Elizabeth Rush

Ušće jedne od najvećih svjetskih rijeka tisućama je godina oblikovano nanosima sedimenata koji su omogućili razvoj bogatog staništa. No neuspjeli pokušaji regulacije rijeke, kao i niz katastrofa potpomognutih ili izravno izazvanih ljudskim djelovanjem, dramatično su promijenili ovo područje, ugrožavajući opstanak i ljudi i drugih vrsta. Iako postoje ambiciozni planovi saniranja stanja, njihova će uspješnost naposljetku zavisiti o spremnosti da se radikalno i trajno promijeni dosadašnji odnos prema području

U sumrak je kolovoško nebo na jugu Louisiane često intenzivno plave boje, no toga dana na horizontu prijeti oluja. Cipli iskaču iz vode, a potom ponovno zaranjaju mreškajući njezinu površinu. Jake Billiot polako gura Sitting Bull, svoj brod za lov na škampe, duž pristaništa koje vodi do navoza za poniranje brodova Pointe-aux-Chênes. To se selo nalazi na samom kraju kopnenog pojasa, sa sjevernoameričkim kontinentom povezanog uskim kanalom. Kako se približavamo kraju autoceste 665 vode je sve više, a zemlja naposljetku potpuno iščezava.

Pejzaž oko Billiotovog broda sastoji se od dvije boje – zelene trave spartine1 i crne mrtvaja, bezbrojnih mrtvih rukavaca Mississippija. Ovo je područje nekoć bilo močvarno ušće u kojem su boravile različite vrste životinja: škampi su u proljeće ondje dolazili polagati jajašca, a ptice poput sjevernoameričke vrapčarke ondje su odmarale tijekom svoje transkontinentalne migracije. No u posljednjih je pedeset godina zbog porasta razine vode potopljeno 90 posto Pointe-aux-Chênesa i susjednog poluotoka Jean-Charlesa. Usporedba zračnih fotografija svjedoči značajnoj promjeni: plavo je zamijenilo zeleno. Ono što je nekoć činilo područje močvarnih obala, najplodnijeg tla na svijetu, smanjuje se zabrinjavajućom brzinom od površine jednog nogometnog igrališta po satu.2

Više čimbenika objašnjava nestanak riječnih rukavaca u Louisiani: porast razine mora, erozija obale, klizanje terena, 16.000 kilometara kanala koje je iskopala naftna industrija3 itd. Billiot, sedamdesetogodišnjak, rođen je i odrastao u tim močvarama. “Lovim ribu već četrdeset i pet godina. Prije sam preko ljeta lovio rakove i škampe, a zimi je bilo dovoljno zemlje da postavim zamke”, objašnjava taj muškarac francusko-indijanskog podrijetla, a isto je i s većinom stanovnika općine Terrebonne. “Ničeg nam nije nedostajalo. Ali više nema bizamskih štakora i ponekad satima moram kružiti da bih nešto ulovio.”

Sadašnji porast razine vode povezan je s globalnim zatopljenjem, no zemlja oko ušća Mississippija nestaje od 1930-ih, kada su inženjeri američke vojske počeli s izgradnjom brana oko rijeke. Tijekom više od 10.000 godina Mississippi je usisao ogromni slijev koji se proteže od Wyominga do Pennsylvanije i od kanadske granice do Meksičkog zaljeva. Kao treća najdulja rijeka svijeta, oblikovao je obalu Louisiane nanoseći na rubove kontinenta mulj. Sjevernoamerički Indijanci u pretkolumbovskoj eri vjerovali su da zdrava rijeka nužno ima razdoblja bujica i suša te da ti ciklusi pomažu oblikovanju toka rijeke i civilizacija naseljenih u blizini. Indijanci svoja sela nisu gradili na obalama rijeke, već na dovoljnoj udaljenosti kako bi ostavili prostora za promjene u razini vode. Također, mjesto stalnih, gradili su šatorska naselja koja se u slučaju poplave mogu premještati.

Ekspediciju španjolskog osvajača Hernanda de Sotoa u Tennesseeju prekinulo je 1543. izlijevanje Mississippija. Kroničar Garcilaso de la Vega posvetio je toj epizodi brojne stranice:4 po prvi puta porast razine rijeke i aluvijalni nanosi prikazani su kao prepreke napretku. Drugi slučaj gnjevne pritužbe spram rijeke zabilježen je 1734. kada je Mississippi na nekoliko mjeseci poplavio New Orleans – grad koji su izgradili neiskusni doseljenici u prirodno poplavnom području. Dva stoljeća kasnije, 1927. godine, rijeka je ponovno progutala nekoliko desetaka sela na području veličine Massachusettsa, Connecticuta, New Hampshirea i Vermonta zajedno.

