Dan Schiller

Od trenutka njegova nastanka, internet se običavalo slaviti kao epohalni korak ka decentralizaciji i demokratizaciji komunikacijske infrastrukture. No iza slavljeničkih retoričkih kulisa već dugo traje ogorčena borba oko stvarne kontrole najveće komunikacijske mreže u povijesti. Primat američke države i kapitala i dalje je neosporan, ali ostale zemlje sve glasnije negoduju

Tijekom prve polovice prosinca, geopolitika interneta naglo je izbila u prvi plan. Način na koji je trenutno ustanovljeno upravljanje i oblikovanje mrežne infrastrukture digitalnog kapitalizma doveden je u pitanje.

Dogodilo se to na konferenciji u organizaciji Međunarodnog telekomunikacijskog saveza (ITU), UN-ove agencije sa 193 država članica. Na sastancima ITU-a, države (pod budnim okom korporacijskih savjetnika) dogovaraju sporazume kojima se omogućava komunikacija kablovima i satelitima. To su dosadni birokratski sastanci. No ujedno su od presudnog značenja zbog ogromne svakodnevne važnosti mreža u poslovanju međunarodne ekonomije.

Glavni prijepor ITU-ove Svjetske konferencije o međunarodnim telekomunikacijama (WCIT), održane ovog prosinca u Dubaiju, bio je: trebaju li države članice ITU-a dati agenciji ovlasti nadgledanja interneta slične onima koje već desetljećima ima za druge oblike međunarodne komunikacije?

Sjedinjene Države rekle su “ne” – i taj je stav prevladao: novi dokument sporazuma ITU-a nije dao agenciji službenu ulogu u onom što se počelo nazivati globalnim upravljanjem internetom. Međutim, većina zemalja glasovala je za dodavanje rezolucije koja “poziva države-članice da formuliraju službene stavove vezane uz tehnička, razvojna i javnopolitička pitanja na tijelima ITU-a i u okviru njegova mandata”.i Protiveći se “čak i simboličkom globalnom nadgledanju”, kako je komentirao novinar New York Timesaii, Sjedinjene Države odbile su nakon dodavanja ove rezolucije potpisati sporazum i napustile sastanak. Njihovu gestu slijedile su i Francuska, Njemačka, Japan, Indija, Kenija, Kolumbija, Kanada, Britanija i druge zemlje. Ipak, više od dvije trećine prisutnih – ukupno 89 zemalja – glasovalo je za dokument. (Neke zemlje koje nisu potpisale mogle bi to učiniti kasnije.)

Zašto su ovi događaji važni? Da bismo razjasniti što je u pitanju, trebamo se probiti kroz gust oblak retoričkog smoga. Četiri mjeseca prije WCIT-a, europski i američkim mediji senzacionalistički su najavljivali epohalni sukob između branitelja otvorenog interneta i autoritarnih vlada, kao što su Rusija, Iran i Kina, koje žele uzurpirati internet. Način na koji se raspravljalo o ovoj temi bio je toliko zaoštren da je direktor jedne europske telekomunikacijske kompanije raspravu nazvao “propagandnim ratom”.iii

Sloboda informacija nije sporedna stvar. Bez obzira na to gdje živimo, doista imamo razloga za zabrinutost da relativna otvorenost interneta ne postane uzurpirana, nagrižena, kanalizirana ili da se na njoj ne parazitira. To ne podrazumijeva nužno vojske državnih cenzora ili “velike firewalle“. Američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA), na primjer, prikuplja i detaljno analizira elektronske poruke koje se pronose satelitima i kablovskom mrežom svojim sveobuhvatnim “postajama za prisluškivanje” te gigantskim novim centrom u Baffdaleu, u saveznoj državi Utah.iv Američka vlada uz to ozbiljno i predano progoni stvarne zagovornike slobode informacija – WikiLeaks. Također, američke internetske kompanije kao što su Facebook i Google pretvorile su internet u veliki “aparat nadzora”v, kako bi uspjele pokupiti sve komercijalno profitabilne podatke o ponašanjima svojih korisnika.

