Serge Halimi

Za očekivati je da će u predstojećoj predizbornoj kampanji za Europski parlament na red doći sve prije nego rasprave o ekonomskim i socijalnim posljedicama potpisivanja i ratifikacije Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama, koji guraju lobisti i političari s obje strane Atlantika. Spriječiti ih može samo obuhvatna narodna mobilizacija

Velike su šanse da će se tijekom sljedećih izbora za Europski parlament mnogo više isticati pitanje broja deportacija ilegalnih imigranata ili (tobožnjeg) podučavanja “rodne teorije” u školama nego pitanje Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (TTIP), koji će se odnositi na osamsto milijuna stanovnika s velikom kupovnom moći i na gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva.[1] O tom sporazumu o slobodnoj trgovini s Washingtonom pregovara Europska komisija u ime dvadeset osam članica Europske unije, a Europski parlament, koji će biti izabran u svibnju, trebao bi ga ratificirati. Još ništa nije odlučeno, no tijekom svog službenog posjeta Washingtonu 11. veljače, francuski predsjednik François Hollande savjetovao je da se proces ubrza: “Brzina nam može samo koristiti. Dobro znamo da će se u suprotnom samo nagomilavati strahovi, prijetnje i tenzije.”

Može li brzina doista koristiti? Upravo suprotno, u ovom bi slučaju valjalo zaustaviti mehanizme liberalizacije i industrijske lobije (američke, ali i europske) koji ih pokreću. Tim više što se mandat pregovarača iz Bruxellesa držao u tajnosti od parlamentarnih zastupnika Staroga kontinenta, a Europska unija više ništa od svoje trgovinske strategije (ako ona uopće postoji izuzev recitiranja priručnika politike laissez-faire) ne može sakriti od velikih ušiju američke Nacionalne agencije za sigurnost (NSA).[2] Iza takvog pažljivog zataškavanja, pa makar i ograničenog, rijetko kada stoji ugodno iznenađenje. Daljnji napredak slobodne trgovine i atlantizma Europljane bi mogao obvezati na uvoz mesa punog hormona, genetski modificiranog kukuruza i piletine prane klorom, a Amerikancima zabraniti da daju prednost kupovini lokalnih proizvoda (Buy American Act), dok i jedni i drugi istovremeno troše javna sredstva u borbi protiv nezaposlenosti.

No sklapanje sporazuma opravdava se upravo povećanjem zaposlenosti. Pristalice TTIP-a, ohrabreni “studijama” koje nerijetko financiraju upravo lobiji, mnogo su brbljaviji po pitanju radnih mjesta stvorenih zahvaljujući izvozu nego onih koja su izgubljena zbog uvoza. Ekonomist Jean-Luc Gréau, međutim, podsjeća da se već 25 godina svaki novi liberalni iskorak, poput jedinstvenog tržišta, zajedničke valute ili prekooceanskog tržišta, brani pod izlikom da smanjuje nezaposlenost. Tako je u jednom izvješću iz 1988., naslovljenom “Izazov 1992.”, pisalo da “smo zahvaljujući jedinstvenom tržištu trebali dobiti pet ili šest milijuna radnih mjesta. No kada je ono stvoreno, Europa ih je, pod udarom recesije, izgubila tri do četiri milijuna…”[3]

Multilateralni sporazum o investiranju (MAI), koji su multinacionalne kompanije ranije osmislile za vlastitu korist, odbačen je 1998. nakon narodne mobilizacije.[4] TTIP, koji preuzima neke od njegovih najštetnijih ideja, mora doživjeti istu sudbinu.

S francuskog prevela: Dora Slakoper



[1] Vidi Lori Wallach, “Veliko podčinjavanje”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2013.

[2] Patrick Le Hyaric, europski zastupnik frakcije Ujedinjene europske ljevice (GUE), objavio je puni tekst ovog pregovaračkog mandata u svojoj knjizi Dracula contre les peuples, Editions de L’Humanité, Saint-Denis, 2013.

[3] Jean-Luc Gréau, “Le projet de marché transatlantique”, Fondation Res Publica, br. 76, Pariz, rujan 2013.

[4] Vidi Christian de Brie, “Comment l’AMI fut mis en pièces”, Le Monde diplomatique, prosinac 1998.