Marek Mikuš

Srednjoeuropske zemlje “Višegradske skupine” dugo su figurirale kao pokazni primjer tranzicijskog uspjeha koji zemlje Balkana tek trebaju dostići. No unatoč početnom optimizmu, negativne socijalne posljedice otvaranja tržišta ipak su naposljetku izazvale veliko razočaranje koje danas predstavlja temelj za uspon ekstremne desnice. Primjer iz Slovačke pokazuje mehanizme tog procesa

Sa svojih pet milijuna stanovnika i malom površinom, Slovačka i njezina politika rijetko su predmet interesa stranih medija koji, osobito oni zapadni, daju znatno više pozornosti recentnom usponu nacionalističke, populističke, neokonzervativne i ponekad neofašističke desnice u većim slovačkim susjedima, Mađarskoj i Poljskoj. Ipak, sličan proces, u nešto blažoj varijanti, odvija se u preostale dvije zemlje Višegradske grupe, u Slovačkoj nešto izraženije nego li u Češkoj. Slovačka u parlamentu sada ima ekstremno desnu stranku s neofašističkim korijenima, kao i na čelu jedne od svojih regionalnih samouprava. Politički establišment i liberalne kulturne elite nisu mogle sakriti svoju zaprepaštenost, a različita objašnjenja ovakvog razvoja događanja preklapaju se s onima koja se čuju drugdje unutar višegradske četvorke i šire regije koja je nakon kraja socijalizma nanovo izmišljena kao “Centralna i Istočna Europa”, a uključuje i Hrvatsku. To ukazuje na činjenicu da je jačanje novih oblika desnih politika u ovim zemljama utemeljeno na zajedničkoj logici povezanoj sa isprepletenom prošlošću i sadašnjošću ovih zemalja. Iako rjeđe razmatran, slovački slučaj sa svojim specifičnim varijacijama na ovu generalnu temu ima važne lekcije koje nas može naučiti o novoj desnici u Istočnoj Europi i šire.

Bitke za prošlost

Jedna od glavnih preokupacija slovačke nove desnice, kao i postkomunističkih nacionalista generalno, jest pokušaj preispisivanja nacionalne povijesti s ciljem opravdanja i jačanja vlastite političke agende. Taj narativ seže sve do ranosrednjovjekovne Velikomoravske kneževine, koju su Slaveni stvorili u zapadnom dijelu današnje Slovačke i istočnom dijelu današnje Češke. Iako se o njezinom kratkom postojanju u 9. stoljeću ne zna puno, ona je postala osnovom slovačkog nacionalnog mita. U toj su kneževini bizantski misionari Ćiril i Metod počeli upotrebljavati prvo slavensko pismo, glagoljicu, te su omogućili održavanje liturgije na slavenskom jeziku prevodeći crkvene tekstove. Suvremeni slovački nacionalizam proteže navodne pradavne korijene slovačke nacije i države skroz do ovoga razdoblja, a oni na njegovim marginama čak i do opskurnog slavenskog poganstva koje mu je prethodilo.

Velikomoravsku kneževinu uskoro su osvojili Mađari i uključili je u vlastitu državu. Sljedećih tisuću godina, današnja Slovačka bila je sjeverni, planinski dio Ugarskog Kraljevstva, koje je i samo postalo dio Habsburškog Carstva u kasnom srednjem vijeku. Za razliku od Hrvatske, Slovačka nije imala teritorijalnu autonomiju. Bila je podijeljena u brojne županije, a samo su labavi i neformalni termini kao što je Felvidék (što doslovno znači “gornja zemlja”) ili Gornja Ugarska korišteni za opisivanje tog područja. Stanovništvo koje je govorilo slavenskim jezikom uglavnom su činili seljaci čiji je identitet bio pretežno socijalno i lingvistički određen. Oni su naseljavali veći dio današnjeg slovačkog teritorija, dok su Mađari bili koncentrirani u južnim nizinama, gdje mađarska manjina (desetina populacije) živi i danas. Također, postojala je poveća njemačka zajednica u gradovima i rudarskim područjima. Tako je devetnaestostoljetni slovački nacionalistički pokret kojeg je činio uzak sloj inteligencije, svećenstva i buržoazije bio prilično slabašan pa se Budimpešta lako odupirala njegovim zahtjevima za nacionalnim pravima i institucijama. Mađarizacija u školama postala je intenzivnija u posljednjim godinama postojanja Austro-Ugarske. Simplificirani i emocijama nabijeni prikazi ove povijesti služe kao osnova suvremene nacionalističke priče o Slovacima kao vječnim žrtvama snažnijih od njih, a zahvaljujući tome Mađari i dalje ostaju, barem potencijalno, ključni neprijatelj.

