Paul Mason

Trećeputaška era laburista kao tradicionalnog predstavnika britanske radničke klase dovela je do kidanja desetljećima građenih veza između njih i materijalno deprivilegiranog dijela populacije. Iako su netom održani izbori nagovijestili moguću promjenu kursa, pred laburističkim aktivistima je teška borba za vraćanje povjerenja u vlastitu stranku i protiv rasprostranjene političke apatije koju su sami laburisti pomogli proizvesti

Ako bismo morali jednom riječi opisati četvrt Mill Hill u Broxtowu, na zapadnom rubu Nottinghama, rekli bismo da je uredna. Zelene živice, netaknuti travnjaci, božuri i tulipani, uglancani auti. Laburistički kandidat Greg Marshall, agitirajući po ovoj četvrti tri tjedna prije nedavnih parlamentarnih izbora, znao je da će budućnost njegove stranke biti odlučena na ovakvim mjestima.

Jer to su mjesta na kakvima danas živi britanska radnička klasa. Starija polovica četvrti nastanjena je bivšim rudarima, inženjerima i kvalificiranim radnicima. U novijem dijelu dominiraju javni službenici: sveučilišni predavači, asistenti u nastavi, medicinske sestre. Ovo mjesto u svakom pogledu djeluje normalno, što se nipošto ne može reći za izbore na kojima se Marshall borio.

Kada je premijerka Theresa May objavila da će se izvanredni izbori održati 8. lipnja, Daily Mail je dao ton predstojećoj kampanji: “treba uništiti sabotere”. Laburisti, skupa s liberalnim demokratima i progresivnim nacionalističkim partijama u Škotskoj i Walesu, bili su stigmatizirani kao prijetnja za poredak, sigurnost i narodnu volju. May je trebala uvjerljivu pobjedu koja bi joj donijela apsolutnu većinu kako bi mogla provesti u djelo svoj plan “tvrdog Brexita” (hard Brexit).

Kako bi ga postigli, konzervativci su se odlučili koristiti maničnim, grozničavim napadima na svoje protivnike. Ako biste čitali samo desničarske tabloide, mogli biste povjerovati u to da je Britanija suočena s egzistencijalnom krizom, da je njezina nacionalna sigurnost na kocki i da je katastrofa odmah iza ugla.

Ipak, ono što ljude u Mill Hillu više brine su rupe na cesti. Marshall, lokalni vijećnik i pristaša laburističkog šefa Jeremyja Corbyna, obilazi kućne pragove naoružan podacima o radikalnim prijedlozima svoje stranke vezanim za poreze i javnu potrošnju. Pored toga opovrgava novinske napise koji se bave Corbynovim navodnim stavovima o obrani i migracijama.

No prvih troje ljudi kojima je pokucao nisu bili pretjerano zainteresirani za njegovu priču, već su naprosto pokazali prstom prema cesti i požalili se na rupe. U konačnici mu je ostalo barem to zadovoljstvo da ga nitko nije denuncirao kao sabotera.

Potraga za nacionalnim jedinstvom

Odluka premijerke Therese May da raspiše izvanredne izbore bila je motivirana ekonomskim i geopolitičkim razlozima. Rast britanske ekonomije posustaje nakon što je referendumska odluka o napuštanju Europske unije rezultirala padom vrijednosti funte, a inflacija počela rasti brže od plaća. Kupovna moć radnika, koja je stagnirala čitavo desetljeće, sada je u padu. Istovremeno, suprotno predviđanjima zagovornika Brexita, EU se sprema poniziti britansku vladu istim oružjem koje je koristila protiv grčke vlade: postavljanjem rokova i inzistiranjem na potpisivanju ugovora. Ideja je da se Britaniju izbaci sa zajedničkog tržišta, ali da se potom ponudi trogodišnja odgoda prije nego dođe do sklapanja novog trgovinskog ugovora.

S obzirom na mogućnost da dvadeset i dvoje konzervativnih zastupnika iz prošlog saziva bude opozvano zbog kršenja izbornog zakona 2015., pregovaračka pozicija May se drastično pogoršala. Zbog toga je poduzela odlučan potez. Rekla je britanskim glasačima da će se izbori ticati samo jedne stvari: ne sadržaja samog sporazuma o Brexitu, već nužnosti da se vladi koja će voditi pregovore stvore za to što bolji uvjeti. Iz kampanje je uklonila većinu referenci na vlastitu stranku te je pozvala birače drugih stranaka da joj “posude svoj glas”. Ponudila je nacionalno jedinstvo kao branik protiv Bruxellesa.

Iziritirana pokeraškim stavom britanske strane, Europska komisija je zaoštrila svoje pozicije te je dostavila medijima neke pikantne detalje s pregovaračke večere u Downing Streetu. Britanska premijerka žestoko je odgovorila 3. svibnja: “Europski političari i službenici objavili su rat Ujedinjenom Kraljevstvu”, rekla je. “Svi ovi potezi namjerno su odigrani sada kako bi se utjecalo na rezultate izbora”.

