Mihály Koltai

Mađarski premijer Viktor Orbán često se predstavlja kao enfant terrible među tranzicijskim političarima zbog sve snažnije autoritarnosti svoje vladavine, brojnih napada na kritičare i tvrde nacionalističke retorike. No donekle specifičan stil njegove vladavine ipak ne predstavlja nikakav raskorak s uobičajenim modelima upravljanja perifernim kapitalizmima, već prije nužnu prilagodbu u situaciji njihove krize

“Društva izgrađena na liberalno-demokratskim načelima u nadolazećim desetljećima vjerojatno neće moći održati svoju globalnu konkurentnost pa će znatno oslabiti osim ako ne budu spremna na značajne promjene. […] Bolje je priznati, čak i ako je to teško, da je koncept socijalne države (welfare) potrošen. Umjesto njega trebali bismo nastojati izgraditi workfare države.”1
– Viktor Orbán, govor na Institutu za ekonomska istraživanja Bruegel

“Ako bismo doista pokušali izgraditi novu Mađarsku, slijedeći načela koja bi nabrojala inače prilično simpatična gospođa, pripadnica nove ljevice (kulturna antropologinja obrazovana u SAD-u) i mladi polu-Rom, bivši tvornički radnik i beskućnik, koji više zvuči kao ljevičar staroga kova, a čiji bi zajednički razgovor bio začinjen suptilnim antikapitalističkim šalama i pošalicama na račun bogataša, plačući bih se otrčao skriti pod suknju Jánosa Lázára.”2
– Péter Új (popularni liberalni bloger)

Ima nešto paradoksalno u načinu na koji se nastanak i neprestana reprodukcija vladavine Viktora Orbána ne uklapaju u shematsko razumijevanje autoritarne države zasnovano na klasnoj borbi. Autoritarne (uključujući i fašističke) države na ljevici se često promatraju jednostavno kao brutalniji oblik kapitalističke vladavine koji je potreban u slučajevima kada joj borbenost radničke klase predstavlja ozbiljan izazov. Prema tom gledištu, pojava represivnijeg i nasilnijeg državnog aparata odgovor je na revolucionarnu prijetnju kapitalističkoj hegemoniji, odnosno ona predstavlja (možda i preventivnu) kontrarevoluciju, ili odgovor na snagu organizirane radničke klase. Prisvajanje viška vrijednosti može biti zajamčeno samo pod vladavinom nasilne države koja se s neposluhom odlučno obračunava u tvornicama, na ulicama i u političkoj areni. Ovaj model vjerojatno ne oslikava sasvim vjerno čak ni nastanak talijanskog i njemačkog fašizma, kao što možemo doznati iz tekstova Arthura Rosenberga ili Nicosa Poulantzasa, no također je i očito posve neupotrebljiv za razmatranje aktualnog autoritarnog zaokreta Mađarske (i brojnih drugih istočnoeuropskih zemalja). U godinama koje su prethodile kolapsu liberalnog političkog bloka i nametanju novog seta Orbánovih pravila ne može se govoriti o nekoj značajnijoj borbenosti radničke klase ni ozbiljnoj prijetnji kapitalističkoj hegemoniji kojima se morala suprotstaviti represivnija država. Što se onda zapravo dogodilo?

Povucimo analogiju s Rosenbergovom analizom fašizma u Italiji i Njemačkoj.3 U oba slučaja, čak i ako se uspon na vlast fašističkog pokreta dogodio kada je potpora ljevici već opadala, revolucionarni je moment ipak bio prisutan, barem kao opasnost. Uspjeh fašizma bez sumnje je bio baziran na materijalnoj potpori buržoazije, koja je pak bila motivirana strahom od organizirane radničke klase i njezinih partija i organizacija, čak i ako su one bile u relativnom opadanju ili stagnaciji. U autoritarnom, pak, zaokretu, kojemu smo posljednjih godina svjedočili u Istočnoj Europi, ti faktori nisu bili prisutni. Umjesto toga možemo govoriti o krizi političkog sustava koji je nastao nakon 1990. godine. Liberalni blok koji je premoćno dominirao mađarskim političkim i kulturnim životom između 1990. i 2010. godine činili su bivši liberalni disidenti i Mađarska socijalistička stranka, “reformsko krilo” partije koja je na vlasti bila prije 1989. godine. U svom svjetonazoru taj je blok kombinirao prokapitalističku, slobodnotržišnu ekonomsku filozofiju, fanatičnu odanost slici idealiziranog, uglavnom fikcionalnog “Zapada” i ljudskopravaški diskurs. Liberalni je diskurs više od dvadeset godina tvrdio da će dosljedno provođenje neoliberalnih recepata koje su odobrili Veliki Bijeli Bogovi u Washingtonu, Bruxellesu ili Berlinu na kraju, u slabo definiranoj budućnosti, dovesti do prosperiteta i konačnog dostizanja “Zapada”.

