Petra Rodik

Kolektivna tužba protiv osam banaka koju je inicirala Udruga Franak po mnogočemu predstavlja presedan. Pravne prepreke do tužbe bile su brojne, a mnogi glasovi iz mainstreama i dalje dovode u pitanje legitimnost same akcije. Što je za jedne zastranjenje i borba s vjetrenjačama, za druge predstavlja potencijalno važan iskorak otpora građana dosad svemoćnim ekonomskim institucijama

Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu nastavlja se proces protiv osam banaka koji je inicirala Udruga Franak, dok je tužbu podnio “Potrošač” – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, jer Udruga Franak nije zakonski ovlaštena za pokretanje kolektivnih sporova radi zaštite prava potrošača. Da bi udruga građana u Hrvatskoj mogla dobiti sudski spor protiv osam najvećih poslovnih banaka, to mnogima zvuči kao fantazmagorija, kao donkihotovski nasrtaj na vjetrenjače. Da bi se moglo raspravljati o ovom sudskom sporu potrebno je stoga krenuti od pitanja zbog čega se samo konstituiranje ideje o kolektivnoj tužbi protiv osam banaka pojavljuje kao problematično.

Radi se ponajprije o iskustveno utemeljenom skeptičnom stavu prema državnim institucijama, uključujući i pravosuđe. Ideja da građani mogu dobiti kolektivni sudski spor protiv banaka, i to u Hrvatskoj, zvuči nevjerojatno. Hrvatsko pravosuđe u posljednjih se dvadesetak godina u više navrata pokazalo podložnim interesnim utjecajima. Uz to, recentna istraživanjai konzistentno pokazuju kako je povjerenje hrvatskih građana u institucije općenito izuzetno nisko.

Pripisati skeptičnost spram tužbe protiv banaka isključivo nepovjerenju u institucije ipak se ne čini dostatnim objašnjenjem. Ovdje se također radi o uokvirenosti promišljanja stvarnosti, o apriornim kategorijama mišljenja za kojima se poseže pri razmatranju neke nove situacije – a kolektivna tužba protiv osam banaka u Hrvatskoj definitivno predstavlja nešto novo.

U više sam se navrata vraćala na anegdotu kako nam je pri registraciji Udruge bilo rečeno da u Statutu pod djelatnosti ne možemo napisati “pravna borba protiv svih nezakonitih postupaka banaka”, s argumentacijom da bi to značilo kako banke rade nešto nezakonito. Na prvi pogled, ovaj se argument protivi implicitnom prejudiciranju krivnje banaka, no to nije njegova bit. Njegova je bit u tome da se protivi samom konstituiranju ideje o “nezakonitom postupku banke”. Sličan prigovor primjerice ne bi doživjela sintagma “borba protiv nezakonitih postupaka javnih dužnosnika” – jer korupcija u sferi državne uprave postoji kao konstituirana ideja, prepoznat društveni problem, čijem su se suzbijanju posvetili mnogi društveni akteri (državne institucije, domaće i međunarodne organizacije civilnog društva itd.). Međutim, “borba protiv nezakonitih postupaka banaka” tek se treba konstituirati kao ozbiljna ideja i legitimna aktivnost, čak i dan-danas, unatoč činjenici da je sudski proces debelo odmakao. Sasvim neovisno o tome da je već nekoliko raspravnih ročišta za nama, mnogi i dalje s nevjericom poimaju sliku u kojoj se na optuženičkoj klupi pojavljuju Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Privredna banka Zagreb d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Raiffeisen Bank Austria d.d. Zagreb, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP Bank d.d., Société Générale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (bivša Volksbank d.d.). Dakle, realnosti kolektivne tužbe nedostaje ozbiljan legitimacijski okvir. Mainstream motiv “boraca za pravdu” ili “borbe Davida protiv Golijata” ne može izgraditi ozbiljan legitimacijski okvir koji bi se suprotstavio ideološko-ekspertnoj mašineriji koja u medijskom prostoru legitimira postupke banaka, istodobno napadajući dužnike kao “neodgovorne kockare”. Kako bi se izgradio legitimacijski okvir koji će konstatirati da je “kolektivna tužba protiv banaka moguća i opravdana”, potrebno je prvo razmotriti neke pretpostavke koje tom poduhvatu stoje na putu.

