Serge Halimi

Činjenica da se potpuni politički autsajder uspio opasno približiti Bijeloj kući dovoljan je dokaz krhkosti neoliberalnog konsenzusa koji već desetljećima dominira američkom političkom scenom. Trumpova popularnost svjedoči o postojanju sve šireg kruga ljudi kojemu establišment dviju najvećih američkih stranaka nema baš ništa za ponuditi. Nasuprot tom establišmentu, biznismen je pored ogromne količine verbalnog nasilja ponudio i demagošku kritiku ugovora o slobodnoj trgovini koji su opustošili industrijske regije SAD-a

“Sistem je namješten”. Već smo znali da u SAD-u kandidat koji na nacionalnoj razini dobije najviše glasova ne postaje uvijek predsjednik; da utrka za Bijelu kuću ignorira tri četvrtine država u kojima se ishod glasanja smatra unaprijed odlučenim; da je skoro šest milijuna građana izgubilo pravo glasa jer su bili osuđivani; da 11 posto potencijalnih glasača ne raspolaže osobnim ispravama koje su potrebne da bi pristupili glasanju; da izborni sustav dvjema dominantnim strankama daje ogromnu prednost. Poznato nam je također bilo da novac, mediji, lobiji i prekrajanje izbornih jedinica (redistricting) iskrivljuju demokratsku reprezentaciju zemlje.1

Međutim, ovaj put riječ je o nečemu drugom. O osjećaju koji nadilazi stranačke podjele, o bijesu koji je na predizborima izrazilo 12.024.000 birača demokratskog senatora Bernieja Sandersa, no također i 13.300.000 pristaša republikanskog milijardera Donalda Trumpa. “Sistem je namješten”, ocijenili su, jer vladajući su, kako republikanci tako i demokrati, pokrenuli ratove na Bliskom istoku, koji su osiromašili SAD bez da su mu donijeli pobjedu. Namješten je, jer većina stanovništva nastavlja plaćati posljedice ekonomske krize koja, istovremeno, ništa nije koštala one koji su je izazvali.

Namješten je, jer je predsjednik Barack Obama iznevjerio velike nade za promjenom koje je pobudila njegova kampanja iz 2008. godine. Takav je i jer republikanski birači također nisu dobili bogznašto nakon što su se mobilizirali, najprije 2010., a potom 2014., da ponovno osvoje kontrolu nad dvama domovima Kongresa. “Sistem je namješten”, jer se u Washingtonu ništa ne mijenja, jer Amerikanci osjećaju da je njihovu zemlju zaposjela oligarhija koja ih prezire, jer se nejednakosti produbljuju, a srednja klasa je u strahu od gubitka svoje pozicije.

A sve je krenulo dobro. Na demokratskoj strani, ono što je trebala biti laka pobjednička šetnja Hillary Clinton prema nominaciji svoje stranke, neka vrsta dinastijskog nasljeđivanja uz Obaminu pomoć, transformiralo se u žestoku borbu protiv slobodnog strijelca u srednjim sedamdesetim godinama Bernieja Sandersa, koji je, na opće iznenađenje, na antikapitalističkim temama uspio mobilizirati milijune mladih birača, ruralnih stanovnika, radnika. Novac za Sandersa nije predstavljao prepreku, jer je prikupio enormne iznose zahvaljujući milijunima malih donatora. Izigrao je na taj način jednu od najvećih, ali i najomraženijih “namještaljki” američke politike.2 Postignuće koje obećava, tim više što je Trump također na kampanju u predizborima potrošio daleko manje od republikanskih rivala koje je tom prilikom pregazio.

“Hajka na državu” karakterizirala je većinu prethodnih kampanja. Danas čak i konzervativni birači zahtijevaju da javna vlast više intervenira u ekonomiju. Vječne propovijedi o smanjenju socijalnih izdataka, mirovinskoj “reformi” ili rezanju pomoći nezaposlenima, nisu dio Trumpova programa. A što se tiče slobodnog tržišta, koje je središnja tema njegove kampanje, on želi ukinuti sporazume koje su ispregovarali njegovi prethodnici, republikanci kao i demokrati, i nametnuti carine američkim tvrtkama koje su izmjestile svoju proizvodnju van granica SAD-a. Osim toga, njegova konkurentica i on se slažu u procjeni da država treba financirati vrlo skupu rekonstrukciju prometne infrastrukture.3 Sve u svemu, razbijen je dvostranački konsenzus u korist globalizacije i neoliberalizma. Svojim cinizmom i lakomošću, velike američke kompanije uspjele su uništiti ideju o nužnoj korelaciji između vlastitog prosperiteta i prosperiteta zemlje.4

