Sara Lalić

Ulazak u Europsku uniju za velike dijelove javnosti istovjetan je koraku u smjeru uspostave “europskih vrijednosti” multikulturalnosti, tolerancije i integracije stranaca. Ekonomska kriza otkrila je bitne pukotine u toj pripovijesti: ksenofobija i negativni stavovi prema strancima u usponu su u mnogim zemljama Unije. No kakva je situacija u Hrvatskoj netom po ulasku u EU? Centar za mirovne studije inicirao je istraživanje koje bi trebalo dati prvi, preliminarni odgovor na to pitanje

Kada je u ožujku ove godine kandidatkinja za Europski parlament Ruža Tomašić izjavila da je Hrvatska za Hrvate a da su svi ostali gosti, izazvala je negativne reakcije dijela javnosti i vladajućih, na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, koji je njezinu izjavu nazvao “igranjem radioaktivnim materijalom”. Međutim, pokazalo se da ovakva izjava Ruži Tomašić nije donijela političku štetu:nakon izbora za Europski parlament, ona je proglašena najvećim izbornim iznenađenjem jer je brojem glasova uvjerljivo pretekla druge kandidate desne koalicije, na čelu s retorički ipak nešto umjerenijim HDZ-om. Dakle dio stanovništva Hrvatske ne osuđuje radikalno nacionalističku retoriku.

Izjava Ruže Tomašić, izrečena u vrijeme kampanje za Europski parlament, čini se simptomatičnom s obzirom na specifični trenutak u kojemu se Hrvatska nalazi. Imajući u vidu iskustvo drugih članica Europske unije, Hrvatska će vrlo vjerojatno biti suočena s intenzivnijim doseljavanjem stranaca, kako onih iz Europske unije tako i onih iz tzv. trećih zemalja. Međutim, s obzirom na državne politike koje se tiču ljudskih prava i migracija, nije sigurno da će država biti spremna odgovoriti na izazove pojačanog useljavanja u Hrvatsku i mogućeg otpora koji bi promjena demografske strukture stanovništva mogla generirati među hrvatskim državljanima.

Hrvatska je, kako je popis stanovništva iz 2011. godine potvrdio, etnički i vjerski vrlo homogena zemlja: 90 posto stanovnika smatra se Hrvatima po narodnosti, dok se 86 posto izjašnjava katolicima po vjeroispovijesti.1 Doista, u takvom odnosu postotaka, doseljenici i nacionalne manjine u Hrvatskoj zaista se mogu osjećati kao gosti, i to ne uvijek dobrodošli. To potvrđuju i podaci brojnih međunarodnih i domaćih institucija i organizacija koji pokazuju kako je diskriminacija na osnovu rase, etničke pripadnosti i vjere i dalje velik problem hrvatskog društva2. Država je diskriminaciju prepoznala kao problem te je donijela cijeli niz zakonskih, institucionalnih i policy rješenja koja ciljaju na uklanjanje diskriminacije.

Međutim, ono što, među ostalim, stoji u podlozi diskriminatornog ponašanja, a to su negativni stavovi prema određenim nacionalnim manjinama kao i useljavanju stranaca, i dalje nije dovoljno poznato. Politike zaštite ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije često nisu bazirane na adekvatnoj analizi problema: istraživanja o stavovima koji stoje u podlozi diskriminatornog postupanja nema dovoljno. Institucije koje su odgovorne za kreiranje tih politika i njihovu provedbu ne pridaju dovoljno važnosti sociološkim i drugim analizama u policy procesu, a nedovoljno su umrežene i s dijelom akademske zajednice koja bi, uz veće financiranje istraživačkih projekata i općenito veća državna ulaganja u znanost, mogla preuzeti tu ulogu.

Prepoznavši nedostatak kvalitetne analize ksenofobnih i diskriminatornih stavova, Centar za mirovne studije objavio je istraživanje Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj3, koje je u svibnju i lipnju 2013. godine provela agencija za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Target na nacionalno reprezentativnom uzorku od 800 punoljetnih građana Republike Hrvatske, primjenom strukturiranog upitnika, individualno, u domovina ispitanika. Ovaj tekst predstavlja sažetak najznačajnijih rezultata samog istraživanja u kontekstu antidiskriminacijskih i ljudskopravaških javnih politika. .