Drugim riječima, bio je to politički projekt koji je, da se tako izrazimo, živio “na kredit”: sadašnje patnje trebale su dovesti do svjetlije budućnosti. No taj je projekt živio na kredit i u doslovnijem smislu: preferirani ekonomski recept šok terapije i radikalne privatizacije tijekom devedesetih je godina izbrisao više od trećine radnih mjesta u zemlji, što je, uz politiku ovisnosti o transnacionalnom kapitalu koja je onemogućavala njegovo značajnije oporezivanje, dovelo do drastičnog smanjenja porezne baze. S desetkovanom poreznom bazom i političkom nužnošću ublažavanja neoliberalizma sporadičnim socijalnim davanjima kako bi se pobijedilo na izborima (iza kojih bi neizbježno slijedili duži naleti “fiskalne konsolidacije”), postojala je samo jedna opcija: dodatno zaduživanje.

Orbánova vladavina kao anomalija?

Nakon izbora 2006. godine u javnost je procurio motivacijski govor koji je premijer održao svojim parlamentarnim zastupnicima, a u kojemu je opscenim rječnikom priznao kako je lagao tijekom predizborne kampanje i kako umjesto obećanih socijalnih mjera moraju uslijediti nove mjere štednje. Kredibilitet liberalnog prozapadnog diskursa, koji je već bio na kritično niskim razinama, počeo se sasvim urušavati. Protuvladine prosvjede u listopadu 2006. godine brutalno je razbila policija, a na ulicama Budimpešte ponovno je prolivena krv (nije bilo smrtnih slučajeva, ali je bilo nekoliko teško ozlijeđenih), čemu nismo svjedočili desetljećima. Ubrzo nakon toga razvoj svjetske ekonomske krize državni je proračun stavio pod još veći pritisak, što je vodilo daljnjim mjerama štednje koje su provođene na sve tehnokratskiji način, uz postupno napuštanje bilo kakve naznake da bi te politike jednom mogle dovesti do svjetlije budućnosti. Stjerana u kut, vlada se okrenula MMF-u za kredit kako bi otplatila prispjela dugovanja, uz uobičajene uvjete surovih rezanja državne potrošnje u zamjenu za zajam. Njih je gorljivo provela novoizabrana “tehnokratska” vlada, na zadovoljstvo “poslovne zajednice”, no istovremeno dovodeći do faktičkog uništenja potpore liberalnom bloku. Teren je stoga bio spreman za potpuno preuzimanje od strane nacionalističke desnice.

Ono što se dogodilo bilo je zapravo samouništenje dominantnog političkog projekta tranzicije, čiji su predstavnici postali nesposobni prikupiti dovoljno političke podrške da bi vladali ili, drugim riječima, upravljali mađarskim kapitalizmom. “Čisti” neoliberalizam, sa svojim optimističnim obećanjima, doživio je politički neuspjeh i trebalo ga je zamijeniti drugim političkim projektom koji će moći upravljati poluperifernim kapitalizmom i mobilizirati dovoljno političke podrške da bude politički održiv. U godinama prije 2010. došlo je do primjetnog preslagivanja, pri čemu su amblematske figure domaće buržoazije stale iza stranke Fidesz Viktora Orbána, očekujući od njega dokončavanje tadašnjih previranja i stvaranje povoljnijih uvjeta za vlastito bogaćenje. Domaća vladajuća klasa koja je podržala Orbána očekivala je rezanje socijalnih davanja, zakone o radu naklonjene poduzetnicima i državne investicije selektivno usmjerene prema njoj. U isto vrijeme, Fidesz je imao i strategiju mobilizacije narodne podrške. U uvjetima snažne recesije i surovih mjera štednje koje je provodio liberalni blok bilo je lako pridobiti većinu glasača jednostavnim korištenjem neodređenih obećanja o okončanju politika štednje.

