Wolf Jäcklein

Uspostava transatlantske slobodnotrgovinske zone podrazumijeva usklađivanje propisa o sigurnosti i radnog prava s obje strane Atlantika. Dosadašnje iskustvo pokazuje da “harmonizacija” u tom pogledu redovito predstavlja “harmonizaciju nadolje” – prema najmanjem zajedničkom nazivniku. Za Europljane to bi značilo uvoz američkih pravila igre, po mnogočemu regresivnijih od postojećih

1. Nepoštivanje temeljnih radničkih prava. Sjedinjene Države ratificirale su samo dva od osam temeljnih propisa Međunarodne organizacije rada (ILO) kojima se štite radnici. S druge strane, sve zemlje članice EU-a usvojile su te propise koje promiče UN. Povijest nam govori da “harmonizacija” kojoj vode sporazumi o slobodnoj trgovini imaju tendenciju da budu utemeljeni na najmanjem zajedničkom nazivniku. Europski radnici mogu se dakle bojati erozije prava koja sada imaju.

2. Degradacija prava kolektivnog predstavljanja radnika. Transatlantskim sporazumom o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP) žele se iskorijeniti “prepreke” koje negativno utječu na protok robe između dva kontinenta. To će olakšati poduzećima mogućnost odabira lokacije za proizvodne pogone na temelju “troškova”, posebice socijalnih. Odnosno, prava sudjelovanja radnika – poput pristupa informacijama i konzultiranja radničkih vijeća poduzeća – tu će naići na nepremostivu prepreku. Transatlantsko približavanje bilo bi dakle jednako slabljenju radničkih prava inače zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima Europske unije.

3. Redukcije normi i tehničkih standarda. Europski pristup standardizaciji razlikuje se u velikoj mjeri od SAD-ova. U Europi se nameće princip predostrožnosti: uvođenje proizvoda na tržište ovisi o prethodnoj procjeni rizika koji mogu postojati. U SAD-u je obrnuto: procjena se vrši nakon izlaska na tržište i podrazumijeva jamstvo preuzimanja odgovornosti za svaki problem koji se potom može pojaviti (mogućnost kolektivne tužbe i novčane naknade). To nije sve, u Europi se rizici koji se uzimaju u obzir ne ograničavaju samo na opasnosti s kojima se susreću potrošači, nego uključuju i one vezane uz uvjete rada, kao i zdravlje i profesionalnu sigurnost, iako nisu uvijek ispoštovani. SAD to ignorira.

Harmonizacija koja toliko očarava poduzetničke lobije donosi više opasnosti: slabljenje principa predostrožnosti (bez retroaktivnog preuzimanja odgovornosti); mogućnost nastanka dvostrukog sustava s kojim će tvrtke moći birati koje standarde će slijediti; smanjenu zaštitu radnika na radnom mjestu. Perspektiva stvaranja transatlantskog “Vijeća regulatorne suradnje” koje itekako izmiče demokratskoj kontroli i nadzoru sindikata uznemiravajuća je.

4. Ograničavanje slobode kretanja ljudi. Kretanje je zamišljeno samo u obliku odredbe “Mode 4”, odnosno “prisustvom fizičkih osoba jedne zemlje na teritoriju neke druge zemlje”.i Ta odredba naziva se i “razjedinjavanjem radnika”, što će pridonijeti socijalnom dampingu u Europskoj uniji.ii

U pregovorima koji su u tijeku, na mobilnost i migraciju gleda se samo s ekonomskog gledišta; ne pojavljuje se temeljno pravo na slobodu kretanja. Pomislili bismo da bi usklađivanje prava i zakonodavstva rada trebalo omogućiti ljudima da uživaju istu slobodu i jamstva koja su osigurana robi i kapitalu…

5. Nedostatak sankcija protiv zloupotrebe. Sporazumi o slobodnoj trgovini tradicionalno imaju poglavlje o “trajnom razvoju” koje obuhvaća odredbe koje se odnose na socijalno i radno pravo, ekologiju, zaštitu okoliša, ruralnog područja, kao i prava životinja. Za razliku od drugih poglavlja, ova u principu ne predviđaju nijedan mehanizam rješavanja konflikata niti mogućnost sankcioniranja u slučaju prekršaja. Dok je za članke ekonomske i tehničke domene karakteristično da imaju precizne zakonske odredbe i predviđene sankcije, oni koji se tiču socijalnog prava vrlo su nejasni i sankcije nude malo mogućnosti poziva pred sud.

6. Progresivno nestajanje javnih službi. Pregovori se usmjeravaju prema otvaranju javnih službi privatizaciji tehnikom zvanom “negativna lista”. U njoj su popisane službe koje ne smiju biti privatizirane, čime se podrazumijeva da one koje nisu na popisu smiju. Još jednom nam iskustvo pokazuje da problemi definiranja ili formulacije otvaraju vrata olakšavanju privatizacije izvan inicijalno predviđenog okvira. Nadalje, za svaki oblik službe koji nastane kao reakcija na nove potrebe moglo bi se automatski smatrati da pripada privatnom sektoru.

7. Rast nezaposlenosti. U Europskoj uniji neeuropske tvrtke mogu profitirati od domaćih tržišta. To mnogo manje vrijedi u SAD-u, u kojemu su regulacije kojima se jamči minimum “lokalnog sadržaja” vrlo raširene. Rezultat je širenje tržišta pristupačnih američkim tvrtkama bez ikakve kompenzacijske prednosti za njihove europske kolege i sa štetnim posljedicama po zaposlenja u EU-u.

8. Gubitak zaštite povjerljivosti privatnih podataka. Europljani tradicionalno drže do zaštite privatnih podataka. Američki propisi upućuju na manju brigu o stanovništvu s druge strane Atlantskog oceana… U kontekstu liberalizacije službi, jamac te zaštite postao je hipotetski: kako odrediti “mjesto” pohrane i primjenjive zakone kada se podaci nalaze u “oblaku” (cloud)?

9. Podvrgavanje obavezi obrane intelektualnog vlasništva. Zajedničkim naporima europski sindikati, političke organizacije i udruge uspjeli su spriječiti primjenjivanje Trgovinskog sporazuma protiv krivotvorenja (Anti-Counterfeiting Trade Agreement, ACTA), no postoji mogućnost da se on s TTIP-om vrati na dnevni red. Odredbe zaštite intelektualnog i industrijskog vlasništva trenutno su predmet pregovora i mogu ugroziti slobodu na internetu te oduzeti autorima pravo izbora diseminacije njihovih djela ili ograničiti pristup generičkim lijekovima…

10. Podređenost država pravu skrojenom po mjeri multinacionalnih kompanija preko rješavanja sporova između država i tvrtki.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

i Internetska stranica odjela Opće uprave za trgovinu EU.

ii Gilles Balbastre, “Borimo se protiv povrede radnog prava, ne protiv stranaca”, Le Monde diplomatique, travanj 2014.