Tom Bissell

Izraelsko-palestinski sukob bitna je tema u političkom životu Sjedinjenih Država, što je posebno vidljivo u bespogovornoj podršci koju Izrael dobiva iz konzervativnih kršćanskih krugova. Uz veliku pozornost koju ovom pitanju posvećuje dobar dio američkih medija, odnedavno Amerikanci o njemu mogu učiti i na terenu, preko organiziranih putovanja u Izrael pod “stručnim” vodstvom

Mnogi desno orijentirani američki komentatori prošlog su proljeća [2016.] pridali veliku pozornost Bloombergovoj anketi koja je ispitivala simpatiziraju li Amerikanci više Netanjahua ili Obamu i prilikom koje su republikanci iskazali veću naklonost prema izraelskom premijeru nego prema vlastitom predsjedniku. Izraženo u brojkama, to iznosi 67 naspram 16 posto. Mnogi su se pravili šokirani takvim ishodom. Konzervativni televizijski voditelj Rush Limbaugh je o Netanjahuu izjavio da bi “želio da i mi imamo tu vrstu snažnog morala, tu etičku jasnoću na čelu naše zemlje”, a novinar Mark Levin opisao ga je kao “vođu slobodnog svijeta”.

Ima jedna konzervativna radio emisija koju volim pratiti, a vodi ju Dennis Prager. On zasigurno ne voli liberale – kako je izjavio, “raskorak između lijevog i desnog oko svakog bitnog pitanja zapravo je nepremostiv” – ali ih ugošćuje u debatama, što je vrlo rijetko među desničarskim voditeljima. Ipak, njegov je blago ogorčeni pogled na spomenuto kontrastiranje Obame i Netanjahua među najdobrohotnijim: “Oni koji se ne suprotstavljaju zlu, zamjeraju onima koji to čine”.

Pragerova publika je većinom kršćanska, a Prager je Židov. Godinama sam slušao brojne prijateljski nastrojene slušatelje, često one sa snažnim južnjačkim naglaskom, kako se javljaju u emisiju i govore mu da je on prvi Židov s kojim su ikad razgovarali. Prošlog je ljeta Prager najavio da želi voditi izletničku turu koju je nazvao “Podržite Izrael”. Za nešto manje od pet tisuća dolara, možete se pridružiti Prageru i njegovim najvjernijim slušateljima na all-inclusive ekskurziji i izletima uz pratnju vodiča po najsvetijoj i najosporavanijoj zemlji na svijetu. Kako je naglasio, cilj svega toga bio je podsjetiti Izrael na njihove odane prijatelje u Sjedinjenim Američkim Državama.

Religiozna američka desnica nije oduvijek bila toliko privržena Izraelu, a još manje Židovima. Značajan dio začetnika pokreta kršćanskog fundamentalizma u Americi bili su otvoreni antisemiti. Primjerice, godine 1933., radijski je propovjednik Charles Fuller uvjeravao svoje slušatelje da Židovi predstavljaju “pokvarenu i namjernu pobunu protiv Boga”, a među tim ranim fundamentalističkim vođama nesmetano su kružili primjerci Protokola Sionskih mudraca. Izrael desetljećima nije imao prijateljsko utočište u američkom konzervativizmu, pa je tako njegov prvi zagovornik u Ovalnom uredu bio demokrat, John F. Kennedy.

