Martine Bulard

Iako ih je manje nego prije desetak godina, izbjeglice iz Sjeverne Koreje i dalje pristižu u Južnu. Prvu etapu njihove integracije predstavlja tajno prihvatilište u Hanawonu, gdje ih se, u tromjesečnoj izolaciji, podučava vrlinama kapitalizma i poduzetničkog duha

Ne možemo vam dati adresu, to je tajna. Ali s autobusnog terminala u Anseongu povest će vas taksi. Ako dolazite automobilom, što je bolja opcija, navodit će vas. Put bi trebao trajati nešto više od sat vremena, pojasnio je naš sugovornik.

Polazimo dakle automobilom ka Hanawonu, prihvatilištu za sjevernokorejske izbjeglice. Ali autocesta je ubrzo uspjela svladati krntiju od našeg auta: najednom je stao, ispuštajući miris sagorjele gume. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da pronađemo taksi, uprava prihvatilišta predlaže doći po nas. Konačno napuštamo mjesta usijana neumoljivim teškim suncem i smještamo se u klimatizirani terenac. S izvjesnom dozom sućuti, gospođica Shin Sun-hee, sasvim mlada elegantna žena, donosi nam bocu vode.

Koristi priliku da nas podsjeti na nekoliko naputaka: da, možemo postaviti pitanja nakon opće uvodne prezentacije na engleskom. Ne, ne možemo razgovarati s izbjeglicama… “Uostalom, već sam vas upozorila!” Kaže to agresivnim tonom: zna ona novinare! Konačno, i iznad svega, nema fotografiranja, ni ljudi ni mjesta. “Moći ćete vidjeti djecu, ali nikako ne smijete pričati s njima.”

Dok je izgovorila sve ove preporuke, već smo stigli na odredište, prošavši prethodno kroz sela, šume i rižišta. Kroz dvostruku barijeru, nakon što smo ostavili putovnice na ulazu, ulazimo u tu čudnu školu u kojoj sjevernokorejski migranti otkrivaju slobodno tržište i konkurenciju na južnokorejski način. U zgradama od cigle nalaze se škola za odrasle, škola za djecu i spavaonice.

Unatoč rustikalnom okruženju, travnjacima i cvjetićima, stječe se dojam da ste u golemom internatu, svakako urednom i čistom, ali potpuno zatvorenom. Osjećaj pojačava prizor mornarski plavih trenirki s fluorescentno žutim prugama koje nose i muškarci i žene (jedino djeca nisu uniformirana) i željezna ograda okrunjena bodljikavom žicom. “To je za zaštitu od krijumčara ljudima”, komentira gospođica Shin, vidjevši da su se naši pogledi zaustavili na ogradi. Krijumčari, koji im pomažu potajice prijeći granicu, zahtijevaju naknadu za svoj posao, katkad vrlo nasilno.

Ravnatelj prihvatilišta Seung Hun-jung ljubazno nas prima, dok Shin uz njega lupka potpeticama po pločniku. Vrijeme je za PowerPoint prezentaciju. Neće nam dati niti jedan dokument jer je program, baš kao i samo prihvatilište, u najvećoj tajnosti. Možemo napraviti zabilješke, ali ništa više od toga.

Ovdje imigrante sa Sjevera zovu “prebjezima” – što je ime koje veoma podsjeća na Hladni rat. Prije nego što postanu građani Južne Koreje, moraju ostati tri mjeseca na ovom mjestu, bez primanja posjeta, čak i ako već imaju obitelj u zemlji. Nemaju pravo na izlaske, osim u (pažljivo nadgledanoj) skupini. Dozvoljeni su im samo telefonski pozivi iz kabina. Ovdje očigledno nema mobilnih telefona.

Između dvije i tri tisuće osoba svake godine prođe kroz ovu obveznu etapu. Godine 2012. službeno je bilo blizu dvadeset i pet tisuća bivših Sjevernokorejaca u zemlji. Prije nego zasjednu u klupe ove vrlo specijalne škole, moraju proći kroz trotjedno ispitivanje koje provode agenti Nacionalne obavještajne službe (National Intelligence Service, NIS), službeno kako bi se osiguralo da među njima nema špijuna i da su u svi porijeklom iz Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK). Događa se da neki kineski Korejci pokušavaju iskoristiti priliku za napuštanje kineskog teritorija, pojašnjava nam Seung. Njih odmah vraćaju.

