Emmanuel Dreyfus

Uzroci višemjesečne pobune na Majdanu nadilaze neposredan povod raskida pregovora sada već bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča s EU-om o zoni slobodne trgovine. Razočaranje u rezultate “narančaste revolucije” i frustracija tvrdokornom korupcijom doveli su do duboke krize legitimacije političkog sustava u cjelini. Ekstremno desna stranka Sloboda dosad je iznenađujuće uspješno kanalizirala narodnu ogorčenosti u glasačku podršku. Međutim, na Majdanu su iskrsnuli i konkurenti još desniji od nje

Na barikadama podignutima u samom središtu Kijeva, male skupine volontera stražare grijući se nad improviziranim pećima. U dekoru se miješaju ukrajinske i europske zastave, portreti pjesnika Tarasa Ševčenka (1814. – 1861.) koji se smatra jednim od duhovnih otaca ukrajinskog identiteta i Stepana Bandere (1909. – 1959.) kojega se, ovisno o stajalištu, smatra velikim domoljubom ili nacističkim suradnikom, a između svega toga slike onih petoro prosvjednika koji su postali junacima poginuvši u sukobima na ulici Gruševski.

Majdan, Trg neovisnosti, epicentar prosvjednog pokreta koji je tri mjeseca potresao zemlju, prekriven je šatorima prosvjednika iz cijele Ukrajine: uporišta nacionalizma poput Lavova, Ternopilja, Ivano-Frankivska, ali i Luganska i Donjecka, velikih istočnih industrijskih gradova koji su oduvijek bili na strani Rusije. Kozaci ponosno nose svoje tradicionalne nošnje, a žene svih dobnih skupina nose pladnjeve s crnim kruhom i slaninom muškarcima na straži. Zrakom se širi prodoran miris čaja, juhe od kupusa i spaljenog drva. Tijekom tjedna, nekoliko tisuća aktivista prisustvuje dnevnim događanjima; nedjeljom pak nekoliko desetaka tisuća ljudi dolazi slušati govore čelnika opozicije, moliti i pjevati nacionalnu himnu, i tako unedogled.

Pokret je nastao krajem studenoga, kao reakcija na prekid pregovora predsjednika Viktora Janukoviča o sporazumu o slobodnoj trgovini s Bruxellesom.[1] I Majdan je tijekom prosvjeda doživio preobrazbu. Inicijalno okupljajući nekoliko tisuća proeuropskih pobornika, trg je, uslijed pokušaja gušenja pokreta, postao simbolom pobune Ukrajinaca iz različitih krajeva i različitih stavova protiv prevarantskog i korumpiranog političkog sustava. Prije svega, simbol pobune protiv Janukovičeva sustava, ali i odbacivanja stranaka opozicije, koje očito ne mogu kontrolirati događaje. Sudjelovanje, manjinsko ali vrlo vidljivo, nekoliko nacionalističkih skupina, kao i pojava ultraradikalnih neformalnih organizacija koje odbacuju demokratske vrijednosti i nisu nužno sklone Europskoj uniji, izaziva različite reakcije. S jedne strane, njihova prisutnost uvelike je koristila Kremlju i, u nekim aspektima, ukrajinskom režimu koji je time nastojao diskreditirati pokret. S druge, ona izaziva zabrinutost oko mogućeg preuzimanja Majdana od strane ekstremne desnice – iako je u stvarnosti prvenstveno riječ o narodnom pokretu, koji bi svaki pokušaj političkog svrstavanja svakako oslabio.

Povijesni korijeni ukrajinske desnice

Današnja se ukrajinska ekstremna desnica uvelike poziva na nacionalistički pokret koji svoj uspon doživljava 1920-ih, kada je većina današnje Ukrajine bila podijeljena između Poljske i Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, u sastavu SSSR-a. On je bio pod utjecajem talijanskog fašizma, a za vrijeme rata njegovi vođe, poput Bandere, surađuju (prema nekima iz pragmatičnih, a prema drugima iz ideoloških razloga) s nacističkom Njemačkom. Vojne jedinice ukrajinskih nacionalista, uključujući i jednu SS diviziju, sudjeluju u masakru židovskih i poljskih civila.

