Nicolas Escach

Koncentracija ekonomskih aktivnosti i stanovništva u velikim gradovima u mnogim zemljama uzrokuje usporavanje razvoja na periferiji. Politike koje posljednjih desetljeća veći naglasak stavljaju na konkurentnost ekonomije nego na socijalnu koheziju znatno su doprinijele ovim procesima. Neke zemlje, poput Danske, problemu su pokušale doskočiti decentralizacijom, no i ta inicijativa sa sobom nosi nekoliko opasnosti

“Vejby je bio dinamična zajednica na sjeveru Jutlanda. Nekad je imao tri dućana, više obrtnika i nekoliko farmi. Trodnevna ljetna priredba godišnje je okupljala 150 posjetitelja. Danas je skraćena na pola dana i privlači jedva tridesetak osoba. Vlada je ukinula regionalne autobusne stanice i učenici sada idu u školu udaljenu nekoliko kilometara”. Thessa Jensen, profesorica na sveučilištu u Aalborgu, i njezina sestra Ilka Müller, inženjerka, svjedočile su tijekom posljednjih petnaest godina depopulaciji svog sela, kao i mnogih drugih. Od početka 1990-ih produbljuje se jaz između urbanih, gusto naseljenih regija na čelu s Kopenhagenom i Aarhusom, i perifernih područja koja propadaju. Regija oko glavnog grada je 2014. proizvodila 41 posto nacionalnog bogatstva, dok u rubnim dijelovima Danske, na zapadu i jugu, stanovništvo ubrzano stari i opada. Na tim područjima – u narodu poznatim kao “trula banana” (rådne banan) zbog zaobljenog oblika – mladi odlaze, tvornice i dućani se zatvaraju, poljoprivredna gospodarstva se gase, a komunalne usluge nestaju.

Izraz “periferna Danska” (udkantsdanmark) je 1992. popularizirao novinar Ulrik Høy u tjedniku Weekendavisen. On je označavao najizoliranije regije zemlje, ali bez negativnih konotacija. U to doba, glavne diskusije bile su one o ekonomskom krahu na najmanjim danskim otocima, efikasnosti socijalne države te posljedicama politika koje su provodili vladajući konzervativci od 1982. do 1993. godine. Nakon ekonomske krize 2008. godine, izrazi “trula banana” i “periferna Danska” ponovno se pojavljuju i trajno zadržavaju u medijima. Književnost i film također preuzimaju tu temu, osobito u Sektoru Q, serijalu od tri filma napravljenom prema romanima Jussija Adler-Olsena. Sada umjesto u najzabitijim dijelovima zemlje, siromašna Danska počinje “na izlazu iz Kopenhagena”, objašnjava Jon Sundbo, profesor ekonomije na sveučilištu u Roskildeu.

Tko bi mogao zamisliti toliko nejednakosti u maloj zemlji od 5,7 milijuna stanovnika i 43.094 kvadratnih kilometara (bez autonomnih Grenlanda i Farskih otoka)? Taj razvoj u dvije brzine označava lom u suvremenoj povijesti Danske koja je svoju nacionalnu koheziju gradila na vrijednostima suradnje i solidarnosti. Još od 19. stoljeća u zemlji djeluje veliki zadružni pokret koji je omogućio izgradnju visoko konkurentnog poljoprivrednog sektora. Od tog doba Jutland održava jaku usmjerenost poduzetništvu i uzajamnom pomaganju.

Iako su uzastopni premijeri od 2001. u svojim govorima redovito stajali u obranu rubnih područja, brojne inicijative koje su nudile neka rješenja blokirane su politikama smanjenja javne potrošnje i “racionalizacije” troškova. Jedan od primjera je velika administrativna reforma provedena početkom 2007. godine. Broj općina je smanjen s 271 na 98, a regija s 14 na 5. Nove jedinice su dobile nešto veće ovlasti, osobito po pitanju zapošljavanja, transporta, okoliša i pojedinih socijalnih usluga. Također se u centrima regija radilo na razvoju infrastrukture za te usluge. No to nije pomoglo u smanjenju teritorijalnih nejednakosti jer su mnogima usluge smještene u regionalnim centrima postale još udaljenije.