Iako je Hillary Clinton obećala da će povjeriti važne zadatke svom suprugu, velikom arhitektu skretanja Demokratske stranke udesno prije četvrt stoljeća, njihova stranka više ne nalikuje onoj koju su oboje oblikovali dok su obitavali u Bijeloj kući. Demokratski birači danas su izraženije lijevo orijentirani, manje su skloni kompromisu s republikancima, a riječ “socijalizam” više ih ne plaši… Tako je Clinton morala napraviti ustupke Sandersovim pristašama oko četiri ključne točke oštrog konzervativnog zaokreta “novih demokrata” iz 1990-ih godina: to su sporazumi o slobodnoj trgovini, vrtoglavi porast zatvorske populacije, financijska deregulacija i stagnacija nadnica.

Trumpovi žestoki govori protiv meksičkih imigranata i islama, njegov seksizam i rasističko bulažnjenje toliko izazivaju gađenja da sve ostale stvari katkad prolaze neprimijećeno. Međutim, kad je riječ o socijalnim izdacima, trgovinskoj politici, pravima homoseksualaca, međunarodnim savezima ili vojnom angažmanu u inozemstvu, Trump je tako odlučno odbacio dosadašnju liniju svoje stranke da je teško zamisliti ponovni zaokret republikanskog vodstva po tim točkama. Barem ukoliko ne žele definitivno izgubiti “svoju” bazu, koja je već pokazala nezadovoljstvo glasajući na predizborima za kandidata ne pretjerano poznatog po tome da štedi udarce, uključujući i one prema vođama vlastitog tabora: “Naši političari”, govori Trump, “snažno su promovirali politiku globalizacije. Ona je obogatila financijsku elitu koja donira novac njihovim kampanjama. No milijuni američkih radnika iz tog su izvukli samo bijedu i bol u srcu”. Vrlo neobičan govor za milijardera koji vrijeme provodi naizmjence u svojem penthouseu na Manhattanu i u privatnom avionu. No ipak, to je dobar rezime.

Sve to navodi na pomisao da… sistem ipak nije namješten. I da, kako sugerira Francis Fukuyama u nedavnom članku za časopis Foreign Affairs, američka demokracija ipak funkcionira jer odgovara na narodni bijes, mrsi račune dinastiji Clintonovih, ponižava republikanske barune te u središte izbora stavlja pitanja nejednakosti, protekcionizma i deindustrijalizacije.5 I možda pokazuje da je odzvonilo dvjema političkim prevarama.

 Pouke zaokreta

Tijekom godina, Demokratska stranka postala je instrument obrazovanih srednjih i viših klasa. Ističući svoju “raznolikost” prikupila je, međutim, premoćnu većinu crnačkih i hispanoameričkih glasova; oslanjajući se na sindikate, sačuvala je i radničku biračku bazu. Međutim, njezina vizija napretka prestala je biti egalitarna. Katkad individualistička i paternalistička (preporukama da treba uložiti više truda), katkad meritokratska (preporukama da treba više studirati), ne nudi nikakvu perspektivu perifernoj Americi koja, u unutrašnjosti kontinenta, daleko od njezinih obala, ostaje odsječena od prosperiteta velikih globalnih metropola i bogatstva koje protječe kroz Wall Street i Silicijsku dolinu. Ta Amerika svjedoči nestanku poslova u industriji koji su dugo bili glavno uporište onom dijelu srednje klase kojeg je i bez fakultetskih diploma čekala relativno sigurna budućnost.

Njima Republikanska stranka prije Trumpa više uopće nije imala što za ponuditi. Njezin glavni cilj bio je smanjiti poreze kompanijama i omogućiti im da izvoze i investiraju u inozemstvu. Ipak, konzervativci su bjelačkim radnicima govorili o domovini, religiji i moralnosti, preuveličavajući ugrozu koju po američku unutrašnjost predstavljaju manjine na socijalnoj pomoći i arogantni intelektualci, te su si tako dugo vremena uspijevali osigurati da im same žrtve njihovih ekonomskih i trgovinskih politika nastave služiti kao biračko topovsko meso.6

Trumpova popularnost među njima ima drugačije uzroke. Njujorški developer ne govori samo o Bibliji i nošenju oružja, nego o obrani industrije i lošim trgovinskim sporazumima. Hillary Clinton baš i nije zadobila naklonost tih bijesnih birača smještanjem većine njih u “šaku jada” koja se sastoji od “rasista, seksista, homofoba, ksenofoba, islamofoba”. Tu je psihološku dijagnostiku izvela na jednoj donatorskoj večeri u New Yorku pred skupom ljudi koji su jamačno zaslužni i cijenjeni, s obzirom na to da su skupo platili da je čuju.

