James M. Cypher

Razvojna strategija Meksika već je gotovo tri desetljeća utemeljena na izvozu. Iako su njezini negativni efekti odavno vidljivi, niske plaće i blizina ogromnog američkog tržišta omogućavali su skroman ekonomski rast. No promjena u Bijeloj kući i najavljeni zaokret ka protekcionizmu SAD-a, glavnog trgovinskog partnera, mogao bi imati katastrofalne posljedice po meksičku ekonomiju

Američki državni tajnik za trgovinu Wilbur Ross uvjeren je da se SAD “desetljećima nalazi u trgovinskom ratu, što je razlog zbog kojega ima toliki deficit”.1 Ovaj bankar milijarder, poznat po predatorskom restrukturiranju kompanija, neposredno prije svoga imenovanja rekao je da je njegov prioritet promijeniti ovu situaciju i ponovno ispregovarati Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) potpisan s Meksikom i Kanadom u prosincu 1992. Trumpov tim smatra upravo ovaj sporazum odgovornim za trgovinski deficit zemlje od 500 milijardi dolara 2016. godine, od kojih 12 posto proizlazi iz trgovine s Meksikom.

Način na koji će obećanje o preokretanju posljedica NAFTA-e biti realizirano ostaje prilično nejasan, moguće zbog neočekivanog zastoja u procesu davanja ovlasti tajniku Rossu, zatim direktoru Nacionalnog trgovačkog vijeća Bijele kuće Peteru Navarru i glavnom trgovinskom pregovaraču Robertu Lighthizeru da provedu ovaj zaokret američke trgovinske politike. No Trump jest voljan započeti “geografsku tranziciju” – relokaciju proizvodnih postrojenja iz Meksika u SAD koja bi trebala omogućiti reindustrijalizaciju zemlje – te je rekao da će dati znak za otpočinjanje procesa ponovnih pregovora “vrlo uskoro”.

Američka administracija je preko Wilbura Rossa 3. ožujka po prvi puta kritizirala ključni mehanizam kojim Meksiko potiče svoj izvoz: stagnaciju plaća. Iako se Ross uvijek suprotstavljao povećanju minimalne plaće u SAD-u, pozvao je Meksiko da učini upravo to: “Teorija iza sklapanja NAFTA-e bila je ta da će se dogoditi postupna konvergencija životnog standarda između Meksika i SAD-a. To se zapravo nije dogodilo na meksičkoj strani. Minimalna plaća… je jedva imalo porasla”. Istraživanja ukazuju na to da u uvjetima usporedive produktivnosti, u automobilskoj industriji plaće u Meksiku iznose samo 10 posto onih u SAD-u. “To znači da poslodavci i dalje mogu naći znatno jeftiniju radnu snagu u Meksiku. Također, znači i to da meksički radnici nemaju novca s kojim mogu kupiti skuplju, u SAD-u proizvedenu robu”.2 Ukoliko bi plaće meksičkih radnika rasle, trgovinski deficit SAD-a bi se smanjivao.

Istovremeno, Ross će se fokusirati na osnaživanje “pravila porijekla”, što znači da će kompanije koje ne potječu iz zemalja NAFTA-e biti onemogućavane u svom poslovanju u Meksiku. Tako su neke kompanije već odustale od planiranih projekata u Meksiku, a s njima i pojedine američke, primjerice Samsung, Ford, Chrysler… Bio je to šok za meksičke oligarhe i tamošnju političku elitu. Ironično, otkrili su da bi oni također mogli nastradati zbog modela ekonomske ovisnosti koji su sami nametnuli svojoj populaciji. Kako objasniti ovu situaciju?

