Lamia Oualalou

Telenovele TV Globoa jedinstven su fenomen. Još od vremena diktature vojne hunte medijima pripada privilegirano mjesto u stvaranju nacionalne kohezije: golema, raznolika i socijalno disparatna zemlja u novelama pronalazi objedinjujući imaginarij. Novele su ujedno mjesto u kojemu se zrcale promjene brazilskog društva, ali i sredstvo pedagoške intervencije u njega

Nitko se neće pojaviti! Tim Fernanda Haddada, koji je u utrci za gradonačelnika São Paula, bio je jasan: predsjednica Dilma Rousseff nije mogla ozbiljno očekivati da će svoj miting podrške kandidatu Radničke stranke (PT) održati tog petka, 19. listopada, točno u vrijeme emitiranja posljednjeg nastavka “Avenide Brasil”, senzacionalne telenovele TV kuće Globo. Na desetke milijuna Brazilaca zanimalo je konačno sučeljavanje dviju junakinja, Nine i Carminhe, kako bi saznali tko je ubio Maxa. Uvjerena u to, predsjednica je pomaknula okupljanje na sljedeći dan.

S “Avenidom Brasil” nacija se, čini se, masovno vratila malim ekranima, okupljajući većinom obitelji. Sasvim neočekivano ako znamo da je brazilska telenovela, novela kako je tu vole zvati, 2012. proslavila svoj 60. rođendan.

Kad se televizija u Brazilu tek pojavila, američke sapunice (soap operas) već su bile pokorile Kubu, preko Miamija. Autori sapunica s otoka, prirodno uplašeni revolucijom, prelaze u Brazil, na TV Tupi, pionira u tom polju. “Pravo na rođenje”, serija emitirana 1964. godine, adaptacija je istoimene radiodrame koja je preplavila valove karipskog otoka 1946. Dok na Kubi radiodrama ima kraj, u SAD-u se može razvući na desetljeće. Prvi put se u više navrata tjedno na pola sata zaustavlja život u São Paulu i Riju… no ne svugdje u isto vrijeme. Novela se još ne emitira svakodnevno, a ne postoji ni mrežni prijenos: tek što bi se epizoda emitirala u São Paulu, traka bi se otpremala avionom ili autom za glavni grad (Rio do 1960.).

U to vrijeme, radnja je redovito egzotična, kako svjedoče naslovi poput “Kralja Cigana”, “Šeika iz Agadira” ili “Mosta uzdaha”. “Beto Rockfeller” iz 1968. označava prijelom. Junak prvi put živi u São Paulu. Radi kao postolar u jednoj od glavnih siromašnih ulica megalopolisa, ali se pretvara da je milijunaš koji živi na drugoj adresi. S vokabularom iz svakodnevnog života, referencama na radosti i poteškoće urbanog Brazila, još bolje prikazanima snimanjem scena na otvorenom, novela mijenja svoje lice. “Od sada će utjelovljivati društvena i politička pitanja koja uzburkavaju Brazil, dok u Meksiku i Argentini ostaje na obiteljskim dramama”, objašnjava Maria Immaculata Vassallo de Lopes, koordinatorica Centra za studije o telenoveli pri Sveučilištu u São Paulu (USP).

TV Globo: faktor teritorijalne integracije

Zatim se pojavio TV Globo koji je tako prisno prihvatio taj format da se danas, prema Boscu Brasilu, bivšem autoru te TV kuće, “kad se spomene ‘brazilska novela’, automatski misli na Globo”. Stvoren 1965., godinu dana nakon vojnog udara, kanal je bio najprije plod političkog genija Roberta Marinha, nasljednika lista Globo, tada važnog, no ipak bez nacionalnog ugleda. On shvaća kolika je strateška važnost za huntu da ostvari integraciju teritorija. I dok se Juscelino Kubitschek (1956. – 1961.) s tim ciljem uzdao u izgradnju cestovne mreže, vojna hunta će se, na vlasti od 1964. do 1985, kladiti na medije. U tome će Globo zauzeti središnje mjesto: “S ekonomskog gledišta, odigrao je glavnu ulogu u procesu integracije ove zemlje kontinentalnih proporcija, i to stvaranjem tržišta potrošača. S političkog gledišta, sadržaj njegovih programa nosio je nacionalnu poruku ispunjenu optimizmom vezanim uz razvoj, što se pokazalo ključnim za dobivanje potpore i legitimaciju hegemonije autoritarnog režima”i, analizira Venício de Lima, istraživač u području komunikacija na Nacionalnom sveučilištu u Braziliji.