Strategija dramatizacije situacije ispočetka se pokazala uspješnom. Na lokalnim izborima već sljedećeg dana Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) – dosadašnji desni konkurent konzervativcima – doživjela je potpuni poraz. Prema anketama May je u samo dva tjedna uspjela uništiti ovu euroskeptičnu stranku preotevši čak polovicu njezinih birača. U takvom kontekstu, izazov za laburiste više nije bila izborna pobjeda, već puko preživljavanje.

Podijeljeni Broxtowe

Izborno tijelo Broxtowea čine dva odvojena socijalna univerzuma. Njegov sjeverni dio čine bivša rudarska sela. Na jugu se nalazi prosperitetno sveučilišno predgrađe, ponosno na svoju etničku raznolikost. Jedina arterija koja povezuje ova dva entiteta je autoput sa samo jednim izlazom. Drugim riječima, ovo područje predstavlja čitavu Englesku u malom.

U njegovom sjevernom dijelu, smrt rudarske industrije bila je praćena pojavom novog fašizma. Neki od veteranskih laburističkih aktivista koji su sudjelovali u kampanji rame uz rame s Marshallom, znaju se još iz vremena velikih mobilizacija protiv neonacističkih huligana iz Britanske nacionalne partije (BNP). No s pojavom UKIP-a, suočili su se s tipom radničkog populizma koji nisu mogli obuzdati. Na parlamentarnim izborima 2010. u Broxtoweu BNP je ostvario bolji rezultat od UKIP-a, ali su sve skupa ove dvije stranke odnijele samo 2600 glasova (od 52.000).

Situacija se drastično promijenila 2015. kada se UKIP probio do trećeg mjesta s više od 5000 glasova. Liberalni demokrati doživjeli su kolaps – većina njihovih bivših glasača prebjegla je konzervativcima – dok se UKIP-ov napredak dogodio na štetu laburista.1 I u ovom smislu, također, Broxtowe predstavlja Englesku u malom, jer se sličan proces odvio u brojnim malim gradovima diljem zemlje. Na referendumu u lipnju prošle godine, 55 posto glasača u Broxtowu izjasnilo se za napuštanje EU, uz izlaznost od preko 80 posto.

U drvenoj baraci Greg Marshall priprema stotinu laburističkih aktivista za masovnu agitaciju. Volonterima su ponuđeni sendviči i čaj. Društvo je šaroliko: od muškaraca u pedesetim godinama s majicama s revolucionarnim parolama, preko medicinskih sestara, službenika i vozača kamiona do – začuđujuće – nekih istočnoeuropskih tvorničkih radnika. Potonji ne mogu glasati na izborima, ali su svejedno spremni hodati od vrata do vrata s laburističkim propagandnim materijalima.

“Nazivat će nas elitom iz južne metropole”, šali se Marshall, misleći pritom na jug Broxtowea. Ipak, optimizam daju neprilike u kojima se našla njegova torijevska suparnica i dotadašnja predstavnica Broxtowea u parlamentu, Anna Soubry. Naime, radi se o žestokoj zagovornici ostanka Britanije u EU čije su pozicije toliko neusklađene s onima Therese May, da je čak pozvala na osnivanje nove centrističke stranke.2

Laburistička pozicija – prihvaćanje Brexita uz traženje najšireg mogućeg pristupa zajedničkom tržištu – više je kompatibilna sa željama euroskeptika od one torijevske, što ide na ruku Marshallu. Pored toga, on je istinski lokalni čovjek, dok Soubry živi izvan područja izborne jedinice.

Borba protiv vlastite stranke

Ipak, kroz razgovor s jezgrom laburističkih aktivista, brzo se može shvatiti da najveći problem za njihovu kampanju ne predstavlja protivnički, torijevski tabor, već ljudi iz njihove vlastite stranke. Simpatizeri lijevog krila Laburističke stranke koji podržavaju Marshallovu kandidaturu i socijalni i fiskalni program Jeremyja Corbyna, osjećaju da su žrtve sabotaže centrističkih laburističkih parlamentaraca i stranačke birokracije.

“Pogledajte ovo”, jedna mi žena pokazuje svoj mobitel preko stola. Radi se o Facebook-objavi koordinatora kampanje u obližnjoj izbornoj jedinici u kojoj je laburistički kandidat “anti-Corbynovac”: “Evo jednog dobrog savjeta za one koji u kampanji obilaze domove ljudi. Priznajte da Jeremy Corbyn neće pobijediti. Recite glasačima da zemlji trebaju dobri, slobodoumni laburistički parlamentarci”.

Corbyn izbornu kampanju zasigurno nije započeo u idealnim uvjetima, suočen s fragmentacijom laburističkih glasova diljem zemlje, gubitkom Škotske kao historijski jake utvrde u korist škotskih nacionalista i sve snažnijim podjelama unutar vlastite stranke. Uoči izbora nije imao kontrolu nad središnjicom stranke, a čak dvije trećine laburističkih zastupnika iz prošlog saziva nije podržavalo njegovo vođenje stranke. Pored svega toga, laburisti su za kampanju prikupili tri puta manje novca od svojih najvećih rivala.

