Jean-Arnault Dérens i Laurent Geslin

Prosvjedi tzv. crvenih kapa protiv uvođenja ekoporeza na kamione težine iznad 3,5 tona u listopadu prošle godine simptom su sve dublje krize “bretonskog modela”: dio prehrambene industrije napušta regiju, a srednji i mali poljoprivrednici izloženi su sve snažnijem pritisku strane konkurencije. U tom se kontekstu formira široka fronta na regionalističkim osnovama, u čijim redovima ima i mnogo onih koji u regionalizmu vide šansu za daljnju liberalnu deregulaciju

Porez na vozila za transport robe teža od 3,5 tone (tzv. ekoporez) trebao je stupiti na snagu 1. siječnja 2014. godine. Međutim, 27. listopada 2013. oko tisuću prosvjednika uništilo je uređaj za kontrolu mase u Pont-de-Buisu, na brzoj cesti 164 koja povezuje Quimper i Brest. Kao u akcijskom filmu, interventna policija i žandarmerija suprotstavile su se prosvjednicima s crvenim kapama, koji su mahali gwenn ha duom, crno-bijelom zastavom Bretanje.

Čak i nakon što je vlada Jean-Marca Ayraulta 29. listopada najavila “suspenziju” ekološkog poreza, dvadeset tisuća prosvjednika okupilo se 2. studenoga na ulicama Quimpera, na poziv kolektiva “Živimo, radimo, odlučujmo u Bretanji”. Još brojnija masa skupila se 30. studenoga na livadi Kerampuilh, u blizini Carhaixa. Uništavanje kontrolnih uređaja se nastavilo, a radari za prekoračenje brzine su sabotirani, što su “crvene kape” službeno osudile.

Crvena kapa koju izrađuje tvrtka Armor Lux postala je simbol prosvjednih okupljanja. Izbor tog simbola nije slučajan: izvorna buna “crvenih kapa” izbila je u Bretanji u ljeto 1675., kada je Luj XIV. odlučio zemlji nametnuti nove poreze kako bi financirao rat s Nizozemskom. Glavne pobunjeničke utvrde nalazile su se u Donjoj Bretanji (zapad regije), naročito u području Carhaixa. Pobuna je bila usmjerena protiv poreza i feudalnog sustava, seljaci su zahtijevali ukidanje feudalnih davanja i uspostavljanje seljačkog kodeksa. Marksistička historiografija u tome vidi “nagovještaj” Francuske revolucije, dok drugi povjesničari događaj čitaju kao posljednji trzaj jedine provincije koja je uspjela zadržati svoje posebnosti unatoč monarhijskom centralizmu. Seljačka buna iz 1675. bila je prijelomni trenutak u povijesti Bretanje, bogate i gusto naseljene regije u šesnaestom stoljeću i na početku sedamnaestog stoljeća, ali čiji je izvor bogatstva presušio s posrtanjem pomorske trgovine.

Nedavne demonstracije u Quimperu i Carhaixu okupile su raznoliku gomilu: poljoprivrednike, službenike kojima prijeti otkaz, obrtnike koje “guše porezi”, kao i vlasnike tvrtki… Oni koji ovaj pokret smatraju tek pukom manifestacijom “pužadizma” (malograđanskog populizma), čini se, slabo shvaćaju dubinu krize. Komentari Jean-Luca Mélenchona, supredsjednika Stranke ljevice (PG) koji je prosvjede nazvao pokretom “robova koji prosvjeduju za prava svojih gospodara”, naišli su na osude sa svih strana, a komunistički senator iz Morbihana Michel le Scouarnec tu je izjavu nazvao “neprihvatljivim prezirom prema ljudima koji pate”. Povjesničar Jean-Jacques Monnier žali što su neki sindikati bili toliko kratkovidni da su se organizirali mimo mobilizacije, odnosno održali odvojene skupove: “Postojala je mogućnost da se sve snage objedine u jedinstven prosvjed, pri čemu bi snaga radnika, sindikata i ljevice bila dostatna da se otkloni svaka mogućnost kooptacije pokreta.”