Zakonske granice i legitimacijski okvir

Prvo, tu je utemeljena pretpostavka da je subjekt koji ima društvenu moć u poziciji da utječe na sadržaj zakonskih akata koji reguliraju sferu djelatnosti toga subjekta. Budući da su banke institucije moći par excellence, zvuči sasvim nevjerojatno da bi propustile pobrinuti se za to da putem utjecaja na državu ozakone svoje postupke. Uostalom, upravo na legalizaciji financijskih praksi počiva društveni status financijskog sektora. Alex Predaii u raspravi o izvorima legitimiteta područja financijske industrije podsjeća na historijski proces konstruiranja financijskih djelatnosti kao istodobno društveno legitimnih i legalnih, tj. zakonski definiranih. Pritom kaže kako “zakonske granice ne moraju nužno prethoditi društvenim i simboličkim granicama i one ne uobličavaju potonje mehanički. Argumenti koji se iznose u raspravama, reprezentacije za kojima posežu specifične društvene grupe i uspostavljene društvene granice mogu utjecati na načine uspostavljanja zakonskih granica”.iii Zakonska granica uspostavlja granicu između sfere legalnih financijskih operacija kojima se bave banke, brokerske i osiguravateljske kuće itd., od sfere nelegalnih djelatnosti uličnih mjenjača novca ranih devedesetih ili današnjih kreditora na crno. Budući da je konstruiranje ovih granica društveni proces na koji utječu, kako Preda upozorava, različiti društveni akteri, djeluje vrlo paradoksalno pomisliti da se banke, sa svoje pozicije utjecaja i moći, nisu pobrinule za to da zakon bude kreiran tako da ozakonjuje postojeće bankarske prakse. Tim više što raspravom o području financija neprikosnoveno dominira legitimirajući diskurs financijskih analitičara i ekonomskih stručnjaka.

Drugo, koncept kolektivne tužbe u Hrvatskoj je gotovo nepoznanica. Jedini usporedivi slučaj jest spor Saveza “Potrošač” protiv T-Coma, u kojem se radi o skupnoj tužbi podignutoj temeljem 42.000 individualnih punomoći, čiji će se ishod odnositi na one pojedince koji su ih potpisali. I ovo je jedan od sporova koji je pred hrvatskim pravosuđem doživio krajnje otezanje. Pokrenut je 2005. godine, “Potrošač” je nepravomoćnu presudu u svoju korist dobio 2007., da bi potom spor zapeo na Županijskom sudu u Zagrebu, koji je Vrhovni sud 2012. godine kaznio novčanom kaznom od 5.000 kuna zbog odugovlačenja.

Za razliku od modela skupne tužbe, kolektivna tužba (class action) odnosi se principijelno na neku pravno definiranu situaciju u kojoj se našao ili se nalazi u tužbi nedefiniran skup osoba (skup S). Nakon presude, potrebno je utvrditi da li konkretna osoba X spada u skup S ili ne.iv Zbog toga što se radi o prvoj kolektivnoj tužbi i predmetu oko kojeg nema sudske prakse, čitav poduhvat djeluje još kompleksnije. U tom kontekstu, kao relevantan se postavlja nesrazmjer raspoloživih resursa s kojima strane ulaze u spor. S jedne strane se očekuje angažiranje najeminentnijih odvjetničkih kuća, za što druga strana evidentno nema resurse.v

