Michel Agier

Za većinu Europljana, prizore “izbjegličkih kampova” približila je tek posljednja medijska panika povezana s dolaskom malog broja sirijskih izbjeglica na ovaj kontinent. No u globalnom kontekstu, takvi su kampovi više pravilo nego iznimka te čine sastavni dio geografskog i društvenog krajolika većine zemalja

Kampovi za izbjeglice ili raseljenike, migrantski kampovi, zone čekanja, tranzitni kampovi, retencijski ili detencijski centri, centri za identifikaciju i vraćanje, punktovi za granični prijelaz, prihvatni centri za tražitelje azila, “geta”, “džungle”, hot-spotovi… Ove se riječi često pojavljuju u svim zemljama od kraja 1990-ih. Kampovi nisu samo mjesta u kojima svakodnevno žive milijuni ljudi; oni postaju jedna od glavnih komponenata “globalnog društva”, jedan od oblika vladanja svijetom: način upravljanja nepoželjnima.

Posljedica međunarodnih poremećaja koji su uslijedili nakon Hladnog rata, fenomen kampova je u 21. stoljeću, u kontekstu političkih, ekoloških i ekonomskih previranja, poprimio značajne proporcije. Tim pojmom možemo označiti smještanje ljudi u neki tip kampa ili prisiljavanje ljudi da se ondje sami smjeste, u različitom trajanju, od strane bilo koje vlasti (lokalne, državne ili međunarodne) koja upravlja određenim teritorijem.1 Šest milijuna ljudi, osobito naroda u egzilu – Karena iz Mjanmara na Tajlandu, Saharaca u Alžiru, Palestinaca na Bliskom istoku itd. – boravilo je 2014. u jednom od 450 “službenih” izbjegličkih kampova kojima upravljaju međunarodne organizacije poput Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i UN-ove agencije za palestinske izbjeglice ili, rjeđe, pojedine države. Često uspostavljeni za slučaj nužde, bez da su njihovi začetnici predvidjeli, a kamoli isplanirali njihovu dugotrajnost, ti kampovi ponekad postoje više od dvadeset godina (kao u Keniji), trideset godina (u Pakistanu, Alžiru, Zambiji i Sudanu) ili čak šezdeset godina (na Bliskom istoku). Neki su s vremenom počeli nalikovati na gusto naseljene, prostrane prigradske zone.

Na svijetu je 2014. postojalo više od tisuću kampova za unutarnje raseljenike, u kojima je boravilo oko šest milijuna pojedinaca, te nekoliko tisuća malih samouspostavljenih kampova, kratkotrajnih i manje vidljivih, koji okupljaju između četiri i pet milijuna korisnika, uglavnom takozvanih “ilegalnih” migranata. Te privremene instalacije, koje se ponekad naziva “divljima”, nalaze se posvuda na svijetu, na periferijama gradova ili uzduž granica, na praznim područjima ili na ruševinama, u pukotinama, napuštenim zgradama. Naposljetku, najmanje milijun migranata živjelo je u jednom od tisuću retencijskih centara raširenih po svijetu (od kojih je 400 u Europi). U konačnici, računajući Iračane i Sirijce koji su pobjegli iz svojih zemalja u posljednje tri godine, možemo procijeniti da danas u “kampovima” živi između 17 i 20 milijuna osoba.

Institucionalne maske

Iako raznovrsni, ti kampovi imaju tri zajedničke karakteristike: izvanteritorijalnost, izuzimanje i isključivanje. Riječ je prvenstveno o izdvojenim, fizički ograđenim, vanjskim prostorima koji se često ne pojavljuju na kartama. Dva do tri puta gušće naseljen od okruga Garissa u kojemu se nalazi, izbjeglički kamp Dadaab u Keniji ne pojavljuje se na prikazima tog okruga. Kampovi također uživaju zaseban režim: podliježu zakonima različitim od onih države u kojoj su podignuti. Neovisno o stupnju njihove otvorenosti ili zatvorenosti, omogućavaju ukidanje, odgodu ili obustavu političke ravnopravnosti između njihovih korisnika i običnih građana. Naposljetku, takav oblik ljudskog grupiranja vrši funkciju društvenog isključivanja, signalizirajući istovremeno da skriva višak stanovništva. Činjenica da su prividno različiti od drugih te da ih se ne može integrirati, potvrđuje drugost koja rezultira stvaranjem dvostrukog jaza, pravnog i teritorijalnog.