“Kao i 1675., našli smo se u samom srcu pobune”, ponosno objašnjava Christian Troadec, utjecajni četrdesetsedmogodišnjak iz ruralnog i zabačenog područja Kreiz Breizh u središnjoj Bretanji. Taj bivši novinar prvo je preuzeo pivovare Coreff, zatim pokrenuo festival Vieilles Charrues koji svake godine privlači na stotine tisuća posjetitelja na popularnu livadu Kerampuilh, da bi 2001. godine bio izabran za gradonačelnika Carhaixa. Ovaj glasnogovornik “crvenih kapa” uspio je stvoriti glasački bastion u svom malom gradu koji se stisnuo na raskršću departmana Finistère, Côtes d’Armor i Morbihan. Obilježen dugom povijesti izborne dominacije Komunističke partije, koja se otada rasplinula, Kreiz Breizh je i dalje zemlja solidarnih ljudi koji si međusobno pomažu. Carhaix je i bastion bretonskog kulturnog preporoda, u njemu je smještena prva gimnazija iz sustava Diwan. Budući da je uvjereni regionalist, i Troadecova djeca školuju se u sklopu ove mreže nezavisnih škola u kojima se program odvija na bretonskom jeziku. Gradonačelnik se smatra ljevičarom, ali on je prije svega dobro umrežen čovjek s puno poznanstava. Godine 2008. vodio je bitku protiv zatvaranja rodilišta u Carhaixu, što je tipičan problem u središnjoj Bretanji, kojoj prijeti ukidanje javnih službi. Iako se njegove metode ponekad kritiziraju i često ga se proziva za autoritarnost, nitko mu ne osporava zalaganje za svoju regiju.

Godine masovnih otpuštanja

Zapadni rub bretonskog poluotoka proživio je tešku godinu. U srpnju 2013., norveška grupa Marine Harvest, vodeća europska tvrtka za proizvodnju slane ribe, koja je u prvom kvartalu 2013. ostvarila dobit od 200 milijuna eura, najavila je zatvaranje svojih tvornica u Châteaugironu i Poullaouenu, blizu Carhaixa. Za taj kraj, gdje posla ionako ima jako malo, to je bio težak udarac. Potom se u listopadu ugasila klaonica Gad u selu Lampaul-Guimiliau, ostavivši skoro devetsto radnika na ulici. “Tvornica je hranila cijelu regiju, od Morlaixa do Landivisiaua”, objašnjava Olivier Le Bras, povjerenik sindikata Force ouvrière (FO). Godine 2008. Gad je preuzeo poljoprivredno-prehrambeni div Cecab iz Morhibana. Zbog konkurencije njemačkih klaonica koje upošljavaju jeftiniju radnu snagu iz Istočne Europe, Cecab je odlučio likvidirati dio svojih djelatnosti kako bi se mogao posvetiti onoj najprofitabilnijoj, proizvodnji konzerviranog povrća.

U toj situaciji, ekološki porez bio je kap koja je prelila čašu. Osudile su ga sve stranke, od Komunističke partije do Saveza za narodni pokret (UMP), regionalista iz Bretonskog demokratskog saveza (UDB), pa čak i lokalnog ogranka Socijalističke stranke (PS), neke iz principijelnih razloga, a neke zbog načina primjene. “Bretanja je periferni teritorij i poluotok: zbog ekoporeza bit ćemo u dvostruko nepovoljnijoj poziciji jer će naš izvoz postati još skuplji”, žali se Gérard Lahellec, potpredsjednik regije zadužen za promet, inače iz redova komunista. Prosvjedi “crvenih kapa” koncentrirali su se na samom zapadnom rubu poluotoka, u departmanu Finistère i na granicama departmana Côtes d’Armor i Morhiban, no nisu se prelili na departman Ille-et-Vilaine u kojemu su posljednjih mjeseci također zaredala kolektivna otpuštanja.