Dampinški “razvoj”

Sklapanje NAFTA-e u stopu je slijedilo usvajanje zakona o stranim investicijama koji je otvorio praktički čitavu ekonomiju, izuzev naftnih rezervi, bezuvjetnom stranom vlasništvu. Time su znatno povećani doseg i snaga američkog transnacionalnog kapitala u Meksiku. Proces je to koji je izazivao ushićenje meksičke političke elite. U vrijeme završne konsolidacije nove, zavisne strukture Meksika, tadašnji predsjednik Ernesto Zedillo (1994.2000.) skovao je termin “globalofobija”, kako bi se narugao svim ekonomistima skeptičnima prema ideji da će slobodna trgovina donijeti prosperitet Meksikancima i povećati ekonomski rast. U to je vrijeme – kao i mnogi njegovi kolege i prijatelji, liberalni ekonomisti, tzv. neocientíficosi (vidi okvir) – i on imao doktorat iz ekonomije s jednog od “glavnih” američkih sveučilišta.

Njegov mandat, uz onaj njegova prethodnika Carlosa Salinasa (1988.-1994.) bili su ključni za reorganizaciju ekonomije oko jednog jedinog prioriteta: izvoza. Bilo je to drugi put u povijesti zemlje da se vlast okrenula takvoj ekonomskoj strategiji. Ipak, u prvom slučaju, za vrijeme predsjednika Porfiria Diaza (1876.-1880. i 1884.-1911.), osnovu je činio izvoz ruda i poljoprivrednih proizvoda, dok se ovoga puta Meksiko transformirao u izvoznika industrijskih proizvoda. Uz obilnu pomoć Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Međuameričke banke za razvoj, kao i uz bezuvjetnu podršku udruga poslodavaca i nacionalne oligarhije, Salinas i njegovi sljedbenici uspjeli su transformirati zemlju.

Zakoni kojima su uz američko-meksičku granicu stvorene posebne ekonomske zone (tzv. maquila-zone), na kojima se obavljaju djelatnosti sastavljanja finalnih proizvoda za izvoz, od sirovina i dijelova uvezenih bez plaćanja carina, doneseni su još 1960-ih godina. No sve do 1980-ih, kada se nacionalna politika okreće promoviranju izvoza, maquile su ostale marginalni fenomen. U razdoblju od 1981. do 2000. godine, izvoz iz ovih zona rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 16 posto, dok se izvoz industrijske robe iz ostatka zemlje povećavao za 13 posto godišnje. Do 2004., 80 posto izvezene robe dolazilo je iz industrijskog sektora. Osim toga, 90 posto ukupnog meksičkog izvoza, uključujući naftu i usluge poput turizma, otpadalo je na glavnog trgovinskog partnera – SAD.

Ipak, ove statistike uvelike zavaravaju i teško bi se moglo tvrditi da je uzlet meksičke industrije obogatio zemlju. U navedenom razdoblju, 42 posto vrijednosti izvezene industrijske robe činile su komponente uvezene iz Sjedinjenih Država. Preplavljen investicijama iz SAD-a, Meksiko je ostao pasivan: nije razvijao nikakvu tehnologiju, a malo je nacionalnih kompanija i oligarha bilo voljno investirati u tvornice ili obuku upravljačkog kadra, kako bi se kao lokalni dobavljači uključili u ovaj proizvodni lanac. Prema zamisli političke elite, uloga meksičke države ostala je ograničena na damping, bilo da se radi o jeftinoj radnoj snazi, regulativama vezanim za okoliš ili porezima.

Taj proces je proizveo dvije odvojene ekonomske sfere: dinamični sektor vezan za jeftini izvoz s jedne strane te zaostali i statični sektor okrenut domaćem tržištu. Još gore, odredbe NAFTA-e omogućile su visoko subvencioniranim američkim poljoprivrednim konglomeratima prodor na meksičko tržište bazičnih proizvoda, osobito graha, riže i kukuruza koji su dugo bili glavni proizvodi meksičkog poljoprivrednog sektora u kojem su bili zaposleni milijuni malih proizvođača.