Kako bi izbjegli novu katastrofu, vojni inženjeri počeli su graditi nasipe uz rijeku. No ti su radovi imali posljedice obrnute od željenog učinka. “Jednom kada se mulj nakupio iza tih nasipa, poplave su se pojačale. Rijeka više nije nanosila sedimente i zemlja je počela nestajati”, objašnjava Lora Ann Chaisson, potpredsjednica indijanskog plemena United Houma Nation. Veliki aluvijalni poluotoci koje je Mississippi oblikovao tijekom 10.000 godina otada nezaustavljivo nestaju.

Ann Chaisson više ne živi na poluotoku Jean Charles, sjedištu lokalne indijanske zajednice. Kao i mnogi drugi, preselila je nekoliko kilometara dalje, u Pointe-aux-Chênes. “Kada sam došla ovdje, jedino me zanimalo je li područje poplavno. Rekli su mi da nije. Ali znate što? Pomicanje vode nije zaustavljeno i ona već dolazi prema nama. Naravno, za to je većinski kriva naftna industrija”, tvrdi, uz vidljivu ljutnju.

Prva naftna bušotina u ovom dijelu Louisiane postavljena je 1948. godine, 8 kilometara od rodne kuće gospođe Chaisson. Potom su kroz močvare izgrađeni naftovodi i ceste kako bi se olakšao pristup platformama. Kompanije su obećale osigurati kanale, odnosno zatrpati ih jednom kada bušenje završi, kako bi se ograničilo kretanje voda u osjetljivoj močvari. “No nisu održali riječ”, ogorčeno objašnjava Billiot. “Nisu zaštitili močvaru kao što su rekli, i sada nam je more pred vratima.” Danas se u močvarama nalazi polovica američkih rafinerija, a njihova mreža cjevovoda prenosi 20 posto nafte i 33 posto prirodnog plina u zemlji. Kada se promatra iz zraka, ispletena mreža močvara Louisiane izgleda kao da je razderana britvom. Tisuće tih razderotina zapravo su kanali koji su potrebni naftnoj industriji. Kanale su često kopali stanovnici iz regije (među kojima je i Billiotov otac), a oni sada omogućuju prodiranje slane vode u močvare, što ih prvo proširuje, a onda povećava prodiranje vode i uzrokuje nestanak močvara…5

Naime, močvarno područje smanjuje se za 77 kvadratnih kilometara godišnje. Ta brojka je tim više zabrinjavajuća što se u Louisiani nalazi polovica američkih močvara i što ta područja predstavljaju najbolju zaštitu protiv uragana. One, dakle, funkcioniraju kao divovske spužve: umjesto da val iznenada preplavi obalu, močvare upijaju vodu koju donose cikloni, a zatim je postupno oslobađaju, sprečavajući poplavu unutrašnjosti.

Prije isplovljavanja, Billiot šalje radio poruke ne bi li saznao jesu li drugi ribari imali ulova. Rezultati ne djeluju obećavajuće, no ipak odlučuje iskušati sreću. Sada barem ima goriva za pokretanje motora: 2010. iznajmio je dva broda British Petroleumu (BP) kako bi očistili naftnu mrlju nastalu nakon eksplozije platforme Deepwater. Ironično, naftna mrlja napunila mu je spremnik za gorivo, no ispraznila teren za ribolov.

Tijekom 87 dana koliko je bilo potrebno za saniranje naftne mrlje, Američka uprava za hranu i lijekove (Food and Drug administration) naredila je obustavu ribarenja u regiji, zbog čega su bez posla ostale tisuće ljudi, a to je utjecalo na način života lokalnog stanovništva. Treća aktivnost regije nakon crpljenja nafte i prirodnog plina, lov na škampe, manje se povezuje radom, a više sa starim tradicijama s obala Louisiane – stanovnici često povezuju količinu ulova s božjom voljom ili sudbinom.

Nedovoljni planovi zaštite

Od ono malo škampa što se vratilo nakon izlijevanja nafte, neki imaju male tumore, a drugi se rađaju bez očiju.6 Eksplozija na platformi uzrokovala je ispuštanje 4,9 milijuna barela nafte u Meksički zaljev, a BP je to nastojao sanirati izlijevanjem 45.238 barela Corexita. Taj proizvod emulgira naftu kako bi ostala u suspenziji ispod vode i kako bi se izbjeglo njezino dizanje na površinu. No zbog svoje gustoće, taj se razgrađivač taloži na dnu oceana te tako zagađuje mulj u kojem se razmnožavaju škampi. Riblja jajašca ili larva osobito su osjetljivi na štetne učinke toksina koje sadrži Corexit. Čak i male doze mogu uzrokovati deformacije pa i smrt.7 “Ne treba ubiti sve kokoši, dovoljno je razbiti sva jaja”, tužno ironizira Burt Knight koji škampe u regiji lovi od svoje mladosti. Prema njemu, znanstvenici su stanovništvu Pointe-aux-Chênesa nakon naftnog zagađenja strogo savjetovali smanjenje konzumacije rakova. “Ulovim desetinu od uobičajene količine i pogodite što žele da s njome učinim? Da ju gledam!”, kaže odmahujući glavom.