S vremenom je kuća kreirala “zajednički repertoar, imaginarnu nacionalnu zajednicu”, objašnjava Maria Immaculata Vassallo de Lopes. Godine 2011. televiziju je imalo 59,4 milijuna domova (96,9 posto), a svaki Brazilac godišnje je prosječno pratio 700 sati programa kanala Globo. Iako gaucho (sa samog juga zemlje), koji je svojim životnim stilom puno bliži Argentincima, nema mnogo toga zajedničkog s ribarom s Amazone ili poljoprivrednikom iz Nordestea, svi oni dijele san o upoznavanju Rija, glavne kulise kanala Globo, ili o bijeloj košulji i pozlaćenom remenu Carminhe. Poistovjećivanje je utoliko lakše jer je granica između realnosti i fikcije neodređena. Kad Brazilci slave Božić, isto rade i njihovi TV junaci na malim ekranima. Stvarno rušenje zgrade u Rio de Janeiru u siječnju 2012. sljedećih su dana komentirali likovi novele “Tanka figura”. A kad se u jednoj epizodi pokapao izmišljeni zastupnik, stvarni su političari pristali biti snimljeni oko njegova lijesa.

Mladi i stari, bogati i siromašni, nepismeni i intelektualci: svi se mogu promatrati u tom ogledalu. Prema psihoanalitičarki Mariji Riti Kahl, “te jedinstvene slike toliko raznolike zemlje poput Brazila doprinose njezinoj transformaciji u jednu parodiju nacije, čije stanovništvo se ne ujedinjuje u jedinstven narod koliko u jedinstvenu publiku koja govori istim jezikom, prema istoj sintaksi”.ii

No neporeciva blagonaklonost vojne hunte ne objašnjava u potpunosti kako je Globo uspio nametnuti tu sintaksu. U terminima najveće gledanosti kanal uspijeva uspješno emitirati vlastite proizvode; u Francuskoj, u tim terminima najčešće prevladaju američke serije.

Novela kao utočište cenzuriranih talenata

“Uspjeh počiva na stvarnom umjetničkom i tehničkom talentu koji radi novele“, insistira Mauro Alencar, profesor brazilske i latinskoameričke televizijske dramaturgije pri Sveučilištu u São Paulu. Kad je odlučio novelu učiniti srcem svog kanala, Roberto Marinho je naveliko je zapošljavao potrebne kadrove za to. Ironično je da mu je diktatura olakšala zadaću, jer je cenzura zabranjivala velikoj većini dramaturga, često ljevičara, da postave svoja djela. Tako su se pisci poput Diasa Gomesa, Braula ili Jorgea Andradea našli prisiljeni raditi za “doktora” Marinha i njegovu televiziju, koje su ranije prezirali.

Nasuprot svim očekivanjima, čelnici kanala tim su velikim imenima dali istinsku slobodu, te su bili spremni zalagati se kod cenzora. Globo je već bio snimio trideset šest epizoda “Roque Santeiro” Diasa Gomesa, kad je noveli zabranjeno emitiranje. Ona će postići velik uspjeh ponovnim snimanjem deset godina kasnije, 1985., s pojavom demokracije. Godine 1996. emitira se “O Rei do Gado” (“Kralj stada”) Benedita Ruyja Barbose, elegija o agrarnoj reformi koja donosi ogromnu vidljivost Pokretu zemljoradnika bezemljaša (MST).

