanju politike prema Rusiji, Kini i Siriji dogodio se oštar zaokret”.

Komentatori na plaći

Kada prosaudijski novinari trebaju nečiji komentar, zovu prosaudijski lobi, koji ih rado opskrbi saudijskim gledištima. Ignatius je najbolji primjer kako funkcionira eho-komora. Stalno prisutan u razgovorima vašingtonskih think-tankova, opisivan je kao “CIA-in glavni apologet” i “najveći navijač Saudijske Arabije u SAD-u“. U veljači zajahao je antiruski val osuđujući Ruse zbog manipuliranja informacijskim prostorom, da bi odmah potom odletio u Rijad gdje je odradio poduži intervju s Muhamedom bin Salmanom, svemoćnim saudijskim prijestolonasljednikom. Izvijestio je kako se čini da MBS “stječe povjerenje i politički autoritet za provođenje planiranih ekonomskih i socijalnih reformi”.

“Za razliku od mnogih saudijskih prinčeva”, dodaje Ignatius, “on nije obrazovan na Zapadu, što je možda očuvalo dio sirove, borbene energije koja ga čini privlačnom mlađim Saudijcima”. Nekoliko dana kasnije pohvalio je Jamesa Mattisa zbog okupljanja “snažnog nacionalnog sigurnosnog tima” koji nastoji pogurati Trumpa u pravom smjeru.

Hvaljenje Mattisa, slavljenje saudijskog princa i stapanje ruske i sovjetske vanjske politike – bilo je to upravo ono što je lobi naredio. Ali Šibabi, izvršni director Arabia Foundationa, objavio je u svibnju kolumnu u New York Timesu, tvrdeći da dok se Obama činio “voljnim prešutno prihvatiti iransko nastojanje za uspostavljanjem dominacije na Bliskom istoku”, Saudijci sada “vjeruju da imaju pouzdanijeg saveznika” u Trumpu. Nekoliko dana kasnije, The Hill, vašingtonske političke novine, za komentar Trumpova posjeta Rijadu upitale su Anthonyja Cordesmana, stručnjaka sa Centra za strateške i međunarodne studije (Center for Strategic and International Studies) i jednog od najkonzistentnijih prosaudijskih glasova u gradu. Predvidljivo, on je entuzijastično pohvalio predsjednikove prosaudijske i antiiranske opaske: “Predsjednik je dao pravi govor, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. I dalje će postojati kritičari zbog pitanja ljudskih prava ili Jemena, ali predsjednik ima drugačiji fokus – i gotovo sigurno, ispravan.

I doista, Cordesmana su u idućim danima citirali Washington Post, CNN, Christian Science Monitor i druge publikacije. Ovaj bivši profesor studija nacionalne sigurnosti u Georgetownu, savjetnik iznimno ratobornog senatora Johna McCaina, veteran State Departmenta i Ministarstva energetike, ima reputaciju promišljenog stručnjaka čija su istraživanja međunarodnog energetskog tržišta iznimno cijenjena. No ono što ga čini posebno vrijednim saudijskom lobiju je činjenica da je velik dio njegovog rada posvećen jednoj temi. Kako je napisao 2001., nafta je ključni resurs i ostat će to u doglednoj budućnosti zbog “ograničenog porasta obnovljivih i drugih novih izvora energije”. Stoga će Perzijski zaljev, u kojem se nalaze dvije trećine otkrivenih svjetskih rezervi nafte, ostati ključna regija još dugo vremena i zato mora biti čuvana pod svaku cijenu. To je upravo tip argumenta koji treba vašingtonskom, ratobornom vanjskopolitičkom establišmentu, osobito njegovom prosaudijskom dijelu, jer implicira nepostojanje alternative partnerstvu Washingtona i Rijada.

Saudijski lobi je jako profitirao od onoga što je antropologinja Janine Wedel opisala kao uspon “vlade iz sjene”. Ona navodi da od 1980-ih traje proces privatiziranja vlade prenošenjem njezinih odgovornosti na “kompanije, konzultantske firme, neprofitne organizacije, think-tankove i druge nevladine subjekte koji sklapaju ugovore s vladom. Ovi privatni akteri uključeni su u rad vlade, u sve aspekte upravljanja, u kreiranje, prihvaćanje i primjenu zakon”. Dok je ranije implementacija odluka federalne države bila povjerena isključivo državnim službenicima, tri četvrtine toga posla, mjereno brojem radnih mjesta, sada je outsorsano. Ta praksa se osobito ubrzala od početka prvog predsjedničkog mandata Billa Clintona.

To je idealno okruženje za saudijski lobi, čiji se članovi kreću između think-tankova, novinskih redakcija i vladinih ureda. Taj proces stvara atmosferu u kojoj se kao jedine legitimne uzimaju ideje koje ti ljudi međusobno razmjenjuju na luksuznim konferencijama sponzoriranim od strane Saudijske Arabije, UAE-a ili drugih zaljevskih monarhija.

“Svi žele biti pozvani u Brookings kako bi govorili o tome koliko su Saudijci sjajni i koliko su važni za osiguravanje toka nafte”, govori Toby C. Jones, autor knjige o povijesti ovog kraljevstva.1 “To podrazumijeva približavanje općem uvjerenju po pitanju Saudijaca. Jasno, zašto gristi ruku koja te hrani?”

S engleskog preveo: Krešimir Zovak


1Toby C. Jones, Desert Kingdom: How Oil and Water Forged Modern Saudi Arabia, Harvard University Press, 2010.