Tristan Coloma

Unatoč žestokoj policijskoj represiji, prosvjedni valovi u Turskoj ne posustaju. No čini se kako vlast premijera Recepa Tayyipa Erdoğana zasad nije ozbiljnije uzdrmana. Predstavljajući se kao zaštitnik tradicionalno marginaliziranih i potičući stvaranje novih društvenih elita, Erdoğanu i dalje uspijeva iskorištavati strategiju koja ga je na vlast i dovela*

Çapulcu (ološ) – tako turski premijer Recep Tayyip Erdoğan naziva tisuće osoba uključenih u narodnu pobunu koja prkosi njegovom autoritetu; pokret nastao kao reakcija na brutalnu policijsku intervenciju protiv prosvjednika koji su se pobunili zbog predstojećeg uništenja parka Gezi u Istanbulu, 31. svibnja 2013. U međuvremenu su društvene mreže prilagodile tu riječ engleskom jeziku (chapulling) i dale joj novo značenje: onaj ili ona koji ili koja se bori za prava svakoga. A zapravo su brojni oni koji u Turskoj zahtijevaju svoje pravo na “čapuliranje”.

Ova situacija, prije svega, odražava duboku podjelu društva. Daleko od karikatura koje je prikazuju kao mobilizaciju ograničenu na obranu nekoliko stabala u parku Gezi ili mladenačku pobunu, ona pokazuje “podjelu među načinima života” koju “kristalizira figura Erdoğana”, opaža Ayşegül Bozan, politologinja s Istanbulskog sveučilišta. Erdoğan, koji je 2002. svoje protivnike prikazivao kao reakcionare čije je vrijeme prošlo i koji je predstavljao “preokret”, sada obnavlja stare nacionalne demone i sebe proglašava žrtvom međunarodne zavjere koja želi destabilizirati zemlju.

Već 1. travnja turski premijer nije bio dobre volje. “U slučaju da parlamentarna komisija za prijedlog ustavnih izmjena ne uspije sastaviti prijedlog teksta, AKP [Stranka pravde i razvoja] ima spreman vlastiti projekt”, oholo je izjavio u jednoj TV emisiji.

Poput bijelog zeca iz “Alise u Zemlji čudesa”, unatoč svojim naporima, Burhan Kuzu kasni. On je bio zadužen da, u ime višestranačke komisije, parlamentu predoči tekst do 31. prosinca 2012. Međutim, “složili smo se oko vrlo malog broja stvari”, žali se. Uostalom, je li uopće više moguće preraditi ustav koji bi Tursku doveo na put do određene demokratske zrelosti?

U Zemlji čudesa, Kraljica bi predstavila tu reviziju kao nužnu za potvrdu promjene društva koje pokušava u isti mah poštivati moralne propise proizašle iz islama i težnju za povećanjem sloboda. No ako Erdoğan pokazuje toliku revnost i odvažuje se na takvo uplitanje, to je stoga što je “ušao u novu fazu vlasti”, procjenjuje Elise Massicard, istraživačica na Francuskom institutu za anadolske studije. “Do 2011. godine AKP je nastojao uništiti snage opozicije ili ih preuzeti, kao vojsku i pravosuđe. Taj je cilj praktički postignut”.i Praktički, doista… No uhićenja i sudski progoni vojnika, odvjetnika, novinara, sveučilištarca i studenata kojima je ostvaren protuustavni su.

U zemlji u kojoj je opozicija ušutkana, Erdoğanova većinska stranka bori se za novi ustav s ciljem nametanja predsjedničkog ili polupredsjedničkog sustava. No s obzirom na velike prosvjede u svibnju i lipnju, dobrim dijelom potaknute premijerovom arogancijom, projekt izaziva sve više otpora i u samoj vladajućoj stranci. Brojni članovi AKP-a sada zagovaraju ustavne izmjene koje bi bile bitno ograničenije i odgovarale očekivanjima javnosti.

Od izbora 3. studenoga 2002., vladajuća stranka kontinuirano je povećavala broj svojih birača. No mandat za mandatom koristila se svojom hegemonijom kako bi se primaknula autokraciji. U prilog tome, u govoru u Konyji 17. prosinca 2012. godine Erdoğan je procijenio da “podjela vlasti” predstavlja “prepreku” radu njegove vlade. Riječ je o demokratskom deficitu koji je daleko od namjera istaknutih 2002. Pokretanjem AKP-a, reformističkog krila Stranke prosperiteta, zabranjene zbog svog pretpostavljenog islamizma, Erdoğan je želio zauzeti desni centar političke scene sa strankom koja je po kulturnim pitanjima konzervativna, po političkim nacionalistička, a po ekonomskim liberalna.