“Već 35 godina radim za Globo, autor sam 17 novela, i nitko mi nikada nije govorio kako bih trebao raditi. Uvijek sam bio potpuno slobodan”, svjedoči Silvio de Abreu, jedan od glavnih autora na kanalu. Za Mariju Carmem Jacob de Souza Romano, profesoricu komunikacija na Saveznom sveučilištu u Bahiji, “veliki autori, naravno, imaju moć pregovaranja. Koriste zdrav razum i ne mogu novelu pretvoriti u socijalnu agitaciju, ali mogu dotaknuti teme koje su im drage, ako je uspjeh na vidiku”.

Tvornica snova na 1,65 milijuna četvornih metara

Od centra Rija potrebno je dobrih sat vremena, pod uvjetom da nema prometne gužve, da bi se stiglo do Projaca, tvornice snova koju je Globo izgradio u Jacarepagui, u istočnom dijelu grada. S više od 1,65 milijuna četvornih metara, od čega 70 posto otpada na šumu, TV kuća tu može realizirati sve etape stvaranja telenovele. “Ranije su se snimanja odvijala na više lokacija po cijelom gradu. Koncentriranje svega na jednom mjestu predstavlja ogromnu uštedu vremena i novca”, objašnjava Iracema Paternostro, odgovorna za PR, pokazujući maketu instalacije.

Da bi se obišao kompleks potreban je automobil. Na jednom mjestu nalazi se zgrada koja okuplja istraživačke timove čija je zadaća sastavljati arhive i studije o tržištu. Malo dalje crtaju se, a potom šivaju kostimi, koji se zatim čuvaju za buduća snimanja. Zatim ulazimo u golemu stolarsku radnju, gdje se na samo nekoliko metara udaljenosti izrađuje namještaj i izmišljeni ukrasi: salon iz 19. stoljeća, vlak rastavljen na dijelove kako bi ga se moglo montirati u nekoliko sati u jednom od četiriju studija rasprostranjenih na tisuću četvornih metara, gdje se tijekom cijele godine svakodnevno snimaju novele. Dijelovi će se potom ili rastaviti i sačuvati za buduća snimanja ili uništiti i reciklirati.

Na istoku je filmski grad s nekoliko stalnih objekata, poput neobične crkve s trostrukom fasadom, baroknom, talijanskom i portugalskom. “Uvijek nam treba crkva”, smije se Iracema Paternostro, aludirajući na nezaobilaznu svadbu u finalnoj epizodi. Straga su to pravi kosturi grada podignuti na devet mjeseci, što je prosječno vrijeme trajanja novele. Polovina radnje “Salve Jorgea”, emitirane početkom 2013., odvija se u Turskoj, zbog čega je umjetnička uprava podigla mali Istanbul, držeći do najmanjih detalja: potrganog postera, knjige koja je ispala u knjižnici, tradicionalnog čajnika. Da bi se postavila kulisa, poslužilo je na tisuću fotografija iz Turske, a tovar tipično turskih predmeta dopremljen je u Rio.

Ekipe su snimile i sate svakodnevnog života, švercere, protok automobila. Tijekom montaže slike se, uvijek širokokutne, ugrađuju u scene snimljene u filmskom gradu. Iluzija funkcionira do savršenstva. Taj se postupak ne koristi samo kod dalekih destinacija: pored malog Istanbula, izgrađen je labirint ulica Alemaa, jedne od najvećih favela Rio de Janeira, na prostoru površine osamsto tisuća četvornih metara. Povjerovali biste da ste zaista tamo. Globo je čak zaposlio Adrianu Souzu, prodavačicu empadasa, peciva punjenih mesom ili kozicama, da prodaje svoje proizvode usred kartonske kulise, kao što ih prodaje u svojoj faveli.

Industrijalizirana improvizacija

Tajna uspjeha Globoa je u njegovoj mogućnosti industrijalizacije svih etapa stvaranja, kako bi uspio svaki dan emitirati najmanje tri novele, od čega svaka broji između sto četrdeset i sto osamdeset nastavaka u trajanju od nekih četrdesetak minuta tijekom šest do devet mjeseci. Svaki termin nosi svoju atmosferu, prema modelu koji je nepromijenjen od 1968.: novela u 18 sati ima laganu temu; ona u 19 sati često je komičnog prizvuka; socijalna pitanja i drame ostavljeni su za onu u 21 sat, za “plemeniti” termin. Sto se tiče pripovijedanja, ono često preuzima tipične recepte melodrame, vrti se oko pitanja obitelji, identiteta, koji je nepoznat ili uzurpiran, što dovodi do potrage za ocem ili majkom – te do osvete.