Ako sada privremeno ostavimo po strani nepovjerenje u institucije, nevjericu spram mogućnosti da banke krše zakon i činjenicu da ovakva tužba predstavlja novost u hrvatskoj sudskoj praksi, možemo se ozbiljnije pozabaviti pitanjem kako je do sada tekao ovaj proces i na kojim pretpostavkama se on temelji. S procesnopravne strane, kako je rečeno, radi se o kolektivnoj tužbi temeljenoj na Zakonu o zaštiti potrošača. Zanimljivo je istaknuti kako Udruga Franak prema ovom zakonu nije mogla biti podnositelj tužbe, već je zakonom propisano kako Vlada uredbom donosi odluku o tome tko mogu biti tužitelji, tj. tko su osobe ovlaštene za pokretanje takve vrste sudskog postupka. Vlada je 2009. godine donijela uredbu u kojoj je navela devet institucija s pravom pokretanja kolektivnog spora: 1. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, 2. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, 3. Državni inspektorat, 4. Agencija za elektroničke medije, 5. Pravobranitelj za djecu, 6. “Potrošač” – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, 7. Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske.vi Ograničenje broja osoba ovlaštenih za podnošenje kolektivne tužbe svakako je nešto za što se u perspektivi treba izboriti da se ukine i da se uredi na neki inkluzivniji način, a to što su za podizanje kolektivnih tužbi za zaštitu potrošača ovlaštena ministarstva doista je tragikomično.

Sadržajno gledano, tužba se temelji na tvrdnji da su prekršene odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP). Prema Zakonu o obveznim odnosima, pri realizaciji ugovora o kreditu treba postojati jednakost činidbe i ugovorne strane moraju biti u ravnopravnoj poziciji u odnosu na realizaciju ugovora. Prema Zakonu o zaštiti potrošača, pri sklapanju kreditnih ugovora banke moraju adekvatno informirati klijente i transparentno prikazati sve relevantne informacije i rizike ugovora koje nude na potpisivanje. To se naprosto nije događalo. Dakle, ta dva zakona temelj su tužbe i na te dvije točke potrebno se vratiti kasnije u tekstu. Ovdje je potrebno razjasniti kako je moguće da predstavnici banaka i Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka (HUB), u javnosti ističu kako banke rade po zakonu, dok s druge strane klijenti banaka tvrde (i u medijima i pred sudom) da banke krše zakon, a da su i jedni i drugi zapravo u pravu. Radi se o tome da bankari pod pojmom “zakon” ovdje misle na Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI). Međutim, to što se neka institucija drži zakona koji uređuje sferu njezine djelatnosti ne znači da se može praviti slijepa za druge zakone. To bi bilo kao da kažemo da se Hrvatska radiotelevizija (HRT) treba držati samo i isključivo Zakona o HRT-u, pa je sasvim irelevantno ako prekrši Zakon o radu, budući da se pridržavala Zakona o HRT-u. Takve se logike u vezi ZOKI-ja drže banke i Hrvatska narodna banka (HNB), koja nadzire njihovo poslovanje.

Dakle došli smo do ne tako iznenađujuće konstatacije da u Hrvatskoj postoji međusobna neusklađenost raznih zakona, tj. da ZOKI neke od aspekata kreditnog poslovanja naprosto ne regulira. Zbog toga je moguće da bankari i HNB ističu kako banke rade po zakonu (misleći pritom na Zakon o kreditnim institucijama), a da s druge strane građani kažu kako banke krše zakon (misleći pritom na Zakon o obveznim odnosima i Zakon o potrošačkom kreditiranju). Naravno, sud će biti taj koji će presuditi jesu li banke kršile ZOO i ZZP. No sud uopće ne zanima ZOKI. I to nas vodi do dodatnog momenta koji je također potrebno razjasniti, a tiče se odnosa pravne i ekonomske logike pristupa materiji.