U akcijama nasilnog uništavanja kontrolnih uređaja za ekoporez sudjelovao je velik broj članova Federacije udruga poljoprivrednih proizvođača iz Finistèrea (FDSEA), kojom predsjeda Thierry Merret. Ovaj proizvođač povrća iz Taulea smatra da kriza ne znači nužno i propast “bretonskog modela”[1] poljoprivrede. “Ne bih jeo piletinu koju izvozimo, ali oni tamo u Magrebu žele jesti kosti koje se tope u ustima”, uvjeren je. Smatra da su uzroci krize samo stjecaj loših okolnosti: “Zbog jakog eura naši peradari nisu više konkurentni, pa gubimo strana tržišta. Država nam mora dati da proizvodimo, a ne da nam povećava poreze i uvodi regulatorna ograničenja.” Međutim, peradarstvo je prvo došlo pod udar krize, kada je u srpnju 2012. godine proglašen stečaj nad grupom Doux, svjetskim divom iz Châteaulina (Finistère) za proizvodnju smrznute piletine.[2]

No René Louail, bivši glasnogovornik Seljačkog saveza i zastupnik u regionalnom parlamentu iz redova Zelenih, smatra kako je “bretonski model” na rubu propasti: “Potpore kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku i državne potpore umjetno održavaju standard proizvodnje koji više ne funkcionira.” On je zasigurno jedan od rijetkih Bretonaca koji vidi dobre strane u ekološkom porezu jer će, prema njemu, on omogućiti da se “oporezivanjem transporta velikih količina sirovina razviju proizvodi visoke dodane vrijednosti”. U međuvremenu, unatoč opetovanim zalaganjima za “poljoprivredno-ekološki” zaokret, zakon o budućnosti poljoprivrede koji je parlament usvojio 14. siječnja ne dovodi u pitanje stalnu utrku za što većom produktivnosti. “Poljoprivredna poduzeća igraju sve važniju ulogu. Seljaci se zadužuju kako bi povećali svoje kapacitete, prisiljeni su na lean proizvodnju da bi opstali”, nastavlja Louail. “Mnogi neće izdržati taj pritisak. Za deset godina, nestat će polovica od tristo četrdeset tisuća poljoprivrednih gospodarstava u Bretanji.”

Upravo zbog toga, Sophie Pedron se udružila sa svojim bratom mljekarom iz male općine Tréméloir (departman Côtes-d’Armor). Ova mlada žena vodi imanje sa sto krmača. “Zadužila sam se na dvanaest godina kako bih mogla renovirati objekte”, objašnjava. Njezin brat i ona obrađuju sedamdeset i sedam hektara zemlje, ali su svake godine primorani kupiti otprilike sedamsto tona stočne hrane od kooperative Le Gouessant. Svinje prodaju jednoj drugoj kooperativi, Triskaliji. “To nam omogućuje da zadržimo barem malo autonomije, da nismo kompletno integrirani u grupu.” Iako naporno rade, profitabilnost ove “male” farme ostaje izrazito ovisna o tržišnim cijenama. “Svi brinu za dobrobit životinja, a nitko za dobrobit proizvođača.”

Ubrzanje procesa koncentracije

Proces koncentracije trebao bi se dodatno ubrzati nakon dekreta koji je nedavno potpisao ministar poljoprivrede Stéphane Le Foll: nakon 31. prosinca 2013. godine, prag za dozvolu za otvaranje svinjogojilišta podignut je s četiristo pedeset na dvije tisuće svinja. Prema izjavi ministra, “većina farmi za uzgoj svinja sada se može proširiti bez državne inspekcije, bez studije o utjecaju na okoliš, bez mišljenja državnih službi zaduženih za zaštitu javnog zdravlja i okoliša”.[3] Također, ukidanje kvota za mlijeko na razini EU-a koje se planira provesti 2015. i kojim će se deregulirati proizvodnja, trebalo bi povećati pritisak konkurencije i rezultirati ubrzanom koncentracijom.

U blizini mjesta Inzinzac-Lochrista (departman Morhiban), uz obalu rijeke Blavet, nalazi se farma Gwenaela Justomea. On se odlučio na sasvim drugačiji pristup: njegova mljekarska farma prebacila se 2009. na bioproizvodnju. “Da nisam promijenio način proizvodnje dok su drugi širili svoja imanja, danas bih bio uništen”, objašnjava. Svake godine proizvedi dvjesto tisuća litara mlijeka i tristo tisuća tegli jogurta koje se prodaju u školskim kantinama Lorienta, Ploemeura i Lanestera. “Povećavajući dodanu vrijednost naših proizvoda, kao i kratkim proizvodnim ciklusima, sami kontroliramo svoj razvoj. Moguće je odbaciti sustav u koji nas uvlače kooperative.” Ovaj primjer preustroja nije moguće poopćiti na cijelu poljoprivredno-prehrambenu granu, ali nam pokazuje da su drugačiji modeli mogući.