Prvi rezultati istraživanja

Istraživanje je obuhvatilo nekoliko osnovnih tema. Prvo, ispitivani su važnost nacionalnog i vjerskog identiteta, općenita razina ksenofobije i stavovi prema multikulturalnom društvu. Drugo, istraživani su stavovi prema dodjeli državljanstva doseljenicima, diskriminaciji stranaca i stavovi prema određenim kategorijama stranaca s obzirom na razloge njihovog boravka u RH. Na kraju, ispitivana je ksenofobija prema određenim etničkim, vjerskim i političkim skupinama. Osnovni nalazi istraživanja predstavljeni su medijima i zainteresiranoj javnosti krajem rujna ove godine, ali podrobne i ozbiljnije analize svih rezultata tek trebaju biti napravljene i objavljene sljedeće godine. Isto tako, svjesni smo ograničenog dosega kvantitativnih metoda u ispitivanju uzroka ovakvih stavova, te se nadamo da ćemo u bliskoj budućnosti imati priliku ispitati dublje uzroke koji stoje iza ksenofobije, rasizma i diskriminacije.

S obzirom na to da je ovo prvo istraživanje koje primjenjuje ovaj instrumentarij za ispitivanje ksenofobičnih i diskriminacijskih stavova prema useljavanju stranaca te prema nacionalnim manjinama koje žive u Hrvatskoj, nije moguće donositi generalne zaključke o eventualnom porastu ili smanjenju ksenofobije u Hrvatskoj u odnosu na neka prijašnja razdoblja. No kako Centar za mirovne studije ovu metodologiju planira primjenjivati longitudinalno, svakih nekoliko godina, moći ćemo pratiti ove tendencije u budućnosti.

Budući da će u bliskoj budućnosti vjerojatno doći do porasta broja doseljenika u Hrvatsku, jedan od osnovnih ciljeva istraživanja bio je utvrditi razinu ksenofobije na općenitoj razini i podršku multikulturalnom društvu. Za potrebe ovog istraživanja, ksenofobija je definirana kao općenit negativan stav prema članovima vanjske grupe, odnosno prema osobama koje se percipira kao strance, u čijoj se podlozi nalazi strah ili osjećaj ugroženosti. Ispitivali smo stavove prema doseljavanju stranaca koji upućuju na tri različite vrste strahova: strah za osobnu sigurnost, strah za kulturni identitet i strah od političke nelojalnosti. Preciznije, istraživali smo ksenofobiju kroz stavove koji se temelje na strahu da će imigranti ugroziti osobnu sigurnost i sigurnost imovine, da će se zbog njihove prisutnosti mijenjati kultura i izgubiti vlastiti kulturni identitet te da doseljenici neće voditi računa o dobrobiti Hrvatske. Došli smo do zaključka da građani RH u prosjeku laviraju na granici između ksenofobičnih i podržavajućih stavova prema useljavanju stranaca u Hrvatsku: otprilike podjednak broj iskazuje ksenofobične i blagonaklone stavove prema doseljavanju stranaca. Međutim, gledajući specifične aspekte ovog straha, posebno je indikativno da su strah od političke nelojalnosti i strah za materijalnu egzistenciju više izraženi od drugih: strah da će doseljenici uzimati posao ljudima koji oduvijek tu žive iskazalo je 63,4 posto, a sumnju da strancima interes Hrvatske neće biti na prvom mjestu iskazalo je 63,6 posto ispitanika. U smislu rada na politikama za borbu protiv ksenofobije, posebno je značajna preliminarna analiza socio-demografskih karakteristika ispitanika koje utječu na eventualne ksenofobične stavove. Pokazalo se da su u ovom smislu značajni prediktori ksenofobije dob, doticaj s pripadnicima drugih nacija (koji je ispitivan kroz dvije varijable – obiteljske i prijateljske veze s pripadnicima drugih nacija), politička orijentacija na dimenziji lijevo – desno, iskustvo s promjenom mjesta boravišta, stupanj obrazovanja i doživljaj ekonomske nesigurnosti (mjeren kroz vjerojatnost smanjenja prihoda u narednih godinu dana).