Prikriveni interesi

Još od sedamdesetih, retorika “slobodnog protoka informacija” igra središnju ulogu u američkoj vanjskoj politici.vi Tijekom perioda dekolonizacije i Hladnog rata, ova doktrina predstavljana je kao trag svjetlosti koji pokazuje svijetu put do slobode od imperijalizma i državne represije. Danas se nastavlja koristiti u obranu skrivenih ekonomskih i strateških interesa koristeći privlačan jezik univerzalnih ljudskih prava. “Sloboda interneta”, “sloboda spajanja”, “mrežna sloboda” – termini koje su uporno ponavljali i bivša američka državna tajnica Hillary Clinton i direktori Googlea neposredno pred WCIT – suvremena su verzija dugovječne parole o “slobodi protoka informacija”.vii Baš kao i ranije, međutim, koncept “slobode interneta” je podvala. Proračunato manipulativan, navodi nas da povjerimo osnovno ljudsko pravo dvama moćnim akterima koji djeluju u vlastitu korist: korporacijama i državama.

Rasprave koje su se vodile na WCIT-u zapravo su kompleksne i obuhvaćaju različita pitanja.viii Jedno od njih bili su uvjeti poslovanja između internetskih servisa kao što je Google i kompanija koje omogućavaju njihov veliki prijenos podataka – mrežnih operatera i ISP-ova kao što su Verizon, Deutsche Telekom ili Free. Ova poslovna bitka ima skrivene implikacije vezane uz općenitije i puno važnije pitanje: tko bi trebao plaćati stalne modernizacije mrežne infrastrukture o kojima ovise neophodne nadgradnje i poboljšanja internetskih usluga. Kada je vlasnik Freea Xavier Niel na svoju mrežu kao standardnu postavku stavio ad-blocker i time izvršio napad na Googleove francuske prihode, ovaj konflikt postao je vidljiv i u javnosti. Ali uvjeti poslovanja u internetskoj industriji važni su i zbog toga što bi svaki opći sporazum koji bi zahtijevao da pružatelji sadržaja moraju plaćati naknadu mrežnim operaterima (što je cilj Nielove, kao i drugih kompanija) imao bi ozbiljne posljedice po mrežnu neutralnost, toliko važnu internetskim korisnicima.

Do sada, moć je uglavnom bila u rukama jedne države. Tijekom devedesetih, s istupanjem internetske mreže na svjetsku scenu, Sjedinjene Države snažno su nastojale institucionalizirati svoju kontrolu. Domene, numeričke adrese i mrežni identifikatori moraju biti jedinstveni da bi sustav mogao funkcionirati, a mogućnost da ih se raspoređuje daje institucionalnu moć koja daleko nadilazi državne granice.ix Ovim ključnim resursima upravlja američka agencija Internet Assigned Numbers Authority (IANA), pod licencom američkog Ministarstva trgovine. IANA je dio zasebne neprofitne organizacije Internet Corporation for Assigned Names and Numbers (ICANN) sa sjedištem u Kaliforniji. Tehničke standarde interneta razvijaju Internet Engineering Task Force (IETF) i Internet Architecture Board (IAB), koji su pak dio druge organizacije, Internet Societyja. Sastav i financiranje ovih organizacija čini ih nesrazmjerno podložnima zahtjevima i željama SAD-a.x

Vodećim svjetskim komercijalnim internetskim stranicama ne upravlja kineski ili ruski, a još manje kenijski ili meksički kapital. Kao što je poznato, Google, Facebook, Microsoft, Apple i Amazon stvorili su većinu servisa koje koriste ljudi u cijelom svijetu. A sve šira mreža komercijalnih projekata i korporativnih lanaca i dalje ovisi o prekograničnom toku podataka internetom. Prelazak na cloud computing dodatno će povećati ovu ovisnost. Neravnomjerna struktura kontrole interneta osnova je američke korporativne i vojne nadmoći u cyberspaceu. Dok američka vlada raspolaže nesrazmjernim ovlastima, mogućnosti drugih zemalja da individualno ili kolektivno reguliraju sustav ostaju vrlo ograničene. Uspostavljanjem različitih tehničkih i pravnih mjera, one mogu uspostaviti suverenost nad svojim domaćim internetima. No čak i kada pokušaju ustanoviti ove nacionalne jurisdikcije, izloženi su napadima američke politike. Milton Mueller spretno je objasnio ovu asimetriju kroz primjedbu kako internet, na način kako danas funkcionira, predstavlja utjelovljenje američke politike “jednostranog globalizma”.xi