Liberalni zaokret

U sklopu ove decentralizacije dio javne administracije i upravnih tijela je prebačen izvan glavnog grada. Tijekom 2015., najavljeno je da će oko 3900 ljudi, odnosno 10 posto vladinih zaposlenika, biti preseljeno iz Kopenhagena na čak 38 lokacija diljem zemlje. No godinu dana kasnije ostvarena je samo trećina premještaja, a pritom se dakako zaobišlo općine s najvećim problemima. Osim toga, neki su službenici odbili preseljenje. Takvi sukobi ne iznenađuju Thessu Jensen: “Nedostatak medijske pažnje i brige vlasti proporcionalan je kilometrima koji nas odvajaju od Kopenhagena. Zastupnici ne brinu o nama osim što povremeno presele neki dio javne uprave, što su samo simbolične mjere. Vladini službenici dobivaju odlične poslove u provinciji, dok brojni stanovnici Jutlanda gube poslove bez da itko za to mari”.

Na obalama Jutlanda i otoka koji nisu profitirali od premještanja javnih poslova, država se zadovoljila uvođenjem povoljnih cijena za pomorski prijevoz, nadajući se da će time privući stanovništvo i potaknuti proizvodne aktivnosti… Nešto recentnije, okrenula se strategiji ulaganja u turizam. Vlada je tako odabrala deset obalnih projekata koji uključuju zabavne parkove, pristaništa i prirodna izletišta. Jedan dio objekata budućeg vodenog parka na otoku Møn bit će, primjerice, sagrađen na lokalitetu bivše tvornice šećera. Određena infrastruktura od nacionalnog interesa bit će realizirana zaobilaženjem standardnih okolišnih propisa. Gradnja se planira na 300 metara do tri kilometara od obale, što je po pravilima koja su vrijedila do 2011. bilo zabranjeno. U općini Hjørring (sjeverni Jutland), primjerice, na području prirodnog rezervata trebao bi niknuti hotelski kompleks s 34 sobe i vidikovcem, što je uzrokovalo brojne prosvjede.

Takav razvoj situacije dobro ilustrira raspad danske socijalne države i zaokret prema globalnoj konkurentnosti koji istražuje politolog i ekonomist Ove Kaj Pedersen. U periodu nakon rata (1940.-1980.), vladajući socijaldemokrati provodili su inkluzivnu politiku ravnomjernog razvoja svih dijelova zemlje. No tijekom 1980-ih i 1990-ih godina dogodio se liberalni zaokret. Osnovni poticaj reformama koje su provodili konzervativci i liberali postala je trka za konkurentnošću danske ekonomije, čime su se privilegirala razvijenija područja.

I čelnici pojedinih velikih danskih tvrtki, od ranije smještenih na periferiji, u više su navrata pozivali vladu da pokuša preusmjeriti migracije prema rubnim dijelovima zemlje, računajući na migrante kao na potencijalne jeftine radnike. No ova decentralizacijska inicijativa privatnog sektora nosi sa sobom mnoge opasnosti, jer želja za privatnim profitom ne može kompenzirati nedostatak javnih ulaganja. Dobar primjer za to je oživljavanje više od trećine ranije zatvorenih javnih škola koje se sada otvaraju kao friskoler, odnosno privatne škole s državnom licencom.

Zadružna inicijativa

Na periferiji se u međuvremenu razvila prava supkultura margine. Na Internetu, stanovnici ovih područja kombiniraju samoismijavanje i ponos svojim krajem. Stranica Lolland-Falster Lovestorm (nazvana prema dva južna otoka), ima preko dvadeset tisuća sljedbenika, a otvorena je kao reakcija na dokumentarnu seriju På røven i Nakskov (“Nakskov, šupak svijeta”) . U njoj, Danci su mogli pratiti dramatičnu sudbinu sedam obitelji iz grada teško pogođenog zatvaranjem brodogradilišta, s neizostavnim nasiljem i iznevjerenim očekivanjima koja čine snažan kontrast prema slici zemlje koju imaju mnogi njezini boljestojeći stanovnici.

