Artan Sadiku

Iako nekoć dio iste federacije, Makedonija je danas za najveći dio hrvatske javnosti, u najboljem slučaju, udaljena geografska činjenica. No ozbiljan pogled na makedonsko tranzicijsko iskustvo i trenutnu dinamiku krizne politike ne otkriva samo mnoge paralele s recentnijom poviješću drugih zemalja u regiji, nego pruža i dramatičnu ilustraciju punih socioekonomskih posljedica radikalnog provođenja neoliberalnog restrukturiranja društvenih odnosa

Makedonija, zemlja koju je naš pokojni predsjednik Kiro Gligorov nazivao “oazom mira”, postala je društveno-ekonomskom enklavom Balkana. Uzimajući u obzir da je udio Makedonije u ukupnoj proizvodnji dobara i usluga u Jugoslaviji u 1991., godini postizanja neovisnosti, bio samo pet posto, bilo je očekivano da će se najmanje razvijena republika suočiti s golemim ekonomskim poteškoćama, unatoč činjenici da se od federacije odvojila bez ijednog ispaljenog metka na svome teritoriju. Mirno postizanje neovisnosti rezultiralo je kratkotrajnim entuzijazmom, skršenim surovom privatizacijom koja je generirala golemu nezaposlenost i raširila opću političku apatiju.

Miroljubiv loš start

Četiri glavna privatizacijska zakona, usvojena između 1993. i 1996., osigurala su zakonski okvir za nastavak pretvorbe društvenog kapitala u privatno vlasništvo, pa je od ukupnog broja poduzeća predodređenih za pretvorbu, 93,1 posto privatizirano do 1997. godine. Kako bi se dovršio projekt neoliberalizacije makedonske ekonomije upotrijebljeni su svi dostupni modeli pretvorbe, među kojima su najzastupljeniji bili otkupljivanje poduzeća i udjela od radnika te prodaja poduzeća osobama koje preuzimaju upravljanje istima. Navedeno je rezultiralo time da je ekonomiju zemlje preuzela grupa menadžera čvrsto povezanih sa Socijaldemokratskom strankom, koja je vladala između 1992. i 1998. godine. Budući da u trenutku provedbe privatizacije nije postojala koncentracija kapitala u privatnim rukama, društveni kapital morao se devalvirati kako bi se lokalnoj financijskoj eliti u nastajanju omogućilo njegovo preuzimanje. Devalvacija je formalizirana Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima, koji je predviđao šezdesetpostotno smanjenje vrijednosti za plaćanja u gotovini u makedonskim denarima.

Niska koncentracija kapitala u rukama novih privatnih vlasnika poduzeća onemogućila je ulaganja u nove tehnologije i modernizaciju tvornica, a stoga i održavanje profitabilne razine proizvodnje. Ove okolnosti, nastale kao izravna posljedica privatizacije kombinirane s novom slobodnotržišnom logikom privatnih vlasnika, rezultirale su masovnim otpuštanjem radnika iz proizvodnih pogona i desecima tvornica u bankrotu, koje su podijeljene na manje podružnice i prodane različitim malim poduzetnicima ili, u najgorem slučaju, uništene i prodane kao staro željezo. Vođen željom za brzom transformacijom radi uključivanja u svjetsko tržište, proces privatizacije u Makedoniji rezultirao je masivnom deindustrijalizacijom te je proizveo nezaposlenost koja je 1994. dosegla 30 posto i od tada nije smanjena. Godine koje su uslijedile bile su obilježene endemskim procesom društvenog propadanja, slabim institucionalnim razvojem i potpunim izostankom ozbiljne političke ili ideološke borbe oko društvenih i ekonomskih pitanja.