Vlasnička logika

Upravljačka uloga SAD-a omogućila je uspostavljanje vlasničke logike u srcu razvoja internetskog sustava – kroz ICANN. Iako je riječ o kompleksnoj, polunezavisnoj instituciji, kroz svoju nadležnost nad DNS sustavom domena, ICANN je omogućio prednosti vlasnicima trgovačkih marki kao i ostvarenje drugih vlasničkih interesa, unatoč protestima nekomercijalnih organizacija koje, iako i same zastupljene u ICANN-u, nisu mogle kontrirati Coca-Coli, Procter & Gambleu i drugim velikim kompanijama. A ICANN je ugovorima iz oblasti privatnog prava uz sebe vezao i brojne organizacije koje upravljaju generičkim domenama i domenama pojedinih država u cijelom svijetu.xii Nacionalni pružatelji različitih internetskih aplikacija kontroliraju domaće tržište u mnogim zemljama, uključujući Rusiju, Kinu i Južnu Koreju. Međutim, međunarodni internetski servisi – najprofitabilnije strateške točke ovog svjetskog sistema – ostaju tvrđave izgrađene američkim kapitalom i državnom moći.

Gotovo od početka, druge zemlje odupirale su se ovoj dominaciji. Kako je postajalo sve jasnije da se SAD ne namjerava odreći kontrole, opozicija je rasla. To je dovelo do niza sastanaka pod imenom Svjetski samit o informacijskom društvu u organizaciji ITU-a, održanih u Ženevi i Tunisu između 2003. i 2005.xiii Svjetski samit bio je izravni uvod u sukobe u Dubaiju 2012., jer je omogućio barem minimalni ulazak drugih država osim SAD-a u globalni sustav upravljanja internetom. “Savjetodavni odbor vlada” pri ICANN-u daje vladama formalno isti status koji imaju korporacije i organizacije civilnog društva. Mnoge zemlje bile bi zadovoljne ovim neobičnim rješenjem kada ne bi postojao jedan upadljiv problem. Unatoč pozivanju na raznolikost mnogih sudionika i suradnika pri ICANN-u, globalno upravljanje internetom nije egalitarno, pa čak ni pluralističko, jer američka vlada još uvijek vodi kolo.

Raspad unipolarnosti poklopio se sa sada već dugotrajnom svjetskom depresijom i znatno pooštrio i proširio međudržavne sukobe oko političke ekonomije cyberspacea. Druge zemlje nastavile su tražiti ulaznu točku za sudjelovanje u globalnoj koordinaciji i upravljanju internetom. Tijekom 2010. i 2011. čak su se izravno žalile američkom Ministarstvu trgovine kada je potonje pokrenulo postupak obnove ugovora s IANA-om za upravljanje internetskim adresama. Sasvim neuobičajeno, nekoliko zemalja i jedna međunarodna organizacija (ITU) priložile su formalne prijedloge. Kenijska vlada predložila je postepeno “premještanje” odgovornosti za upravljanje IANA-om s američkog Ministarstva trgovine prema multilateralnom međunarodnom tijelu, u kojemu bi bile zastupljene vlade svih zainteresiranih zemalja. Umjesto američke kontrole predložili su globaliziranje rješenja za cijelu institucionalnu strukturu izgrađenu oko internetskih imena i adresa.xiv Indija, Meksiko, Egipat i Kina dali su iznenađujuće slične prijedloge.