U siječnju, kineska grupacija Synutra započela je u Carhaixu izgradnju tvornice mlijeka u prahu. Do 2015. tvornica bi trebala zaposliti dvjesto pedeset radnika i proizvoditi sto dvadeset tisuća tona mlijeka u prahu od sirovina koje bi kooperativa Sodiaal trebala prikupiti od sedam tisuća mljekara iz regije. Troadec misli da je otkrio način kako da doskoči najavljenom ukidanju kvota: angažirao se da dovede ovog stranog investitora, uvjeren da budućnost uvijek leži u što većem otvaranju svjetskim tržištima. No bretonske su se kooperative igrale s vatrom kada su se otvorile napadu svjetskog tržišta, pa sada trpe žestoke udarce konkurencije jeftine radne snage koja dolazi iz novih članica Europske unije. Istovremeno, veliki maloprodajni lanci nameću teške uvjete proizvođačima, što u posebno loš položaj stavlja sam zapadni rub bretonskog poluotoka. To je razlog nesklonosti direktora kompanija uvođenju ekoporeza i njihovog pridruživanja “crvenim kapama”.

Institucija koja najviše utjelovljuje interes lokalnih poslodavaca u pokretu “crvenih kapa” je Institut Locarn, smješten u središtu Kreiz Breizha, petnaestak kilometara od Carhaixa. Osnovan 1994. godine, ovaj think-tank kreirao je marku “proizvedeno u Bretanji”, kojom je okupio većinu tvrtki iz regije, kao i neke u departmanu Loire-Atlantique. Locarn, koji od osnivanja uživa potporu regionalnih vlasti, jedno je od mjesta gdje se formira takozvani bretonski konsenzus, koji bi trebao ujediniti ekonomske krugove i političke predstavnike i ljevice i desnice. Institut, koji je često posjećivao ministar obrane Jean-Yves Le Drian kada je predsjedavao regijom, sjecište je više krugova koji formiraju efikasan lobi. U ekskluzivnim klubovima kao što su Dîners celtiques de Paris ili Club des Trente sastaju se važni ljudi poput biznismena Vincenta Bolloréa, bivšeg generalnog direktora televizijske kuće TF1 Patricka Le Layja ili Michel-Edouarda Leclerca, vlasnika hipermarketa E. Leclerc.[4]

Jean-Pierre Le Mat, predsjednik Opće konfederacije malih i srednjih poduzeća (CGPME) iz departmana Côtes-d’Armor, nedavno je na otvaranja konferencije posvećene “novom usponu Rusije i Euroaziji” predstavio “izvješće o napretku” pokreta “crvenih kapa”. Nakon njega, osnivač Instituta Jo Le Bihan, koji je pedesetih godina bio član Komunističke partije, održao je izlaganje o ruskoj demografiji koje se pretvorilo u hvalospjev “velikoj Rusiji”. Glavni izlagač, jedan poslovni bankar iz Moskve, uz pomoć karata objašnjavao je “nepostojanje” Ukrajine, a potom osudio “svetogrđe” koje je počinila feministička i punk grupa Pussy Riot. Nekoliko velikih poslodavaca klimalo je glavom u znak odobravanja. Govornik je zaključno pričao, naravno, o poslovnim prilikama koje se za bretonske tvrtke otvaraju u “Euroaziji”.