Slične je rezultate dalo ispitivanje stavova prema multikulturalnom društvu, koji su definirani kroz pozitivne stavove prema životu u društvu čiji su članovi pripadnici različitih kultura, vjeroispovijesti, rasa i etničkih identiteta. Zaključak je da građani Hrvatske pokazuju približno podjednaku zastupljenost pozitivnih i negativnih stavovima prema multikulturalizmu, odnosno općenito blag pozitivan stav prema multikulturalizmu. Tako se 57,7 posto ispitanika u nekoj mjeri slaže s tvrdnjom da je ugodno živjeti u sredini u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacija i porijekla, dok 50,6 posto u određenoj mjeri podržava doseljavanje stranaca u Hrvatsku. Slično kao i u slučaju ksenofobije, značajnije socio-demografske karakteristike odnosni prediktori stavova prema multikulturalnom društvu su doticaj s pripadnicima drugih nacija, politička orijentacija, osobno iskustvo promjene mjesta boravišta i ekonomska nesigurnost.

Proturječja deklarativne podrške nediskriminaciji

Dok ispitivanje ksenofobičnih stavova i stavova prema multikulturalnom društvu daje neke uvide u javno mnijenje o doseljavanju stranaca u Hrvatsku, ispitivanje ovakvih općenitih stavova ipak nije dovoljno da bi se donijeli zaključci koji bi bili dovoljno konkretni da se na temelju njih grade javne politike usmjerene na olakšavanje doseljavanja i integracije stranaca u hrvatsko društvo. Stoga smo ispitivali stavove građana o pravima doseljenika u Hrvatsku i stavove o politici dodjele državljanstva, kao i stavove o pojedinim skupinama doseljenika s obzirom na razloge dolaska u Hrvatsku. Istraživanje stavova prema diskriminaciji pokazalo je da građani Hrvatske izražavaju jasnu deklarativnu podršku nediskriminaciji, ali su prosječno nešto manje uvjereni u ispravnost njezine primjene u svakodnevnom životu. Naime, ispitanici su trebali procijeniti koliko podržavaju jednakost položaja stranih doseljenika u odnosu na državljane Republike Hrvatske općenito te posebno u devet područja društvenog života: pravosuđu, obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanju, korištenju vlastitog jezika, očuvanju vlastite kulture, slobodi govora i javnih istupa, spajanju obitelji i besplatnom učenju hrvatskog jezika. Ovo su područja koja se u svakodnevnom radu sa strancima koji žive u Hrvatskoj pokazuju kao posebno značajna za njihovu održivu integraciju u hrvatsko društvo. Iako je većina ispitanika u svim ovim kategorijama iskazala većinsku podršku jednakom položaju stranaca u svim područjima, indikativno je to da građani u najvećoj mjeri podržavaju jednak položaj s obzirom na zaštitu od diskriminacije (84,3 posto), dok su najmanje skloni potpori jednakom pravu na zapošljavanje (57,5 posto). Jedan od faktora koji je generirao deklarativno protivljenje diskriminaciji na općenitoj razini je politika političke korektnosti koja se provodila posljednjih godina kroz razne institucionalne i zakonodavne mjere. Budući da je aktivni rad na suzbijanju diskriminacije bio jedan od uvjeta pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i budući da je Hrvatska morala prilagoditi svoje zakonodavstvo u području suzbijanja diskriminacije pravnoj stečevini Europske unije, proteklih je godina donesen niz zakona koji ciljaju na suzbijanje diskriminacije, od kojih je najznačajniji i najsveobuhvatniji Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je na snazi od 2009. godine. Taj je zakon, iako se ne provodi uvijek dosljedno, konkretnije definirao diskriminaciju, uveo nekoliko novih pravnih instrumenata za zaštitu od diskriminacije i omogućio njezino adekvatnije sankcioniranje. Temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije pokrenut je niz sudskih postupaka, od kojih su neki bili iznimno dobro medijski pokriveni, što je doprinijelo podizanju svijesti o pravnoj i društvenoj neprihvatljivosti diskriminacije. Nakon što je Zakon donesen, državne institucije poput Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Ureda pučkog pravobranitelja u suradnji s nevladinim organizacijama provele su nekoliko javnih kampanja podizanja svijesti o štetnosti diskriminacije i mogućnostima pravne zaštite. Isto tako, suzbijanje diskriminacije bilo je jedna od prioritetnih tema financiranja organizacija civilnog društva kroz predpristupne fondove, pa su stoga organizacije civilnog društva imale mogućnost da informiraju javnost i posebno bitne društvene aktere o diskriminaciji. S obzirom na sve spomenuto, stav značajne većine ispitanika da strani doseljenici trebaju imati pravo na jednaku zaštitu od diskriminacije kao i državljani RH ne začuđuje. Međutim, iako je diskriminacija zaista široko shvaćena kao negativna pojava među građanima Hrvatske, čini se da njezino stvarno značenje u svakodnevnom životu nije sasvim jasno svima koji joj se protive. U ovom smislu, ona se pojavljuje više kao pojam koji označava nešto negativno, ali njezino praktično značenje donekle ostaje nejasno. Upravo je na ovome vidljivo da je doseg antidiskriminacijskih politika ipak do neke mjere ograničen: diskriminacija većini ljudi jest neprihvatljiva, ali njezina stvarna neprihvatljivost i dalje jednom dijelu nije internalizirana. To se posebno odnosi na ona područja društvenog života koja se shvaćaju posebno bitnima za materijalni opstanak i gdje se jednako postupanje prema doseljenicima percipira kao prijetnja domaćem stanovništvu, kao što je to u ovom slučaju zapošljavanje.