Proces tranzicije efektivno je dovršen 1997.: te smo godine imali stabilan, funkcionalan politički i ekonomski sustav, privatizacija je bila gotovo potpuno provedena, a na snazi je bila cijela paleta novih zakona. Još prije šesnaest godina, Makedonija je bila spremna za neoliberalni raj koji je obećavan u obliku slobode i ekonomskog prosperiteta. U nedostatku ikakvih učinkovitih društveno-ekonomskih politika, politička se klasa nikada nije odrekla tranzicijskog diskursa, koristeći ga kao način perpetuiranja prazne političke retorike koja je uvijek obećavala svjetlo na kraju tunela zvanog tranzicija. Nevjerojatno je da čak ni nakon više od dva desetljeća od njezine proklamacije, nismo vidjeli političku ili bilo kakvu drugu deklaraciju o kraju tranzicije. Razlog tome je činjenica da bi takav čin deklaracije predstavljao ideološki poraz neoliberalne propagande, koju je politička klasa u Makedoniji koristila kako bi naglasila nužnost žrtvovanja društva u ime postizanja boljeg životnog standarda, koji je trebao nastupiti jednom kada tranzicija bude dovršena. A kada je taj argument stao blijedjeti pred produženom i poražavajućom društvenom bijedom, politička je klasa počela prebacivati politički diskurs s jednog oblika tranzicije na drugi. Kada je prijelaz iz socijalizma u neoliberalizam rezultirao neuspjehom i ogromnim društvenim razočaranjem, elite su počele propagirati kako je svjetlo sada na kraju tunela zvanog tranzicija prema Europskoj uniji. Politički i ideološki izazov kroz te je godine bio – i dalje ostaje – izgraditi politički argument koji bi pozornost usmjerio na konačnost neoliberalnog rezultata za naše društvo i ekonomiju, nasuprot neoliberalnom argumentu o neprekidnoj tranziciji, te ponudio nove alternative tom rezultatu.

Logika brze i potpune privatizacije oslabila je mogućnost pokreta otpora i političkog diskursa koji bi se mobilizirao oko obrane javnog dobra. Za razliku od primjerice Slovenije i Hrvatske, u Makedoniji je nužno slijediti politiku poništavanja privatizacije kako bi se uopće moglo govoriti o javnom dobru, što frustrira pokrete otpora jer ih neoliberalna medijska mašinerija smjesta demonizira kao jugonostalgičare i antidemokrate. Potpuna transformacija svih društvenih elemenata i prihvaćanje hegemonije logike slobodnog tržišta oblikovali su sustav nepovoljnih okolnosti za nastanak bilo kakvih emancipacijskih lijevih politika.

Kriza kao klasni napad

Krizne 2008. godine BDP Makedonije zabilježio je rast od pet posto, no već je sljedeće godine zabilježena negativna stopa rasta od -0,9 posto. U sljedeće dvije krizne godine, 2010. i 2011., zemlja je uspjela izbjeći negativan rast i zadržati neznatan pozitivan trend sve do 2012. Činjenica da se neoliberalna logika procjene ekonomskih trendova oslanja na stope BDP-a kako bi se ocijenio ekonomski učinak zemalja dokazuje da je njezina glavna pokretačka sila ekonomska nužnost. Logika je to koja nameće nužnost stvaranja profita koje žanju vlasnici krupnog kapitala i zanemaruje eksploataciju koja ide sve do ekstrema kako bi se osigurale pozitivne stope rasta. Ukupna pozitivna bilanca makedonskog BDP-a tijekom nekih kriznih godina zapravo odgovara rastućoj unutarnjoj nejednakosti i pogoršanju ekonomskog položaja ogromnog dijela populacije, osobito najugroženijih. Od 2008. godine trenutna konzervativna vlada VMRO-DPMNE[1], koja je na vlasti od 2006., provela je niz “kriznih politika” koje sve vidljivijima čine klasne podjele unutar makedonskog društva.

Daljnja je zanimljivost Makedonije da su, iako se pripremila za uključivanje u svjetsko tržište, priljev stranog kapitala u ekonomiju i ispreplitanje s krupnim korporativnim kapitalom ostali nezanemarivo niski. Noviji članak Financial Timesa opisuje Makedoniju kao zemlju na periferiji čak i među graničnim tržištima. Sa samo 14 burzovnih kotacija suviše je mala da bi zanimala menadžere međunarodnih fondova. Stoga se glavnina cirkulacije kapitala događa unutar zemlje i akumulira ubrzanom distribucijom od siromašnijeg prema bogatijem dijelu društva zahvaljujući i sili državne porezne politike koja omogućuje cijeli spektar povlastica vlasnicima kapitala. Tijekom razdoblja krize, makedonska je vlada nastavila s daljnjim osiromašivanjem i eksploatacijom najranjivijeg dijela društva kao načinom održavanja cirkulacije kapitala.

