Mario Kikaš

Dana 20. travnja navršila se četvrta godišnjica početka blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Blokade su se uskoro proširile na dvadesetak fakulteta diljem Hrvatske i označile najveći val studentskih prosvjeda od samostalnosti. Taj je događaj ujedno percipiran kao trenutak javne kristalizacije onoga što se otada običava zvati “novom hrvatskom ljevicom”. Ipak, studentski zahtjev za potpuno javno financiranim visokim obrazovanjem za sve nije ispunjen, a puzeća komercijalizacija sektora se nastavlja. Mario Kikaš mapira stanje stvari i predstojeće izazove

Nad svakim zapisom o proljeću 2009. (a pogotovo onima s određenim vremenskim odmakom i iz tastature neposrednog sudionika) na sveučilištima u Hrvatskoj, sa žarištem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kruži opasnost zalaženja u narativ romantizacije s nostalgičarskom patinom (često i s dozom razočarenja i žalom za izgubljenom mladošću), što se često odražava i na argumentaciju i racionalizaciju tog trenutka, koji nije samo proljeće 2009. nego proces kontinuirane borbe što traje skoro pet godinai, sa svojim usponima i padovima, bez pravocrtnih momenata, a u kojem blokada predstavlja tek središnji moment artikulacije političkog zahtjeva koji još stoji i za koji se još bori. Svaki pogled unatrag mora računati upravo s tim kontinuitetom, oslobođene festivalske ornamentike, jer borba je i nakon blokade trajala u neiscrpnim raspravama u predavaonicama, po hodnicima i kabinetima, zagušljivim sjednicama fakultetskog vijeća prepunog iritantne političke reakcije i sljepila što računa samo na vlastiti interes; značila je i ulaske u kojekakve koalicije e da bi se spriječilo urušavanje sustava ili da bi se vatrogasnim mjerama ublažilo dodatno financijsko opterećenje studentske populacije zbog novih direktiva i računica pristiglih u zadnji čas. Uspjesi su bili mjerljivi svake fiskalne godine, bez obzira na to što “jedini i univerzalni zahtjev” nije usvojen. Taj isti pogled unatrag mora računati i na širu političku važnost blokade 2009., od koje se nije znojila samo administracija na Donjim Sveticama (gdje je sjedište nadležnog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, MZOS-a), ali uvijek uz dozu samokritike i uz širenje vidokruga prema novim mjestima solidarnog otpora i promišljanja o novim mogućnostima artikulacije i njezine organizacije, i to ne samo među studentskom populacijom.