No politolog Andreas Umland s Kijevsko-mogiljanskog sveučilišta tvrdi kako “još nije nastala niti jedna objektivna studija o Banderi. Dok je u sovjetskoj historiografiji prikazan kao fašist povezan s nacistima, ukrajinski ga povjesničari po novom bez oklijevanja hvale. Njegovi obožavatelji s Majdana tome pristupaju naivno i pristrano, što je problematično. S druge strane, proglasiti ga fašistom, kao što je učinila Rusija, djeluje jednako pristrano i nepošteno”.

Ugušen u sovjetskom periodu, nacionalistički se pokret ponovno pojavljuje nakon osamostaljenja 1991., kada nastaje Socijal-nacionalna partija Ukrajine (SNPU). Sve do početka dvijetisućitih SNPU ostaje marginalna organizacija, ksenofobna i ultranacionalistička, čiji je slabi utjecaj ograničen na zapadne regije. Njezin trenutni vođa, Oleg Tjahnibok, prvi je put izabran za zastupnika 1998. godine.

Tijekom 2000-ih stranka je doživjela velike promjene. Za vrijeme svog šestog kongresa 2004. godine rješava se fašističkih obilježja: mijenja ime u Sloboda (Svoboda) i napušta svoj nacistički amblem, Wolfsangel, zamjenjujući ga neutralnijim simbolom. Osvrćući se na te kozmetičke zahvate, istraživač Oleksij Lešenko s Instituta za analizu Goršenin napominje da se njima “prije svega nastojalo pridobiti birače, ali se promjenama htjelo stvoriti i bolju sliku o Slobodi u inozemstvu”.

Kako bi stekla ugled, Sloboda je zatim pojačala kontakte s ostalim strankama ekstremne desnice u Europi, čemu svjedoči prisutnost Jean-Mariea Le Pena, predsjednika francuske Nacionalne fronte, kao počasnog gosta na kongresu 2004. godine. Osim toga, stranka postepeno ublažava svoj nacionalistički stav i svoje pozivanje na Banderu (koji ostaje kontroverzna ličnost u Ukrajini) u korist univerzalnijeg diskursa, učestalog kod europske ekstremne desnice, usmjerenog na radikalnu i žestoku optužbu “sustava”.

To vanjsko uljepšavanje ne sprečava Tjahniboka da glasnim govorima podsjeti na ksenofobnu i antisemitsku matricu iz koje je proizašao. Tako 2004. izjavljuje da Kijevom upravlja “židovsko-moskovitska mafija”, zbog čega je isključen iz kluba zastupnika Naša Ukrajina. Godine 2005. predsjedniku upućuje otvoreno pismo u kojemu od njega zahtijeva da “stane na kraj kriminalnim aktivnostima ukrajinskih Židova”.

Na parlamentarnim izborima 2012. Sloboda na opće iznenađenje dobiva gotovo 10,5 posto glasova i trideset i sedam zastupnika u Radi (državnom parlamentu). S više od dva milijuna glasača, postaje strankom nacionalnog kalibra, ostvarujući značajne rezultate i izvan zapadnih regija, tradicionalno naklonjenijih nacionalizmu.

Slobodin antisistemski diskurs značajno je pridonio njezinu uspjehu na izborima. Kao što napominje Ivan Stojko, član oporbene stranke Domovina (Batkivščina, desni centar) i “zapovjednik” Ukrajinske kuće, jedne od okupiranih zgrada Majdana, “birače razočarane tradicionalnom političkom klasom, koji žele radikalne promjene, zaveli su Slobodina retorika, njezina bliskost s narodom i njezini brojni pothvati na terenu”. Jurij Jakimenko, zamjenik upravitelja think-tank centra Razmukov, procjenjuje pak da od deset posto glasova koje je dobila Sloboda, “čvrstu jezgru čini pet posto. Ostalih pet posto glasalo je prvenstveno kako bi istaknuli svoje protivljenje drugim političkim strankama”.

Prema Umlandu, Sloboda je, “najvjerojatnije slijedeći savjete Nacionalnog fronta”, uz to razvila i ekonomski program sa socijalnom dimenzijom. Njime su predviđeni ponovna nacionalizacija nekih poduzeća, uvođenje progresivnog poreza na dobit i borba protiv utjecaja oligarha na politički i ekonomski sustav. Te mjere, u kombinaciji s obećanjem žestoke borbe protiv korupcije, snažno su utjecale na određene kategorije birača, male poduzetnike i pripadnike srednje klase, posebno pogođene krizom i nepotizmom koji je od Janukovičeve pobjede na izborima još naglašeniji.

