Frédéric Panier

Europska komisija nije zadovoljna ni tempom kojim se strukturne reforme provode, ni instrumentima koji joj za to stoje na raspolaganju. Mehanizam koji bi te “iritacije” trebao otkloniti najavljeni su “ugovorni sporazumi” između Komisije i pojedinih zemalja-članica: u zamjenu za povoljnije kamatne stope, države bi ingerencije nad ekonomskom, fiskalnom i socijalnom politikom trebale predati Komisiji

Dok se okupljaju prosvjednici protiv novog sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i SAD-ai, šefovi europskih država i vlada sastali su se u Bruxellesu 19. i 20. prosinca, gdje su zamislili uvođenje novog mehanizma: ugovornih sporazuma, potpisanih između Europske komisije i država članica. Kada se provede u djelo, taj bi mehanizam mogao predstavljati najmoćnije oružje za uništenje socijalne države koje je ikada dano u ruke europskim institucijama.

Premda se o navedenoj mjeri još raspravlja, predsjednik Stranke europskih socijalista Sergej Stanišev uvjerava da bi ona mogla “dovesti do ukidanja socijalne zaštite u svim državama članicama, jedne za drugom, mjeru po mjeru”.ii Plašeći se eksplozije euroskepticizma ako tako ovlastimo Europu da ulazi u nadležnosti država-članica i u njima provodi strukturne reforme, Guy Verhofstadt, vođa liberala u Europskom parlamentu, jezgrovito je izjavio da taj sustav najavljuje “smrt Europe”.iii

Poznati i pod nazivom “instrumenti za konvergenciju i konkurentnost”, ugovorni sporazumi počivaju na jednostavnom principu: u zamjenu za financijske poticaje, europske države bit će pozvane da s Komisijom potpišu ugovor o makroekonomskim reformama. Ugovorom propisane obaveze odnosit će se na socijalni, ekonomski i financijski sektor, neovisno o kompetencijama europskih institucija. S obzirom na trenutne prioritete Komisije, lako možemo zamisliti da će povlastica “financijske prednosti” biti uvjetovana obustavom mjera zaštite radnog mjesta, smanjenjem socijalnih davanja ili poreznim olakšicama za poduzeća…

Trenutno su socijalne, ekonomske i financijske kompetencije u velikoj mjeri podvrgnute pravilu jednoglasja dvadeset i osam vlada, što koči pokretanje strukturnih reformi. Intervencija europskih institucija često se ograničava na jednostavne neobavezujuće preporuke koje često ne polučuju nikakve učinke. Pripremajući prosinački sastanak, Jörg Asmussen, član Glavnog vijeća Europske centralne banke (ECB), žalio se jer su “države- članice do sada u djelo provele samo deset posto preporuka Vijeća”.iv Iz gledišta njihovih pokretača, naročito njemačke vlade i vlada zemalja saveznika Njemačke, strukturne reforme ne provode se ni dovoljno brzo ni u dovoljnom opsegu: bilo bi dobro prijeći u višu brzinu.

Čini se da su “sporazumi” izravno nadahnuti posudbama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), uslijed kojih je brojnim zemljama u razvoju nametnut uvjet otvaranja njihove ekonomije. Tu je metodu već primijenila Trojka (ECB, MMF i Europska komisija) u okviru svoje “pomoći” zemljama u problemima: Grčkoj, Cipru i Portugalu nametnuti su opsežni programi privatizacije. Uskoro će dakle postati moguće “prednosti” te strategije proširiti na čitavu Europsku uniju, uključujući i one zemlje koje nisu u krizi. Europska komisija čak je predložila period tijekom kojega bi valjalo nametnuti upotrebu novog mehanizma svim zemljama eurozone…