Kronologija otpora

Iz današnje perspektive, ono što je započelo studentskom blokadom nastavnog procesa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 20. travnja 2009., a onda se prelilo i na dio ostalih fakulteta u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, ali i onog zadarskog, riječkog i splitskog, predstavljalo je prvi politički događaj (od restauracije kapitalizma) otpora jedne skupine koja se, bez imalo zadrške, može svrstati pod klasični statistički termin “socijalne kategorije” zbog ograničenog pristupa tržištu rada, realnih troškova života (smještaja, hrane itd.) te administrativnih i financijskih opterećenja nužnih za pristup visokom školstvu. Univerzalni politički zahtjev, upravo usmjeren na ukidanje tih troškova i ostvarenje onoga što se kasnije nazvalo potpuno javno financiranim visokim školstvom, nije bio vođen tek strategijskim principima izbora najvidljivijeg financijskog opterećenja, kao i agitacijski i “marketinški” najprihvatljivijeg, nego se iza spomenute formulacije prvenstveno krio zahtjev državi da ispuni svoju socijalnu funkciju, koja je odumirala već dugi niz godina, i da ukine visoko jednokratno opterećenje na svaki kućni budžet. Stoga kontekst u kojem (ili oko kojeg) se stvara i plasira zahtjev za besplatnim školstvom, ubrzo dočekan na nož lokalnih akademskih apologeta neoliberalne doktrine, nije samo proizašao iz strategijske procjene ili kalendarskog vezivanja uz globalni tjedan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, kako je to olako prikazivano u medijima, nego je bio prvi vid artikulacije borbe za socijalnu državuii, za obranu javnog sektora u trenutku kada je politički smjer bio odavno jasan i kada su reperkusije ekonomske krize, koje su se na obzoru nazirale, bile i više nego predvidive, baš kao i prve žrtve mjera koje će vlast (bez obzira na stranački profil) provesti. Birokratski moment koji je bio okidač za studentsko organiziranje bilo je uvođenje Bolonjske reforme visokog školstva, koja je upravo 2008. godine predviđala prelazak svoje prve generacije na višu razinu studija, s potpuno nejasnim uvjetima i administrativnim troškovima. Uz nezadovoljstvo novim režimom studija i njegovim birokratskim zahtjevima, socijalna slika studentske populacije bila je sve turobnija, a uloga države u regulaciji ovog resora sve manja. Kako pokazuje istraživanje Tea Matkovića, troškovi školarina tj. neka vrsta participacije u troškovima studija rapidno su rasli od devedesetih naovamo, dok se apsolutni broj studenata koji studiraju uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta smanjio sa 70.927 na 54.724.iii Na samom početku studentske borbe 2008. godine, čak 54 posto studenata sami snose troškove studija, a broj studenata u periodu u kojem Matković provodi istraživanje (1991. – 2007.) povećao se gotovo stopostotno, uvelike zbog porasta broja onih koji plaćaju studij.iv Iz toga se da zaključiti da je financijski opstanak sveučilišta, koja su do devedesetih bila dio javnog sektora koji je u potpunosti financirala država, sve više ovisio o financijskim participacijama studenata, čiji su izdaci kompenzirali manjak novca koji su visokoškolske ustanove dobivale iz proračuna. Uz otvaranje fronte prema državi koja je smanjivala svoj proračunski udio, to je značilo i otvoreni sukob sa sveučilišnim vlastima, koji je ukazao i na fragmentiranost zagrebačkog sveučilišta i klanske podjele, po interesnim linijama, unutar akademske elite, što i dan-danas opterećuje pokušaje nametanja progresivne agende u akademskoj zajednici. Bez fige u džepu i s inovativnom političkom metodom deliberativnog odlučivanja, potpuno nejasnom i vlastima i sveučilištu, ali i srednjostrujaškim medijima, blokada je 2009., ako ništa, razotkrila sve spomenute aktere i interese, posredno stopirajući cijepanje zagrebačkog sveučilišta po tržišnim principima, kako je to bila zamislila nekolicina tehnomenadžerskih dekana, te je prisilila vlast na jednokratne ustupke u sljedećim fiskalnim i akademskim godinama. Istovremeno su slične tendencije u obrazovnom procesu prepoznate i u ostatku Europe i svijeta, što je stvorilo, bez pretjerivanja, globalnu mrežu otpora jedinstvenom planu i doktrini komodifikacije obrazovnog sektora, a onda i znanja: od susjednih Slovenije i Srbije preko Austrije i Velike Britanije do Čilea, u kojem je otpor prerastao unutarnje razlike između skupina prosvjednika i postao opći bunt protiv vlasti desnog centra i nekadašnje Pinochetove elite.

Kontinuitet zahtjeva i propadanja sustava

U periodu od postavljanja zahtjeva za besplatnim obrazovanjem do danas, u nadležnom su se resoru promijenila trojica ministara različitih stranačkih pozadina i karijernih putanja. I sva su trojica jednako zdušno, u režiji istih spin-doktora, predstavljala sebe kao inicijatore uvođenja besplatnog obrazovanja u oronuli visokoškolski sustav. Naravno, te su se izjave uvijek nemušto zaglavljivale u birokratski nedorečenim terminima redovitosti i uspješnosti, koji tek s dolaskom na vlast Kukuriku vlade konačno dobivaju i svoju konkretnu administrativnu i financijsku definiciju. U te četiri godine, studentski je pokret stalnim pritiscima uspijevao osigurati godišnje odluke Vlade, koja je snosila troškove participacija na prvoj godini preddiplomske razine studija i na obje godine diplomskog studija, pa je za prve tri generacije bolonjskih studenata pristup toj razini sveučilišne izobrazbe bio posve besplatan. Međutim, kako pokazuje istraživanje Eurostudentv provedeno u periodu prije smjene vlasti (svibanj i lipanj 2011.), najveće financijsko opterećenje studenata ipak su predstavljali troškovi života, u kojima najveći udio ima trošak smještaja. U državi u kojoj tek 11 posto studenata ima pristup subvencioniranom domskom smještaju, koji je znatno jeftiniji od podstanarskog ili obiteljskog (semestralno omjer cijena je jedan naprama četiri ili jedan naprama tri), socijalna inkluzivnost u visoko obrazovanje ovime je uvelike smanjenja i u najvećem dijelu ovisna o financijskom stanju u kućanstvu, tj. obitelji studenta. Možemo s velikom dozom sigurnosti predvidjeti koliko će porazni biti noviji empirijski pokazatelji uključenosti studenata lošijeg socioekonomskog statusa u sustav u kontekstu ekonomske krize, drastično povećane nezaposlenosti i kreditnog opterećenja kućanstava.