Pored toga mala i srednja industrijska poduzeća, nastala zahvaljujući politikama industrijalizacije u 1930-im godinama, ostala su financijski iscrpljena, nesposobna oduprijeti se konkurenciji izvana nakon što su meksički neoliberalni lideri uspjeli ugurati nespremnu nacionalnu industrijsku bazu u GATT 1986., NAFTA-u 1994. i naposljetku u WTO 1995. Jedan predvidljiv rezultat ovakvog razvoja situacije bio je taj da su siromašni Meksikanci iz ruralnih krajeva bili prisiljeni otići: na vrhuncu, između 2000. i 2005. godine, njih preko 400.000 godišnje emigriralo je u SAD. Do 2009. neoliberalne politike zagovarane od strane neocientíficosa rezultirale su time da se u SAD-u nalazilo oko 12 milijuna migranata rođenih u Meksiku.

Broj radnih mjesta stvorenih u izvoznom, industrijskom sektoru daleko je zaostajao za brojem poslova izgubljenih unutar nacionalne industrijske baze, samodostatnog poljoprivrednog sektora i radno intenzivnog maloprodajnog sektora, desetkovanog centralizirajućim silama transnacionalnog kapitala koji je omogućio američkom Walmartu da postane najveći privatni poslodavac. Rezultati ovakve ekonomske dinamike najbolje su vidljivi iz podatka da u razdoblju između 1988. i 2015., prosječna plaća nije prelazila 60 do 70 posto njezine razine iz 1981. godine.

Bankrotirani model

Nadalje, od 2001. godine i najave ulaska Kine u WTO, što je značilo pristup američkom tržištu, meksički izvozni model suočava se s novim problemima. Uz velike fluktuacije, rast izvoza roba i usluga pada na prosječnu razinu od samo 4,1 posto između 2000. i 2016. godine. U istom periodu, prosječan rast BDP-a iznosio je 2 posto, prema podacima Svjetske banke. Uz rast populacije od oko 1,4 posto – čak i kada bi se pretpostavilo da su plodovi rasta BDP-a ravnomjerno raspoređeni, što nipošto nije slučaj – ukupno poboljšanje životnog standarda bilo je zanemarivo.

Nakon duge vladavine Institucionalne revolucionarne partije (Partido Revolucionario Institucional, PRI), od 2000. godine uslijedio je dvanaestogodišnji intermezzo tijekom kojega je zemljom upravljala Stranka nacionalne akcije (Partido Acción Nacional, PAN), bez značajnijih promjena ekonomske politike. Povratak PRI-a 2012. bombastično je najavljen kao novi veliki početak. Velike strukturne promijene poput (proturadničkog) zakona o radu i privatizacije nacionalne naftne kompanije PEMEX-a trebali su dokinuti dugi period stagnacije. Ipak, period blagog rasta iscrpio se do 2016., a korupcija i loše upravljanje su sve jače nagrizali ekonomiju. Ambicija za prodajom državnih naftnih rezervi sudarila se s globalnom hiperprodukcijom. Razočaranje mandatom Enriquea Peñe Nieta postalo je toliko rasprostranjeno da je podrška predsjedniku 2016. pala na samo 12 posto.

Intelektualno potpuno bankrotirane, meksičke elite potpuno su nespremne za bilo kakve političke potrese, pa ne iznenađuje da je izbor Donalda Trumpa u SAD-u izazvao pravi tsunami. One su dugo vremena bile privržene NAFTA-i, koju je Trump nazvao najgorim sporazumom u povijesti SAD-a i glavnim krivcem za njegovu deindustrijalizaciju. Dok je Meksiko provodio ranije spomenutu strategiju dampinga, kritike zagovornika “poštene trgovine” nikada nisu prodrle kroz zidove predsjedničke palače. Tamo savjete predsjedniku dijeli stanoviti Luis Videgaray. Upravo je on pozvao u posjet Meksiku Donalda Trumpa čiji je nastup razbjesnio Meksikance i natjerao Peñu Nieta da razriješi Videgaraya s pozicije ministra financija, da bi ga samo nekoliko mjeseci po tom postavio na mjesto ministra vanjskih poslova. Videgaray tako ostaje u vladi kao marioneta Pedra Aspea, Salinasovog ministra financija, što je samo jedan od mnogih pokazatelja snažnog utjecaja kojeg Salinas ima na aktualnu vladu.