Jednom kad ih priznaju za istinske “prebjege”, izbjeglice mogu biti prihvaćene u Hanawon. Sedam od deset izbjeglica su žene, katkad s djecom, jer je njima nesumnjivo “lakše prevariti graničnu stražu. Muškarci su češće smješteni u uredu ili tvornici i njihova se kretanja strože nadziru”, objašnjava ravnatelj. U svakom slučaju, žene se češće odlučuju na taj korak, a pomažu im tajne religijske strukture, nevladine organizacije ili krijumčari – uz odgovarajući naknadu. Nema ni govora o prelasku granice između dviju zemalja (teritorijalni pojas neprikladno nazvan demilitariziranom zonom širine četiri kilometra siječe poluotok na dva dijela), jer je na njemu smješten nevjerojatno velik broj sjevernokorejskih i južnokorejskih vojnika, kao i pripadnika američke vojske. Najjednostavnije je prijeći rijeku Tumen, koja je prirodna granica između Sjeverne Koreje i Kine. Neki ostaju u pograničnim selima[1], drugi prelaze velike udaljenosti kako bi ušli u Laos ili Tajland prije nego što uspiju doseći Južnu Koreju. U svakom slučaju, putovanje je neizvjesno i opasno.

U posljednje dvije godine broj izbjeglica se prepolovio, ponajprije zbog znatno veće granične kontrole kineskih vlasti i, u manjoj mjeri, zbog izvjesnog poboljšanja uvjeta života stanovnika Pjongjanga.

“Reformiranje” umova

Za novopridošlice, prva etapa posvećena je psihološkim testovima i “fizičkom i psihološkom vraćanju u formu”. Izbjeglice su često prošle kroz Kinu, gdje su živjele “u užasnim uvjetima”, kazuje Seung. Neke su žene i silovane, ali rijetke govore o tome. Što se tiče ispitivanja tajnih službi prije primanja u prihvatilište, ni u njima očigledno nema ničeg ugodnog. Čak ih i ravnatelj škole za djecu, uspravan u svojim čizmama i čvrst u svojim načelima, dodaje na listu traumatičnih stvari koje su pretrpjeli njegovi maleni učenici. Zubari, liječnici, psihijatri: svi su mobilizirani u modernim prostorijama škole. Bijeda egzila popravlja se ovdje… barem djelomično.

Potom prelazimo na ozbiljne stvari: učenje vrijednosti Republike Koreje, u trajanju od 120 sati. Treba “reformirati” njihove umove. Na programu su: kapitalizam, poduzetništvo, građanstvo…

Sve počinje s vrlinama tržišne ekonomije, što traje nekih desetak sati. “Istovremeno se bavimo i dubinskim pitanjima i praktičnim aspektima”, kazuje direktor. Kad insistirate da saznate koje se ideje zapravo podučavaju, on rezimira, blago razbješnjen: “Treba prenijeti kulturu poduzeća, ukazati na ulogu privatnog poduzeća, važnost financijskih pitanja. Teme poput takvih, dakle…”

Investicije, profit, financijska ulaganja, nezaposlenost, uloga chaebola?[2] Direktor izbjegava naše zahtjeve za pojašnjenjima, uvjeravajući nas da, u svakom slučaju, “nije sigurno da [učenici] zaista razumiju teorijska predavanja koja im održavaju”. Što se praktičnog učenja tiče, “za one koji dolaze iz Kine i koji su ondje boravili nekoliko mjeseci ili čak nekoliko godina, privatna ekonomija i konkurencija nisu nikakvo otkriće”. A mnogobrojni među onima koji dolaze izravno s druge strane granice već su ondje vidjeli cvjetanje podzemne ekonomije. “Već znaju da država ne osigurava sve i da treba imati inicijativu.” Ukratko, to nisu nepismeni ljudi koji su izronili iz najudaljenijih sela. Pa ipak, poduka kao da nije promijenjena još od 1999. godine, kad je otvorena prva škola. Učitelji polaznike vode i u dućane kako bi naučili obaviti kupovinu, koristiti kreditnu karticu i upravljati svojim budžetom.