Politika dodjele državljanstva

Politika dodjele državljanstva strancima u Hrvatskoj vrlo je restriktivna s obzirom na uvjete dodjele državljanstva i diskriminatorna jer se na različite načine primjenjuje na različite skupine doseljenika. O dodjeli državljanstva strancima uvelike ovise njihov ravnopravan položaj i integracija u hrvatsko društvo, s obzirom na to su neka prava i dalje garantirana samo hrvatskim državljanima: čak i Zakon o suzbijanju diskriminacije navodi nejednako postupanje po osnovi državljanstva kao jednu od mogućih opravdanih iznimki od primjene Zakona. Stoga smo istraživali i stavove prema dodjeli državljanstva stranim doseljenicima u Hrvatsku. Rezultati pokazuju da se građani Hrvatske u većoj mjeri slažu s restriktivnom nego liberalnom politikom dodjele državljanstva stranim doseljenicima. Na primjer, s tvrdnjom da bi svi strani doseljenici trebali nakon određenog perioda automatski dobiti državljanstvo RH u nekoj se mjeri slaže 41,4 posto ispitanika, a 50,6 posto njih smatra da bi se hrvatsko državljanstvo trebalo dodjeljivati samo u rijetkim i posebnim slučajevima. Ispitanici su također imali različite stavove o useljavanju različitih kategorija stranaca s obzirom na svrhu njihova useljavanja. U ovom smislu, najviše su bili naklonjeni useljavanju stranaca koji u Hrvatsku dolaze na školovanje (78,7 posto ispitanika smatra da bi Hrvatska trebala biti otvorena za ovu skupinu doseljenika). S druge strane, samo 43,9 posto ispitanika smatra da bi Hrvatska trebala biti otvorena za tražitelje azila, odnosno izbjeglice koje traže zaštitu Hrvatske. Najviše se ispitanika protivi useljavanju ekonomskih migranata, odnosno osoba koje se useljavaju u Hrvatsku radi zaposlenja – 63,3 posto njih ovo smatra u nekoj mjeri neprihvatljivim.

Na kraju, značajan dio istraživanja obuhvaća ispitivanje ksenofobije prema specifičnim društvenim skupinama. Istraživali smo stavove prema u Hrvatskoj prisutnim nacionalnim manjinama (Srbi koji žive u RH, Bošnjaci koji žive u RH i Romi), prema manjinskim vjerskim opredjeljenjima u RH (muslimani i ateisti), prema trima skupinama europskih doseljenika (doseljenici iz zapadnih zemalja EU-a, doseljenici iz istočnih zemalja EU-a i doseljenici iz zemalja bivše Jugoslavije), prema određenim kulturalno udaljenim rasama i nacijama (Kinezi, crnci i Arapi), te prema tražiteljima azila. Kao i u dijelu kojim se istražuje razina opće ksenofobije, ispitanici su trebali procijeniti predstavlja li svaka od navedenih skupina određenu vrstu opasnosti za RH: ugrožavaju li sigurnost građana i njihove imovine, predstavljaju li opasnost jer se ne žele prilagoditi većinskoj hrvatskoj kulturi, predstavljaju li opasnost jer ne vode računa o interesima Hrvatske i njezinih građana.

Generalno, ispitanici koji imaju neku vrstu negativnih stavova prema ovim skupinama ni u jednom slučaju nisu u većini. Istraživanje je pokazalo da građani Hrvatske u različitom postotku izražavaju ksenofobiju prema određenim manjinskim skupinama. Najveći broj ispitanika iskazao je negativne stavove prema Romima, dok je najmanji postotak negativnih stavova iskazan prema doseljenicima iz zapadnih zemalja Europske unije.