Prema Ayşegül Bozan, “AKP je iskoristio to što su postojeće stranke izgubile ugled. Uspio je privući ne samo velik dio birača različitih grupacija koje dolaze iz islamističke tradicije, već i birače desnog centra koji obično nisu podupirali takve stranke. Liberalni intelektualci ili neki socijaldemokrati u AKP-u su vidjeli građansku snagu koja je u stanju prevesti narodne zahtjeve u projekt demokratizacije zemlje”.

Erdoğanova aura preživjela je punih deset godina vladanja ponajprije zbog velikog postignutog napretka. Prije svega, ekonomija je, prema liberalnim mjerilima, zabilježila dobre rezultate. Godišnji rast je između 2000. i 2010. dosegao u prosjeku sedam posto, inflacija je svedena na nulu, izravna strana ulaganja u deset su se godina popela sa 1,2 milijarde na gotovo 20 milijardi dolara, a nejednakosti su smanjene. Nacionalni program za pristup Europskoj uniji povećao je individualne slobode. “Proces regulacije” kurdskog pitanja pokazao je sposobnost premijera da se nosi i s najradikalnijim nacionalizmom u vlastitoj stranci.ii Naposljetku, reforme su omogućile dokidanje utjecaja vojske, koja je srušila četiri vlade od 1960. do danas. Tako je stranka mogla nastaviti borbu protiv sekularne krupne buržoazije i predstaviti je kao sukob naroda i elita.

Za polovicu stanovništva, figura Recepa Tayyipa Erdoğana predstavlja tu klasnu borbu i obećanje kraja društvenog isključivanja. Prema izvještaju turskog istraživačkog instituta KONDA, AKP-ovi birači su na izborima u lipnju 2011. glasali za vođu (57 posto) prije negoli za samu stranku.iii

“Stranka radi na pridobivanju potpore i nalaženju individualnih rješenja za svačije probleme”, primjećuje politologinja Dilek Yankaya. “Ako se trebate vjenčati s dobrom muslimankom, oni će vas upoznati s njom. Ako vam treba ugljen ili morate ići u bolnicu, pobrinut će se za vas. Svima se daje prema potrebama, što zauzvrat donosi glasove.”

“AKP u isto vrijeme djeluje kao snaga obuzdavanja državnih intervencija u tržište i kao mehanizam reintegracije isključenih. Tako istovremeno širi prokapitalističke i socijalne vrijednosti”, smatraju politolozi André Bank i Roy Karadağ.iv U izbornoj strategiji stranke, politika redistribucije omogućuje stvaranje jednog oblika socijalnog neoliberalizma, stavljajući “kontrolirani populizam”v iznad principa muslimanske solidarnosti.

Država napušta svoje socijalne obveze u korist privatnih aktera bliskih stranci, poglavito “anatolijskih tigrova”. Ta nova generacija biznismena, koji potječu uglavnom iz ruralnih predjela Anatolije i pripadaju konzervativnoj i pobožnoj tradiciji, organizirala se u MÜSIAD.vi Moćno Udruženje industrijalaca i nezavisnih biznismena tako je postalo partnerski pokrovitelj političkog islamizma i, naposljetku, AKP-a. Simbolizira osvetu “nižih slojeva Turske” nad sekularnim elitama. “Politike koje primjenjuje Erdoğan”, analizira Dilek Yankaya, “predstavljaju ideologizirani oblik sustava vrijednosti anatolijske buržoazije: posao, obitelj, religija. A to je konvencionalna buržoaska ideologija.”vii

Kada je osnovan AKP, šest mjeseci prije izbora 2002., u očima većine Turaka predstavljao je jedini način borbe protiv političkog i ekonomskog monopola “bijelih Turaka” proizašlih iz velike istanbulske buržoazije i vojne kaste. Stranka odaje dojam spoja islama s poduzetničkim duhom. Erdoğan je izgradio imidž religioznog političara koji je u stanju prilagoditi se globalizaciji. Dakle, snaga AKP-a počiva u njegovoj sposobnosti da se predstavi kao narodna stranka, primjenjujući istovremeno veoma liberalnu politiku.

Između 1985. i 2010. Turska je zaradila 41,98 milijardi dolara privatizacijama, od čega više od 34 milijarde nakon 2002. Godina 2010. bila je u tome “povijesna godina”, navode iz Turske agencije za privatizaciju (OIB), sa 10,4 milijarde vrijednosti privatizirane imovine. “Narod ne prepoznaje učinke neoliberalnih politika. A oni koji su ih svjesni ne vide alternativu”, žali se Ayşegül Bozan.