Udruge kao što je “Danska u ravnoteži” predlažu pak konkretna rješenja za razvoj periferije poput lokalnog kreditiranja preko malih banaka, decentralizacije sveučilišta, škola itd. Socijaldemokratski zastupnik Kaare Dybvad, inicijator peticije protiv centralizacije i autor knjige Mitovi periferije1 smatra kako bi siromašna područja uz pažljivo planiranje mogla postati ekonomski vrlo perspektivna. “Regije na margini imaju puno više potencijala za razvoj no što možete zamisliti”. Izbjegavanje prometnih gužvi velikih aglomeracija, povoljne najamnine, bliska suradnja između različitih struktura, blizina prirode: toliko aduta van metropola koje se može iskoristiti za razvoj turizma, poljoprivrede i novih tehnologija.

Za dio Danaca, biti u centru događanja više i nije toliko važno. Prema nekim procjenama, čak 43 posto ljudi u toj zemlji radi na daljinu, odnosno od kuće. Danska po tim statistikama zauzima prvo mjesto u Europskoj uniji. U sklopu jednog europskog projekta, na sjeveru Jutlanda su tijekom 2013. i 2014. otvorena tri centra za “rad na daljinu” u kojima radnici mogu “uspostavljati kontakte” (coworking). U njima se uz to nude i komercijalni online treninzi.

Još se veće nade za razvoj periferije polažu u energetiku. Proširene ovlasti općina, kao i zakoni koji promiču suradnju u proizvodnji energije, omogućili su nastanak commonitiesa (od commons, “zajedničko dobro”, i communities, “zajednice”), kako ih naziva Søren Hermansen2, koji je 2009. dobio nagradu za održivi razvoj grada Göteborga. Kada su klaonice svinja Danish Crowna svoje aktivnosti prebacile s malog otoka Samsø na kontinent, taj bivši poljoprivrednik predložio je otočkim stanovnicima i vlastima da preuzmu proizvodnju energije u svoje ruke.

Općini od 4000 stanovnika je na natječaju 1997. godine odobren projekt kojim se nastojalo postići energetsku samodostatnost u roku od deset godina. Termoelektrane, kopnene ili morske vjetroturbine i solarni paneli niknuli su zahvaljujući ulaganju općine, poljoprivrednika, ali i brojnih građana. Danas, osim poljoprivrednika i općine, 450 stanovnika, odnosno više od jednog na deset, posjeduje udio u energetskim zadrugama. Projekt je nadaleko odjeknuo: svake godine 5000 posjetitelja dolazi vidjeti “Samsø model” kojeg hvale mediji iz cijelog svijeta.

Čak i kad država ne intervenira izravno, održavanje kohezije mnogo duguje visokoj razini socijalnih transfera, budući da je Danska i dalje zemlja s najvišim porezima i obaveznim doprinosima u Europi. Njezina decentralizirajuća tradicija, kao i pravni okvir koji olakšava zadružne procese, omogućili su nastanak novih autonomnih lokalnih tvrtki, u središtu regija koje su izložene propadanju. One tako doprinose širokom pokretu kroz koji stanovnici krajeva udaljenih od velikih gradova preuzimaju sudbinu u svoje ruke.

S francuskog prevela: Andrea Rudan


1 Kaare Dybvad, Udkantsmyten, Hvordan centraliseringen af Danmark ødelægger vores økonomi og social sammenhængskraft, People’s Press, Kopenhagen, 2015.
2 Søren Hermansen i Tor Nørretranders, Commonities = commons + communities, Samsø Energiakademi, 2011.