Ipak, uz glasove nezadovoljnih građana, mađarska desnica imala je i masovnu jezgru vjernih i izuzetno ideološki predanih pristaša čija bi se stajališta mogla okarakterizirati desno populističkima. Podrška jezgre održava se diskursom koji nije samo antiliberalan, nego i izričito antineoliberalan, napadajući “međunarodne špekulante”, “strane banke” itd. Ponad šovinističke retorike i kulturnih politika ti pristaše iz jezgre imali su i konkretnija očekivanja. Radi se najčešće o ljudima iz srednje klase s nekim oblikom vlasništva (obično barem kućom), umirovljenima ili zaposlenima, često opterećenima kreditima u švicarskim francima iz kasnih 2000-ih godina. Na ovim su poljima očekivali pomoć vlade.

Kako je Fidesz zadovoljio i očekivanja frakcija domaće buržoazije i svoje desno-populističke sljedbe? Kao prvo, premijer dosljedno koristi dvojni govor. Kada je u inozemstvu ili razgovara s “investitorima”, koristi čisti neoliberalni diskurs, objašnjavajući kako su svi vladini napori usmjereni prema stvaranju kompetitivne države i privlačenju investitora. Kada se obraća svojim domaćim pristašama koji nisu pripadnici vladajuće klase, koristi protuzapadni, antiliberalno-nacionalistički diskurs, ukazujući na vladinu herojsku borbu protiv MMF-a i Bruxellesa, kojoj je jedini cilj očuvati tradicionalne “mađarske” vrijednosti od zlokobne urote “međunarodnih špekulanata” i njihovih agenata u Europskoj uniji, ljudskopravaških grupa, zelenih, LGBT aktivista itd. protiv nacije. Da bismo ovo ukratko ilustrirali, navedimo izbor termina u nedavnom Fideszovom priopćenju kojime se napada Helsinški odbor koji je prosvjedovao protiv vladine neprestane kampanje histerije protiv vala “lažnih tražitelja azila” koji su navodno trebali stići u Mađarsku: “Helsinški odbor, pseudonevladina organizacija koja provodi političke naredbe međunarodnog špekulativnog financijskog kapitala, pokušava krivotvoriti očevidne činjenice.”

Iako atmosfera paranoidne, zavjereničke histerije pomaže održati na okupu pristaše, svakako nije dovoljno ostati samo na riječima. S jedne strane vlada je pokušala ojačati poziciju “prijateljski nastrojene” domaće buržoazije predajući joj u ruke velike državne projekte, omogućavajući jeftine kredite kroz nacionalnu banku te stavljajući proširenje nuklearke Paks (financirano ruskom pozajmicom) izvan nadzora Europske unije. Ukratko, stvarajući pravi raj, financiran novcem poreznih obveznika, za domaće kapitaliste u nastajanju. Doneseni su novi zakoni o radu koji su stvorili – kako se premijer Orbán voli hvaliti u inozemstvu – “najfleksibilnije tržište rada u Europi”, premašujući preporuke MMF-a i OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) svojim antisindikalnim karakterom i promicanjem nesigurnih (prekarnih) oblika rada. Ubrzavanje obrazovnog procesa prema preporukama poslodavaca koji podupiru Fidesz, ukidanje modela prijevremenog umirovljenja, rezanje naknada za nezaposlene i modeli javnih radova s naknadama manjima od minimalne plaće pomogli su opskrbiti tržište rada svježom zalihom očajne radne snage. Transnacionalne kompanije u proizvodnom sektoru orijentiranom na izvoz također su poduprte izdašnim poreznim olakšicama, poticajima i povoljnim dogovorima o otkupu zemljišta.