U ovom četverogodišnjem periodu, sve tri ministarske figure trudile su se putem različitih reformskih inicijativa akademskoj zajednici nametnuti nove strukturne uvjete rada i djelovanja, pritom vođene uvijek istom idejom: postepenom komercijalizacijom obrazovne i znanstvene djelatnosti. I dok je obrazovni sustav ostao jedan od onih privatizacijskom rukom relativno netaknuti(ji)h dijelova javnog sektora (osim u domeni naplaćivanja participacija studentima), svi prijedlozi koji su dolazili iz MZOS-a smjerali su ka dugoročnom uređenju sustava na način da uloga države u njegovom financijskom opstanku bude što manja. Vrhunac tih tendencija dosegnut je tijekom prve polovine 2011. godine kada se, u izbornoj godini, tadašnji ministar Radovan Fuchs usudio predložiti tri zakona koji su za cilj imali ne samo potpunu transformaciju sustava studentskog standarda i napredovanja u znanstvenoj djelatnosti, nego i upravljačkih struktura sveučilišta, uz otvaranje cijelog sustava tržišnim inicijativama. Tek u tom trenutku, kada je interes akademske (upravljačke) elite doveden u pitanje, probudio se veći dio akademske zajednice, uključujući rektore i dekane, koji su prijetili i obustavom nastavnog procesa – dakle činom koji su još dvije godine ranije predbacivali studentskom pokretu kao nedopustivu transgresiju. Da budemo iskreni, Fuchsovi su zakoni zaustavljeni, prije svega, interesnom koordinacijom političkih figura unutar akademske zajednice (saborski zastupnici koji su istovremeno članovi znanstveno-obrazovnog pogona, bez obzira na stranačke afilijacije, stopirali su zakone na nadležnim saborskim tijelima), pritiskom spomenutih rektora i dekana i tek onda zajedničkim djelovanjem novoosnovanog sindikata Akademska solidarnost i studentskog pokreta. Potonji akteri ostali su vjerni progresivnim načelima djelovanja i zamišljanja neke buduće obrazovne i znanstvene politike koja bi u obzir uzela društvenu i kritičku funkciju znanosti i visokog školstva te težila većoj socijalnoj inkluzivnosti u sustav koji se urušava udruženim djelovanjem službene vlasti u doba štednje i inertne akademske elite te zbog različitih makinacija koje su postale svojstvene upravljanju čitavim javnim sektorom u Hrvatskoj. Tako smo još jednom mogli svjedočiti već mnogo puta viđenom scenariju: metastaze disfunkcionalnosti i njezine posljedice trebale su biti otklonjene postepenim i dobro promišljenim, ali u svojoj temeljnoj motivaciji simplicističkim prepuštanjem sustava logici tržišta, koja bi onda automatizmom trebala ispraviti postojeće nedostatke. U “Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju”vi, Akademska solidarnost još je u ožujku 2011. upozorila na ovaj scenarij (iščitan iz važećih strategijskih dokumenata) i podvrgavanje cijelog sustava ekonomističkom diskursu, a onda, posljedično, i praksama neoliberalnog upravljanja nekada javnim sektorom. Nasuprot zamislima dežurnih tehnokrata, Akademska solidarnost je upozorila da takve mjere ni po čemu ne jamče automatsko podizanje funkcionalnosti obrazovnog sustava. Izbjegavši klopku upuštanja u medijsku igru licitacije s “listom želja”, Akademska solidarnost u svom je dokumentu identificirala jednostavne načine izlaska iz ćorsokaka u koji su obrazovni i znanstveni sustav doveli politička vlast i dio akademske zajednice sklon zalaženju u sive zone tranzicijskih prečica. Elaboriravši plan za ostvarenje sveučilišta kao “mjesta razvoja i očuvanja vrijednosti demokracije i socijalne pravednosti, etičnosti, osobne i društvene odgovornosti”vii, Akademska solidarnost je na koncu odgovorila na toliko puta od proljeća 2009. ponovljen i medijima prenesen zahtjev za dokumentom; za konačnom artikulacijom naših stavova. I sada, kada pred predstavnicima institucija koji su sustav bacili na koljena stoji iscrpna analiza, ali i ekspliciran vrijednosni sud, s druge strane samo – očekivani muk.