Stvaranje novele je skupo: košta oko 200.000 dolara po epizodi, prema procjenama Marije Immaculate Vassallo de Lopes. “Posljednjih godina je u modi raditi remake velikih uspješnica iz prošlosti”, objašnjava Nilson Xavier, autor Almanaha brazilske telenovele. “To je imbecilan izbor” u očima Gilberta Brage, jednog od najhvaljenijih autora Globa. Po njemu, “ne postoji univerzalni recept za uspjeh”.

Jednom kad mu je prijedlog prihvaćen, autor se okruži hrpom asistenata koji će u luđačkom ritmu napisati dio dijaloga i scena. Oko tridesetak nastavaka snima se prije početka emitiranja. Od prvih dana emitiranja osluškuje se reakcija publike, ili putem anketa ili preko društvenih mreža. “Novela je otvoreno djelo”, objašnjava Flavio Rocha, jedan od direktora kanala Globo. “Par se može učiniti neuvjerljiv publici i u tom slučaju nestati, dok neki sporedni lik može postati središnji ako se pokaže uspješnim. Autor se prilagođava.”

Diskurs vezan uz “otvoreno djelo” je mit koji je stvorio Globo. Jer prije nego što se pusti mašti na volju, autori moraju misliti na troškove produkcije: idealno bi bilo da su scene koje će se odigrati u salonu unaprijed napisane kako bi se snimile u zamahu, prije no što se kulisa sruši i zamijeni drugom u studiju. Glumci tijekom jednog poslijepodneva povezuju snimanja scena iz epizoda 8, 22, 24 i 42. Samo oni koji su naviknuti na takav tip snimanja uspiju pratiti tijek radnje.

Suradnja s nekom zvijezdom težak je posao za autora: neki glumci su propisali u svojim ugovorima da će u Projac dolaziti samo utorkom i četvrtkom ili traže bogatstvo za promjenu svog rasporeda. Također žele sve svoje scene odraditi u istom danu. “Zbog toga se na primjer glavni likovi nikada ne razvode: to bi ih moglo prisiliti da izađu iz svojih kuća, koje su njihova glavna kulisa, pa bismo morali snimati u mnoštvu drugih”, smije se anonimni autor. Rukopis mora biti jednostavan, s dovoljno ponavljanja kako bi gledatelj mogao ponovno uroniti u radnju ukoliko je propustio nekoliko epizoda. No likovi nisu zbog toga manje kompleksni, a pripovijedanje – koje se često vraća na bogatu književnu baštinu – dovoljno je elaborirano kako bi društvu ostalo u sjećanju još godinama nakon emitiranja.

Potrebno je dotaknuti sve društvene slojeve. “To je imperativ novele, kao i TV vijesti Globa. Pa ipak, pisati za sve na prvi je pogled besmislica. Rijetki su oni kojima to polazi za rukom”, naglašava Maria Carmem Jacob de Souza Romano. Plaća članova tog malog kluba često prelazi 100.000 eura mjesečno.

Pravo bogatstvo za neke, no zapravo zanemariva svota ako sagledamo koliko ukupno privređuje taj umjetnički i komercijalni proizvod. Procjenjuje se da jedna reklama u trajanju od trideset sekundi tijekom novele u “plemenitom” terminu košta oko 350.000 reala. No za posljednji čin “Avenide Brasil” cijena se udvostručila. Te večeri epizoda je trajala sedamdeset minuta, oko dva sata s promidžbenim porukama. Pet stotina reklamnih mjesta prodano je nacionalnim i regionalnim oglašivačima.