Iako se čini da svaki kamp prima određeni tip populaciju – migrante bez boravišne dozvole u detencijskim centrima, izbjeglice u humanitarnim zdanjima itd. – ondje se u stvarnosti mogu naći ljudi s istim pričama koji dolaze iz Afrike, Azije ili s Bliskog istoka. Institucionalne kategorije identifikacije doimaju se poput službenih maski koje im se privremeno stavljaju na lica. Tako će liberijski unutarnji raseljenik koji je od 2002. do 2003. (na vrhuncu građanskog rata) živio u kampu na periferiji Monrovije biti izbjeglica ako se sljedeće godine registrira u kampu UNHCR-a van sjeverne granice svoje zemlje, u šumovitoj Gvineji; a napusti li ga 2006. ne bi li pronašao posao u Conakryju, gdje će susresti brojne sunarodnjake koji žive u “liberijskoj četvrti” gvinejske prijestolnice, bit će ilegalac.

Od tamo će možda pokušati doći do Europe, preko mora ili preko kontinenta putem transsaharskih ruta; ako dospije u Francusku, bit će odveden u jednu od sto zona čekanja (ZAPI) u lukama ili na aerodromima. Službeno će biti smatran zadržanom osobom, prije negoli mu se omogući da se registrira kao tražitelj azila, s velikom mogućnošću da njegov zahtjev bude odbijen. Zatim će biti zadržana osoba u retencijskom upravnom centru (CRA) čekajući da se provedu koraci potrebni za njegovo vraćanje. Ako ga se ne može vratiti legalnim putem, bit će “oslobođen” i zatim postati, u Calaisu ili predgrađu Rima, ilegalni migrant u jednom od kampova ili skvotova afričkih migranata.

Izbjeglički i ostali kampovi nisu više ograničeni na rubna područja zemalja “Juga”, niti pripadaju prošlosti. Od 2015., dolazak izbjeglica s Bliskog istoka iznjedrio je novu logiku kampova u Europi. U Italiji, Grčkoj, na granici između Makedonije i Srbije ili između Mađarske i Austrije, pojavila su se različita prihvatilišta te centri za registraciju i razvrstavanje migranata. Ta mjesta, upravnog ili policijskog karaktera, mogu biti vođena od strane nacionalnih vlasti, Europske unije ili privatnih aktera. Uspostavljene u napuštenim skladištima, prenamijenjenim vojarnama ili na praznim terenima na koje su nagomilani kontejneri, te se konstrukcije vrlo brzo popune. Zato se okruže malim kampovima koje se smatra “divljima” ili “ilegalnima”, a koje otvaraju nevladine organizacije (NVO), stanovnici ili sami migranti. To se primjerice dogodilo uokolo kampa Morije, na Lesbosu, prvog hot-spota (europskog kontrolnog centra) kojeg je na rubovima šengenske zone u listopadu 2015. oformio Bruxelles ne bi li identificirao i uzeo digitalne otiske izbjeglica. Ta provizorna naselja, koja najčešće smještaju nekoliko desetaka osoba, mogu doseći značajne razmjere, do točke u kojoj počnu nalikovati slamovima.

U Grčkoj, nedaleko luke Pirej, šatorski kamp domom naziva između 4 i 5 tisuća ljudi, dok je oko 12 tisuća osoba stacionirano u Idomeniju na grčko-makedonskoj granici, u nekoj vrsti zone čekanja.2 I u Francuskoj su u posljednjih nekoliko godina otvoreni brojni prihvatni centri za tražitelje azila (CADA) i skloništa za hitne slučajeve. I oni pate od kroničnog nedostatka mjesta i svjedoče pojavljivanju divljih naselja u svojoj okolici. Migranti potjerani iz otvorene konstrukcije u Porte de la Chapelleu u jesen 2016. od strane grada Pariza, bili su prisiljeni spavati u šatorima, na pločniku ili pod mostovima.