Billiot polagano ulazi u kanal boje čaja iza Pointe-aux-Chênesa. Srećom, te večeri plima brzo raste pa će škampima uhvaćenima u njegove mreže biti teško pobjeći. Stišće prekidač i koća počinje razvlačiti metalnu užad. Njegov mali brod nalikuje na gnjurca koji širi krila kako bi se osušio. Približivši se močvari, razvlači nekoliko metara mreže i baca ih u vodu sa svake strane broda. “Kad sam bio dijete, činilo se da se stabla sa suprotnih strana rukavaca mogu rukovati”, prisjeća se. Teško je u to povjerovati jer sada brod od svake obale razdvaja tridesetak metara i jedina preostala stabla sa svojim se golim granama doimaju mrtvo. Razlog tom preuranjenom umiranju krije se ispod zemlje, ondje gdje se rasprostire korijenje. Stabla u močvari ne upijaju više slatku, već slanu morsku vodu.

U Point-aux-Chênesu, voda je sad prekrila drveće, brojne rukavce, no i trgovinu, ribarnicu, kuće. Svi stari stanovnici sela imaju sjećanja na mjesta koja su u međuvremenu nestala. Billiot iscrtava kartu okolice na pozadinu kuverte. “Sve je ovo prije bila boćata voda. Bijeli škampi dolazili su u morske trave kako bi ondje položili svoja jajašca. Kada bi se digao mjesec, odlazili bi i mogli smo biti sigurni da će ulov biti dobar, objašnjava prstom pokazujući na mrežu močvara i jezera koje je nacrtao. Whiskey Pass, Cat Island Pass, Wine Island Pass, svi ti mali kanali koji vode prema zaljevu proširili su se i počela je ulaziti slana voda.”

Sjedinjene Države nalaze se na 11. mjestu zemalja najizloženijih porastu razine vode, iza zemalja kao što su Nizozemska, Bangladeš i Filipini. Čak 18 milijuna Amerikanaca, odnosno 6 posto stanovništva, danas živi u zoni visokog rizika. Taj bi se broj do kraja stoljeća mogao udvostručiti.8 Međuvladin panel o klimatskim promjenama (GIEC) predviđa da će otapanje ledenjaka (osobito grenlandske kape), uz širenje oceana zbog globalnog zatopljenja, izazvati porast prosječne razine mora za 19 cm od 1901. do 2020. godine te da bi ovisno o scenariju mogla porasti za još 26 do 98 centimetara.9

Od deset najrazornijih uragana zabilježenih u Sjedinjenim Državama u posljednjih 160 godina, devet je pogodilo Meksički zaljev, a šest od njih nastalo je tijekom posljednjeg desetljeća.10 Još uvijek se oporavljajući od visokih troškova obnove, Louisiana je 2012. godine jednoglasno odobrila pedesetogodišnji plan za zaštitu, kako bi se prilagodila podizanju razine vode i ublažila nedostatak djelovanja na federalnoj razini. Znanstvenici, stručnjaci naftne i plinske industrije, politički vođe i predstavnici lokalnih indijanskih zajednica sudjelovali su u razradi tog novog plana za ovo područje.

“Master plan”, kako ga zajednički nazivaju, koštao bi, prema Jordanu Fischbachu, potpredsjedniku RAND Water and Climate Resilience centra, oko 50 milijardi dolara, no posljedice nedjelovanja bile bi još teže: “Očekuje se da će provedba plana sniziti godišnji trošak šteta prouzrokovanih obalnim poplavama. Ako se ostvari najpesimističniji scenarij porasta razine vode, bez Master plana taj bi trošak 2050. mogao prijeći 20 milijardi dolara. S tim planom, procjenjuje se da će iznositi 4,8 milijardi, nasuprot trenutačnih 2,2 do 2,8 milijardi dolara.”

Prema nacrtu plana, vlasti Louisiane moraju pojačati obalnu zaštitu (razvoj sustava nasipa, podizanje građevinskih konstrukcija, itd.) i započeti obnovu močvarnih područja. Na popisu zadataka nalaze se i novi projekti poput velikog preusmjeravanja sedimenata ispumpavanjem i preraspodjelom suhog mulja u rukavcima.