Kao rezultat neoliberalne politike koja kontinuirano izbjegava dovesti u pitanje strukturne postavke ekonomije jer bi to moglo štetiti interesima kapitala, siromaštvo zemlje je u stalnom porastu, dosežući najviše razine tijekom krize. Stopa relativnog siromaštva dosegla je 2009. godine rekordnu razinu od 31,1 posto i do današnjeg dana kontinuirano ostaje viša od 30 posto. Izvještaj o napretku prema Milenijskim razvojnim ciljevima iz 2009. proglasio je nedostižnim cilj smanjenja udjela populacije koji živi ispod crte siromaštva na 9,5 posto do 2015., što je zacrtano Milenijskim razvojnim ciljevima. Umjesto toga, izvještaj tvrdi kako bi najbolji mogući scenarij za Makedoniju bilo smanjenje na 27 posto do 2015. godine. Ogromna disproporcija između planiranog smanjenja razine siromaštva i “realističnih” očekivanja direktna je posljedica državnih politika koje strukturno onemogućuju održivu borbu protiv siromaštva posredstvom sustavnih mehanizama. To je posljedica manjka ozbiljne volje unutar vladajuće klase da se pozabavi pitanjem siromaštva, kao i manjka značajnog pritiska javnosti koja ostaje zarobljena u političkoj debati uglavnom dviju stranaka o pukom načinu provođenja istih neoliberalnih politika. Zabrinjava činjenica da se politički problemi u zemlji nisu javili ni nakon 2011., kada je istraživanje o subjektivnom siromaštvu, koje je provela državna statistička agencija, pokazalo da polovica ukupne populacije Makedonije ima dojam da se njihova financijska situacija pogoršala u odnosu na prošlu godinu. Alarm se nije oglasio ni 2010., kada su statističari Svjetske banke izračunali da 14 posto stanovništva živi s manje od dva dolara dnevno.

Jedan od faktora koji najviše frustrira makedonsko društvo je tradicionalno visoka razina nezaposlenosti. Prema službenoj državnoj statistici, u Makedoniji je 2011. godine zabilježena nezaposlenost od 31,4 posto, u usporedbi sa 13,5 posto[2] u Hrvatskoj i 23 posto u Srbiji. S druge strane, nezaposlenost mladih iznosi stabilnih 55,3 posto, dok 24,6 posto djece mlađe od 17 godina živi u obiteljima čiji su članovi nezaposleni, što mlade u Makedoniji čini među najsiromašnijima na svijetu. Ovakvi razmjeri nezaposlenosti rezultat su privatizacijskog procesa i ostali su nezaliječena društvena boljka sve do kriznog razdoblja, kada je vlada odlučila manipulirati stopama nezaposlenosti kako bi se dotaknula problema “sive ekonomije” u kojoj, kako se smatra, značajan broj službeno nezaposlenih osoba zarađuje neregistrirane nadnice.

No politike koje su uvedene uopće se ne bave pitanjem “sive ekonomije”, nego zapravo daju državnim institucijama gotovo diskrecijsko pravo odlučivanja o tome tko se može prijaviti kao nezaposlena osoba. Najvažnija državna institucija koje se bavi pitanjem zapošljavanja, Državni zavod za zapošljavanje, do sada je provela “najkreativnije” krizne politike, brišući najveći mogući broj ljudi iz svojega registra kako bi se pokazalo da borba koju vlada vodi s nezaposlenošću brojčano daje pozitivne rezultate. Prema Zavodu za zapošljavanje, 2011. i 2012. godine broj nezaposlenih osoba smanjio se za 77.932, dok je broj zaposlenih osoba u obje godine porastao za 20.399. Ovakav trend brisanja nezaposlenih iz registra ima ekstremno negativne posljedice za one koje je pogodio, jer su brojne javne usluge, primjerice dragocjen pristup Zavodu za zdravstveno osiguranje, nezaposlenim osobama osigurane kroz registraciju na Zavodu za zapošljavanje. Ako su osobe neregistrirane, ne mogu primati takozvane plave kupone, pa stoga ne mogu koristiti ni usluge javnih zdravstvenih institucija u zemlji.