Godine 1981. izraelski je premijer Menachem Begin javno prigrlio evangeličke kršćane, kojih su se Izraelci dosta dugo pribojavali zbog njihovog odlučnog nauma da preobrate Židove na kršćanstvo. Dok je evangelički religiozni turizam uvijek bio pozdravljan među Izraelcima, kao i milijuni dolara koji su pritom pristizali u izraelsku ekonomiju, politički ih se držalo na distanci. Početak zbližavanja označilo je prepoznavanje zajedničkih uvjerenja izraelske desnice i američkih evangelika, od zabrane abortusa do načelne nepovjerljivosti prema muslimanskom svijetu. Kršćanska koalicija, koju je 1989. osnovao televizijski propovjednik Pat Robertson, angažirano je poduprla cionističke ciljeve, a 2002. godine Tom DeLay, bivši vođa republikanske većine u Predstavničkom domu, odao joj je priznanje jer se “zalaže za Židove i za Isusa”. Robertson je oštro napadao palestinskog vođu Jasera Arafata i njegovu “razbojničku bandu”, dok se politički pokret kršćanskog cionizma u nastajanju stapao s desničarskim ciljevima Države Izrael. Dok se u ranom petom stoljeću sveti Jeronim odupirao prihvaćanju Židova, upozoravajući Augustina da “oni neće postati kršćani nego će nas učiniti Židovima”, šesnaest stoljeća kasnije, američki evangelici postaju de facto Izraelci.

Poželio sam bolje razumjeti zašto konzervativna politika postaje sinonim za bezrezervnu podršku Izraelu pa sam zamolio svoju partnericu Trishu da mi se pridruži na Pragerovoj turi… I pristala je.

“Izraelski test”

Nekoliko mjeseci kasnije, u studenom, izlazili smo iz dizala u predvorje hotela Leonardo Plaza u izraelskom gradu Ašdodu, kako bi stigli na predavanje kojim će Prager otvoriti turneju. Htjeli smo dobra mjesta i stigli smo 45 minuta ranije. No svi su već bili tamo i mjesta nije bilo. Većina naših kolega iz “Podržimo Izrael” stara je 60 i više godina. Nekako se dogodilo da nas je tamo oko 450, iz desetak američkih gradova, što je previše za jedan hotel. Tako je naša družina raspoređena po cijelom Ašdodu, obalnom gradu dvadeset milja sjeverno od Gaze koji je tijekom rata 2014. bio česta meta Hamasovih raketiranja. Gledao sam kolege iz grupe, one koji su kasnije pristigli, kako izlaze iz autobusa: svi su se osvrtali, kao što sam se ranije osvrnuo i ja, na ogroman baner pred hotelom – “Dobrodošli u zemlju Biblije”.

Predavanje je počelo. Pragera je predstavio izraelac Reuven Doron, sportskog izgleda, ćelav, baršunastoga glasa, terenski zaposlenik agencije Genesis Tours. “Tu smo s jednim ciljem”, Doron nam govori. “Došli smo podržati Izrael.” To je izmamilo zvukove oduševljenja dijela publike. Doron je nastavio: “Vi ste naša snaga, naše ohrabrenje i radost za naša srca”.

Konačno je sam Prager došetao do mikrofona. Krupan čovjek, dvometraš, sijede, svilenkaste kose. U kaki hlačama i plavoj košulji na prugice, s tim izgledom mogao bi proći za dekana nekog fakulteta. Ovdje je imao velik broj obožavateljica, uključujući i njegovu treću ženu, visoku plavušu sportske fizionomije koja je stajala negdje u pozadini.

Prager svoju priču započinje nečim što on naziva “Izraelski test”. Taj se test odnosi na praćenje “kako ljudi reagiraju na izraelsko pitanje” i to je, kako kaže, “najbolji način da otkriješ način njihova razmišljanja”. Drugim riječima, užasna si osoba ako se usudiš kritizirati Izrael. Na istom je testu pao predsjednik Obama, čak i kada je 2012. poslao najveći paket vojne pomoći koji je Amerika toj zemlji do tada slala. John Kerry je postigao još gori rezultat na “Izraelskom testu” jer je često zauzimao neutralnu poziciju po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba, “kao da u njemu nema crnog i bijelog”, objasnio nam je Prager.

Prager nastavlja: “Ne možete zamisliti koliko sam ponosan na vas. Ozbiljno, meni je ovo vrednije od svega. Da budem iskren, kada su prije mjesec dana započeli ti napadi” – više od deset Izraelaca na ulici su izboli palestinski napadači – “zaista nismo znali koliko će ljudi otkazati putovanje. A u konačnici, to nije učinio gotovo nitko.”

