Sébastien Gobert

Krajem studenoga, nekoliko dana prije potpisivanja sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, Kijev je iznenada prekinuo pregovore, udovoljavajući tako zahtjevu Moskve. Pod pritiskom dviju sila koje je vide čas kao veliko tržište, čas kao geopolitičkog pijuna, Ukrajina i njezina autoritarna vlada kolebaju se i odugovlače. To je i pozadina uličnih nemira koji su zemlju potresli posljednjih nekoliko tjedana

“Ukrajina je Europa!”, “Želimo europsku integraciju!”: 21. studenoga u večernjim satima na Majdanu nezaležnosti, Trgu neovisnosti ukrajinske prijestolnice Kijeva, razbuktavaju se strasti. Više od tisuću prosvjednika odlučilo je ondje provesti noć, u naizgled spontanom zanosu koji su neki ubrzo prozvali “drugim Majdanom”. Prije devet godina, 22. studenoga 2004., ovdje su postavljeni prvi šatori građanskog prosvjeda koji će postati Narančasta revolucija. Kao i tada, glavna meta prosvjednika je predsjednik, nekoć Leonid Kučma, a danas Viktor Janukovič. No ovoga se puta ne radi o namještenim izborima. “Vlada je odlučila prekinuti sve pripreme za potpisivanje sporazuma o priključivanju Europskoj uniji, koje se trebalo održati za nekoliko dana u Vilniusu”, objašnjava Andrij, dvadesetjednogodišnji student sa sveučilišta Ševčenko u Kijevu. “Umjesto toga, zatražila je od svojih ministara jačanje suradnje sa zemljama Zajednice neovisnih država, nasljednicama SSSR-a!” ljutito dodaje.

Ukrajina je o sporazumu o pridruživanju Europskoj uniji pregovarala u okviru Istočnog partnerstva. Pokrenuta 2009., ta inicijativa nastoji potaknuti približavanje šest postsovjetskih republika Europskoj uniji, prvenstveno putem sklapanja ambicioznih sporazuma o pridruživanju s političkim, institucionalnim i gospodarskim posljedicama. Od tih šest zemalja, Azerbajdžan, Gruzija i Moldavija u pogledu pregovora nisu nimalo napredovale. S druge strane, Gruzija i Moldavija, nakon što su europske integracije proglasile dugoročnim prioritetom, u fazi su parafiranja sporazuma.

Ukrajina, koja je tu prvu etapu prošla u ožujku 2012., spremala se potpisati završni dokument na samitu u Vilniusu 28. i 29. studenoga. Bila je partner od posebne važnosti. S gotovo 46 milijuna stanovnika, bivša sovjetska republika u očima ulagača i briselskih analitičara predstavlja ekonomski, poljoprivredni i energetski eldorado pred vratima Europske unije. Brojne su studije prorekle da bi uspostavljanje zone slobodne trgovine moglo povećati izglede za neviđen rast, putem modernizacije proizvodnih struktura i stabilizacije poslovnog svijeta. Za Catherine Ashton, visoku predstavnicu Unije za vanjske poslove, “Ukrajina je odustajanjem od potpisivanja sporazuma mnogo izgubila”.

Restrukturiranje predviđeno sporazumom u industrijskom i uslužnom sektoru, kao i povećana konkurencija europskih proizvoda, zahtijevali bi od Ukrajinaca značajne napore prilagodbe, pa i žrtve u zamjenu za financijsku pomoć Unije. Kao službeni razlog odustajanja od pregovora navodi se “zaštita” ekonomije zemlje. “Sporazumi o pridruživanju odražavaju gotovo kolonijalni duh, u smislu da se sa svim zemljama, koje su međusobno vrlo različite, jednako postupa”, priznaje, pod uvjetom da ostane anoniman, zapadni diplomat na dužnosti u Kijevu. “Usvajanje pravne stečevine i otvaranje tržišta koje se od njih zahtijeva bilo bi od veće koristi europskim ulagačima nego ukrajinskim poduzetnicima.” I Unija je dakle mnogo izgubila…

Na diplomatskom planu, Bruxelles je pretrpio velik neuspjeh. Bez Ukrajine, regionalnog geopolitičkog središta, Istočno partnerstvo i mogućnost europeizacije i stabilizacije istočnoeuropskog susjedstva stoje vrlo loše. “Vladimir Putin je zaslužio političkog Oscara”, natuknuo nam je bivši predsjednik Viktor Juščenko.

Smatrajući Kijev povijesnom i duhovnom kolijevkom Rusije, ruski je predsjednik doista javno iskazao neodobravanje zbog njegova približavanja Bruxellesu i snažno poticao Janukoviča na priključenje carinskoj uniji koju je Ruska Federacija oformila s Bjelorusijom i Kazahstanom, zametku goleme Euroazijske unije koja bi se trebala razviti do 2015. godine. Ti su planovi neuskladivi s osnivanjem zone slobodne trgovine između Ukrajine i Europske unije, koja je trebala pratiti provedbu sporazuma o pridruživanju.

Kremlj je svojem susjedu obećao značajne povlastice u slučaju svrstavanja uz Moskvu. Istovremeno je pojačao upozorenja o mogućim plinskim, financijskim i etnokulturalnim tenzijama. Tako su krajem srpnja ruske vlasti zabranile prodaju ukrajinskih čokolada na svojem teritoriju, prije no što su sredinom kolovoza donijele dekret o trgovačkom embargu svih ukrajinskih proizvoda. Tom je prilikom jedan od Putinovih savjetnika, Sergej Glazjev, objavio da će se Ukrajini, ukoliko donese “samoubilačku odluku” o potpisivanju sporazuma o pridruživanju, trajno nametnuti stroge kontrole. “Svi znaju da Kremlj Ukrajinu smatra ključem svojega projekta euroazijske integracije”, priznaje Vladimir Olijnjik, zastupnik Stranke regija, većinske u Verhovnoj radi, nacionalnom parlamentu. “No takvo postupanje nije civiliziran odnos prema partneru.”

Međutim, dok trajno ugrožava europske perspektive svoje zemlje, Janukovič se dosad nije angažirao oko priključenja carinskoj uniji koju zagovara Moskva. “Predsjednik i oligarsi njegovog ‘donjeckog klana’ na gospodarskom su planu nacionalistički orijentirani. Oni svoj suverenitet ne žele ustupiti ni Europskoj uniji ni Rusiji”, objašnjava Taras Kuzio, istraživač u Školi naprednih međunarodnih odnosa u Washingtonu. “Oni žele živjeti u ‘neglobaliziranoj’ zemlji – slobodnoj od uplitanja Moskve ili Bruxellesa. ‘Obitelj’, bliski suradnici vrlo autoritarnog Janukoviča, pojačala je u posljednjih nekoliko mjeseci svoju kontrolu nad Ukrajinom. Ona nastoji izbjeći pojavljivanje neke ekonomske, političke ili pravne sile koja bi bila u stanju ugroziti ta postignuća.”

Odugovlačenje oko Julije Timošenko, bivše premijerke koja je u zatvoru od 2011. zbog zloporabe moći, a čije oslobađanje Europska unija uzalud zahtijeva, prema Kuziju je pokazatelj oblika orvelovskog “dvomišljenja”: jednoga od dvaju koraka koji ukrajinskoj izvršnoj vlasti trajno omogućavaju provlačenje između Bruxellesa i Moskve, ali i zanemarivanje temeljnih problema koji nagrizaju društvo. Uslijed toga, u Kijevu granica između nacionalne autonomije i izolacionizma postaje sve zamagljenija.

S francuskog prevela: Andrea Rudan