Ekonomski aspekt

Ekonomski gledano, kao ključno pitanje nameće se sljedeće: Jesu li banke doista nanijele štetu klijentima, a da su pritom za sebe ostvarile ekstradobit, to jest je li bilo ekstraprofita ili nije? Banke će reći kako one, jer tako nalaže HNB, nužno moraju imati valutno usklađenu aktivu i pasivu i to na dnevnoj razini, pa su se prema tome, budući da su izdale kredite u švicarskim francima (CHF), također morale zadužiti u njima. No istovremeno imamo podatke od samog HNB-a koji nam pokazuju kako su ukupni iznosi štednje i primljenih kredita u CHF-ima u velikom nesrazmjeru s volumenom kreditnih plasmana vezanih uz švicarski franak. Rješenje tog paradoksa jest u tome što banke ovu razliku pasive i aktive pokrivaju “zaduženjima u CHF-ima” u financijskim izvedenicama (derivatima), koje se prikazuju u vanbilančnim zapisima, na primjer valutnim swapovima. Banke na međunarodnom tržištu međusobno trguju svojim kreditnim obvezama i potraživanjima, a u slučaju valutnih swapova sklapaju ugovor kojim se obvezuju da će na datum X kupiti određenu količinu švicarskih franaka po tečaju Y. Banke će naravno maknuti ove navodnike i konstatirati da je to njihovo zaduženje u CHF-ima, te da su njihove bilance usklađene. U raspravi o ekonomskom aspektu spora često se zapravo radi o srazu koncepcija, u kojem možemo izdvojiti tri pozicije. Jedna je legitimirajuća: bankari tzv. izvedenice (derivate) tretiraju ekvivalentno deviznoj štednji. Druga pozicija je kritička: to bi bila pozicija onih koji će legitimitet ove operacije dovesti u pitanje argumentom da se radi o špekulativnim operacijama koje su i dovele do današnje financijske krize. Pritom je važno reći da je masovna upotreba ovih financijskih instrumenata relativno recentan fenomen. Profesor prava Charles W. Murdock u tekstu Credit Default Swaps: Dubious Instruments iznosi podatke kako su prije 2000. godine derivati imali relativno mali udio u ukupnoj ekonomiji: u lipnju 2000. on je iznosio 94 bilijuna američkih dolara (USD), da bi u lipnju 2011. ukupni volumen derivata iznosio 706,884 bilijuna USD-a (nakon čega je u 2012. pao na 638,928 bilijuna).vii

Treća pozicija je pozicija laika, za koju je novac naprosto sredstvo plaćanja, posudbe i štednje. Ona se često cinično odbacuje kao pozicija neinformiranog pojedinca koji ne poznaje suvremeno bankarstvo. Ono što se pritom zanemaruje jest da ona ne proizlazi samo iz kognitivne dimenzije, već upravo iz njegove pozicije u novčanim transakcijama. Za razliku od banaka, građanima nije dozvoljeno, sve i da to žele, da u svojim transakcijama koriste financijske derivate. Recimo, osoba nema na raspolaganju opciju da ode u HEP i predloži sljedeći dogovor: sljedeći mjesec, kada mi pošaljete račun, znam da neću imati dovoljno gotovine, no hajmo sklopiti ugovor da ću vam tada dati papirić na kojem je moj prijatelj Pero potpisao da će mi za tri mjeseca vratiti 500 eura koje sam mu posudila. Nakon tri mjeseca, platit ću vam račun uz kamatu koju se dogovorimo ovim ugovorom, a vi ćete meni vratiti papirić, za slučaj da se Pero krene meni izmotavati oko vraćanja 500 eura. Hoćemo reći da se laiku – klijentu banke – može dati za pravo ako zahtijeva da se kriteriji koji se primjenjuju na njega ekvivalentno primjenjuju na onoga od kojega je posudio novac, tj. da ako banka kaže da ima zaduženje u nekoj valuti, to znači da je doista, u trenutku kada mu je izdavala kredit, posudila ekvivalentan iznos u istoj valuti od nekog trećeg.

Čitava ova važna ekonomska rasprava zapravo je rasprava oko legitimiteta određenih aspekata suvremenog financijskog poslovanja. Pripadnici prve pozicije pritom su skloni smetnuti s uma da cjelokupna rasprava može biti sasvim irelevantna za pravno pitanje: Je li postojalo kršenje načela jednakopravnosti ugovornih strana, koju propisuje ZOO? Ovaj zakonski zahtjev ima smisao upravo u tome da ugovorne strane dovede u niveliranu poziciju, zato jer se polazi od pretpostavke da u realnosti može postojati disparitet moći između ugovornih strana, radi čega ona slabija može doći u nepovoljniji položaj. Kada bi, obratno, svi koji sklapaju ugovore bili jednaki, tada takva zakonska odredba ne bi trebala ni postojati. Štoviše, u istom smislu postoji i odredba ZZP-a po kojoj se, u slučaju nejasnoće, odredba ugovora treba tumačiti na način koji ide u korist slabijoj ugovornoj strani.