Istaknuo je kako nije plaćen da bi bio ondje s nama. On, uz to, vjeruje da američki roditelji – kršćani i Židovi podjednako – moraju jednom, između srednje škole i koledža, poslati svoju djecu u Izrael. Zbog toga što je, kako kaže, “moralni kompas današnjeg svijeta izvrnut naopako”. “Ako vaše dijete provede neko vrijeme u Izraelu i tada shvati koliko je svijet izvrnut naglavačke, vratit će se unaprijed imunizirano od moralno najizopačenije od svih zapadnjačkih institucija, sveučilišta.”

Prečesto je Izraele samo još jedna tema preko koje Amerikanci suprotstavljaju vlastite vizije Amerike. Liberali su skloni pretpostavci da desno usmjereni evangelici podupiru Izrael jer im se on uklapa u njihovu zamišljenu apokalipsu: tek kad narod izabran od Boga vrati svoj biblijski teritorij u cijelosti nastupit će zadnja kršćanska era, dolazak Antikrista i Velikih nevolja, a bit će to i konačan dolazak Isusa Krista, početak sudnjeg dana. Na mnogo je načina osnivanje Izraela 1948. bilo pravi Woodstock za fundamentalističko kršćanstvo. Nedavno istraživanje o kršćanskom fundamentalizmu, koje je proveo Paw Research Center, otkiva da 63 posto bijelih evangelika vjeruje da je stvaranje židovske države u modernim vremenima ispunjenje biblijskog proročanstva o Kristovom drugom dolasku.

Ipak, niti jedan evangelik kojeg sam susreo na ovom putovanju nije se činio previše zagrijanim za to. Konzervativna kršćanska privrženost Izraelu, s kojom sam se iznova susretao, čini se zasnovanom na poimanju Boga Oca koji ima dvoje djece: Izrael i Sjedinjene Države. Takav Izrael, dakle, ne zasebna nacija nego američki razmetni brat – nalazi se van historije, van ratova i stradanja koje je prouzročio, iznad Ujedinjenih naroda i Sporazuma u Oslu, onkraj utvrđenih moralnih normi. Ako to tako shvaćaš, prošao si test.

Tko ne želi izraelsko-palestinski mir?

Jedno od naših odredišta bio je kamp Iftach, gdje je bilo mnogo vojnika koji su sudjelovali u ratu u Gazi 2014. godine. Vojnik, držeći sjajnu žutu artiljerijsku granatu, izaziva oduševljenje i veliki pljesak kada saznajemo da je granata proizvedena u Americi. Kod spomenika Black Arrow, rečeno nam je da se okupimo oko drugog mladog izraelskog vojnika koji je nedavno završio treću godinu službe u IDF-u (Izraelskim obrambenim snagama). On je bradat i tamnokos, s izduženom facom. “Ne znam točan postotak ljudi”, govori o Palestincima koje je susretao, “ali većina njih želi živjeti u miru”. Proveo je dvije godine na Zapadnoj obali. Kad god bi zatekao mlade Palestince koji bacaju kamenje na automobile, shvaćao je to kao izraz besciljnosti, mladosti i nezrelosti. Kada je mladi vojnik zastao s pričom, tražeći bolji engleski izraz da bi opisao te Palestince, netko mu je iz publike nabacio prijedlog: “Razbojnici!”

Mladi vojnik je nastavio, ignorirajući ili ne čuvši dobačenu opasku. Govorio je kako mnogi palestinski tinejdžeri nemaju ništa za raditi osim bacati kamenje. “Kada oni počine nešto loše, ne bismo to trebali poopćavati na svakog Arapa jer znam da puno ljudi s njihove strane želi miran život.”