Pedagoški diskurs novele

Ogledalo suvremenosti funkcionira još bolje jer uključuje pedagoški diskurs o važnim pitanjima koja zastupa kanal i njegovi autori. Studije Interameričke banke za razvojiii procjenjuju da su novele odigrale ulogu u značajnom smanjenju broja poroda – stopa fertiliteta je pala za 60 posto od 1970-ih, a broj razvoda se upeterostručio.iv Leukemija, od koje boluje Camila, lik iz “Obiteljskih veza” emitiranih 2000., uzrokovala je eksploziju doniranja organa. “Pojedine novele su uvelike pomogle u prihvaćanju homoseksualnosti”, dodaje Silvio de Abreu, podsjećajući da Globo raspolaže posebnim odjelom koji predlaže društvene teme.

Često politički korektan, taj “društveni merchandising” obilježje je brazilske novele i neosporno doprinosi favoriziranju nekih rasprava u društvu. Za TV Globo, središnji dio Organizacija Globo, prvog medijskog konglomerata Latinske Amerike, koji kontrolira obitelj Marinho, “to je i način da se stvori dobra slika o privatnom kanalu zaokupljenim misijom javne dobrobiti”, smatra Maria Carmem Jacob de Souza Romano.

Mauro Alencar sa svoje strane želi vjerovati da staro geslo Globa “A gente se vê por aqui” (“Ovdje se pronalazi vlastiti život”), i ono aktualno “A gente se liga em você” (“Mi smo uključeni u vas”), “nisu samo reklamni slogani: oni pokazuju jaku vezu između poistovjećivanja publike i interesa kanala za velike nacionalne teme”.

Održavanje te veze nije jednostavno. S jedne strane zbog toga što će se, ako Globo ostane neosporan kralj novele, ostali kanali ograničavati na kopiranje njegova modela produkcije, bez njegovih sredstava za provedbu. On sam danas pati zbog konkurencije s interneta i zbog nezainteresiranosti dijela mladih. Sve do 1970-ih prosječna gledanost novela često je premašivala 60 posto, ako nije dostizala i 80 posto. Danas i interes 40 posto domova predstavlja uspjeh. Godine 2012. globalno gledateljstvo Globa doseglo je najniži nivo u povijest, s padom od deset postov, što je sigurno problem koji je pogodio sve kanale. “Problem je u tome što se novela gleda na svom kompjuteru, telefonu, a mi još ne raspolažemo nikakvim instrumentom za mjerenje ove publike”, brani se Mauro Alencar.

No unatoč svim nedaćama, pad gledanost nije značio i smanjenje dobiti: novele zarađuju više nego ikad. U agencijama za oglašavanje smatraju da je to zbog određene inercije. Kao i u slučaju tiskanih medija, jednostavnije je nagovoriti oglašivače da usmjere svoj budžet prema određenim izdanjima, čak i ako je njihov utjecaj oslabio. Ta iluzija se hrani činjenicom da je novela zarazila sva područja: posvećeni su joj na deseci časopisa, društvene mreže održavaju neizvjesnost, da ne spominjemo specijaliste svih vrsta pozvane da pričaju o tom fenomenu u drugim emisijama kanala, kao i na radiju i na ostalim kanalima povezanim s mrežom. Posrijedi je sinergija, još uvijek nedovoljno proučavana na sveučilištima. “Pričamo i sve više čujemo o noveli, bez da je nužno gledamo”, tvrdi Bosco Brasil.

Novi tipovi protagonista

Još više zbog toga što se brazilsko društvo temeljito promijenilo tijekom posljednjih deset godina, s izlaskom iz siromaštva oko pedeset milijuna osoba, širenjem tržišta široke potrošnje i osjetnim smanjenjem nejednakosti. “Domovima se značajno povećala kupovna moć. Postalo je zanimljivije investirati u oglašavanje ili u merchandising akcije”, ističe Mauro Alencar.

To je, uostalom, i jedan od razloga ogromnog uspjeha “Avenide Brazil”, novele koja svoje ime duguje brzoj cesti koja povezuje periferne četvrti od sjevera prema južnoj, bogatoj i turističkoj zoni Rio de Janeira. Nije toliko važna radnja – mlada žena odrasla na općinskom otpadu odluči se osvetiti svojoj maćehi koja je postala bogata zato što ju je napustila – koliko je važna pojava novih tipova protagonista.