Meksiko je sada na mali koračić do zapadanja u recesiju. Ako dođe do ponovnog otvaranja pregovora o NAFTA-i, to će dodatno oslabiti meksičku ekonomiju. Trumpova administracija je u više navrata najavila da bi mogla uvesti carine od 35 posto u automobilskom sektoru. Istovremeno, u Washingtonu se vode rasprave o uvođenju poreza od 20 posto na sav uvoz u SAD, što bi bila prava katastrofa za Meksiko, čijih 28 posto BDP-a dolazi od izvoza svome sjevernom susjedu. Teško je zamisliti način na koji bi meksički industrijalci mogli smanjiti svoje troškove kako bi amortizirali ovaj udarac, jer su tijekom čitave ere izvozne orijentiranosti plaće ostale na izuzetno niskoj razini. Kako je otkrio španjolski dnevnik El País, plaće u Meksiku su 5 do 7 posto niže nego li u Kini.3

Meksiko bi čak mogao izvući neku korist iz ovih potresa ukoliko bi se uspio osloboditi ekonomske ovisnosti o SAD-u, ali usprkos obećanju predsjednika Peñe Nieta o ekspanziji made in Mexico proizvoda, to će biti izuzetno teško izvesti zbog nekoliko razloga: sveprisutnog siromaštva, raširenosti neformalne ekonomije, niskih plaća i nerazvijenog lokalnog kreditnog sustava koji bi mogao stimulirati agregatnu potražnju. Ukoliko neslaganja unutar američkog državnog aparata ne prisile Trumpa na promijenu planirane trgovinske politike, meksička politička i ekonomska elita mogla bi pasti žrtvom zamke ovisnosti koju je sama stvorila.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak


1 “Sec. Ross on Nafta, China, and border adjustment tax”, Bloomberg.com, 8 ožujka 2017.
2 Chris Isidore, “Wilbur Ross wants a higher minimum wage – in Mexico”, CNN Money, 3. ožujak 2017.
3 “La retórica proteccionista de Trump pone en alerta Ciudad Juárez”, El País, 22 veljače 2017.

Pročitajte više:


Kontinuitet científicosa od Díaza do Salinasa

“Prezidencijalizam” – institucionalno utjelovljenje ogromnih, centraliziranih ovlasti u uredu predsjednika – još od 19. stoljeća i ere Porfiria Díaza bio je jedan od glavnih oslonaca vladavine elita u Meksiku. Diaz je dotjerao naizgled bezgraničnu pokornost meksičkih masa do točke sloma. Uslijedila je vulkanska erupcija nezadovoljstva poznata kao Meksička revolucija (1910.-1917.), koja je bacila dugoročnu sjenu na izvršavanje državne vlasti na način na koji se to dotada činilo iz barokne nacionalne palače na trgu Zócalo u Mexico Cityju.