Tihi neoliberalni desant domaće socijaldemokracije

A bio je to taktički isplaniran muk pred konačnim tihim desantom koji vlada lijevog centra provodi u svim resorima, posebno izraženo u MZOS-u, pod dirigentskom palicom drugog reda savjetnika i pomoćnika, a u karnevalskoj izvedbi nevještog ministra koji svoje nesnalaženje u interesima premreženom resoru kompenzira egzaltiranim javnim ispadima. Mapiranje dokumenata i odluka odaslanih s Donjih Svetica u posljednjih godinu dana efektivne vlasti pokazuje da je postav ministra Željka Jovanovića puno lukaviji od onoga

prethodnih HDZ-ovih karijerista, ali i predaniji u misiji prenošenja svete riječi slobodnog tržišta, efikasnosti i prilagodljivosti sustava. Za razliku od Fuchsa koji je sa svojim trojednim zakonom doživio pravo političko poniženje i odbijenicu vlastite stranačke saborske većine, Jovanovićev tim koristi birokratske mogućnosti tihih reformi ispod radara putem podzakonskih akata. U sklopu toga već su inaugurirani različiti dokumenti i prakse: od dvorskog oktroiranja novog Nacionalnog vijeća za znanost, preko novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, do prošlogodišnjeg nametanja novih uvjeta participacija u studiju za vrijeme ljetnih praznika. Socijaldemokratska vlada odlučila je ionako visoke maksimalne školarine povisiti do razina gotovo najvećih u kontinentalnoj Europi, s vrlo restriktivnim shvaćanjem uspješnosti kao kriterija od njihova oslobađanja, koji će se određivati i brojem skupljenih ECTS bodova (najmanje 55), ali i prosjekom ocjena. Drugim riječima, Jovanovićev postav uspio je u kratkom vremenu zapečatiti politiku financiranja sveučilišta na trogodišnji period, izbjegavši podzakonskim aktima rizik od eventualnih neugodnih studentskih mobilizacija koje su obilježile mandate njegovih prethodnika. Paralelno je izvršio jednako uspješan udar na studentski standard, i to s dva položaja: uvođenjem novih pravilnika kojima se povećavaju cijene prehrane i smještaja te Vladinom odlukom o postavljanju sanacijske uprave u Studentskom centru u Zagrebu (SC), koristeći mogućnosti postojećeg Zakona o sanaciji studentskih centara koji je donesen u vrijeme Račanove administracije, a koji u svojih osam članaka dopušta Vladi da u bilo kojem trenutku postavi svoju upravu na čelu SC-a. Na moje izravno pitanje rektoru zagrebačkog Sveučilišta Aleksi Bjelišu znači li ovakav scenarij eventualnu privatizaciju, odnosno prodaju imovine SC-a s ciljem sanacije dugova nastalih lošim upravljanjem bivšeg upravitelja Nike Vidovića i smanjenjem izdvajanja iz državnog proračuna, rektor je odgovorio potvrdno. Ovi potezi u kontekstu postojeće krize koja se najviše odražava na kućanstva – prema spomenutom istraživanju Eurostudent iz 2011., za 82 posto studenata izvor prihoda je upravo obitelj tj. kućanstvo – imat će katastrofalne posljedice po dostupnost visokog obrazovanja. To su očito shvatile i banke jer odnedavno agresivno reklamiraju studentske zajmove, koji će u bliskoj budućnosti, ako se ove tendencije nastave, biti najkorišteniji izvor financiranja školovanja, kao što je to već slučaj u angloameričkom svijetu. Kako je naglasila spomenuta analiza Akademske solidarnosti u okviru “Deklaracije”viii, ali i nešto klasno zaoštrenija analiza novosadskog kolektiva Gerusija: ovakve tendencije dovode do stvaranja tržišne ponude obrazovanja kao robe uvođenjem i širenjem privatnog vlasništva tamo gdje je nekada bilo javno. Ili da napravimo analitički korak unatrag: proračunskim rezovima smanjuju se izdaci za sveučilište, koje se onda vodi tržišnom logikom financiranja, tj. drastičnim povećanjem broja studenata (za sto posto u intervalu od početka tranzicije do 2008.) i iznosa školarina koje će snositi, što u konačnici rezultira stvaranjem rezervne armije visokokvalificirane radne snage, čime se cijeli obrazovni proces svodi na zadovoljavanje strukturnog interesa kapitala.ix