Ignorirana pitanja

Kakva je budućnost tog mnoštva kampova? Već postoje tri moguća ishoda. Prvi je nestanak, kao što je to bio slučaj s uništavanjem migrantskih kampova u Patrasu u Grčkoj ili u Calaisu u Francuskoj 2009. i ponovno 2016., ili pak s opetovanim uklanjanjem takozvanih “romskih” naselja u okolici Pariza ili Lyona. Budući da je riječ o bivšim izbjegličkim kampovima, njihov potpun i jednostavan nestanak uvijek predstavlja problem. Tome svjedoči slučaj Maheba u Zambiji. Taj kamp otvoren 1971. se bezuspješno zatvara još od 2002. Tada je brojio 58.000 korisnika, među kojima su velika većina bili Angolci iz druge ili treće generacije. Drugi ishod je progresivna transformacija, dugoročna, koja bi mogla ići sve do prepoznavanja određenog “prava na grad”, kao što pokazuju palestinski kampovi na Bliskom istoku ili progresivna integracija kampova s unutarnjim raseljenicima iz Južnog Sudana na periferiji Khartouma. Konačno, posljednji i danas najrašireniji ishod jest čekanje.

Međutim, mogući su i drugi scenariji. Kampovi u Europi i u svijetu nisu neizbježni. Jasno, priljev izbjeglica, naročito sirijskih, značajno se povećao od 2014. i 2015.; no bio je predvidljiv, najavljen konstantnim pogoršavanjem sukoba na Bliskom istoku, rastom migracija tijekom prethodnih godina i globalnom situacijom u kojoj je “međunarodna zajednica” podbacila u uspostavi mira. Isti taj priljev predviđen je i od strane agencija Ujedinjenih naroda i humanitarnih organizacija koje od 2012. uzalud zahtijevaju mobilizaciju država kako bi novo raseljeni bili smješteni u mirnim i dostojanstvenim uvjetima.

Masivni i očito iznenadni dolasci prouzrokovali su paniku kod brojnih nepripremljenih vlada koje su, zabrinute, istu tu zabrinutost prenijele na svoje građane. Instrumentalizacija ljudske katastrofe omogućila je opravdavanje nasilnih intervencija te tako, isključivanjem ili udaljavanjem migranata, postavljanje scene za “obranu” nacionalnog teritorija. Rušenje “džungle” u Calaisu u listopadu 2016. imalo je, po mnogo čemu, jednaku simboličku funkciju kao i sporazum između Europske unije i Turske3 potpisan u ožujku 2016. ili kao izgradnja zidova na granicama različitih zemalja4: treba pokazati da su države u stanju odgovoriti na sigurnosni imperativ i zaštititi krhke nacije držeći na udaljenosti nepoželjne strance.

Europa je prošle godine primila tri puta manje migranata negoli u 2015. godini. Cijena eksternalizacije pitanja migracija (prema Turskoj ili prema sjevernoafričkim zemljama) je više od šest tisuća mrtvih u Mediteranu u istom periodu.5

S francuskog prevela: Andrea Rudan


1 Usp. Gérer les indésirables. Des camps de réfugiés au gouvernement humanitaire, Flammarion, Pariz, 2008.
2 Za detaljniji opis kampova u Europi vidi Migreurop, Atlas des migrants en Europe. Géographie critique des politiques migratoires, Armand Colin, Pariz, 2012., i Babels, De Lesbos à Calais. Comment l’Europe fabrique des camps, Le Passager clandestin, Neuvy-en-Champagne, 2017.
3 Vidi Hans Kundnani i Astrid Ziebarth, “Njemačko-turska trgovina izbjeglicama”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2017.
4 Usp. Wendy Brown, Murs. Les murs de séparation et le déclin de la souveraineté étatique, Les Prairies ordinaires, Pariz, 2009.
5 Usp. Babels, La Mort aux frontières de l’Europe. Retrouver, identifier, commémorer, Le Passager clandestin, 2017.