Negativni stavovi o Romima i Srbima

Strah od Roma iskazalo je otprilike 40 posto ispitanika u sva tri područja – sigurnosti građana i imovine (41 posto), očuvanja kulturnog identiteta (44 posto) i političke lojalnosti (40 posto). Poboljšanje položaja romske nacionalne manjine u Hrvatskoj već je dugo jedan od proklamiranih prioriteta državne politike zaštite ljudskih i manjinskih prava na nacionalnoj razini. Položaj Roma uključen je u prioritetna područja svih relevantnih strategija za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv diskriminacije, a Hrvatska je i članica Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. Međutim, čini se da učinak javnih politika i međunarodno preuzetih obveza u uklanjanju predrasuda prema Romima nije dovoljan. Te su politike ograničenog dosega jer su nedovoljno usmjerene na uklanjanje negativnih stavova koje većinsko stanovništvo ima prema Romima. Takav je slučaj i s najnovijom Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. koja, iako predstavlja pozitivan korak u definiranju prioritetnih područja, ipak ne uključuje rad s većinskim stanovništvom. Usto, antiromsko medijsko izvještavanje i javni govor smatraju se prihvatljivima. U prošloj i ovoj godini mogli smo svjedočiti slučajevima u kojima su pojedini mainstream mediji pisali o imovinskim deliktima koje su počinili Romi kao da je kriminalitet nešto što je inherentno romskoj nacionalnoj manjini, odnosno specifično romski “stil života”. Kada tome dodamo prošlogodišnje protjerivanje jedne romske obitelji iz Škabrnje i prosvjede lokalnog stanovništva protiv upisa romskih osnovnoškolaca u školu u Gornjem Hrašćanu, jasno je da se radi o kontinuiranoj moralnoj panici koja nosi teške posljedice za sve Rome.

Osim prema Romima, velik postotak negativnih stavova izražen je prema Srbima koji su, iako je u vrijeme i nakon rata njihov broj znatno smanjen, u Hrvatskoj i dalje najbrojnija nacionalna manjina. Posebno je zanimljivo to da znatno manji broj ispitanika Srbe vidi kao prijetnju sigurnosti građana i njihove imovine (27 posto), dok su strah od opasnosti koju Srbi predstavljaju jer se ne žele prilagoditi hrvatskoj kulturi (36 posto) i strah od opasnosti koju Srbi predstavljaju zbog nebrige o interesima RH (38 posto) značajno izraženiji. Do neke se mjere čini paradoksalnim da je strah da će Srbi, koji s Hrvatima tradicionalno žive u okviru iste države, ugroziti kulturni identitet Hrvatske izraženiji nego strah od kulturnog utjecaja doseljenika iz kulturno puno udaljenijih zemalja. Međutim, s obzirom na naslijeđe rata s kojim se cijela regija još nije adekvatno suočila i tzv. politiku malih razlika koja je važna odrednica izgradnje nacionalnog identiteta u regiji, ovakvi rezultati ipak se čine očekivanima.

Azilanti, muslimani, Kinezi

Na neki je način iznenađujuće to da je postotak negativnih stavova prema tražiteljima azila također relativno velik. Taj se postotak u sva tri aspekta ksenofobije kreće od 33 posto (opasnost zbog nebrige o interesima RH) do 37 posto (ugrožavanje sigurnosti građana i njihove imovine). S obzirom na to da je broj tražitelja azila i azilanata u Hrvatskoj jako mali (od 2004. godine kada je počela primjena Zakona o azilu, azil je zatražilo otprilike 3500 ljudi, a zaštitu je dobilo samo stotinjak) i da stoga stanovnici Hrvatske s njima uglavnom nemaju nikakvog (negativnog) iskustva, možemo zaključiti da se radi uglavnom o neznanju o sustavu azila i njegovim korisnicima te predrasudama koje su bazirane na senzacionalističkoj i tendencioznoj medijskoj slici o tražiteljima azila i azilantima.