Korisnici: neodgovorni ili zavedeni?

Pitanje kršenja Zakona o zaštiti potrošača posebno je zanimljivo jer se radi o tome jesu li banke ili HNB klijente upozorili na sve rizike kada su im nudili ove kreditne ugovore. Upozorenja HNB-a uključivala su istup tadašnjeg viceguvernera Borisa Vujčića pred Hrvatskim saborom 2005. i objavu upozorenja u Biltenu o bankama br. 12 iz 2006. godine. Upozorenja su govorila o maksimalnom porastu tečaja CHF-a od 18 posto kao najgorem mogućem scenariju (u kolovozu 2011. dogodio se porast od čak 60 posto), a medijski su bila popraćena tekstovima u kojima se “smirivala panika”, te iznosila poruka kako će, ako se i dogodi kakav poremećaj na tržištu, on pogoditi sve, neovisno o valuti uz koju imaju vezan kredit.vii

Istodobno, banke su vodile agresivnu marketinšku kampanju i nudile “akcijske” kamate na kredite u CHF-ima (ne zaboravimo, u kontekstu u kojem su cijene stambenog prostora kontinuirano rasle, radi čega su mnogi strahovali hoće li, ako se taj trend nastavi, uopće moći kupovinom stana riješiti svoje stambeno pitanje). Osobni bankari u razgovorima s klijentima također nisu upozoravali na rizike. Situacija razgovora klijenata s osobnim bankarima predstavlja vrlo zanimljiv moment koji zaslužuje zasebnu analizu, za koju ovdje nema dovoljno prostora. Klijenti su se osobnim bankarima obraćali kao ekspertima koji ih savjetuju o za njih najpovoljnijim opcijama. Jedna od osoba zaduženih u CHF-ima tako komentira: “Poslije ovako eksplicitnih uvjeravanja osobnog bankara, pristala sam da mi se ipak napravi kredit u francima, o kojima nisam znala ama baš ništa. Inače, bankarski sustav mi je nepoznato područje i kako ne povjerovati u najbolje pobude, informacije i sugestije profesionalaca iz bankarskog sustava. Upravo ova glupost i naivnost moju je obitelj stajala kmetskog položaja u koji sam upala zahvaljujući ‘bankarskim stručnjacima'” (Istraživanje Udruge Franak, veljača 2012.). Dok su klijenti naivno očekivali stručan savjet, osobni su bankari zapravo vodili prodajne razgovore, kojima je cilj realizirati što veći broj ugovorenih kredita.

Naposljetku, budući da se dio tužbe odnosi na način kako su banke mijenjale kamatnu stopu, u obrani njezina legitimiteta potrebno se osvrnuti van granica Hrvatske i konstatirati kako sudska praksa u vezi ovog pitanja već postoji. I u drugim zemljama europske periferije banke-kćeri su primjenjivale poslovne prakse koje njihove tvrtke-majke nisu primjenjivale u matičnim zapadnoeuropskim zemljama, plasirajući razne visokorizične proizvode. Krediti u CHF-ima ili s valutnom klauzulom u CHF-ima bili su plasirani i u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Grčkoj, Cipru i drugdje.ix Banke su također ugovarale promjenjive kamatne stope, ali na način da se nije ugovarao transparentan i jednoznačan princip promjene kamatne stope. Posljedica toga je da banke klijentima mogu mijenjati visinu kamatne stope administrativnom odlukom, a ta promjena ne mora biti utemeljena ni u kakvim opravdanim razlozima, već naprosto predstavlja jednostranu odluku banke. U hrvatskom slučaju dogodilo se to da su banke podizale kamatne stope, dok je istodobno CHF LIBOR padao. Vezano uz takvu vrstu ugovaranja kamatnih stopa, već postoji niz sudskih presuda u zemljama članicama Europske unije (Rumunjskoj, Italiji, Austriji i drugdje), ali i u susjednoj Srbiji.