Strogo nadziran Zavod za zapošljavanje provodi različite strategije “čišćenja” registra nezaposlenih osoba po različitim osnovama, što te osobe izlaže visokom riziku obolijevanja i lošeg zdravlja. No čak ni oni koji su prijavljeni kao nezaposleni nisu mogli izbjeći “krizne politike” vlade, koja je 2012. donijela novi propis koji je zahtijevao ponovnu prijavu svih nezaposlenih kako bi mogli koristiti “plave kupone”. Iako je kvaliteta zdravstvenih usluga koje se nude u javnim zdravstvenim ustanovama posebno pitanje koje vapi za ozbiljnom analizom (zbog prelijevanja javnih sredstava u privatne bolnice, provedenog kroz ugovore o pružanju usluga s državom, usluge javnih zdravstvenih ustanova u velikoj su mjeri postale neupotrebljive), upravo je zdravstveni sustav tijekom kriznih vremena postao ključni dio biopolitičkog aparata kroz koji je proveden klasni napad na siromašne. Klasni je motiv ponovne prijave nezaposlenih tendencija ukidanja što većeg broja besplatnih usluga, čak i onih koje uključuju osnovno zdravstveno osiguranje najranjivijih – nezaposlenih osoba. Prvi je rezultat ovog klasnog napada gubitak pristupa besplatnom zdravstvu za članove obitelji čiji je ukupan prihod, na bilo kojoj osnovi, u prethodnoj godini bio najmanje 130 eura. Postotak ovog ekstremno malog prihoda iznosi čak 60, a obitelji ga se moraju odreći kako bi platile “plave kupone”, čime su bačene u sferu golog preživljavanja. Ovakve se mjere opravdavaju kao nužna i neizbježna politika uslijed nedostataka koji su se pojavili u zdravstvenom fondu. No ti su nedostaci rezultat konkretnih vladinih politika koje su pogodovale poslodavcima, čiji su doprinosi fondu 2009. smanjeni sa 9,2 na 7,5 posto, što je dodatno kulminiralo 2011., kada su doprinosi smanjeni na šest posto. Postaje dakle jasno da postoji snažna materijalna supstanca klasnog napada u “kriznim politikama” vlade.

Amandmanima na Zakon o zapošljavanju i osiguranju u slučaju nezaposlenosti vlada je u lipnju 2012. godine donijela nove kriterije za prijavu nezaposlenih osoba, uvodeći razliku između onih koji aktivno traže zaposlenje i onih koji to ne čine. Budući da je gotovo nemoguće dokazati namjeru i čin traženja posla, vlada je za sebe rezervirala diskrecijsko pravo donošenja prosudbe i brisanja osoba iz registra Zavoda za zapošljavanje. Daljnji je primjer diskriminatorne prirode novouvedenih odredbi činjenica da osobi koja je kao nezaposlena prijavljena najmanje dvije godine Zavod može ponuditi bilo koju vrstu posla, ne uzimajući u obzir njezino obrazovanje, kvalifikacije ni vještine, ukoliko je lokacija zaposlenja od doma udaljena maksimalno dva sata putovanja javnim prijevozom. Ukoliko osoba odbije ponuđeni posao, bit će brisana iz registra i godinu se dana neće moći ponovno prijaviti. Te nove odredbe u izravnom su sukobu s ljudskim pravom na dostojanstven i slobodno odabran posao i ustavnim načelom socijalnog osiguranja koje jamči država.

Istodobno s produbljivanjem krize, socijalni je aspekt države umanjen čak i u pružanju socijalnih usluga namijenjenih obiteljima koje žive u apsolutnom siromaštvu. U razdoblju od 2007. do 2012. broj obitelji koje primaju pomoć od države smanjen je za 40 posto, dok su stope siromaštva istovremeno nastavile rasti. Zanimljivo je primijetiti i da, unatoč mnogo boljim društveno-ekonomskim pokazateljima Slovenije, ove dvije države imaju približno jednak broj primatelja socijalne pomoći. Nedostatak bilo kakvog ozbiljnog pritiska i izazova katastrofalnim službenim politikama urodio je time da je Makedonija u siječnju 2012. postala posljednjom državom na Balkanu koja je uvela Zakon o minimalnoj plaći, koja je za tu godinu iznosila 131 euro – zahvaljujući tome što je određena tako niska minimalna plaća, Zakon je imao utjecaja na samo sedam posto radnika. Recentna analiza, objavljena u brojnim makedonskim medijima, donosi podatke koji pokazuju da radnici u Makedoniji nisu samo najjeftiniji u regiji nego i u svijetu, jeftiniji čak i od kineskih i indonezijskih radnika.