Regionalizam u službi deregulacije

Pored ovakvih predavanja, Locarn pruža i stručno osposobljavanje mladima s diplomom, koje financira francuski zavod za zapošljavanje i Skupština regije, a proces prije svega uključuje prihvaćanje svetih principa ekonomskog liberalizma. Institut Locarn predvodi bitku za deregulaciju. Njegov predsjednik Alain Glon smatra kako je svijet ušao u fazu “jakih turbulencija” obilježenih sukobom “između državne sile i intuicije”. Smatra da bi Bretanja iz ove faze mogla izaći 2032. godine. Odabrani datum je simboličan, jer označava petstotu godišnjicu ujedinjenja Kneževine Bretanje i Kraljevine Francuske. No Glon, koji se obogatio na uvozu mesnog i koštanog brašna, nije nikakav ezoterični guru. Kao osnivač holdinga Glon-Sanders, još uvijek je u posjedu 35 posto dionica poduzeća, no glavni dioničar tvrtke sada je grupa Sofiproteol, vodeći proizvođač biljnog ulja na francuskom tržištu, čiji je predsjednik ni manje ni više nego Xavier Beulin, proizvođač iz departmanu Loiret i predsjednik Nacionalne federacije udruga poljoprivrednih proizvođača (FNSEA).

Prema mišljenju Glona, regija ima “99 posto aduta potrebnih za uspjeh”; onaj jedan posto što nedostaje predstavljaju prepreke koje nameće država: porezi, radna prava, naknade za nezaposlenost itd. Sa zadovoljstvom tvrdi kako je “problem Bretanje zapravo Francuska”. U njegovom regionalizmu pravo pitanje ne predstavlja očuvanje identiteta, nego potreba sveopće deregulacije. S njim se slaže i Marc le Fur, zastupnik UMP-a iz Côtes-d’Armora koji otvoreno suprotstavlja “francuski model koji se temelji na sustavu državne pomoći” i “bretonski model koji uključuje gotovo punu zaposlenost, ali s malim plaćama”. Njegova izborna jedinica obiluje velikim poljoprivrednim kooperativama i ima stopu nezaposlenosti manju čak i od regionalnog prosjeka, koji je pak niži od francuskog. “Francuski model potiče nezaposlenost”, uvjerava nas potpredsjednik Nacionalne skupštine, koji nije propustio priliku da za razgovor s nama navuče crvenu kapu.

Iako se sve političke opcije, od regionalističke ljevice do liberalnih poslodavaca i PS-a, zalažu za “pravo Bretanje na vlastiti put”, međusobno se ne slažu oko toga što bi taj put točno trebao pretpostavljati. “Pakt za budućnost Bretanje”, potpisan 13. prosinca 2013., nije ničim pridonio razrješenju ove dvoznačnosti. Regionalni savjetodavni odbor za ekonomska i socijalna pitanja i njemu nadređena Skupština regije usvojili su dokument tek mršavom većinom. Desnica, ali i Zeleni, glasali su protiv. Potonji su osudili dokument kao skup “beskorisnih i neefikasnih mjera”. “Najgore u svemu tome je”, komentira Herri Gourmelen, glasnogovornik regionalnih zastupnika UDB-a, “što se stvara dojam da Bretanja dobiva povlašten tretman, a zapravo je podfinancirana; pakt nije ništa drugo nego već postojeći projektni ugovor između države i regije kojim se potvrđuje predviđeni budžetni plan.” Ipak, tijekom potpisivanja pakta, premijer Ayrault otišao je korak dalje i predložio da ova regija postane “pionir” decentralizacije.

Hoće li Bretanja postati laboratorij za implementaciju “regulatornih ovlasti” koje predsjednik Republike želi dodijeliti regijama? Mogla bi tome težiti, ne samo zbog posebnosti svog geografskog položaja i snažnog osjećaja kolektivnog identiteta, nego i zbog svoje jasne lojalnosti socijalistima koji su trenutno na vlasti u Francuskoj. Ova regija je 2007. i 2012. dala najveći zabilježeni postotak glasova kandidatkinji socijalista Ségolène Royal, a onda i aktualnom predsjedniku iz iste stranke, Françoisu Hollandeu.

Bretonsko skretanje ulijevo, koje se otpočelo sedamdesetih godina, neodvojivo je od “bretonskog poljoprivrednog modela”, koji je danas u krizi. Modernizaciju poljoprivrede tada su uvelike potpomogli aktivisti Kršćanske poljoprivredne mladeži (JAC), iz čijih su redova regrutirani i brojni kadrovi lokalnog PS-a. Razvoj poljoprivredno-prehrambenih industrija dodatno je ojačao utjecaj ljevice, koja je sačuvala podršku među siromašnim slojevima, pogotovo radničkom klasom. Na svakim je izborima izlaznost birača veća od nacionalnog prosjeka, a Nacionalni front, koji je u mnogim drugim krajevima preoteo birače razočarane liberalnom politikom socijalista, ovdje još uvijek dobiva vrlo malo glasova.