Kolektivna nelagoda nadvila se nad gomilom. Skoro da se čuje zujanje koje se u njihovim glavama odvija dok im mozak to premotava i ponovno preslušava. Vojnik želi nadodati da su tu prisutni i religijski čimbenici. “Radikali s obiju strana tu igraju važnu ulogu, iznimno važnu, pa to postaje vrlo, vrlo komplicirano.”

Žena – koja na sreću nije iz našeg busa – probija se kroz gužvu. Gospođa je u četrdesetima, nosi prevelike sunčane naočale, napuhanu zimsku jaknu, tajice i šarene tenisice. “Kad govorite o radikalima s obaju strana, mislite na radikale koji od ranog djetinjstva svoju djecu uče da mrze Židove, naspram radikala židovske vjere?”

“Tako je”, odgovara mladi vojnik.

“Ali Židovi ništa od toga ne čine.” Njeno ponašanje polako izmiče kontroli te ona počinje šiziti: “Hoćete reći da su obje strane odgovorne? Jesam li dobro razumjela?”

Vojnik zabezeknuto gleda svoju sugovornicu. Pokušava joj objasniti da i mnogi Židovi koji žive na “osjetljivim područjima” Zapadne obale odgajaju svoju djecu s istom dozom mržnje.

Na to je gospođa odmahnula rukama i nekoliko puta ponovila: “Uz dužno poštovanje, ne”.

Čovjek kraj Trishe mumljao je: “Da je Dennis Prager ovdje, rekao bi mu što ga ide.” Sa gomilom protiv sebe, vojnik je stajao u tišini, stišćući mikrofon. Pristupio je drugi vojnik, uzeo mikrofon i rekao: “Možda smo ovdje imali malenih jezičnih nesporazuma, ali idemo dalje, može?”

Prager se pojavljuje, nosi sportsku jaknu, a ramena su mu još mokra od kiše. Tip koji je čitao knjigu američkog konzervativca Bena Carsona podigne pogled i izusti: “Car je stigao”. U međuvremenu je dvadesetero ljudi iz druge kršćanske izletničke grupe zapjevalo sa strane, a njihovi su glasovi nadrealno zvučali, poput kiše koja je padala na mramornu podlogu oko njih. Još je jednom isti tip iz Genesis Toursa, Reuven Doron, predstavio Pragera. Uskoro je i kišica prestala, a Doron je rekao kako je to dokaz da “Bog voli Dennisa Pragera”.

Prager nam je pričao o svojim studentskim danima, kada je kao dvadesetjednogodišnji student rusistike kupovao primjerke Pravde na kiosku u njujorškoj 42. ulici. Jednog su ga dana zvali iz izraelske vlade i zatražili da putuje u Sovjetski Savez i ondje prošverca Biblije na hebrejskom i židovske molitvene šalove. “Bilo je to u neku ruku opasno”, reče. “Tamo sam poslan jer znam hebrejski i ruski.” Nabrojao je imena Židova koji su htjeli napustiti SSSR, a potom je predavao o sovjetskom židovstvu. Opisao je to kao početak “vlastita javnog života”.

Držao je predavanja u prosjeku četiri puta tjedno. “Gotovo je svaka sinagoga u Sjedinjenim Državama – kao i u Australiji, Francuskoj i drugdje u svijetu – postavila natpis ‘Spasimo sovjetske Židove’. Na moje iznenađenje, nijedna crkva nije izvjesila ‘Spasimo sovjetske kršćane…’ A od strane sovjetske vlade više je kršćana ubijeno nego Židova. Zašto onda natpisi o sovjetskim Židovima, a ne i o kršćanima? Jer su Židovi narod, a kršćani su religija.”

Prema Prageru, to pomaže pri objašnjenju zašto, čak i danas, nema puno kolektivnog negodovanja oko ubijanja kršćana od strane Islamske države u Siriji, Iraku i drugdje. “Ne znam zašto kršćani ne šize zbog desetkovanja kršćana na Bliskom istoku”, kaže. “Ja šizim oko toga.” Ja bih za to ipak ponudio drugačije objašnjenje. Mete tih desetkovanja su bliskoistočni kršćani koji zapravo pripadaju posebnim vjerskim zajednicama – Sirijskoj pravoslavnoj crkvi, Kaldejskoj katoličkoj crkvi, Maronitskoj crkvi – toliko konceptualno nepoznatim zapadnim kršćanima da ih ovi teško razlikuju od muslimana.