Ostaje nam samo da se složimo oko “financijskih prednosti” koje bi bile pružane zauzvrat. Na sastanku u prosincu, europski vođe nisu postigli sporazum o ovoj temi. Komisija je u početku predložila stvaranje fonda koji bi se punio novim prilozima država-članica ili prihodom od budućih europskih poreza, naročito poreza na financijske transakcije, kojim bi se oporezivala financijska tržišta – kako bismo liberalizirali ekonomiju. No interni dokument Komisije, koji se pojavio malo prije sastankav, pokazuje da europski vođe rade na drugom planu: europskim pozajmicama s primarnom kamatnom stopom, odnosno na prvoj primjeni mehanizma uzajamnosti nacionalnih dugova, koji zemlje koje se nalaze u teškoćama potražuju još od početka krize. Prijenos europskih javnih dugova omogućio bi najslabijim zemljama da posude sredstva uz (nižu) kamatnu stopu, koja se dodjeljuje najsnažnijim ekonomijama unutar EU-a.

Vidimo kako bi Komisija mogla profitirati od ovoga mehanizma. Za zemlje kojih se on tiče, izbor bi bio sljedeći: ili nastaviti s reformama koje zahtijeva Komisija ili se odreći dragocjenih financijskih sredstava. U očima talijanskih ili španjolskih vođa, koji novac posuđuju uz kamatnu stopu koja je za dva posto viša od kamatne stope odobrene Njemačkoj, pristup europskim pozajmicama značio bi značajne uštede, stavljajući Komisiju u položaj moći iz kojega bi mogla nametnuti svoju volju. Dok uzajamnost javnih dugova ima tu svrhu da pruži dašak kisika zemljama koje se nalaze u poteškoćama, ugovorni sporazumi prijete da će europske pozajmice preobraziti u novi način pripitomljavanja nacionalnih vlada.

Povezan s velikim financijskim sredstvima, ovaj novi arsenal mogao bi dakle ugroziti nacionalne mehanizme solidarnosti i više od samog Fiskalnog pakta. Unatoč okovima koje ovaj potonji predstavlja, u okviru njega države članice i dalje same gospodare sredstvima upotrijebljenima kako bi se ispoštivao fiskalni put koji moraju slijediti. Nasuprot tome, ovaj sporazum omogućio bi Komisiji da nad neposlušnim zemljama provede nečuveni pritisak.

Prosinački sastanak završio je principijelnim sporazumom. Odluka o ostatku predmeta odgođena je za sljedeći susret, pri čemu predsjednik Vijeća mora o njemu u listopadu 2014. podnijeti izvješće. Uz podršku predsjednika Vijeća, njemačka kancelarka Angela Merkel obećala je pratiti napredak ovog projekta “milimetar po milimetar”.vi

Prijedlog je izazvao snažnu skepsu u određenim europskim državama, uključujući i stare njemačke saveznike, a i u samom Vijeću otpor je i dalje snažan. Premda je umjerena, socijalna mobilizacija pronaći će način da spriječi prihvaćanje projekta (ili da, po svaku cijenu, ukloni njegove najproblematičnije aspekte). Europska predizborna kampanja tako nudi rijetku priliku za djelovanje europskoj ljevici koja, prečesto reagirajući a posteriori, gomila poraze još od početka krize koja je započela još 2007. godine.

S francuskog prevela: Sana Perić

* Frédéric Panier je ekonomist. Radi na Sveučilištu u Stanfordu.

i Vidi Serge Halimi, “Transatlantska zamka”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, ožujak 2014.

ii Pripremni skup u Europskom vijeću 13. i 14. prosinca 2013.

iii Ian Wishart, “EU economic contracts would stoke protests, lawmakers say”, Bloomberg, 11. prosinca 2013.

iv Peter Müller, Christoph Pauly, Christian Reiermann, Michael Sauga i Christoph Schult, “European reform: Merkel’s surprising new ally in Brussels”, Der Spiegel Online, 28. listopada 2013.

v Luke Baker, “Euro zone mulls cheap loans as incentive for economic reforms”, Reuters, 22. studenoga 2013.

vi Ian Wishart, “EU leaders delay deal on incentives for economic reforms”, Bloomberg, 19. prosinca 2013.