Iako Socijalistička stranka i dalje uživa gotovo hegemonijsku poziciju pa, osim same regije, kontrolira i departmane Côtes-d’Armor, Finistère i Ille-et-Vilaine, kao i većinu velikih i srednje velikih gradova u regiji, pokazuje iznenađujući manjak političke inicijative. Tako su neki izabrani predstavnici na visokim pozicijama izrazili žaljenje što se Regionalni socijalistički zavod za istraživanja i informacije (Breis), ustanova koja je simbol regionalističke kulture koju je dugo vremena njegovao bretonski PS, nije oglasio povodom prosvjeda “crvenih kapa”. Na lokalnim izborima 2008. ljevica je izgubila brojne općine na zapadu Bretanje: Morlaix, Landernau, Châteaulin, Douarnenez, Quimperlé itd. Propadanje ove izborne baze opasnost je koju socijalisti ne bi trebali olako shvatiti.

PS je uspio kapitalizirati na socijalnoj dinamici velikih protestnih mobilizacija koje su se odvijale sedamdesetih godina, primjerice protiv projekta izgradnje nuklearne elektrane u Plogoffu. No dok 2014. godine projekt izgradnje aerodroma u općini Notre-Dame-des-Landes izaziva slično nezadovoljstvo, PS-ov premijer ga brani. Troadec je preuzeo inicijativu i pozvao na prosvjed protiv izgradnje aerodroma, riskirajući tako raskid “savezništva” s Locarnom. Pokret “crvenih kapa”, koji bi 8. ožujka u Morlaixu trebao održati prvu sjednicu svoje skupštine, mogao bi itekako biti naznaka razvoda između socijaldemokratske ljevice i siromašnih slojeva.

S francuskog prevela: Jelena Miloš



[1] Bretanja je regija u kojoj se 1960-ih razvio sustav velikih farmi i sve do zadnje krize bila je primjer uspješne komercijalne poljoprivrede orijentirane na velike količine (op. ur.).

[2] Vidi Tristan Coloma, “Quand les volailles donnent la chair de poule”, Le Monde diplomatique, srpanj 2008.

[3] Nolwenn Weiler, “Le gouvernement relance les porcheries industrielles”, 7. ožujka 2014., www.bastamag.net

[4] Clarisse Lucas, Le Lobby breton, Nouveau Monde éditions, Pariz, 2011.

————————————————————————————————————

Teritorijalne reorganizacije

U oblačnoj središnjoj Bretanji sitna kiša sipi po valovitim brežuljcima Kreiz Breizha, dok se poljoprivredna imanja gube u daljini, zaklonjena živicama. Područje je ispresijecano mrežom malih i srednjih gradova; no na ovim su prostorima gradići poput Corayja, Rostrenena ili Scaëra odavno izgubili velik dio urbanih funkcija: trgovine su preselile iz centra naselja u periferne zone, javne usluge su se prorijedile, željezničke linije su u potpunosti ugašene. Emigracija u smjeru pariške regije ili udaljenijih destinacija već je odavno poznata realnost: u centru Gourina (departman Morbihan) replika Kipa slobode podsjeća na značaj egzila prema New Yorku.

No Bretanja ipak privlači nove stanovnike. Prema popisu stanovništva, ona je od početka 2000-ih godišnje dobila između dvadeset pet i trideset tisuća novih stanovnika. Mlado radno aktivno stanovništvo naseljava se u aglomeraciji Rennesa i duž “koridora” koji se protežu uz dvije velike cestovne okosnice s četiri trake i omeđuju taj teritorij: državnu cestu 12 na sjevernoj strani i 165 na južnoj strani. S druge stane, južna obala Bretanje privlači umirovljeničku populaciju, čak i onu koja porijeklom nije iz regije. “Kada sam bio gradonačelnik Aurayja, gradili smo socijalne stanove”, govori nam Michel Le Scouarnec. “No u nekim gradićima, gdje polovica ukupnog stambenog prostora otpada na vikendice, mladima je sve teže pronaći stan.”