Hoće li izbori obilježeni takvim ideološkim previranjima, čak i antisistemskim nastojanjima, možda ipak završiti pobjedom kandidatkinje statusa quo? Da, budući da joj je protivnik autsajder koji izaziva više prijezira čak i od nje. U osnovi, to je glavna “namještaljka”. Karakteristična je uostalom i za druge zemlje. Francuska bi sljedeće godine mogla iskusiti nešto slično: narodni bijes protiv globalizacije, socijalne segregacije i dosluha “elita”, ali neizbježno zaveden političkom igrom zbog koje će, u oba slučaja, kriška kruha pasti na namazanu stranu.

Budući da ništa odveć neočekivano ne može doći od Hillary Clinton – koja je okružena savjetnicima, anketarima, PR stručnjacima i kalkulira sve skoro do u milimetar – Trump je odlučio malo prodrmati situaciju. Učinio je to odbacujući usvojenu strategiju svoje stranke. Reizbor aktualnog predsjednika na izborima iz 2012. godine iznenadio je republikanske glavešine. Zaključili su stoga da je za pobjedu na narednim izborima potrebno smanjiti izbornu prednost demokrata u crnačkom stanovništvu (Clinton će ih mobilizirati manje nego Obama) i hispanoameričkom, čiji se demografski udio stalno povećava. Hispanoamerikanci su često bili pogođeni restriktivnom politikom republikanaca po pitanju imigracije, stoga su se republikanci trebali pokazati otvorenijima po tom pitanju i legalizirati jedan dio ilegalnih useljenika. Biračka lojalnost nije upisana u gene i ništa ne sprječava, uostalom, jednog Hispanoamerikanca da – ako se protivi pobačaju ili ne voli plaćati poreze – glasa za desnicu. Poljski, talijanski i litavski imigranti glasali su prvo za demokrate, ali kasnije su podržali Ronalda Reagana; 2000. godine, 70 posto muslimana izjasnilo se za Georgea W. Busha; osam godina kasnije, njih 90 posto biralo je Obamu…7

Umjesto da za republikance pokušava preoteti dio glasova u hispanoameričkom i crnačkom biračkom tijelu, Trump je primijenio suprotnu taktiku. Odlučio je povećati svoju prednost među nehispanoameričkim bijelcima. Bez obzira na činjenicu da predstavljaju opadajući dio stanovništva, još uvijek su 2012. godine činili 74 posto izbornog tijela. Kako bi ih mobilizirao, naročito manualne radnike i one slabo obrazovane, Trump je istovremeno raspirivao strah od priljeva imigranata, koji će izazvati nesigurnost i gubitak identiteta, te trubio o industrijskom preporodu (“Make America Great Again”). Takav diskurz odjeknuo je unutar društvene grupe o kojoj se demokratski establišment ne brine pretjerano, vjerojatno jer ju ne povezuje ni s digitalnom modernošću niti s demografskom raznolikošću, a zasigurno i zato što smatra da su njezini dani odbrojani.

Iako su si metropole osigurale rastući udio prosperiteta zemlje, izbori se ipak dobivaju u perifernim državama. Tijekom ovih nekoliko mjeseci, Kalifornija i New York nisu u centru pozornosti, jer njihov glas su (demokrati) već osvojili, a razmjeri pobjede tamo nemaju nikakvu važnost. Nasuprot tomu, kucnuo je čas za Ohio, Pennsylvaniju, Michigen i Wisconsin. Budući da je ishod izbora ovdje neizvjesniji, kandidati im se udvaraju i ondje održavaju mitinge. I što otkrivaju? Da su te države, s više bijelaca, starijim i često manje od prosjeka obrazovanim stanovništvom, izgubile na stotine tisuća radnih mjesta zbog izmještanja industrije te kineske ili meksičke konkurencije, da se šire napuštene industrijske zone i da su se manje okoristili ekonomskim oporavkom od ostatka zemlje. Trumpovi protekcionistički i zabrinuti govori ovdje se dobro primaju, dok Clinton ima velikih problema da proda “dobru bilancu” Obaminog mandata.

Uskoro, kad globalni gradovi još više nabubre, a imigracija transformira Ameriku u zemlju većinski sačinjenu od “manjina”, demokrati će moći zanemariti radnički Srednji zapad, kao što su nekoć ignorirali siromašne bijelce s Juga. No ne ove godine.

