Jordan Pouille

Kina ima preko dvije tisuće televizijskih kanala. No bilo bi pogrešno taj broj uzeti kao indikator raznolikosti ponude. Programi se grupiraju oko dvaju dominantnih polova: strogo kontroliranih službenih izvještaja i državnih ceremonija te ništa manje jednolične komercijalne ponude u kojoj vlada nekoliko reality šablona, s pjevačkim natjecanjima na vrhu

————————————————————————————————————

Više od dvije tisuće televizijskih kanala

Državna televizija, Središnja televizija Kine (CCTV), broji šesnaest nacionalnih lanaca, kojima treba dodati niz lanaca u dvadeset i dvije pokrajine, pet autonomnih područja i četiri autonomna gradska područja, kao i dvije posebne administrativne regije. Svaka provincija ima pravo na nacionalnoj razini emitirati najmanje jedan kanal putem satelita. Postoje i televizijski lanci na razini gradova i distrikta te kanali na jeziku svake nacionalne manjine. Uz to, postoje i tematski lanci, kako privatni tako i javni, i krajnje specijalizirani kanali (kućne majstorije, biljar, TV prodaja, televizijske serije…)
Prema nekim procjenama, sveukupni broj kanala koji je dostupan na cjelokupnom teritoriju i u svakom kućanstvu (između 40 i 200 kanala, već prema mjestu stanovanja) prelazi brojku od dvije tisuće. Među najgledanije emisije (ne uključujući dnevnik koji se emitira na CCTV1 i istovremeno na lokalnim informativnim kanalima) spadaju realityji u kojima se natječu pjevači, koji po gledanosti premoćno pobjeđuju konkurenciju.

————————————————————————————————————

Nijedne novine nikada se nisu provukle do putnika autobusa broj 639 koji svako jutro krstari novom financijskom četvrti Jianwai Soho. Očiju uprtih isključivo u svoje smartphoneove, napeto prate verbalni duel između karizmatičnog 49-godišnjaka Pan Shiyija i gosta dana. Nekretninski magnat domaćin je emisije “Pan Shiyijevi prijatelji”, veoma popularnog talk showa koji se emitira u rano jutro i može se skinuti i gledati tijekom vožnje. Konkurencija mu je “Jutarnji zov”, svakodnevni online talk show 44-godišnjeg Gao Xiaosonga, dugokosog skladatelja, bivšeg suca pjevačkog natjecateljskog showa koji je odslužio šest mjeseci zatvora zbog vožnje pod utjecajem alkohola. Tijekom dvadeset minuta emisije lažni ljubitelj knjiga, bez pomoći blesimetra, mudruje o raznolikim temama: namještenim utakmicama u kineskoj nogometnoj ligi, pravilima vožnje na američkim autocestama, europskoj kinematografiji. S tri milijuna vjernih gledatelja, “Jutarnji zov” izaziva pomutnju među tradicionalnim TV lancima koji se tuku za prava na ponovno prikazivanje – dok sami nemaju nikakvih novih ideja.

Kineski televizijski kanali i njezinih 400 milijuna gledatelja (trećina stanovnika Kine) razvili su pravu opsesiju natjecanjima u pjevanju. Kanali provincija Hunan, Zheijang, Šangaj i Jiangsu s entuzijazmom adaptiraju strane glazbene reality showove. Hunan TV svakog petka između siječnja i travnja ove godine nudio je u prvom dijelu večeri show “Ja sam pjevač” jednostavnog koncepta: sedam kineskih, tajvanskih i hongkonških slavnih osoba natječu se s mikrofonom u ruci, pjevajući najveće hitove domaćeg glazbenog repertoara. Manje bitni dijelovi emisije – od pića sudaca do pripijenih kostima umjetnika – izlika su za nečuveno promidžbeno bombardiranje kojim se namakne 30 milijuna juana (37 milijuna eura) prihoda. Zahvaljujući satelitskoj distribuciji, koja osigurava i publiku na nacionalnoj razini, Hunan TV je u nekoliko godina postao jedan od najgledanijih kanala u zemlji, ispred kojega je samo China Central Television 1 (CCTV1).

Maleni televizijski kanal s juga Kine krenuo je udarnim tempom 2004. godine sa svojim talent showom “Super Girl”. Koncept showa bio je originalan: gledatelji su SMS-om mogli glasati za mlade neprofesionalne pjevačice izabrane između 300 tisuća kandidatkinja prema njihovom pjevačkom talentu. No razlikovale su se više po svojim osebujnim ličnostima i luckastom vanjskom izgledu – što je, naravno, potaknulo kritike na Kongresu Komunističke partije Kine. Pod pritiskom Državne uprave za film, televiziju i radio, Hunan TV je ukinuo svoj zaštitni znak. Kada je 1. travnja 2011. godine emitirano posljednje finale showa, emisija je dosegla 400 milijuna televizijskih gledatelja. Te je godine “Ja sam pjevač” svrgnuo “Kineskog idola” i “Kina ima talent” Dragon TV-a (Šangaj), kao i “Glas Kine” Zheijang TV-a. Hunan TV ipak neće stati na tome. Upravo je počeo emitirati “Najsnažniji glas Kine” i “Super Boy”, svjestan skorog početka emitiranja “Super Star China” Hubei TV-a. Sve to, dakako, uz ponovno emitiranje vrhunaca svih ranijih sezona koji su uspjeli preobraziti kinesku televizijsku scenu u permanentne karaoke.