Zakon o minimalnoj plaći ima još jedan aspekt, snažno određen rodnim elementom. Naime, tekstilni radnici i radnici u kožnoj industriji, kroz dogovor postignut s vladom, izuzeti su iz Zakona o minimalnoj plaći za razdoblje do 2015. godine, a za poslove u navedenim industrijama određena je minimalna plaća od 102 eura. Kada pogledamo podatke koji se tiču roda radnika zaposlenih u tim industrijama, možemo zaključiti da postoji snažna rodna tendencija dodatne eksploatacije radnica kao posljedica krize jer oko 90 posto radnika u ovim industrijama čine žene.

Država za bogate

Kao po definiciji, mjere i politike koje provodi konzervativna vlada predvođena strankom VMRO-DPMNE potvrđuju neizbježan zaključak da je ova kriza kriza cirkulacije i akumulacije kapitala, ali da je teret podnošenja posljedica i žrtava raspoređen na način koji ističe njezin klasni karakter. Iako je to kriza kapitala, vlada ju je svojim političkim odlukama učinila krizom za radnike i nezaposlene te iskoristila sva dostupna sredstva kako bi ublažila učinke i posljedice krize na bogate. Usvojen je spektar novih mjera kako bi se u kriznim vremenima pogodovalo bogatima, uključujući smanjenje poreza na osobni dohodak, korporativnog poreza i doprinosa za socijalno osiguranje, što je proizvelo posljedice za državni proračun koje se “ispravljaju” eksploatacijom radnika i restrikcijama socijalnog osiguranja siromašnih. Porez na osobni dohodak, jedna od glavnih odrednica političke i ideološke vizije vladajuće klase, ujednačen je 2007. na proporcionalnu poreznu stopu od 12 posto. Prijašnje su progresivne porezne stope iznosile 15, 18 i 24 posto. Kada je 2008. kriza pogodila zemlju, vlada je smanjila porez na osobni dohodak na deset posto i time u povlašten položaj stavila najbogatiju grupu, za koju je smanjenje u odnosu na prethodne stope iznosilo 58,3 posto, dok je za grupu koja je plaćala najniži porez na dohodak smanjenje bilo na razini od 33,3 posto. Kao i obično, ta je nova mjera bila zagovarana kao način olakšavanja opterećenja po bruto plaćama i osiguravanja viših neto plaća za zaposlenike u vrijeme krize. Dobro znajući kako je ustanovljena praksa da se radni ugovor obično sklapa kada je postignut dogovor o neto iznosu plaće, smanjenje poreza na osobni dohodak pogodovalo je povećanju profita poslodavaca. Na isti način pogodujući vlasnicima kapitala, vlada je 2007. smanjila i korporativni porez sa 15 na deset posto, čime je uzrokovano širenje proračunskog deficita i produbljivanje krize za ranjive društvene klase.

Jedna od najuznemirujućih i najproblematičnijih redukcija bilo je smanjenje doprinosa za socijalno osiguranje koje plaćaju poslodavci jer je njegov realni učinak smanjenje socijalnog aspekta države. Od 2008. godine ukupno smanjenje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje u slučaju nezaposlenosti doseglo je razinu od 16,9 posto, dok vlada zadržava viziju daljnjeg smanjenja stopa doprinosa za socijalno osiguranje. S druge strane, kao da opće politike ublažavanja učinaka krize za vlasnike i poslodavce nisu bile dovoljne, vlada je 2008. donijela odredbu koja jasno govori o klasnom pogodovanju “kriznih politika” jer je ona osobno pogodovala najbogatijim osobama u Makedoniji. Naime, 2008. godine vlada je odredila najvišu mjesečnu osnovicu za izračunavanje i uplatu doprinosa državnom proračunu na četiri prosječne bruto plaće, što znači da su osobe koje primaju plaće više od četiriju prosječnih plaća u Makedoniji i kojima je već pogodovano smanjenjem poreza na osobni dohodak i doprinose za socijalno osiguranje, sada dobile privilegiju da doprinose plaćaju samo na dio svoje plaće. Da je produbljivanje klasne podjele u zemlji snagom “kriznih politika” itekako ozbiljna stvar postaje jasno kada u obzir uzmemo činjenicu da je najbolje plaćeni menadžer u zemlji 2011. godine, koji je mjesečno primao bruto plaću od 92.000 eura, državnom proračunu pridonio doprinosima za socijalno osiguranje u iznosu od samo 2,1 posto svoje plaće, dok su svi ostali radnici, koji su primali plaće niže od četiri prosječne plaće, pridonosili proračunu doprinosima za socijalno osiguranje u iznosu od 100 posto svoje plaće. Ova vladina mjera omogućila je najbolje plaćenom menadžeru te godine da svakog mjeseca izbjegne plaćanje doprinosa u iznosu od 22 tisuće eura.