Sudeći prema urbanističkim planovima države i regije, koji su potvrđeni odredbama iz Pakta za budućnost Bretanje, državna cesta 163, ključna prometnica središnje Bretanje, trebala bi do 2020. udvostručiti broj traka. No pitanje koje se pritom nameće jest hoće li nakon implementacije metropolizacije koju je pokrenula vlada Françoisa Fillona 2010. i nastavila aktualna vlada Jean-Marca Ayraulta, doći do produbljenja teritorijalnih razlika. Ova reforma, usvojena u parlamentu 19. prosinca prošle godine, dodjeljuje status “metropole” naseljima s više od četiristo tisuća stanovnika i tako daje pojedinim gradovima proširene ovlasti, pogotovo u domeni ekonomskog razvoja, stanovanja, prostornog uređenja, distribucije vode i upravljanja otpadom. “Metropole Rennesa, Bresta i Nantesa dobit će neke ovlasti regija, poput upravljanja europskim fondovima”, upozorava Daniel Cueff, regionalni zastupnik iz redova Zelenih i predsjednik Javnog zavoda za upravljanje zemljišnom imovinom. “Regija će samo pokrivati ‘rupe’, brinuti o područjima koja to sama nisu u stanju. U teoriji, ova bi reforma trebala usmjeriti bogatstvo prema razvijenim urbanim centrima, kako bi se ono onda iz njih prelilo na ostatak regije. U praksi, to će dovesti do povećanja pauperizacije zapada i centra regije, sve u korist osovine Rennes – Vannes – Nantes.”

Na tiskovnoj konferenciji 14. siječnja, François Hollande najavio je veliku teritorijalnu reorganizaciju Francuske. Iz toga je za Bretanju moguće predvidjeti dva scenarija: onaj “ponovnog ujedinjenja” bretonske regije pripojenjem departmana[1] Loire-Atlantique ili pak utapanja Bretanje u veću jedinicu, pod nazivom “Veliki Zapad”. Prvi scenarij ima veliku podršku kako u Bretanji tako i u navedenom departmanu. Skupština regije Bretanje izjasnila se 2001. i 2008. u korist pripojenja. Prema anketama iz 2001. i 2009., 58 posto Bretonaca i 62 posto stanovnika departmana Loire-Atlantique slažu se da se da taj departman treba ponovno pripojiti Bretanji. Nantes, koji je sada glavni grad tog departmana u susjednoj regiji, nekada je bi bio glavni grad bretonske kneževine i od nje je odvojen tek 1941. dekretom maršala Philippea Pétaina.

Međutim, postoji opasnost da bi ponovno prekrajanje teritorija, baš kao i metropolizacija, moglo biti provedeno po liberalnoj logici, sa svrhom da se od tih područja stvore moćnije regije koje bi onda trebale biti konkurentnije na “europskoj razini”. Neki ekonomski krugovi snažno zagovaraju stvaranje metropole Nantes – Rennes – Angers oko budućeg međunarodnog aerodroma Notre-Dame-des-Landes, što bi za posljedicu imalo još veću marginalizaciju zapadnog kraja bretonskog poluotoka.

Isti dan kada je predsjednik države održao tiskovnu konferenciju, brodogradilište STX-Atlantique iz Saint-Nazairea u departmanu Loire-Atlantique najavilo je potpisivanje ugovora za gradnju ogromnog trajekta na ukapljeni zemni plin. Ovo “ekološko” plovilo naručila je tvrtka Brittany Ferries, dioničko društvo iz Roscoffa (u departmanu Finistère na zapadu Bretanje), osnovano 1972. na inicijativu Društva za poljoprivredne poticaje i suradnju (SICA) iz Saint-Pol-de-Léona… Neki u tome vide pozitivnu naznaku za moguću relokaciju radnih mjesta i ekonomski potencijal nove, povećane Bretanje.

[1] Francuska je podijeljena na regije, a svaka regija sastoji se od nekoliko departmana.

————————————————————————————————————