“To što adaptacije koncepata uspješnih stranih programa uvijek iznova postižu uspjeh pokazuje nam da ima još puno toga što možemo naučiti o kineskom tržištu”, tješi se Yuan Zhiqiang, novinar dnevnog lista Global Times. Zasad se kineska produkcijska poduzeća bave prije svega adaptacijama prema potrebama potencijalnih oglašivača, bez pretjeranog straha od pretjerivanja. Ako su večeri posvećene pjesmi, popodneva su vrijeme za igre parova. Od 15. siječnja 2010. godine Jiangsu TV bombardira svoje gledateljstvo emisijom “Zabranjen pristup lažljivcima”, varijacijom na prošle slične emisije u kojima se uparivalo ljude, uz nužne prilagodbe suvremenim kineskim običajima. Danas u emisiji nastupa slabašan momak koji se preznojava dok brzo korača prema središtu podija. Oko njega su se okupile dvadeset i četiri djevojke koje ga, s rukom na dugmetu, obasipaju pitanjima o njegovoj životnoj situaciji. Ako ih samac razočara nekim od odgovora, natjecateljice se povlače pritiskom na dugme. U sat i pol, emisija pokazuje talent za uparivanje nevjerojatnih parova: plećatog radnika i sofisticiranu Šangajku, ekscentričnog laowaija (“stranca”) i Tibetanku u tradicionalnoj odjeći…

Sedam mjeseci nakon početka emitiranja, emisija je izazvala srdžbu partijskih kadrova i snažan medijski odjek nakon što je jedna sudionica ustvrdila: “Radije bi plakala u nečijem BMW-u nego se smijala na blatobranu nečijeg bicikla.” U ranijoj emisiji kandidat je pokazivao fotografije svog sportskog automobila i izvatke bankovnih računa. Novine su napale Jiangsu TV i njihove “pogubne vrijednosti”. A vlasti su postavile dva psihologa u emisiju kako bi ublažili dosjetke hiperaktivnog voditelja. Ipak, s prosječnih 60 milijuna gledatelja, emisija je uspješnija od svoje konkurencije na Hunan TV-u (“Izađimo zajedno”), Zhejiang TV-u (“U potjeri za ljubavlju”) i drugim kanalima.

Pored pjesme i flerta, cirkus je treći koncept koji je trenutno u trendu. “Buć u vodu”, u kojemu zvijezde skaču u bazen uz savjetovanje s osvajačima olimpijskih medalja, zabilježio je velik uspjeh na Zheijang TV-u unatoč smrti utapanjem jednog tehničara 19. travnja ove godine. Konkurentski Jiangsu TV nije časio ni časa: klonirali su emisiju konkurencije i dali joj novo ime “Zvijezde u opasnosti” te je emitiraju u istom terminu. Razlikuju se samo po gostima… Ne iznenađuje da su zaposlenici TV kanala jednako mladi kao i njihova publika. Kanađanin Mark Rowswell, poznat pod imenom Dashan, uspješan je komičar, domaćin stand-up showa u Kini. Sudjeluje u televizijskim programima već dvadeset godina. “Nedavno sam bio u Changshau na showu Hunan TV-a. Imam 48 godina i mogao sam se zakleti da sam bio najstarija osoba u cijeloj zgradi. Producenti, realizatori i scenaristi imali su jedva 30 godina. Ponašali su se prema meni kao da sam neka ikona, ocvala rock zvijezda.”

Satelitski tanjuri zabranjeni su na kineskom tlu – osim u velikim hotelima, središnjim administracijama, sjedištima državnih poduzeća i diplomatskim četvrtima – prema dekretu Li Penga od rujna 1993. godine. Premijera nije osobito impresionirala brzopleta izjava Ruperta Murdocha: taj je australski milijarder i anglosaksonski medijski magnat postao vlasnik većinskog udjela u hongkonškom TV kanalu za bagatelu od 525 milijuna dolara i tom prilikom izjavio: “Novi načini telekomunikacije ispostavili su se kao izravna prijetnja za sve totalitarne režime diljem svijeta. Distribucija putem satelita nudi mogućnost stanovnicima koji su željni informacija, a žive u nekom od brojnih zatvorenih društava, da zaobiđu televizijske kanale koje kontrolira država.”