Samo u periodu krize, između 2008. i 2012. godine, omjer najviše i prosječne plaće povećao se 69 puta, što je izravna posljedica kontinuiranih poreznih intervencija i redistribucijskih politika koje su izobličile ustavna načela socijalne države Makedonije u “državu za bogate”. Način redistribucije bogatstva u Makedoniji prilično je zapanjujući i kada pogledamo podatke o plaćama koje, uz profite koje država u kriznim vremenima konstantno oslobađa poreznog tereta, predstavljaju formaliziranu praksu redistribucije bogatstva u zemlji. Od početka krize, broj radnika koji primaju plaću nižu od prosječne, koja je 2009. iznosila 330 eura, popeo se na zapanjujućih 77 posto za tu godinu. Jednostavnom matematičkom logikom možemo zaključiti da su plaće preostalih 11,4 posto, nakon što isključimo brojne radnike čije su plaće nepoznate ili koji nisu primili plaću, morale biti vrlo visoke kako bi se dosegao prosjek od 330 eura kada uključimo ostalih 77 posto radnika. Čak i kada u obzir uzmemo ukupan dohodak dijelova društva, podaci potvrđuju jednaku tendenciju preraspodjele, tendenciju cirkulacije kapitala prema bogatijim grupama i njegove koncentracije u tim grupama. Najbogatijih 20 posto društva imalo je 2009. polovicu udjela u ukupnim dohocima u zemlji, dok je najbogatijih deset posto imalo više od trećine tog udjela.

Često korišten argument o regionalnoj tromosti napretka društveno-ekonomskog standarda postaje neuvjerljiv kada Gini indeks Makedonije usporedimo s onim susjednih država. Taj indeks koristi se kako bi se izmjerila razina unutarnjih ekonomskih nejednakosti u nekoj državi. S Gini indeksom od 41, Makedonija je država s najvišim ekonomskim nejednakostima među svim europskim zemljama, ali i među svim državama nastalim raspadom SSSR-a.

Etničko-ekonomska dinamika

Od proglašenja neovisnosti 1991. godine i procesa izgradnje nacije/države koji je uslijedio, glavna politička logika koja je dominirala makedonskim društvom bila je logika antagonizma etničkih interesa. Nakon više od dva desetljeća, elite su, umjesto donošenja zajedničke nacionalne političke vizije države, kao uspješan model stranačke politike uvele tenziju između nacionalnih i etničkih politika te uspješno kodificirale etnički sastav države kao njezinu primarnu političku strukturu. Zanemarujući koncept društvenog uključivanja s onu stranu etničkih podjela, političke elite su se dosljedno odlučivale za kompromise s etnonacionalizmom i segregacijom, što je dovelo do katastrofalnih posljedica po društveni kontekst. Ustanovljena praksa formiranja vlade od strane dviju pobjedničkih stranaka, one makedonskog “političkog bloka” s jedne i albanskog s druge strane, ukinula je mogućnost postojanja bilo kakvih ideoloških političkih blokova i utjecala na dualni model upravljanja makedonskim društvom.

Trenutna vladajuća koalicija stranaka VMRO-DPMNE i DUI[3], koja je na vlasti od 2006., pokazala je, više nego ijedna prijašnja vlada, kontinuiranu praksu paralelizma između dvaju glavnih koalicijskih partnera, kako unutar okvira same vlade tako i u odnosu prema odlukama i politikama vlade. Ta praksa samu vladu čini izvorom etničkih tenzija koje, prenesene u različite slojeve društva, proizvode i reproduciraju segregaciju i često eskaliraju u uličnim borbama i sukobima, kodificirajući jasne linije podjela unutar gradova i regija.