Sloboda u “borbi za razvoj nacionalnog identiteta”

Sloboda je ubrala i plodove svog nacionalističkog stava koji, iako ublažen, još uvijek zauzima središnje mjesto u identitetu stranke. Zatim je uspjela pridobiti jedan dio birača koji je ranije glasao za Viktora Juščenka, predsjednika od 2005. do 2010. godine. “Juščenkovo razdoblje bilo je najplodnije na planu procvata nacionalizma”, primjećuje Sophie Lambroschini, francuska znanstvenica s boravištem u Kijevu. “On je oslobodio nacionalistički diskurs u javnom i političkom prostoru. Budući da su birači bili duboko razočarani Juščenkom, sada Sloboda od toga ubire dividende.”

Pored toga, nekoliko poteza poduzetih pod predsjedništvom Janukoviča, poput zakona o regionalnim jezicima, uvedenog u ljeto 2012., uzrujalo je jedan dio birača vezanih uz obranu ukrajinskog jezika i identiteta. Tim se zakonom, između ostalog, nastoji ruski jezik uvesti kao drugi službeni jezik u regijama koje to žele, odnosno smanjiti udio ukrajinskog jezika u obrazovnom sustavu, čije je širenje, prema riječima bivšeg ministra obrazovanja Dmitra Tabačnika, “beskorisno”.

Unatoč promjeni fokusa, Sloboda ostaje usidrena u ekstremnoj desnici. Njezina osnova ostaje borba za razvoj nacionalnog identiteta, koja za sobom povlači i prekid ruskog utjecaja u zemlji. U pogledu vanjske politike, ta se borba očituje prije svega u želji za priključenjem Kijeva NATO-u, ponovnim nuklearnim naoružanjem i napuštanjem svih oblika postsovjetske suradnje.

Na unutarnjem planu, Sloboda među prioritete postavlja “desovjetizaciju” zemlje: lustraciju, odnosno isključivanje iz javnog života bivšeg kadra Komunističke partije Sovjetskog Saveza i agenata KGB-a, preimenovanje ulica i trgova te micanje kipova posvećenih sovjetskim herojima. Jednako tako predlaže ukidanje autonomnog statusa Krima, a ističe promociju ukrajinskog identiteta nizom mjera, od sustavnog i odlučnog veličanja nacionalističkog pokreta do ponovnog uvođenja oznaka etničke i vjerske pripadnost građana na ispravama o identitetu.

Pobornica Europe nacija, Sloboda sada iskazuje želju za integracijom u Europsku uniju. Iako na Europsku uniju gleda kao na sredstvo udaljavanja od Rusije, ovaj pragmatični obrat proizlazi više iz potrebe sklapanja “svetog saveza” s drugim oporbenim snagama i izbornih ciljeva, nego iz iskrene želje za pridruženjem.

Premda je imigracija danas sporedna, Sloboda je jedina stranka koja je predložila mjere za njezino ograničenje, poput ograničavanja pristupa sveučilišnom sustavu stranim studentima, odnosno dodjeljivanja državljanstva jedino osobama rođenima u Ukrajini ili “etničkim Ukrajincima”. Niječe svoju ksenofobičnost, ali odbacuje bilo kakvu ideju o miješanju rasa. “Branimo obiteljske vrijednosti, Europu nacija, nasuprot multikulturalizmu koji smatram politikom koja teži stapanju različitih kultura, što je nemoguće”, izjavio je Jurij Levšenko, jedan od vođa Slobode. “Promotrite svoj primjer: umjesto nove kulture rođene iz imigracije, imate jedino geta. Nije logično da u istom gradu koegzistiraju različite kulture. To ne može funkcionirati.”

S druge strane, stranka se nastojala osloboditi antisemitskog prizvuka, do te mjere da Josef Zisels, predsjednik udruge židovskih zajednica iz Ukrajine, uvjereno tvrdi kako “Sloboda Židovima ne predstavlja nikakvu prijetnju. Njihovi su pravi neprijatelji Rusi. Iako je ona uistinu jedina velika stranka koja se poziva na Banderu i Šuheviča[2], što je, priznajem, nezgodno, nije nimalo antisemitska”. To međutim ne sprječava poneki ispad, poput onoga kada je zastupnik Slobode Igor Mirošničenko u studenome 2012. opovrgnuo ukrajinske korijene američke glumice Mile Kunis, navodeći da je ona ustvari Židovka.