U međuvremenu, vlada je pokušala dati nešto opipljivo i svojim pristašama iz srednje klase. Uvedena je jedinstvena stopa poreza koja je značila porezne olakšice za 20-30 posto stanovništva s najvećim primanjima, dok je povećala poreze za one s nižim primanjima. Vlada se pozabavila i pitanjem debakla kredita u švicarskim francima: oni koji su kredit bili sposobni otplatiti odjedanput, mogli su to učiniti po originalnom (pretkriznom) deviznom tečaju (ovaj su zakon iskoristili gotovo svi parlamentarni zastupnici), što je moglo učiniti samo oko 20 posto dužnika, dakako oni s najmanjim financijskim poteškoćama. Ipak, kasnije je i ostalim dužnicima pružena određena potpora fiksiranjem deviznog tečaja za kredite. Mjere štednje najviše su utjecale na nezaposlene i radnike s niskim primanjima (koji si nisu ni mogli priuštiti kredit) za koje je teret fiskalne konsolidacije bio osobito brutalan. Vlada je, razumljivo, bila zabrinuta da “interesna koalicija” koju je sklopila s domaćom buržoazijom, desničarskom srednjom klasom i umirovljenicima možda neće biti dovoljna za izbornu pobjedu i apsolutnu većinu 2014. godine, čak ni uz novi, većinski izborni sustav, pri čemu su izborne jedinice prekrojene kako bi se maksimizirao broj parlamentarnih zastupnika Fidesza, državne medije koji su radili kao neumorna propagandna mašina te sve pristraniju medijsku scenu itd.

Stoga su za početak došli na ideju o obaveznom registriranju puno prije izbora za sve koji žele pristupiti glasovanju. Računica je bila jednostavna: što je osoba marginaliziranija, manje je vjerojatno da će se potruditi prijaviti za glasovanje. Budući da je Ustavni sud odbacio ovaj plan, morala se razraditi nova shema. Bilo je to smanjenje cijena energije: cijene su srezane zakonom, s time da je cijena padala s porastom potrošnje. Iako su ponovno bogati bili ti koji su od ove sheme više profitirali u apsolutnom iznosu, ona je neosporno pomogla i radničkim kućanstvima, što se kasnije pokazalo u izbornim rezultatima u radničkim četvrtima Budimpešte i drugih gradova, gdje je (konzervativna) desnica tradicionalno bila slabija. Sve se ovo kompleksno manevriranje odigravalo uz održavanje “fiskalne discipline” (zadržavanje deficita ispod 3 posto), svete krave liberalnih ekonomista. Da bi to bilo moguće, vlada je ipak morala zastraniti od neoliberalnog kanona kada je obilno zagrabila u profite pojedinih sektora (financijskog, telekomunikacijskog, maloprodajnog) kojima dominiraju multinacionalne kompanije, prikupljajući dodatne prihode u iznosima do nekoliko postotnih bodova BDP-a godišnje.

Trijumf autoritarnog neoliberalizma

Zaključno, politike Orbánove vlade opisali bismo kao autoritarnu rekonfiguraciju neoliberalizma koja se čini politički održivijom od “čistog i jednostavnog” neoliberalizma. Slabljenje demokratskog procesa, obespravljenje većine stanovništva bez kapitala i nedostatak bilo kakve rasprave o alternativnim socioekonomskim opcijama se nastavljaju. U međuvremenu, konstantna histerija oko vanjskih neprijatelja, “izdajnika” i “parazita” zastrašuje svaku potencijalnu opoziciju i osigurava dovoljno narodne potpore za reizbor u kontekstu opće apatije i demobilizacije. Vezivanjem najvećeg dijela domaće buržoazije za sebe, ovaj politički projekt ima mnogo stabilniju potporu vladajuće klase nego onaj prozapadnih neoliberala, koji su se pokušali osloniti gotovo isključivo na multinacionalne kompanije koje su pak rado prihvaćale povoljni tretman, ali nipošto nisu ovisne o naklonosti nekog istočnoeuropskog poglavara. U međuvremenu, iako je nedosljedna protuzapadna retorika korisna kako bi se ventilirao dio frustracija glasača srednje (ili čak radničke) klase, vlada istovremeno snažno podupire TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo) bez parlamentarne rasprave, a uvjeti za akumulaciju kapitala za strane investitore u Mađarskoj općenito su se znatno popravili s novim zakonima o radu i nižim porezima na kapitalnu dobit i prihod.