Treba ih, insistira direktor, naučiti i “kako se valja ponašati u poduzeću”, dati im ideju o organizaciji rada i načinu da se prodaš na tržištu: “Oni ne znaju tražiti posao koji bi bio najbolje plaćen.” Neki Sjevernokorejci koji su prošli kroz prihvatilište kažu da im je savjetovano da ne sudjeluju u prosvjedima. Ali Seung nas uvjerava da se “uči o radnom pravu, isto kao i o ulozi sindikata”. Jasno, rezimira na kraju našeg razgovora, “podučava ih se kapitalizmu”. To smo shvatili. Poduka uključuje i “istinsku povijest korejskog poluotoka”, koja se nema razloga sramiti pred “istinskom poviješću korejskog poluotoka” kako ju je vidio pokojni Kim Il-sung. S jedne strane zločesti, s druge dobri. “Pokazujemo im što je demokracija. Kažemo im: sada ste u Južnoj Koreji i sada morate priznati legitimitet južnokorejske nacije. Jer oni su dosad živjeli s idejom da mi nismo istinska korejska nacija.”

Jednom kad je riješeno oblikovanje duha, prelazi se na praktična pitanja i na pripremu za zaposlenje: intenzivna poduka korištenja električnih strojeva i tehnika zavarivanja za muškarce. Žene su uče uredskom poslu, šivanju, kuhanju… ova podjela uspostavljena je kao očigledna, gotova stvar. U svakom slučaju, kako pojašnjava Mikyong, spremačica koju smo susreli u jednom velikom hotelu u Seulu, “mi Sjevernokorejci dobivamo samo poslove koje odbiju domaći”. “3D” zaposlenja, kako ih ovdje nazivaju: dirty, difficult, dangerous (prljava, teška i opasna). Mikyong se ipak osjeća povlaštenom: “Radni dan je dugačak, ali ovo barem nije opasno.” Njezina rođakinja zaposlena je u jednoj kemijskoj tvornici u, prema njezinom opisu, užasnim uvjetima. Ona nema loše uspomene iz Hanawona jer kad je stigla prije pet godina, bila je “na rubu, mršava i iscrpljena”. No još i danas joj “buđenje u 6 sati i 30 minuta i jutarnji poziv kao u vojsci” odzvanja u glavi. To je prvo sjećanje koje priziva, prije učenja jezika ili informatike…

Kad je završilo izlaganje njezina šefa, Shin nas brižljivo upućuje u posjet prostorijama škole, praznima u ovo doba: dvorana s kompjutorima, razredi i dvorana za molitvu za protestante, gdje se misa održava svake subote. Iako je već svibanj, izdašno ukrašeno božićno drvce i dalje dominira prostorijom, zajedno s jednostavno napisanim vjerskim preporukama. Polovica stanovnika sudjeluje u misi, a “puno njih tek otkriva što je to religija”, objašnjava nam ponosno Shin. Kršćanske nevladine organizacije često preuzimaju izbjeglice kad ove napuste Hanawon. Crkve, koje su vrlo moćne u Južnoj Koreji, dočekuju ih u svojim skloništima, nudeći im i religijsko obrazovanje. S druge strane hodnika nalazi se dvorana s budističkim oltarom. “Tu je zbog jednakosti, iako je mnogo manje posjećena”, komentira naš vodič. No škola ne služi samo za pročišćavanje mladih umova i punjenje glava: ona donosi i konkretnu pomoć. Tu se može dobiti i vozačka dozvola.

Nakon tri mjeseca ovakvog režima, izbjeglice primaju novac kojim će platiti polog za stan (vrlo malen s obzirom na sumu koja se dodjeljuje) i sedam milijuna wona (nešto manje od 5000 eura), od kojih četiri dobiju odmah, a ostatak tri mjeseca kasnije. Prema Shin, često se događa da im krijumčari koji su im pomogli pobjeći uzmu novac čim izađu. To ipak nije zanemariva pomoć.