Na četvrtu godišnjicu blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se u jednom trenutku, što simbolički što efektivno, prelila na dvadesetak fakulteta i visokih škola u sklopu gotovo svih sveučilišta u državi, u daljnju saborsku proceduru (dakle drugo i vjerojatno zadnje čitanje) ušao je zakonski akt koji stavlja točku na “i” “reformskih zamaha” SDP-ove vlade u sektoru visokog obrazovanja te predstavlja dosad najhrabriji čin u eventualnom otvaranju visokoškolskog sustava logici kapitala. Rečenica kojom se uređuje financijski odnos sveučilišta i MZOS-a, pa onda i sveučilišta i studenata, glasi ovako: “Troškovi studija (studijskog programa) mogu (istaknuo M. K.) redovitim studentima biti dijelom ili u cijelosti financirani iz državnog proračuna, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole.” Mogu, ali ne moraju!

Otpor koji je započeo u podne 20. travnja 2009. inicirao je stvaranje pokreta s relevantnom infrastrukturom i sada već ispisanom poviješću ponovne artikulacije lijeve kritike kapitalizma i borbe za zajednička dobra. No sam studentski pokret u ovom je trenutku suočen s nepovoljnom konstelacijom snaga na vlastitom terenu. Ujedno, međutim, ima priliku doprinijeti stvaranju šire platforme borbe za javno dobro i tako krenuti smjerom koji je 2009. godine, zbog zadovoljenja kratkoročnih cehovskih interesa vodećih ljudi Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, bio blokiran. Situacija na drugim poljima borbe za javna dobra nije ništa bolja i ma koliko to bilo zabrinjavajuće, ujedno je i potencijalni zalog budućim koalicijama.

* Mario Kikaš je studentski aktivist i član sindikata Akademska solidarnost.

i Prosvjedi koji su prethodili blokadi nastavnog procesa održani su u svibnju 2008., pa opet u studenome iste godine.

ii Nebrojene izjave za medije koje su izlazile svaki dan tijekom blokade upravo su isticale socijalnu državu kao koncept kojem je nužna reafirmacija na diskurzivnom, ali i realpolitičkom planu. Arhiva spomenutih izjava nalazi se na: http://www.slobodnifilozofski.com/2009/04/arhiva-izjave-za-medije.html (12. svibnja 2013.)

iii Usp. Teo Matković, “Pregled statističkih pokazatelja participacije, prolaznosti i režima plaćanja studija u Republici Hrvatskoj 1991. – 2007.”, Revija socijalne politike, god. 16, br. 2, str. 240-241.

iv ibid.

v Prema rezultatima istraživanja “Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj: nacionalno izvješće istraživanja EUROSTUDENT za Hrvatsku”, Institut za razvoj obrazovanja, Zagreb, 2011., prosječni troškovi života studenta iznose približno 16 tisuća kuna semestralno, od čega oko tri tisuće otpada na administrativne troškove studije (upisnine, školarine, participacije).

vi Sindikat znanosti i visokog obrazovanja Akademska solidarnost, “Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju”, Zagreb, 2011.

vii ibid. 22.

viii ibid. 46.

ix Usp. A. Stojanović, D. Vesić i V. Simović, “Kome je odgovorno naše društveno odgovorno visoko obrazovanje”, Stvar – časopis za teorijske prakse, KSF Gerusija, Novi Sad, 2012.