Liberalna kritika Orbánovog režima doslovno ne može ponuditi ništa protiv ovakvog sustava. Dok desnica može pružiti nešto emocionalne satisfakcije svojim pristašama te opipljive povlastice različitim grupama iz vladajuće i srednje klase, liberali ne mogu učiniti ni jedno ni drugo. Njihova obećanja o približavanju Zapadu, ako bi državne vođe samo poslušnije provodile naredbe MMF-a i Europske unije, već zvuče kao prazne priče, a njihove su pritužbe na to da se vlada ogriješila o svete zakone slobodnog tržišta kada je zadirala u cijene energije i kredite izrazito nepopularne. U isto vrijeme, vlada je ostvarila neke od najvećih “ideala” samih liberala, kao što su fiskalna disciplina, znatno slabljenje socijalnog sustava ili odlučna potpora sporazumima o slobodnoj trgovini, potičući sumnju liberalnih komentatora (usp. gornji citat Pétera Úja) u to je li njena vladavina uopće loša stvar, čak i ako se mora podnositi gomila nacionalističkog kiča. Ovo je rezultiralo time da je većina liberalnih medija ušla u stanje u kojemu i dalje neprestano ponavljaju svoju osobnu mržnju prema desničarskim vođama, ali su sve manje i manje sposobni objasniti njene razloge (osim pojedinačnih izbora u životnim stilovima).

U međuvremenu, sve je očitije da se sličan pomak događa ne samo na istočnoeuropskoj periferiji nego i u zemljama centra, u kojima možemo opaziti sličnu autoritarnu reorganizaciju države, uz neprestano povećanje nadzora, sve agresivniju uporabu policijskih snaga za kontroliranje prosvjeda i generalno širenje rasizma, paranoje i državnog nasilja usmjerenog prema nemoćnim žrtvenim jarcima. U tom smislu, Mađarsku možemo promatrati kao zemlju koja se zapravo nalazi unutar granica suvremene europske “normalnosti” autoritarnog neoliberalizma, iako se neosporno radi o nešto ekstremnijem primjeru – kao nekoj vrsti avangarde.

Kako bi izgledala učinkovita kritika i strategija protiv takvog sustava, zahtjevno je pitanje. Kao prvo, morala bi početi analizom mađarske desnice kao sile koja upravlja, u nekom smislu vrlo kompetentno, poluperifernom verzijom globalnog kapitalizma, i koja je dio tog sustava, a ne njegova antiteza. Objašnjenje načina na koji su interesi većine ljudi nužno ugroženi unutar parametara ovog sustava – bilo pod liberalnim, bilo pod desničarskim upravljanjem – bilo bi preduvjet da bi se ukazalo na zajedničke interese većine mađarskog stanovništva, od trajno nezaposlene “potklase” do velikih dijelova srednje klase. Svaki ustupak desničarskom nacionalizmu istovremeno je i uzaludan i pogrešan; umjesto toga potrebno je pokazati kako on služi podjeli stanovništva, u praksi imajući učinak sličan onom neoliberalnog individualizma. Postoje mnogi načini na koje je moguće preživjeti u kapitalističkom društvu, a “interesi” nisu samo nešto objektivno, već i funkcija stavova: podupiranje politika koje uništavaju najsiromašnije kako bi drugi mogli dobiti malu poreznu olakšicu, uz istovremeno proklinjanje židovskih bankara, može se činiti u “interesu” onih koji pomisle da ne postoji nikakva druga mogućnost. Kako bi se razbio monopol neoliberalizma temeljenog na gnjevu i utrci prema dnu (koji je, čini se, preuzeo scenu kada je došao kraj trijumfalističkom neoliberalizmu) nad političkim životom, prvo moramo vjerovati kako je bolji život za sve moguć, suprotstavljajući se i domaćoj i globalnoj vladajućoj klasi kao i njihovom političkom sustavu.

Prije postavljanja ikakvih daljnjih pitanja o političkoj strategiji u Mađarskoj i Istočnoj Europi, vjerujem da prvo samima sebi moramo postaviti isto pitanje: imamo li doista uopće snage vjerovati u to?

S engleskoga prevela: Lahorka Nikolovski

* Mihály Koltai je urednik mađarskog tromjesečnika Eszmélet.

1 Workfare je sustav u kojem se primanje socijalne pomoći na temelju prava ili trenutne socijalne situacije poput nezaposlenosti “mijenja” radom za socijalnu naknadu, umjesto nadnice. Popularizirao ga je američki predsjednik Richard Nixon kasnih 1960-ih godina. op.ur
2 János Lázár je istaknuti političar vladajuće stranke Fidesz, poznat po izjavi kako ljudi bez imovine ne vrijede ništa, koju je kasnije, pod pritiskom javnosti, sramežljivo povukao. op.ur
3 Arthur Rosenberg, “Fascism as a Mass Movement (1934)”, Historical Materialism, 20 (1), prijevod Jairus Banaji (2012.)