Ostatak Pragerova govora bio je o približavanju Judaizma i njegove sestrinske religije, kršćanstva. Tvrdi da su Židovi izabrani narod, dok kršćani “čine djela Božja”.

Potom smo se odvezli busom za Nazaret, pretežno arapski grad, gdje smo dogovorili ručak u jednom starom  prihvatnom centru za imigrante koji je pretvoren u hotel. Penjali smo se zavojitim putem i vidjeli brda preplavljena smećem. Netko je upitao Davida: “Zašto je svaki arapski grad koji smo vidjeli pun smeća?” Našao se još jedan radoznali: “Kako su Arapi dobili Nazaret?” David je objasnio da Židovi nikada nisu živjeli u Nazaretu u velikom broju i da je grad oduvijek bio arapski, Arapi su ga izgradili za kršćanske turiste. “Nije da su ga Arapi preoteli Židovima”, reče David. S tim odgovorom nitko nije bio zadovoljan.

Stigosmo u Misgav Am, “kibuc na kraju svijeta”, prema njegovom natpisu dobrodošlice. Osnovali su ga 1945., dvije godine prije nastanka države Izrael, članovi paravojne organizacije Haganah. Unutar njegovih zidova nalaze se tri vojno-obavještajne jedinice. Stanovništvo koje ovdje obitava nisu kibučnici koji se bave proizvodnjom sapuna, kao na primjer oni koji žive dolje, u blizini Mrtvog mora, nego neuglađeni farmeri koji su Hezbolahovim granatama na dohvatljivoj udaljenosti.

U Misgav Amu pozdravio nas je čovjek u visokoj životnoj dobi, čija je bujna siva brada, široka koliko je dugačka, podsjećala na ostarjelu verziju kauboja Yosemita Sama. Pred nama je izjavio: “Neki od nas koji ovdje živimo, zapravo, svi smo mi – i vi ćete mi oprostiti ako koga uvrijedim, nije namjerno – izraelske seljačine”. Naš domaćin, ta “izraelska seljačina”, rođen je u Clevelandu, a u Izrael se odselio 1961., kako kaže “nakon što sam shvatio da tratim svoj život”. Na strani Izraela borio se u “četiri i pol rata”. “Bio sam u padobranskim jedinicama kada je 1967. oslobođen Jeruzalem. Imali smo oko pedeset posto gubitaka.” Posljedice su još prisutne: “Milost je nešto što je iz mene istisnuto. Nemam ljubavi prema neprijateljima, niti problema ako treba na njih pucati. Ujutro uzimam malu bijelu pilulu. To me održava, a svake noći jako dobro spavam”. Publika se na to nasmijala.

Prema ovoj “izraelskoj seljačini”, posjed ovdje znači vlasništvo. Ako ga možeš zadržati, tvoje je.

“Ljudi iz Hezbolaha su privrženi”, kaže. “Palestinci su privrženi. Neki možda žele mir. Neki ne. Nije bitno jer su privrženi ideji da unište Izrael, na ovaj ili onaj način.” Dodaje: “U ovom dijelu svijeta ne postoje nedužni civili. Samo borci i ne-borci. Nitko nije nedužan osim djece. Djeca su uvijek nevina.”

“Izraelska seljačina” završava s pričom. Društvo iz skupine “Podržimo Izrael” se uskomešalo, smijalo se i brujalo o onome što su upravo čuli. Pored nas su prošla dvojica naših vodiča. Jedan drugome priča: “Baš ovako ja želim predavati, ali onda bih izgubio svoju licencu.”