Upoznavanje s pravim kapitalizmom

Vani će ubrzo naučiti što je pravi kapitalizam – a to nije kapitalizam direktora Hanawona. Kod podugovaratelja oni rade prljave poslove. Rade na gradilištima, u kemijskoj i automobilskoj industriji, u održavanju ili u industriji poluvodiča. Poput Ang Jong-seunga, kojeg susrećemo kod Kim Young-chuna. Jedan radi za tvrtku podugovaratelja kompanije Kia, koja proizvodi sjedala za automobile. Drugi je zaposlenik jedne softverske tvrtke čije ime ne želi otkriti. Vjerojatno se nikad ne bi upoznali… da se ne poznaju iz Hanawona. Već jedanaest godina, koliko su u Seulu, viđaju se dva ili tri puta godišnje. Angovo lice obilježeno je teškim umorom, dok je Kim prihvatio uniformu savršenog južnokorejskog zaposleničkog kadra: mornarskoplavo odijelo po mjeri, bijela košulja, kravata. “Jong-seung mi je pomogao kad smo došli”, priča s osmijehom na licu. “Bio sam razočaran. U školi su nas tretirali kao da smo zaostali. Ono o čemu su nas učili jest – ideologija.” Kasnije se valjalo snalaziti. “Bolje bi bilo da su procijenili naše sposobnosti i pomogli nam orijentirati se.” Ang ne dijeli to mišljenje: u Hanawonu je dobio svoju vozačku dozvolu. Iako nema vozilo (“Ne zarađujem dovoljno”), misli da je to dobra stvar.

Zapravo, nitko se ne želi prisjećati prošlosti. Ni svog prošlog života u Sjevernoj Koreji, gdje su i jedan i drugi ostavili obitelji. Ni prvih koraka u Južnoj Koreji, koji su bili bolni. Kim, čija diploma inženjera ovdje nije priznata, morao se vratiti studijima, pa raditi, a zatim raditi još više. Obojica se slažu da je život ovdje vrlo težak, teži nego što su zamišljali. Solidarnost koja je postojala sjeverno od 38. paralele ovdje je potpuno odsutna. A “južnokorejska braća” tretiraju ih s prezirom, ako ne i s nepovjerenjem, naročito u trenucima kad se dogode incidenti s Pjongjangom.

Neki pak krenu u suprotnom smjeru. Poput ribara koji je otišao na Sjever s brodom svog gazde. O tom se slučaju mnogo priča. Iako iznimka, ovakav slučaj nije bio ništa manje nezamisliv prije jednog desetljeća. U tom trenutku Seul se počinje komešati. “Politika prema prebjezima mora biti brižljivija spram potreba Sjevernokorejaca”, piše Korean Times.[3] Ova analiza uspjela je razbjesniti glasnogovornika ministarstva ujedinjenja Kim Hyung-suka, koji nas je primio istoga dana kad se pojavio članak. “Nitko me neće uvjeriti da ondje žive bolje!” – “ondje” za njega znači “Imperij Zla”, s kojim se nesumnjivo može ući u dijalog, ali pod određenim uvjetima. Iako očito nitko ne tvrdi da je život lakši na Sjeveru, mnogi tvrde da je, nedvojbeno, iznimno težak za izbjeglice na Jugu.

Ang i Kim ne žale što su otišli, ali obojica kažu da su razočarani statusom ovdje: “Za njih ćemo uvijek biti prebjezi.”

S francuskog prevela: Milena Ostojić


[1] Vidi film Kineza Zhanga Lua Rijeka Tumen iz 2010. godine.

[2] Chaeboli su južnokorejski sveprisutni konglomerati, jedini takve vrste u svijetu, od kojih je najvažniji Samsung. Vidi “Nemilosrdni svijet Samsunga”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2013.

[3] Jun Jie-hye, “NK defector polity needs fix”, Korean Times, Seul, 20. svibanj 2013.