Također, naglašen je i strah od muslimana kao vjerske skupine i od doseljenika iz Kine, prema kojima je postotak u makar jednoj od tri dimenzije straha koji čine ksenofobiju, kako smo je istraživanjem definirali, veći od 30 posto. Ispitanici su izražavali negativne stavove prema doseljenicima iz zemalja bivše Jugoslavije, doseljenicima iz istočnih zemalja EU-a, Arapima i Bošnjacima u nešto manjoj mjeri, odnosno manje od 30 posto u svim trima dimenzijama ksenofobije, dok je udio ispitanika koji imaju negativne stavove prema Crncima, ateistima i doseljenicima iz zapadnih zemalja EU-a manji od 20 posto. S obzirom na ove rezultate, jasno je da su uzroci ksenofobije prema ovih 11 skupina različiti, pa bi pozadinu ovih strahova trebalo dodatno istražiti kako bi mjere suzbijanja ksenofobije i rasizma pravilno targetirale spomenute probleme.

Gledajući rezultate istraživanja u cjelini, čini se da možemo biti zadovoljni time da stabilna većina stanovnika Hrvatske ipak ne naginje izrazitoj ksenofobiji i nacionalizmu. S obzirom na, među ispitanicima utvrđenu, izrazitu važnost nacionalnog i vjerskog identiteta, čini se da u Hrvatskoj postoji potencijal za suzbijanje diskriminacije i izgradnju imigrantima otvorenijeg društva ali je jasno da bi se trebalo ozbiljno raditi na tome da se taj potencijal zaista i razvije. Međutim, pitanje je hoće li borba protiv ksenofobije i nacionalizma u bliskoj budućnosti zaista biti iskreni državni prioritet. Javne politike koje su se do sada provodile predstavljaju određeni pozitivni korak, barem što se tiče sankcioniranja diskriminacije, ali ostaje osjećaj da su one ipak donesene prvenstveno kao rezultat pritisaka Europske unije kojoj je antidiskriminacija važna, između ostalog, i zbog slobodnog kretanja ljudi, dobara, usluga i kapitala koje je u funkciji ekonomskog interesa Unije. Sada kada je Hrvatska postala članicom Europske unije, čime je uklonjen osnovni motiv i politička volja za provedbu tih politika, postoji bojazan da se one neće razvijati ni provoditi. Usko gledajući učinke antidiskriminacijskih politika i politika zaštite ljudskih prava, ukoliko političke volje za njihovu provedbu bude, one bi trebale više ciljati na informiranje i obrazovanje, prvenstveno kroz uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, čime bi se stvorila određena podloga za suočavanje sa ksenofobijom, rasizmom i nacionalizmom.

Ipak, uspjeh i najkvalitetnijih politika za ljudska prava i suzbijanje diskriminacije je ograničen političko-ekonomskim uvjetima koji su izvan dosega takvih politika. Iz rezultata istraživanja, ali i iskustva drugih zemalja poput Grčke, jasno je da je loša ekonomska situacija važan faktor za razvitak ksenofobije. S obzirom na veliku stopu opće nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih, bez naznaka da će se situacija u skorije vrijeme značajno promijeniti, doživljaj ekonomske nesigurnosti, odnosno vjerojatnosti da će se prihodi smanjiti u narednom razdoblju, pokazao se kao značajan prediktor ksenofobije i protivljenja multikulturalnom društvu. Izraženi strah da će stranci uzimati posao ljudima koji oduvijek žive u Hrvatskoj i uvjerenje kod jednog dijela ispitanika da strani doseljenici ne bi trebali imati jednak položaj u pristupu zapošljavanju također govore u prilog tome koliko teška ekonomska situacija, koja se očituje u egzistencijalnoj nesigurnosti građana i velikoj ekonomskoj nejednakosti, predstavlja dobru podlogu za razvoj ksenofobije, rasizma i nacionalizma. Tim nezadovoljstvom se često, svjesno ili nesvjesno, manipulira, a ugrožene društvene skupine, poput stranaca i manjina, preuzimaju ulogu žrtvenog jarca kako bi se pažnja skrenula s pravih uzroka problema. Iako situacija u Hrvatskoj i dalje nije alarmantna, s pojačanom imigracijom i većom ekonomskom deprivacijom ksenofobija bi mogla poprimiti razmjere veće od pukog igranja s radioaktivnim retoričkim materijalom.

*Sara Lalić radi u Centru za mirovne studije u Zagrebu. Koordinatorica je istraživanja Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj.


1 Dostupno na www.dzs.hr

2 Na primjer, Izvješće o pojavama diskriminacije u 2012. godini, Ured pučkog pravobranitelja.

3 Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2013., dostupno na www.cms.hr