Ove godine je još uvijek prerano da bi demokrati bez rizika mogli grditi kao razmaženu djecu one koji ljutito reagiraju na probleme koje je stvorila upravo stranka Clintonovih. Prerano je da im preporuče da se obrazuju, da promijene zanimanje, da se presele. Jer s Trumpom u političkoj areni, demokrati više ne mogu biti sigurni da ono što je ostalo od radničke baze nema druge opcije do glasanja za njih. Kao personifikacija političke “elite” koja već četvrt stoljeća vodi radništvo u katastrofu, Clinton bi trebala uzeti u obzir stanovništvo čija je ekonomska sudbina ugrožena, koje straši gubitak socijalnog statusa. Možda joj je životopis – u odnosu na protukandidata – primjereniji, no 2016. velik broj Amerikanaca kao da želi dinamitom zvanim Donald Trump dići cijeli sistem u zrak.

Dakle, najednom siromašni bijelci postaju važni i osluškuje ih se, baš kao crni lumpenproletarijat prije pola stoljeća. Otkriva se kako očekivano trajanje života rudara u Apalačkom gorju ili uzgajivača duhana u Virdžiniji opada. To su ljudi koji su morali promijeniti zaposlenje, odnosno postati čuvari u Walmartu gubeći pritom dvije trećine svoje plaće. Za bijelce bez diplome očekivano trajanje života kraće je za skoro trinaest godina u odnosu na bijelce koji su završili fakultet (67,5 spram 80,4), a kod žena je ta razlika nešto iznad deset godina (73,5 naspram 83,9). Zalagaonice se više ne nalaze samo u crnačkim getima. Ni mlade neudane majke ovisne o socijalnoj pomoći, visoka stopa pretilosti, ovisnost o drogama i samoubojstva nisu specifičnost geta. Za ovo stanovništvo u nevolji, iskustvo Hillary Clinton i njezino poštivanje političkih normi Washingtona nisu nužno prednost.

Na što će ličiti njihova “postindustrijska” budućnost kad svi rudnici uglja koji su ih zapošljavali budu zatvoreni, kad vozači taksija i kamiona budu zamijenjeni vozilima s googleovim autopilotom, kad blagajnice u supermarketima postanu skeneri, a radnici roboti? Svi će biti programeri? Ili konobari? Svi će biti mali poduzetnici koji dostavljaju jela naručena preko aplikacije na mobitelu, iznajmljivači apartmana turistima, vrtlari ili kućna posluga? Clinton nema odgovora na njihove brige; ona ih, bez sumnje, poistovjećuje s odbijanjem napretka. Trump pak inzistira na tome, sve kako bi potaknuo one koje njegova sirovost i nedostatak političkog iskustva plaše da se zapitaju: “Što možemo izgubiti?”.

Namješten ili ne, otkrit ćemo uskoro je li američki sustav postao dovoljno krhak da bi popustio pred tipom poput Trumpa. No ako u tjednima koji dolaze, neki napad, loš televizijski nastup ili otkriće kompromitirajuće korespondencije budu dostatni da spriječe ulazak Hillary Clinton u Bijelu kuću, bit će to dokaz da se stranka neoliberalnog statusa quo ne samo ne uspijeva učinkovito boriti protiv autoritarne desnice, nego da joj je, štoviše, osnovno pogonsko gorivo.

S francuskog prevela: Milena Ostojić


1 Za detaljniju analizu ovog statističkog odstupanja, vidi Serge Halimi i Loïc Wacquant, “Démocratie à l’américaine”, i Benoît Bréville, “Géorgie et Caroline du Nord, les deux Sud”, Le Monde diplomatique, prosinac 2000. odnosno listopad 2012. Usporedi također Elizabeth Drew, “Big dangers for the next election”, The New York Review of Books, 21. svibanj 2015.
2 Prema anketi provedenoj krajem svibnja 2015., 84 posto Amerikanaca smatra da novac zauzima previše mjesta u političkom životu njihove zemlje, 85 posto da sustav financiranja kampanja mora biti u potpunosti rekonstruiran i temeljito izmijenjen, 55 posto da izabrani predstavnici većinu vremena promiču interese grupa koje su ih financirale (New York Times, 2. lipnja 2015.)
3 Hillary Clinton obećava da će na to potrošiti 275 milijardi dolara u pet godina; Trump obećava dvostruko više. Usporedi Janet Hook, “Trump bucks his party on spending”, The Wall Street Journal, New York, 19. rujna 2016.
4 Usporedi William Galston,”The double political whammy for business”, The Wall Street Journal, 20. srpnja 2016.
5 Francis Fukuyama, “American political decay or renewal?”, Foreign Affairs, New York, srpanj-kolovoz 2016.
6 Usporedi Thomas Frank, Pourquoi les pauvres votent à droite, Agone, Marseille, 2013. Vidi također “Stratagème de la droite américaine, mobiliser le peuple contre les intellectuels”, Le Monde diplomatique, svibanj 2006.
7 Prema New York Timesu, 9-10. siječnja 2016.