Na poznatom pariškom groblju Montparnasse, negdje blizu Díaza leži i tijelo Josepha Yvesa Limantoura, njegovog ministra financija koji je okupirao jedan od najvećih ureda u nacionalnoj palači. Smatralo ga se liderom tzv. científicosa, pozitivista inspiriranih Augusteom Comteom koji su željeli donijeti “red i progres” (i blagodati znanosti) u Meksiko. Limantour je promovirao rikardijansku doktrinu slobodne trgovine i blagonaklono gledao na valove direktnih stranih investicija (u rudarstvo i željeznice), koje su služile preobrazbi Meksika u izvoznu ekonomiju tijekom trgovinskog booma krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Entuzijazam cientificosa u težnji ka idealiziranoj, tržištem navođenoj ekonomskoj efikasnosti, baš kako je to propovijedao mainstream anglo-saksonske ekonomske ideologije, nije imao granice: 30 milijuna hektara privatizirane federalne i crkvene zemlje završilo je uglavnom u rukama 835 latifundijskih obitelji koje su držale 95 posto obradive zemlje neposredno prije revolucije. Istovremeno, cientificosi su ohrabrivali umjerenu politiku selektivne “proto-industrijalizacije” te su 1908. organizirali nacionalizaciju ogromnog, novoizgrađenog željezničkog sustava, subvencioniranog od strane države. Bilo je to premalo i prekasno. Iako je u razdoblju od 1877. do 1911. izvoz porastao za 600 posto, plodovi ovog ekonomskog modela završili su isključivo u rukama elite.

U momentu izbijanja revolucije 78 posto meksičke populacije starije od 10 godina bilo je nepismeno, 95 posto zajedničke zemlje urođeničke populacije bilo je konfiscirano, očekivani životni vijek bio je ispod 30 godina, realna minimalna plaća ispod razine iz 1879., a dvije trećine radne snage životarilo je od poljoprivrede, mnogi od njih uhvaćeni u klopku dužničkog ropstva.*

Nakon što su se slegle posljedice revolucije, od 1930-ih nadalje, nacionalna industrijska politika usmjerila se na unutarnje tržište s ciljem brze izgradnje proizvodnog sustava. Od 1940. do 1980. dohodak po stanovniku udvostručavao se svakih 20 godina, dok je BDP rastao po stopi od približno 6 posto godišnje. Privlačnost ovog uspješnog modela počinje slabiti od sredine 1970-ih zahvaljujući zavodljivoj privlačnosti brzog i lakog novca od, zaduživanjem pogonjene, eksploatacije enormnih off-shore naftnih rezervi. S gotovo simultanim kolapsom svjetskog naftnog tržišta i okretanjem monetarizmu – što je donijelo uzlet u nebesa kamatnih stopa upravo u momentu u kojemu je ekonomski rast postao ovisan o sve većim dozama vanjskih zajmova – duboka ekonomska kriza je potresla zemlju 1982.-1983. godine, čije posljedice su se osjećale sve do 1987. godine.

Tijekom predsjedničkog mandata Miguela de la Madrida (1982.1988.) grupa mladih neocientificosa predvođena Carlosom Salinasom i Pedrom Aspeom (kasnijim Salinasovim ministrom financija) formirana je unutar državnog aparata, s ciljem borbe protiv onih koji su nastojali reanimirati proindustrijske politike.** Salinasova ekipa je smatrala da će oslanjanje na Washingtonski konsenzus – “magiju tržišta” plus obilne strane investicije – biti dovoljno kako bi se Meksiko uzdiglo na razinu najrazvijenijih svjetskih zemalja.

Salinas je kao kandidat Institucionalne revolucionarne partije (Partido Revolucionario Institucional, PRI) odnio pobjedu na izborima 1988., iako je čak i Miguel de la Madrid kasnije priznao da su izbori bili namješteni. Uz vrlo malu razliku, Salinas je pobijedio Cuauhtémoca Cárdenasa, koji je reprezentirao narodnu pobunu protiv dugovječne PRI-jeve vladavine. Ti su izbori zacementirali vladavinu meksičke oligarhije sve do danas.


* Vidi L. Betrola and J. Ocampo, The Economic Development of Latin America since Independence, 2012.; Susan Gauss, Made in Mexico, 2010.; J. Moreno-Brid and J. Ros, Development and Growth in the Mexican Economy., 2009. Klasičnu interpretaciju Diazova “ekonomskog čuda” predstavlja knjiga J. Turner, Barbarous Mexico, 1910.
** R. Cordero and C. Tello,
México: la disputa por la nación, 1981.