Naš se dnevni protokol ustalio: ustajanje barbarski rano, prejedanje za doručkom, vožnja busom, susret s izraelskim vojnicima, vožnja busom, prejedanje za ručkom, slušanje predavanja, ironično korištenje fraze “Treba mi odmor od odmora”, vožnja busom, razgledavanje znamenitosti, još susreta s izraelskim vojnicima, vožnja busom, korištenje fraze “Treba mi odmor od odmora” – ovaj put bez ironije, prijavljivanje u novi hotel, prejedanje za večerom i rušenje u krevet kao klade.

Te smo noći večerali u novom hotelu u Jeruzalemu. Nakon večere, na putu do naše sobe, Trisha i ja smo naletjeli na našeg vodiča Davida. “Zbogom, ljudi”, pozdravio nas je, a mi smo nastavili hodati, doviknuvši mu da se vidimo sutra. “Ne. Zbogom.”

Nakon toga smo zastali. Ispostavilo se da ga je, desetak minuta ranije, glavni predstavnik Genesis Toursa izveo sa strane i izvijestio ga da su se svi iz našeg busa broj pet glasajući složili da ga se makne s mjesta našeg vodiča. Uvjeravao sam Davida da, koliko sam svjestan, takvog glasovanja nije bilo. Čini mi se da ga je to djelomično utješilo. David je krenuo prema svojoj sobi, telefonirati ženi, a Trisha i ja smo krenuli skupljati sve putnike iz busa broj pet. Svi oni do kojih smo mogli doći tvrdili su da ne znaju ni za kakvo tajno glasovanje o izbacivanju Davida.

Nekoliko dana kasnije, kako se približavao kraj našeg putovanja, ulazimo u naš bus i upozoreni smo kako će nadolazeći dan biti “emocionalan”. Bio je to znak da idemo u Yad Vashem, jeruzalemski memorijalni centar žrtvama Holokausta, a to je posjet koji se ne smije propustiti.

Lutajući betonskim piramidalnim hodnicima Yad Vashema, brzo se da shvatiti zašto je Izraelcima primaran strah onaj koji se tiče sigurnosti, čak i kada ju štiti najdominantnija vojna sila regije i podržava posljednja svjetska supersila. Tisuće njenih građana se prisjeća kako se jedan cijeli kontinent pokušavao riješiti Židova, čak i onih najasimiliranijih i najuspješnijih. Taj otprije poznati, izjedajući, kolektivni strah je nešto što drži na okupu sve disonantnije izraelsko društvo, kao što i palestinsko društvo – koje čine i muslimani i kršćani, izraelski građani i okupirani subjekti – drže na okupu bijes i poniženja koja im zadaje židovska strana.

Palo mi je na pamet, dok je Trisha odlutala da bi gledala stare propagandne nazi-filmove, da je veza između američkih i izraelskih konzervativaca ta briga oko mogućeg istrebljenja. Izraelci reagiraju na to što se dogodilo, a američki konzervativci na to što se boje da bi se moglo dogoditi. I jedni i drugi gube. Izraelska demokracija se raspada pod teretom okupacije kojoj se ne nazire kraj, a kulturna prevlast bijelih konzervativaca lomi se pod pritiskom rapidno mijenjajuće demografije. Suočeni s tim izazovima, i jedni i drugi su posegli za kratkoročnim rješenjima: crpljenjem političke moći iz fanatično religiozne baze. Političke elite su vjerovale da mogu upravljati narodnim gnjevom kako bi nametnule svoje ciljeve, a sada iz toga nema izlaza. Razmišljam o nečemu što sam čuo od kolege iz busa: “Kupio sam nekoliko izraelskih zastava – da ljudi znaju gdje mi je srce.”

* Tom Bissell je član uredništva Harper’s Magazinea i autor devet knjiga, od kojih je posljednja Apostle: Travels Among the Tombs of the Twelve, Pantheon Books, New York, 2016. Prijevod teksta izvorno je objavljen u 44. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

S engleskoga prevela: Anja Vladisavljević