Važno je za kraj rekapitulirati kako je ovaj tekst razmatrao prvenstveno pitanje društvenog legitimiteta poduhvata podizanja kolektivne tužbe protiv osam banaka, koju je inicirala Udruga Franak. Pitanje pravorijeka razriješit će sud. No društveni legitimitet pokretanja ovog sudskog spora nerijetko se dovodi u pitanje, posebice ocjenama kako je on vrlo opasan jer će, ukoliko tužba prođe, to značiti propast banaka i nanošenje velike ekonomske štete Hrvatskoj. Analizom uzroka skepse spram ovog naoko donkihotovskog poduhvata, te argumenata na kojima se može utemeljiti njegov društveni legitimitet, ne preostaje drugo nego – mjesecima nakon njegova početka – zaključiti sljedeće: sudski je spor protiv osam banaka u Hrvatskoj i moguć i opravdan.

* Petra Rodik je docentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Udruge Franak.

i Npr. Eurobarometer 74, EVS 2008, GfK “Povjerenje u neke institucije u Hrvatskoj” 2011. i 2012.

ii Preda, Alex (2009.) Framing Finance: The Boundaries of Markets and Modern Capitalism, University of Chicago Press.

iii Ibid., str. 60

iv Primjerice, nakon dobivenog kolektivnog spora protiv aviokompanije zbog štete nastale prilikom slijetanja zrakoplova, potrebno je samo utvrditi je li ta i ta osoba bila na tome letu ili nije, te ima li temeljem toga pravo na odštetu ili ne. Međutim, kod tužbe koja se odnosi na neku kontinuiranu poslovnu praksu bit je u tome da se donese presuda je li takva praksa u skladu sa zakonom ili ne, ako nije, onda je se ubuduće mora prekinuti.

v Jedan od prvih poteza odvjetnika banka bio je pokušaj da demotiviraju drugu stranu pitanjem tko će nadoknaditi odvjetničke troškove ukoliko banke dobiju spor. Sudac je dilemu razriješio podsjetivši na presudu Rev-129/09 od 23. ožujka 2010. godine, u kojoj je Vrhovni sud odlučio da ako se u sporu radi o predmetu koji je temeljna djelatnost jedne od strana u sporu, onda ta strana nema pravo na nadoknadu odvjetničkih troškova, jer se pretpostavlja da već ima pravnu službu koja dovoljno poznaje materiju, pa angažiranje dodanih odvjetnika nije neophodno.

vi Uredba o određivanju osoba ovlaštenih za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Narodne novine, broj 124/09).

vii Charles W. Murdock, Credit Default Swaps: Dubious Instruments, 3 Harv. Bus. L. Rev. Online 133 (2013), http://www.hblr.org/?p=3216

viii Gatari, Ljubica, “Iako banke tvrde da ne žele povisiti kamatne stope građanima, krediti će poskupjeti i u eurima i francima”, Večernji list, 25. kolovoza 2006. Detaljniju analizu upozorenja HNB-a moguće je pronaći na stranicama Udruge Franak: http://udrugafranak.hr/index.php/2012-10-12-13-35-11/item/468-analiza-upozorenja-hnb-a

ix Posebno je zanimljiv slučaj Britanaca koji su kupovali kuće i apartmane za odmor na Cipru, a koji su na preporuku lokalnih agenata i odvjetnika što su im pomagali oko kupovine nekretnine također podigli kredite s promjenjivom kamatnom stopom (bez ugovorenih parametara prema kojima se ona mijenja) i uz valutnu klauzulu u CHF-ima (http://www.news.cyprus-property-buyers.com/2012/10/14/a-very-cypriot-swissgate/id=0012953)