Iako se Sloboda isticala svojom prisutnošću na Majdanu (kontrolirala je golemu kijevsku vijećnicu okupiranu do 16. veljače), u konačnici ima vrlo malo uspjeha na terenu, uostalom kao i druge oporbene stranke. Taj politički vakuum, u kombinaciji s nasiljem koje je potaknula vlast, bio je plodno tlo za nastanak novih organizacija, oko čijeg su stila i ideološke orijentacije postavljena brojna pitanja.

Novi akteri na desnici

Rođena u plamenu ulice Gruškovo, najvažnija među njima, Desni sektor, danas okuplja nekoliko tisuća ljudi diljem zemlje i uživa, barem zasad, iskrene simpatije stanovništva. Razočarani Slobodom, u njezinim su se redovima našli članovi ultranacionalističkih formacija, huligani i marginalci. Desni sektor privlači čitav niz pojedinaca čiji je zajednički nazivnik prvenstveno strast prema radikalnoj akciji, a zatim i sklonost prema ideologiji koju nam Andrij Tarasenko, vodeća figura pokreta, objašnjava na vrhu svog dobro osiguranog sjedišta na petom katu Doma sindikata. “Nije ni ksenofoban ni antisemitski, kako tvrdi propaganda Kremlja”; Desni sektor, prema njemu, treba definirati prvenstveno kao “nacionalistički pokret koji brani vrijednosti bijele i kršćanske Europe nasuprot gubitku nacije i ‘dekristijanizaciji'”. Također, odbacuje multikulturalizam koji je “odgovoran za nestanak raspela i pojavu djevojaka u burkama u vašim školama”; Desni sektor ne zagovara integraciju u Europsku uniju, “taj liberalni totalitarizam u kojemu je Bog nestao, a vrijednosti su preokrenute”.

S obzirom na to da ne podržava niti jednu od oporbenih stranaka, a pogotovo ne Slobodu koja je razočarala “svojim pozivima na smirivanje i pregovorima s vladom”, Desni sektor razmišlja da se preoblikuje u stranku. Tu bi mogućnost Tjahnibok mogao doživjeti neugodnom. Osim što mu je slika antisistemskog tribuna ozbiljno okaljana pozivima na smirivanje sukoba, moglo bi mu se dogoditi da se mora suočiti sa strankom koja mu stoji s desne strane i već se dokazala u oružanim pothvatima i po svojoj odlučnosti.

Uspjeh koji Sloboda bilježi u posljednjih nekoliko godina i mjesto koje neofašističke skupine poput Desnog sektora zauzimaju na Majdanu svjedoče o dubokom problemu društva. Prvenstveno problemu identiteta u zemlji koja, u 20 godina svoje neovisnosti, nije uspjela napisati nepristranu povijest koja pozitivno obuhvaća sve njezine regije i čitavo stanovništvo:

i dan-danas Ukrajinci koji se u Galiciji doživljavaju osloboditeljima, u Donbasu se smatraju fašistima, i obratno. A zatim i o političkom problemu: Ukrajinci, ogorčeni i razočarani “narančastom revolucijom”[3], djelomično su se okrenuli ekstremnom glasanju, više iz inata nego iz ideološkog uvjerenja. Iako će Majdan u povijesti vjerojatno ostati zapamćen kao veliki kolektivni i građanski pokret, trenutno ne nudi nikakvu konstruktivnu političku perspektivu. Hoće li iz njega na koncu niknuti nova snaga, koja će doista biti u službi naroda i nadići brojne društvene podjele? Ili će se pokret postepeno ugasiti, jačajući nepovjerenje Ukrajinaca prema svojoj političkoj klasi, sa svim ishodima koje bi to moglo podrazumijevati? Oklade su otvorene…

S francuskog prevela: Andrea Rudan



[1] Vidi Sébastien Gobert, “L’Ukraine se dérobe à l’orbite européenne”, Le Monde diplomatique, prosinac 2013.

[2] Roman Šuhevič (1907. – 1950.), vodeća figura ukrajinskog nacionalizma, zapovjednik bataljuna Nachtigall i 201. Schutzmannschaft, koji su se u sklopu snaga nacističke Njemačke borili protiv sovjetskih partizana i sudjelovali u pokoljima Židova i Poljaka.

[3] Vidi Vicken Cheterian, “Révolutions en trompe-l’œil à l’Est”, Le Monde diplomatique, listopad 2005.