Sjedinjene Države su odgovorile izvlačenjem iz rukava stare retorike “internetskih sloboda” u pokušaju da odbiju sve jače napade na svoju povlaštenu upravljačku poziciju. Nadalje, pojačali su očito i bilateralno lobiranje, kako bi neke od država koje su prigovarale “dovele u red”. Posljedice su postale vidljive kada su se na WCIT-u Indija i Kenija pridružile SAD-u u odbacivanju sporazuma.

Što će se događati dalje? Sigurno je da će službe američke vlasti i ključni predstavnici internetskog kapitala kao što je Google nastaviti koristiti sav svoj utjecaj i silu da ojačaju američku kontrolu interneta i diskreditiraju svoje protivnike. Politički izazovi američkom “globalnom unilateralizmu” izašali su, međutim, na vidjelo – i to će tako sigurno i ostati. Stoga je i kolumnist Wall Street Journala bez oklijevanja Dubai mogao proglasiti “prvim velikim digitalnim porazom Amerike”.xv

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

* Dan Schiller je profesor bibliotekarstva i informatologije na Sveučilištu Illinois te autor knjige How to Think about Information, Champaign, University of Illinois Press, 2010.

iInternational Telecommunication Union, “Final Acts World Conference on International Telecommunications (Dubai, 2012)”, RESOLUTION PLEN/3 To foster an enabling environment for the greater growth of the Internet: 20. dostupno na http://www.itu.int/en/wcit-12/Pages/default.aspx

iiEric Pfanner, Message, If Murky, From U.S. To World, NYT 15, prosinac 2012: B1.

iiiRachel Sanderson and Daniel Thomas, US under fire after telecoms treaty talks fail, FT 17 od 19. prosinca.

ivJames Bamford, The NSA Is Building The Country’s Biggest Spy Center (Watch What You Say), Wired 15. ožujka 2012., dostupno na http://www.wired.com/threatlevel/2012/03/ff_nsadatacenter/all/1

vJulian Assange, Cypherpunks: Freedom and the Future of the Internet. New York: O/R Books, 2012.

viHerbert I. Schiller, Authentic National Development Versus The Free Flow Of Information, Le Monde diplomatique, prosinac 1974.

viiSee Dan Schiller, Digital Depression: connectivity and the crisis, forthcoming.

viiiDwayne Winseck, Big New Global Threat to the Internet Or Paper Tiger: The ITU and Global Internet Regulation, Parts 1-4, 10. do 19. lipnja 2012., dostupno na https://dwmw.wordpress.com/2012/06/10/big-new-global-threat-to-the-internet-or-paper-tiger-the-itu-and-global-internet-regulation-part-i/

ixMilton L. Mueller, Ruling The Root: Internet governance and the taming of cyberspace. Cambridge: MIT Press, 2002.

xHarold Kwalwasser, Internet Governance, Chapter 21 in Franklin D. Kramer, Stuart H. Starr, and Larry K. Wentz, Eds., Cyberpower and National Security. Washington: National Defense University Press and Potomac Press, 2009: 493-509.

xiMilton L. Mueller, Networks and States: the global politics of Internet governance. Cambridge: MIT Press, 2010: 62.

xiiHans Klein, Private Governance for Global Communication: technology, contracts, and the Internet in Sandra Braman, Ed., The Emergent Global Information Policy Regime. New York: Palgrave Macmillan, 2004: 194-5.

xiiiVictor Pickard, Neoliberal Visions and Revisions in Global Communications Policy From NWICO To WSIS, Journal of Communication Inquiry, travanj 2007., Vol. 31, No. 2: 118-39.

xivComments by Kenya on the Notice of Inquiry/Request for Comments on the Internet Assigned Numbers Authority (IANA) Functions by the National Telecommunications and Information Administration, Notice of Inquiry Response to Notice of Inquiry, U.S. Department of Commerce, National Telecommunications and Information Administration, Docket No. 110207099–1099–01, RIN 0660–XA23, 30. ožujka 2011: 1-3.

xvL. Gordon Crovitz, America’s First Big Digital Defeat, WSJ, 17. prosinca 2012: A15.