No tim planom nije predviđeno rješavanje utjecaja naftne i plinske industrije na regiju. Iako je Odjel unutarnjih poslova, koji upravlja zemljištem u vlasništvu federalne vlade, predložio jačanje normi koje se tiču vađenja nafte iz mora, zakonodavci još nisu dali svoj pristanak. Bez mjera te vrste, milijarde dolara potrošene na sedimente bile bi uzaludno bačene. Nijedna rasprava o očuvanju obale ne može biti ozbiljna bez uzimanja u obzir otegotnih čimbenika.

Albert Naquin, predsjednik indijanske zajednice poluotoka Jean Charles, trudi se uvjeriti sve stanovnike da napuste taj komadićak zemlje. To je ujedno i preduvjet za dobivanje naknade za preseljenje koji osigurava vojska. Istovremeno, oni kojima su dojadile neprestane poplave sele o vlastitom trošku. “Bijelci su nas prisilili da se ovdje naselimo, objašnjava podsjećajući na progon Indijanaca. “I Majka Priroda nas sada ponovno gura u unutrašnjost. No neki ne žele otići.” Među njima je i Edison Dadar. “Moj otac je ovdje živio 91 godinu, a njegov je otac ovdje rođen i pokopan”, opravdava se. Kao i brojni stanovnici regije, Dadar se žali na manjak resursa na svom ribolovnom području. Kako bi to demonstrirao, iz hladnjaka vadi 18 litarski kanistar u kojemu je pedesetak škampa, dovoljno tek da nahrani obitelj. Zatim nam pokazuje povrtnjak koji je napravio u kadi kako bi sačuvao korijenje od boćate vode i u kojemu je posadio tri dinje i nekoliko krastavaca. Na ulazu,vjetar njiše stabla persimone posađene nakon uragana. “Svako drvo pruža zaštitu”, objašnjava. “Osim toga, daje dobre plodove!”

No što ako se rješenje ne nalazi u nacrtu, provedbi i održavanju plana obalne zaštite uz ogromni trošak, već u načinu života kakav vodi Dadar, zadovoljan s manje? Prema autorici Naomi Klein, za život uz poštivanje prirodnih resursa nije potrebno vratiti se u prahistoriju, kako tvrde neki “klimatski skeptici”: “U stvarnosti, želimo li živjeti u skladu s ekološkim resursima planeta, trebalo bi se vratiti načinu života iz 1970-ih, prije porasta stope potrošnje.”11 Billiot i ja proveli smo sate ploveći po rukavcima na Sitting Bullu. Vratili smo se gotovo praznih ruku, s nekoliko desetaka litara benzina manje. “Uz malo sreće, bit će bolje sutra”, reče Billiot gledajući me. Njegov osmijeh ubrzo iščezava. Dobro zna da to nije pitanje sreće.

S francuskoga prevela: Andrea Rudan

* Elizabeth Rush je post-doktorandica na Bates Collegeu (Sjedinjene Države) i autorica knjige Still Lifes From a Vanishing City, Global Directions/Things Asian Press, San Francisco, 2015. Tekst je izvorno objavljen u 34. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Invazivna biljka koja raste u zonama mulja i može doseći do metar visine.
2 Brady R. Couvillion i dr., “Land area change in coastal Louisiana from 1932 to 2010”, U.S. Geological Survey Scientific Investigations Map 3164, 2011.
3 Denise Reed i Lee Wilson. “Coast 2050: A new approach to restoration of Louisiana coastal wetlands”, Physical Geography, Belmont (Kalifornija), vol. 25, br. 1, 2004.
4 Garcilaso de la Vega, The Florida of the Inca. The Fabulous De Soto Story, University of Texas Press, Austin, 1951.
5 Ricardo A. Olea i James L. Coleman. “A synoptic examination of causes of land loss in Southern Louisiana as related to the exploitation of subsurface geologic resources”, Journal of Coastal Research, Fort Lauderdale (Florida), vol. 30, br. 5, 2014.
6 Dahr Jamail, “Gulf Seafood Deformities Alarm Scientists”, Al Jazeera, 20. travanj 2012.
7Julia Whitty, “Why is the toxic dispersant after BP’s Gulf disaster still the cleanup agent of choice in the US?”, Mother Jones, San Francisco, 19. travanj 2013.
8 Mark Crowell i dr. “An estimate of the US population living in the 100-year coastal flood hazard areas”, Journal of Coastal Research, vol. 26, br. 2, ožujak 2010.
9 GIEC, Changements climatique 2013, Les éléments scientifiques, Contribution du groupe de travail I au cinquième rapport d’évaluation, OMM, PNUE, 2013. 
10 Eric S. Blake et al., “The deadliest, costliest and most intense United States tropical cyclones from 1851 to 2010 (and other frequently requested hurricane facts)”, National Oceanic and Atmospheric Administration, Technical Memorandum NWS NHC-6. Miami, kolovoz 2011. 
11Naomi Klein, This Changes Everything. Capitalism vs. The Climate, Simon & Schuster, New York, 2014.