No Corbyn i njegov najbliži suradnik John McDonnell, tzv. “ministar financija u sjeni”, imali su jednog asa u rukavu: politiku protiv mjera štednje oblikovanu u prvim mjesecima njegova vođenja stranke. U onome što je postalo nekom vrstom alternativnog sjedišta Laburističke stranke – u labirintu ureda u sporednoj zgradi parlamenta s pogledom na Temzu – McDonnellov tim je dobio zadatak pripremiti opsežan program politike fiskalne stimulacije i redistribucije.

Prvi dio toga plana McDonell je objavio u rujnu 2016. Laburisti bi prema njemu posudili 250 milijardi funti kroz pet godina koje bi potrošili na javne investicije u infrastrukturu (društvene stanove, škole, transport). Pored toga, predviđa se povećanje minimalne plaće sa sadašnjih 7,20 na 10 funti po satu, a veliki novac trebao bi biti uložen i u brigu o djeci, škole i sveučilišta: 11 milijardi funti godišnje s ciljem ukidanja školarina na sveučilištima, 6 milijardi ulaganja u škole, a 37 milijardi u National Health Service (NHS), odnosno britansko javno zdravstvo itd.3

Što se tiče porezne politike, plan je podjednako agresivan. Uključuje značajno povećanje poreza za one koji zarađuju preko 80.000 funti godišnje, oporezivanje stranih kompanija koje se bave špekuliranjem na tržištu nekretnina, uvođenje robinhudovskog poreza na financijske transakcije i stvaranje mehanizama za borbu protiv utajivanja poreza. Također, kako bi se našao novac za financiranje škola, predviđeno je ukidanje poreznih olakšica za biznis koji poduzećima trenutno poklanja 20-ak milijardi funti godišnje.

Namjera je bila da se ovi prijedlozi, jedan po jedan, objavljuju javnosti kako se bude bližio trenutak lansiranja novog laburističkog manifesta. Ipak, stari uglednici s desnog krila stranke bili su toliko šokirani kada su vidjeli nacrt manifesta da su dostavili cijeli dokument desničarskom tisku.

Neposredne preokupacije glasača

Kad su aktivisti izašli na tihe ulice Broxtowea na nedjeljnom suncu, znali su da im šanse na izborima nisu velike. Ljudi koje smo susretali na pragovima njihovih domova uglavnom su bili nesvjesni koji su ulozi u igri na predstojećim izborima. To je vjerojatno najviše zbunjujući aspekt ove kampanje: iako su izbori na nacionalnoj razini predstavljeni kao odlučujuća ideološka i kulturna bitka za budućnost zemlje, time se nije uspjelo – barem ne ovdje – razbuktati strasti ljudi.

Prilikom obilazaka domova laburistički aktivisti si daju vremena da porazgovaraju s ljudima, a ne da tek kratko upitaju “za koga ćete glasati”. Tako Marshall i njegovi kolege odvajaju dosta vremena – ponekad zbilja mnogo – kako bi objašnjavali, raspravljali i uvjeravali ljude, ali i kako bi ih saslušali.

Od pedesetak domova koje je toga dana posjetio lokalni vođa Laburista, oni koji su najavili da će mu dati svoj glas činili su to odlučno, potpuno svjesni stigme koju su njihovoj stranci nametnuli nacionalni mediji, često ističući kako cijeli život glasaju za Laburiste. Torijevski glasači bili su pristojni, često stariji ljudi koji su svejedno bili spremni nadugačko razgovarati s Marshallom o lokalnim problemima.

Ako laburisti gube ovakva mjesta,4 uzrok nije samo snaga desnice, već i rasprostranjena apatija. Upitani što žele da laburisti ovdje poboljšaju u budućnosti, mnogi neopredijeljeni glasači spominju bolje ceste i kompetentniju administraciju, dok neki naprosto sliježu ramenima i ne uspijevaju se dosjetiti baš ničega.

Za Dawna Elliota, laburističkog lokalnog vijećnika i organizatora kampanja, to je pokazatelj načina na koji se neoliberalne politike i političko apstiniranje međusobno hrane. “Naša glasačka baza ovdje erodirala je od otprilike 2010. godine. Uzrok tome nije samo razočaranost radničke klase laburistima, već i razočaranost politikom uopće. Sedam godina mjera štednje izbacilo je mnoge ljude izvan sistema. Oni smatraju da više ne mogu ništa dobiti od politike, pa su zbog toga postali nezainteresirani. Što su duže Torijevci na vlasti, promovirajući koncept ‘svatko za sebe’, to više građani gube vezu s pojmom kolektivnog interesa”.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak


1 Will Dahlgreen, “The two tribes of UKIP”, YouGov, 25. ožujka 2015.
2 Thomas Colson, “Tory MP Anna Soubry: It’s time to ‘get on with’ creating a new party to fight against a ‘Hard Brexit'”, Business Insider, 31. ožujka 2017.
3 Jim Pickard, “Labour spells out tax rises to fund spending surge in final manifesto”, Financial Times, London, 16. svibnja 2017.
4 Greg Marshall je u konačnici tijesno poražen od konzervativne protukandidatkinje, iako je poboljšao laburistički rezultat u odnosu na prošle parlamentarne izbore za 8 posto.