Još uvijek nema ni British Broadcasting Companyja (BBC) ni Cable News Networka (CNN) za običan kineski puk, ali zato imaju pristup velikom paketu provincijskih kanala – svaka provincija može emitirati jedan kanal putem satelita na nacionalnoj razini – i četrdesetak besplatnih kanala. Na to treba dodati devetnaest kanala CCTV-a, osnovanog 1958. godine. Sve je dostupno zahvaljujući kutiji sličnoj prijemnicima digitalne zemaljske televizije koja je danas prisutna u većini domova. U središtu financijske četvrti Pekinga, nova zgrada sjedišta CCTV-a, koja oblikom neobično podsjeća na hlače, mogla bi biti predmet sprdnje, ali državna televizija i njezinih četiri stotine programa još uvijek dominiraju kineskim kućanstvima. Kineski televizijski gledatelj u prosjeku gleda CCTV četrdeset i osam minuta dnevno od dva sata provedenih pred televizorom (ne računajući emisije skinute s interneta).

Televizijski dnevnik u 19 sati na centralnom kanalu CCTV1 (istovremeno emitiraju informativni kanali u svakoj provinciji) i dalje je najgledaniji program u zemlji od svog nastanka 1978. godine, sa 135 milijuna “vjernih gledatelja” u 2013. prema službenim statistikama. Susreti državnih šefova u salonu Palače naroda, svečane izjave partijskih kadrova, vrednovanje ekonomskog uspjeha vlade: taj 34-minutni dnevnik najdraži je instrument političke propagande. Postoji šala da su jedine istinite informacije iznesene u njemu uvodne rečenice: “Dobra večer, 19 je sati. Gledate dnevnik.” K tome, dnevnici se ne emitiraju uživo, već se snimaju nekoliko minuta ranije kako bi cenzori mogli provjeriti njihov sadržaj.

Drugi zapanjujući primjer stalne partijske kontrole nad mrežom javnih TV kanala je CCTV7. Program kreće u zoru nacionalnom himnom, na kanalu koji je inače posvećen vojnim pitanjima. Nakon reklama za različite vrste alkoholnih pića i riže, slijedi “Vojni izvještaj”, informativni pregled koji vode dvojica mladih časnika u uniformama, a u ostatku vremena prvenstveno se emitiraju prizori vojnih vježbi. Navečer, u dostojanstvenom dekoru kao iz kakvog znanstveno-fantastičnog filma, na podiju se pojavljuje div u uniformi, poput rendžera sa sunčanim naočalama. Energično i detaljno govori o vatrenoj moći borbenih tenkova MBT-3000, brzini stealth aviona Chengdu J-20 ili preciznosti droneova Lijian. Zatim uzimaju riječ ugledni stručnjaci sa Sveučilišta obrane, kako bi podsjetili na kineske vojne ambicije s obzirom na geopolitičke uloge i nacionalnu suverenost na otocima Diaoyu (Senkaku za Japan) u Istočnom kineskom moru ili naoružavanje Tajvana od strane Sjedinjenih Država. Kada se dogode potresi ili odroni, tragedije za vrijeme kojih je vojska zadužena za spašavanje žrtava, CCTV7 osigurava izravne prijenose. CCTV je iz financijskih razloga također jedini ovlašteni kineski kanal za prenošenje sportskih događanja. CCTV je u potpunosti prenosio 64 utakmice prošlog Svjetskog prvenstva u nogometu u ljeto 2010., što im je donijelo ogromne prihode zbog cijene od 15.000 eura po sekundi reklame.

Osim gala-večeri povodom kineske Nove godine – s pjevačicom i prvom damom Peng Liyuan – jedini program za sve uzraste na kineskoj televiziji zove se “Sve kolekcije pod nebom”. Radi se o emisiji o antikvitetima koja se emitira četiri puta tjedno na satelitskom kanalu TV Pekinga. Od travnja 2006. godine, Kinezi svih socijalnih porijekla izmjenjuju se na podiju, sa statuama od žada ili vazom iz dinastije Ming pod rukom. Pred njima su četiri poznata stručnjaka koji detaljno analiziraju predmet. Ako se radi o pravom antikvitetu, dobiva titulu “nacionalnog blaga”, zajedno s brojčanom procjenom vrijednosti. Kandidat se vraća kući ovjenčan slavom. No ako se predmet ispostavi kao krivotvorina, voditelj Wang Gang ga uništava na licu mjesta, hraneći svoju publiku nelagodom vlasnika predmeta. Riječ je o u potpunosti kineska verziji “Antiques Roadshowa”, britanskog programa u kojemu vlasnici bezvrijednih predmeta mogu, ako to žele, zadržati svoju anonimnost.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić