Gregory Wilpert

Nestašica osnovnih namirnica i galopirajuća stopa inflacije – to su nevolje u kojima se zatekla ekonomija Venezuele. Madurova vlada optužuje krupni kapital i oporbu za namjernu proizvodnju oskudice s ciljem političke destabilizacije vlasti. Oporba uzvraća optužbama za nesposobnost. Iako su pritom oboje strane donekle u pravu, temeljni uzrok poteškoća zemlje ostaje nužna fragilnost pokušaja izgradnje socijalističkog otoka u kapitalističkom oceanu koji ga okružuje

Po svemu sudeći, nešto jednostavno ne ide. S jedne strane beskrajni redovi ljudi pred dućanima, u pokušaju da se opskrbe najosnovnijim namirnicama, poput mlijeka, brašna, ulja ili toaletnog papira; s druge uzlet paralelne ekonomije u kojoj ulični prodavači nude istu tu robu po astronomskim cijenama. Venezuelanci već dugo pate od povremenih nestašica, no pogoršanje koje je nastupilo početkom godine sve je uhvatilo nespremnima. Teret za stanovništvo tim je veći što se nadovezuje na infrastrukturne probleme zbog kojih su učestale redukcije vode i struje. Oni koji to mogu, napunili su svoje kupaonice zalihama vode, a gotovo svi strepe od mogućnosti da ostanu praznog hladnjaka…

Posljednjih tjedana vlada svaki ili skoro svaki dan najavljuje nove mjere, koje bi trebale ublažiti inflaciju i nestašice. Uzroci ovih poteškoća i predloženi odgovori predmet su strastvenih kontroverzi. Dok bolivarski režim prokazuje ekonomsku sabotažu koju udruženim snagama provode oporba, poslovni krugovi i američka administracija, desnica optužuje predsjednika Nicolása Madura i njegov tim za nemar. No ova polemika ipak zaobilazi samu srž problema, koja je svakako pitanje kako bi Venezuela, jedan od najvećih proizvođača nafte na planeti, trebala upravljati bogatstvom koje izvlači iz ovih prirodnih resursa.

Prije dolaska Huga Cháveza na vlast 1999. godine, enormni prihodi od crnog zlata donosili su profit samo naftnim kompanijama. Čim je izabran, Chávez je preokrenuo ovu politiku, s jedne strane snažno se boreći unutar OPEC-a za podizanje cijena barela, s druge strane prinuđujući privatne eksploatatore da plate svoj dug zajednici. Dok je ranije venezuelanska industrija nafte vraćala tek 30 posto svojih profita u državnu riznicu, porezna se stopa tijekom sljedećih godina popela na 70 posto.

Kada se državna blagajna počela puniti petrodolarima i nakon što je propao prokušaj oporbe 2003. godine da blokira eksploataciju nafte kako bi svrgnula Cháveza, pitanje čemu bi sav taj novac trebao služiti i koja je monetarna politika najadekvatnija postalo je krucijalno za budućnost bolivarske revolucije. Treba li osnovati fondove za crne dane poput Norveške, investirati ih u veliku i raskošnu infrastrukturu poput Katara ili pak usmjeriti sredstva u socijalne programe i borbu protiv siromaštva? Mlada bolivarska republika izabrala je treće rješenje, kombinirajući ga s politikom kontrole tečaja kako bi obuzdala bijeg kapitala, što je postao ogroman izazov za vladu nakon neuspjelog pokušaja državnog udara koji je opozicija organizirala 2002. godine.

Zajedno s demografskim rastom, ova je politika omogućila Venezuelancima da povećaju unos kalorija za 50 posto u odnosu na 1998., istovremeno smanjujući nejednakosti puno brže nego ostatak regije. No redistribucija prihoda od nafte siromašnima nosila je sa sobom očit rizik od inflacije, jer jačanje unutarnje potrošnje koje je brže od porasta proizvodnje uzrokuje mehanički rast cijena.

Međutim, Venezuela je već dvadeset godina patila od previsokih cijena, još od “crnog petka” 18. veljače 1983., kada je zemlja naglo devalvirala svoj novac. Tijekom desetljeća u kojima su vladala dvojica predsjednika koja su prethodila Chávezu, inflacija bi dosezala prosječno 52 posto godišnje. Jedan od prvih zadataka bolivarskog predsjednika bio je zagospodariti ovom nestabilnošću. S prosječnom godišnjom stopom od 22 posto između 1999. i 2012., taj cilj je djelomično dosegnut. No zatišje nije preživjelo Chávezovu smrt u ožujku prošle godine, a inflacija se opet razularila ove godine, kulminiravši sa 49 posto u rujnu.

Poteškoće izgradnje socijalizma u jednoj zemlji

Drugi ekonomski izazov je demoralizirajući fenomen nestašica, za koji je čak i Središnja banka Venezuele zabilježila da se u jednoj godini skoro udvostručio. Prema socijalističkoj vladi, lokalna krupna buržoazija organizirala je sabotažu prehrambenih lanaca i špekulaciju na crnom tržištu kako bi ugrozila politiku vlade. Predsjednik Maduro ponovio je optužbe 8. listopada u govoru pred Nacionalnom skupštinom: “Venezuelanska ekonomija prolazi kroz jednu posebnu konjunkturu u kojoj proizvodni aparat zemlje trpi snažni udruženi napad špekulacije, gomilanja zaliha, krijumčarenja i crnog tržišta deviza.”

Šef države uspoređuje aktualne poteškoće Venezuele s onima koje je doživio Čile prije državnog udara Augusta Pinocheta, kada je privatni sektor, uz pomoć CIA-e, poticao nestašice kako bi oslabio predsjednika Salvadora Allendea. Oporba probleme u zemlji pripisuje vladinom lošem upravljanju. Nije isključeno da oba tabora imaju pravo… Vlada zaista otvara mogućnosti poslovnim krugovima da se upuste u makinacije za koje ih proziva, a ako se promet, krijumčarenje i odljev kapitala pokazuju puno lukrativnijim i udobnijim nego legalne investicije u proizvodnju i distribuciju, to je jasan znak propusta javne politike.

Činjenica da pokušava izgraditi socijalizma samo u jednoj zemlji, kada kapitalizam vlada posvuda drugdje, ne pomaže nakanama bolivarskog režima. Čile na početku 1970-ih i Nikaragva 1980-ih godina naletjeli su na istu prepreku. U ove dvije zemlje, kao i u Venezueli, politička volja da se oslobode zakona kapitalizma izazvala je ogroman odljev kapitala, stvarajući nestabilnost u odnosu na koju su upravljači bespomoćni. Kontrola cijena i tečaja omogućuje, naravno, u određenim granicama, suzbijanje ovog protunapada, ali stvara druge šire probleme, poput nestašica.

Venezuela je dugo uspijevala kontrolirati štetu, upravo zato što joj važnost nafte daje ključnu trgovinsku i monetarnu prednost. Ali ona nije dovoljna da jamči stabilnost valute, jer privatni sektor, koji je i dalje vrlo utjecajan u ekonomiji zemlje, koncentrira u svojim rukama jedan važan dio naftnog bogatstva, pa prema tome raspolaže i ogromnim količinama kapitala koji će napustiti zemlju čim im rentabilnija mjesta negdje drugdje ukažu dobrodošlicu.

Pod Madurom, kao i pod Chávezom, osnovni mehanizam zaštite nacionalne valute je Komisija za administraciju deviza (CADIVI) koja utvrđuje uvjete pod kojima Venezuelanci mogu po službenom tečaju razmijeniti svoje bolivare za dolare. Promjena valute odobrava se samo u vrlo precizno određenim slučajevima, primjerice za uvoz proizvoda koji nisu dostupni na lokalnom tržištu, zatim za putovanja, za potporu za bliske prijatelje koji prebivaju u inozemstvu, kao i neke kupovine na internetu.

Dok god vlada odobrava relativno fluidan pristup inozemnim devizama, tečaj na crnom tržištu i inflacija ostaju na visokoj, ali podnošljivoj razini. Venezuela međutim uvozi 70 posto dobara koje troši. Stoga se nastoji održati tečaj koji pogoduje njezinoj valuti kako cijene uvezenih proizvoda ne bi poletjele u nebo. No ova politika je izvor novih poremećaja: tijekom vremena raste jaz između stvarne vrijednosti bolivara, koji čak i kontrolirana inflacija mehanički deprecira na unutarnjem tržištu, a njegova nominalna vrijednost na tržištu deviza održava se na povišenoj razini. To ima nepovoljan učinak po venezuelansku industriju jer povećava cijenu njezinih proizvoda brže nego onu uvoznih dobara. Tako lokalni proizvođači bivaju pregaženi konkurencijom. Zbog toga je vlada odlučila ograničiti uvoz na proizvode koji se proizvode samo u inozemstvu; no ovaj se uvjet često pokazuje neodrživim. Primjerice, osnovne namirnice većinom se proizvode u Venezueli, ali u količini nedovoljnoj da bi zadovoljile potrebe.

Druga nepovoljno posljedica kontrole tečaja vezana je uz činjenice da se, kako bolivar devalvira na unutarnjem tržištu ostajući istovremeno jak na tržištu deviza, neumitno produbljuje jaz između službenog tečaja i tečaja koji važi na crnom tržištu, pošto je pristup vladinim mjenjačnicama povlastica. Jedna godina studiranja na privatnom venezuelanskom sveučilištu početkom 2010. koštala je 46 tisuća bolivara, što je bio ekvivalent iznosu od deset tisuća dolara. Danas košta isto toliko iako je, tehnički, bolivar izgubio 50 posto svoje vrijednosti na venezuelanskom teritoriju. Dakle cijena jedne godine na sveučilištu prepolovila se u tri godine.

Sve u svemu, kontrolom tečaja najbolje su se okoristili najbogatiji slojevi stanovništva, jer su kupovine dolara rezervirane za one koji imaju sredstva putovati, poslati novac svojima ili financirati studiranje u inozemstvu. Ova tri motiva pokrivaju skoro 20 posto kupovina deviza koje su se obavile u 2012. u okviru CADIVI-ja, što je iznos od 5,8 milijardi dolara. To znači da je Venezuela sada jedina zemlja Latinske Amerike iz koje novac zarađen na Jugu otječe ka Sjeveru, umjesto da ide u suprotnom smjeru.

Vlada pokušava oslabiti crno tržište, ali njezini se napori nisu pokazali naročito plodnima. U načelu, nije moguće izvršiti bankarski transfer novca u inozemstvo bez ovlaštenja. Ali zaobići ovu prepreku je dječja igra: dovoljno je obratiti se posredniku koji ima korisnički račun i ovdje i ondje. Jednom kada je novac pohranjen na njegovom venezuelanskom računu, deblokirat će odgovarajući iznos na računu u SAD-u, iznos koji je umanjen samo za proviziju i dobitke zamjene tečaja na crnom tržištu. Državi je teško osujetiti ovako fluidan promet. Ovakvi perverzni učinci kontrole deviznog tečaja još su se pogoršali od početka 2013. Prvi razlog tomu je najvjerojatnije udruženi pothvat poslovnih miljea bliskih oporbi koji žele pogoršati ekonomske poteškoće zemlje, profitirajući od mogućnosti otvorenih Chávezovim odsustvom za vrijeme njegove bolesti, a potom i njegovom smrću. U više navrata tijekom ove godine, vlasti su otkrile čitave hangare do vrha napunjene jestivim uljem i drugim osnovnim prehrambenim namirnicama, očigledno izuzetim iz prodaje u cilju pogoršavanja nestašica.

Začarani krug razorne moći

Tu valja dodati i nespretnost režima: u trenutku u kojemu je država za 32 posto smanjila službeni devizni tečaj bolivara u veljači 2013., također je ukinula i svoj sekundarni sistem razmjene zvan Sistem za transakcije za inozemne devizne fondove (SITME). Vremenska podudarnost ovih dviju mjera, objavljenih mjesec dana nakon Chávezove smrti, imala je razoran učinak na privredu, potaknuvši i ubrzavši inflaciju, koja je skočila za 2,8 posto već sljedećeg mjeseca.

S vremenom su Venezuelanci naučili živjeti, bolje ili lošije, s ovim nevoljama. Štediše, u brizi da zaštite svoju ušteđevinu od konstante deprecijacije valute, snalaze se vršeći promišljena ulaganja. Već prema ljestvici bogatstva, oni bolje opskrbljeni hrle u kupovinu nekretnina, automobila i na burzu (koja je najuspješnija na svijetu, s porastom od 165 posto između siječnja i listopada 2013.), zbog čega su ova tri tržišta, od uvođenja kontrole deviznog tečaja 2013., eksplodirala u ritmu koji nadmašuje i ritam inflacije.

No i dolar zadržava svoju ulogu sigurnog utočišta. Kada se inflacija zakotrljala početkom godine, dosegavši čak 6,1 posto u svibnju, veliki broj Venezuelanaca pohrlio je po zelene novčanice na crnom tržištu, izazvavši novo “pregrijavanje” deviznih tečajeva u ilegalnim mjenjačnicama. Budući da one služe kao osnova za računanje cijena većine proizvoda dostupnih na tržištu, ova je groznica galvanizirala inflaciju, što je za posljedicu imalo još veći porast potražnje za dolarom. Dakle, venezuelanska ekonomija zarobljena je u začaranom krugu rijetko razorne moći.

Sve dublji jaz između službenog deviznog tečaja i njegova pandana na terenu uzrokuje teške štete u društvu. Nije rijetkost da se proizvodi koje subvencionira država (naročito prehrambene namirnice) krijumčare u susjedne zemlje. Stanovnici graničnih zona redovito vide kako kamioni nakrcani mlijekom, uljem ili rižom odlaze istovariti svoj teret u Kolumbiju, Brazil ili Gvajanu. Carinici žmire na to. Između cijena ovih namirnica u Venezueli i tarifa po kojima se one prodaju s druge strane granice razlika je dovoljno komotna da dopušta trgovcima da si osiguraju blagonaklonost činovnika. Sve to udvostručuje nestašice u unutrašnjosti zemlje.

Na kraju se sistem kontrole deviznog tečaja, oruđe jedne suverene i antikapitalističke politike, okreće u korist najbogatijih Venezuelanaca. Povlašteni, koji imaju pristup službenom tržištu deviza, izvlače iz toga ogromne dobiti nabavljajući robe po legalnoj stopi, kako bi ih potom prodali po vrtoglavim cijenama na crnom tržištu. U bolivarskoj republici, profitne stope od 100 do 500 posto postale su uobičajena pojava.

Vlada je jasno shvatila da mora nešto poduzeti. Osmog listopada predsjednik Maduro tražio je od Nacionalne skupštine da mu odobri vladanje dekretom, ne samo u borbi protiv korupcije, nego i u akcijama koje bi poduzeo za oporavak ekonomije. Nešto kasnije Rafael Ramirez, predsjednik državne naftne kompanije Petroleos de Venezuela (PDSA) i potpredsjednik republike zadužen za ekonomske poslove, objavio je da se pokreće novi sistem deviznog tečaja “na licitiranje” koji otvara pristup 100 milijuna dolara tjedno. Svrha mu je zamijeniti stari sistem SITME. Ipak, ovaj sistem već je izazvao kritike brojnih ekonomista, koji ga procjenjuju kao odveć sramežljiv pokušaj da se zadovolji potražnja i suzbije crno tržište.

Nema sumnje da bi jedino rješenje koje bi zaustavilo odljev kapitala bilo ponovno učvrstiti državnu kontrolu nad ekonomijom, primjerice posredstvom potpune nacionalizacije bankarskog sektora ili rigoroznijom kontrolom uvoza. Stari Chávezovi pristaše sigurno bi u velikom broju zagovarali ovakvu preorijentaciju, ali čini se da je Madurova vlada pošla nešto krivudavijim putem.

Iznimno teška situacija u Venezueli istovremeno je posljedica njezina statusa velikog proizvođača nafte kao i njezina angažmana na izgradnji jednog nekapitalističkog sistema. Veliki prihodi od nafte ništa ne mijenjaju na činjenici da izgradnja jednog socijalističkog otočića u liberalno-kapitalističkom oceanu već mehanički uzrokuje pošast odljeva kapitala. Bogatstvo od nafte odlijeva se iz zemlje jednako brzo kao što u nju i ulazi, ostavljajući iza sebe stanovništvo iscrpljeno inflacijom, nestašicama i nestabilnošću.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Gregory Wilpert je sociolog i autor knjige Changing Venezuela by Taking Power: The History and Policies of the Chávez Government, Verso Press, London, 2007.