Prema brojkama Konfederacije progresivnih sindikata Turske (DISK), stopa nezaposlenosti dosegla je 17,01 posto. Službeno, ona ne prelazi deset posto. Plaće u industriji između 2002. i 2011. smanjene su za 15,9 posto. Ta je stvarnost prikrivena obećanjima Erdoğana tijekom kampanje za ponovni izbor na čelo vlade, u proljeće 2011. Potpomognut svojom sposobnošću uvjeravanja i bruto domaćim proizvodom (BDP) na vrhuncu njegova rasta (11,5 posto u prvom kvartalu 2011.), predviđao je smanjenje stope nezaposlenosti na pet posto i siguran uspon Turske na deseto mjesto među svjetskim ekonomijama – zemlja je 2012. bila na sedamnaestom mjestu. S udvostručenjem BDP-a između 2000. i 2010. godine Erdoğan se može rugati “Europi u kontrakciji” naspram “Turske u ekspanziji”.

Usprkos retorici emancipacije turskih vođa u odnosu na EU, zemlja velik dio svog rasta duguje svojoj integraciji u taj zapadni ekonomski prostor; to je nužno povezano. Kada vođe naglašavaju da je 2011. izvoz u EU smanjen na 46 posto ukupnog izvoza, propuštaju ukazati da se njegova apsolutna vrijednost povećala za 22 posto. U neprekidnoj potrazi za novim tržištima za izvoz, turska poduzeća su primjer “ekonomskog otomanizma” u arapskom svijetu. No financijski kapacitet tih novih klijenata ne može zamijeniti tradicionalna tržišta. EU ostaje izvorom 75 posto investicija u Turskoj (naspram 6,1 posto investicija SAD-a i 6,1 posto investicija zaljevskih zemalja između 2008. i 2011.).

Ekonomski uspjeh Ankare do te mjere ovisi o priljevu stranog kapitala da se može pokazati krhkijim no što se na prvi pogled čini. Indikatori i predviđanja ne nagovješćuju svijetlu budućnost: stagnacija rasta, budžetski deficit, usporavanje izvoza prema EU-u koja je i sama u recesiji i, u isto vrijeme, slabljenje fiskalnih prihoda opterećenih utajama poreza i neprijavljenim radom te smanjenje domaće potrošnje zbog rastućeg zaduživanja kućanstava (70 posto BDP-a).viii

Bi li se blagostanje moglo postići smanjenjem socijalnih nejednakosti i ustanovljenjem pravednog poreza? Teško da će vlada riskirati uvođenje reformi koje se neće svidjeti šefovima poduzeća. Ako je suditi prema prijeziru koji premijer pokazuje spram prosvjednika na trgu Taksim, kojima su se sredinom lipnja pridružila dva glavna sindikata, gazde iz izrazito konzervativnog MÜSIAD-a u očima vlasti još uvijek predstavljaju najdragocjenijeg saveznika.

S francuskog prevela: Sana Perić

i U rujnu 2010. AKP je ustavnim amandmanom stao na kraj nezavisnosti sudstva. Članove Ustavnog suda i članove Visokog vijeća sudaca i državnih odvjetnika imenovala je vlada.

ii Vidi Vicken Cheterian, “Povijesna prilika za Kurde?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2013.

iii www.konda.com.tr/tr/raporlar.php

iv André Bank i Roy Karadağ, “The Political Economy of Regional Power: Turkey under the AKP”, German Institute of Global and Area Studies, Hamburg, br. 204, rujan 2012.

v Ziya Önis, The Triumph of Conservative Globalism: The Political Economy of the AKP Era, Koc University (Istanbul), veljača 2012.

vi Vidi Wendy Kristianasen, “Activisme patronal”, Le Monde diplomatique, svibanj 2011.

vii Vidi “La Nouvelle Bourgeoisie islamique: le modèle turc”, Presses universitaires de France, Pariz, 2013.

viii Turski trgovinski deficit drugi je najveći u svijetu nakon deficita SAD-a: iznosi više od osam milijardi eura.

*Na ovom je mjestu trebao biti objavljen članak Alpa Altınörsa o prosvjedima u Istanbulu u kojima je i sam bio aktivan učesnik. No 18. lipnja, na dan kada je tekst trebao poslati, umjesto članka primili smo vijest da je u ranim jutarnjim satima uhapšen u svome stanu. Zajedno s oko sto drugih istaknutih turskih intelektualaca i aktivista, optužen je za organizaciju “protudržavnih” prosvjeda. Nadamo se njegovu brzom puštanju iz pritvora i skorom pojavljivanju na ovim stranicama (nap. ur.).