Rastuća podjela između bogatih i siromašnih u Makedoniji često se koristi u svrhe političke manipulacije, zahvaljujući otprije antagoniziranom etničkom kontekstu, što zamagljuje debatu o društvenoj pravdi u državi i iznova uvodi etničko-nacionalistički argument kao upotrebljivo sredstvo pristupanja društvenim problemima. Etnocentrične su političke stranke obilato koristile argument ekonomske nejednakosti u skladu sa svojom nacionalističkom ideologijom. Tako su političke stranke Albanaca u Makedoniji dosljedno tvrdile kako većinu siromašnih u Makedoniji čine Albanci zahvaljujući “tradicionalnoj” ekonomskoj diskriminaciji od strane države, nedostatnim javnim investicijama i lošoj infrastrukturi u zapadnom dijelu države, gdje živi većina Albanaca. S druge strane, zapošljavanje Albanaca u državnim institucijama, zacrtano Ohridskim sporazumom iz 2001., čiji je cilj bio eliminirati diskriminatornu zastupljenost Albanaca u javnim institucijama, interpretirao se kao uzrok porasta nezaposlenosti etničkih Makedonaca. Zahvaljujući nacionalističkom diskursu koji je dominantno zastupljen u politici, porast društvene nejednakosti i nepravde u Makedoniji predstavlja i rizik za stabilnosti i sigurnosti jer pojačava etničke tenzije u zemlji.

Postoji neka vrsta “teorije urote”, koju su albanski političari povremeno ozbiljno razmatrali, a prema kojoj je brza i kriminalna privatizacija u Makedoniji provedena na taj način samo zato da bi se isključio “albanski kapital”, koncentriran u rukama brojne albanske dijaspore u Zapadnoj Europi, te da bi makedonska ekonomija izbjegla “albanski stisak”. Iako ova tvrdnja nikada nije bila potanko istražena, ostaje dodatnim jasnim primjerom načina na koji su se etnički problemi isprepleli s društvenim i ekonomskim procesima u zemlji, te kako su onemogućili socijalno orijentiran diskurs.

Politički odgovor 

Poražavajuća je činjenica da, uzimajući u obzir tešku društvenu situaciju, ne postoji politička alternativna trenutnom dominantnom neoliberalnom mentalitetu svih političkih stranaka. Ozbiljna politička struktura koja bi zauzela prazno mjesto na lijevoj strani političkog spektra još se nije pojavila, a trenutna konzervativna vlada koju vodi VMRO-DPMNE provodi oštru antikomunističku kampanju, pokušavajući izbrisati i demonizirati jugoslavensko naslijeđe, što je kulminiralo otvaranjem Muzeja žrtava komunističkog režima. Kada u obzir uzmemo nevjerojatno loše pokazatelje o siromaštvu, nezaposlenosti i nejednakosti, očekivali bismo da će biti lako mobilizirati snažan društveni pokret i snažne lijeve političke alternative. No Makedonija je, nažalost, jedna od najlošije stojećih europskih zemalja po pitanjima društvene mobilizacije, sindikalne aktivnosti i radnog zakonodavstva. Primarnim političkim i društvenim izazovom u državi ostaje snažna društvena mobilizacija oko lijevih političkih organizacija koje će predlagati sveobuhvatnu reviziju sustavnih ekonomskih mehanizama i pružiti izlaz iz neprestano degenerirajućeg društvenog i političkog konteksta. Uzimajući u obzir veličinu države i slab trend društvene mobilizacije, neizbježno zaključujemo da će bilo koja ozbiljna politička inicijativa koja bi zauzela mjesto na ljevici, a koja bi zbog snage trenutnih okolnosti morala biti prilično radikalna u svojoj retorici i svom političkom sadržaju, očajnički trebati pozitivnu političku referencu u regiji za svoju uspješnu formaciju. Dakle, iako Makedonija danas ubrzano postaje društveno-ekonomskom enklavom u regiji, značajna promjena ishoda političke borbe koja bi u zemlji favorizirala ljevicu suštinski je uvjetovana sveukupnim jačanjem ljevice na Balkanu. Također, iskustvo Makedonije kao laboratorija za najekstremnije neoliberalne ekonomske i društvene eksperimente mora pružiti važno upozorenje za mogućnost sličnih scenarija u ostalim zemljama regije u slučaju da progresivne političke snage širom Balkana ne uspiju organizirati učinkovitu opoziciju takvim politikama.

S engleskog prevela: Lahorka Nikolovski



[1] Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – Partija za makedonsko nacionalno jedinstvo.

[2] Prema podacima Međunarodne organizacije rada, dobivenima metodom ankete. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, službena stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je 2011. iznosila 18 posto.

[3] Demokratska unija za integraciju, najveća albanska etnička stranka u Makedoniji.