Tradicionalne scene na plažama Ipaneme ili Copacabane, u najekskluzivnijim četvrtima u Riju, zamijenjene su uranjanjem u fiktivnu četvrt Divino, tipičnu za nižu srednju klasu sjeverne zone grada. Nije to prvi put da se prikazuje siromašne ljude; no, općenito gledajući, njihov jedini san, koji donosi happy end, bio je stići u bogati i otmjeni Rio. No to nije slučaj u “Avenidi Brasil”: Tufão, glavni junak koji je postao milijunaš zahvaljujući nogometu, odluči ostati u četvrti svog djetinjstva. Likovi razgovaraju glasno, ne znaju se ispravno koristiti priborom za jelo, no tako im se sviđa. Ogroman uspjeh postignut je kod onih koje vlast opisuje kao “srednju klasu u nastajanju” (ali koja je više “rubno siromašni” dio radne snagevi) koja se prvi put vidi prikazana na TV-u, kao i kod najbogatijih, koji su tako dobili pristup nepoznatom svijetu.

Ovaj koktel ponosa kod jednih i radoznalosti kod drugih objašnjava i uspjeh novele “Puna šarma” (2012.), čije su glavne junakinje tri sluškinje – neviđeno do tada. “Do sada je to bio sporedan lik, često karikiran: sluškinja koja se uvijek miješa u život svoje gospodarice, bez vlastitog života”, objašnjava Nilson Xavier. S povećanjem minimalne plaće sa 70 na 240 eura između 2001. i 2013., te povećanjem razine obrazovanja – omjer mladih do 19 godina koji su se školovali najmanje 11 godina povećao se sa 25,7 posto 2001. na 45 posto 2011. godine – omjer snaga u društvu počeo se mijenjati, potičući autore Filipea Migueza i Izabel de Oliveiru da kreiraju takav scenarij. “Prije se sluškinja pojavljivala samo u svojoj funkciji. Odlučili smo pratiti njezin život, u kući, na ulici, u njezinim snovima”, priča Filipe Miguez. No uspjeh je zagarantiran samo ako se ne napada najbogatije, ako se ne promiču prenapredne ideje.Autor objašnjava: “Proveli smo anketu koja je sadržavala pitanja tipa: ‘Je li prikladno da se posluga vozi u istom liftu kao i vi?’, a većina je odgovorila da nije. To je šizofreno: zato što je sluškinja ne smije upotrebljavati vaš lift ili vaš WC, ali može se brinuti za vašeg sina!”

I dok u Projacovim uredima mnogi analiziraju ekonomske i tehnološke preobrazbe koje potresaju državu, Silvio de Abreu zaključuje: “Nemam kristalnu kuglu da bih mogao predvidjeti budućnost novele, no dobro napisana priča uvijek će pronaći put do publike. Hoće li je gledati u autobusu, na internetu, na telefonu, meni ništa ne mijenja: uvijek ću se morati buditi u sedam ujutro i raditi do ponoći kako bih napisao jedno poglavlje na dan.”

S francuskog prevela: Andrea Reškov

i Venício de Lima, “Mídia. Teoria e política”, Fundação Perseu Abramo, São Paulo, 2001.

ii Alcir Henrique da Costa, Maria Rita Kehl i Inimá Ferreira Simões, “Um país no ar”, Brasiliense, São Paulo, 1986.

iii Eliana La Ferrara, Alberto Chong i Suzanne Duryea, “Soap operas and fertility: evidence from Brazil”, Interamerička banka za razvoj, Washington, 2008.

iv Alberto Chong i Eliana La Ferrara, “Television and divorce: evidence from Brazilian novelas”, Interamerička banka za razvoj, 2009.

v “Globo fecha 2012 com pior ibope da história”, Midianews, 3. siječnja 2013., www.midianews.com.br

vi Marcio Pochmann, Nova classe média? O trabalho na base da pirâmide social brasileira, Boitempo editorial, São Paulo, 2012.