Nakon Prvog svjetskog rata Slovaci su izborili samoodređenje uspostavom prve Čehoslovačke. Ipak, sjedinjenje agrarne Slovačke s većom te ekonomski i socijalno razvijenijom Češkom nije ostvareno na principu potpune ravnopravnosti. Nova država bila je unitarna, Prag je bio metropola, a službena doktrina čehoslovakizma tvrdila je da su Česi i Slovaci jedna nacija koja govori dvama dijalektima istog jezika, što je u praksi opravdavalo češku dominaciju. Konzervativna i nacionalistička Hlinkina slovačka narodna stranka (Hlinkova slovenská ľudová strana, HSĽS), predvođena svećenikom Andrejem Hlinkom, artikulirala je nezadovoljstvo takvim stanjem te je ubrzo postala najjačom strankom u slovačkom dijelu republike. Nakon Hitlerove okupacije Čehoslovačke, HSĽS na čelu s Jozefom Tisom, još jednim svećenikom, postaje vladajuća i jedina partija u klerofašističkoj Slovačkoj Republici (1939.-1945.). Slično NDH, bila je to marionetska država podređena Trećem Reichu. Za razliku od NDH, nije imala vlastite logore za istrebljenje, ali je svejedno bila izuzetno efikasna u vršenju represije nad Židovima, Romima, političkim protivnicima, LGBT osobama i drugim grupama, deportirajući ih u koncentracijske logore u Njemačkoj i Poljskoj. Slovački nacionalni ustanak 1944. godine bio je nasilno ugušen, a u odmazdi je masakrirano nekoliko čitavih sela.

Usprkos tome, suvremena slovačka ekstremna desnica nastoji zanijekati ili barem relativizirati ove zločine, rehabilitirati kolaboracionističku Slovačku Republiku kao prvu (tobože) nezavisnu slovačku domovinu te predstaviti je kao prosperitetnu, pravednu i usklađenu sa slovačkim “tradicionalnim vrijednostima”. U ovim nastojanjima ekstremna desnica ima saveznike u dijelu povjesničara i katoličkim krugovima, uključujući najviše crkvene dostojanstvenike, kao i u Matici slovačkoj, ekvivalentu Matice hrvatske. Njihov narativ kontrastira idealiziranu sliku Slovačke Republike s preuveličanim tvrdnjama o represiji Slovaka u Čehoslovačkoj. Mnogi nacionalisti usto gaje osobit prijezir prema postratnoj, socijalističkoj inkarnaciji čehoslovačke države, koja je zapravo bila federalna republika, zbog njezine represije religije i svećenstva, koja je bila znatno oštrija nego li u Jugoslaviji. Kako bi poduprli svoje čitanje povijesti, idu toliko daleko da pokušavaju diskreditirati antifašistički ustanak kao “boljševički puč”, dok suđenja liderima ratne Slovačke Republike nazivaju političkim progonima.

Uspon i pad neoliberalne tranzicije

Preporod (ekstremno) desnih projekata oblikovao je političku klimu 1990-ih godina. Pad komunizma, koji je uklonio barijere historijskom revizionizmu, službena religija i etnički konflikt, nisu bili jedini pokretači tog procesa. Režim premijera Vladimíra Mečiara u mnogo pogleda bio je sličan Tuđmanovom. Iako su nastojali očuvati ljušturu legalnosti i demokratičnosti, Mečiar i njegovi saveznici zloupotrebljavali su javne institucije s ciljem provođenja ortačke privatizacije i zastrašivanja oponenata. Na ideološkoj razini, stvorili su inicijalno uvjerljivu smjesu socijalne demagogije i nacionalističke retorike usmjerene protiv različitih stranih i domaćih neprijatelja. Napetosti oko statusa mađarske manjine i sukobi s Mađarskom oko izgradnje brana na Dunavu učinili su Mađare jednim od tih neprijatelja na kojeg su osobito ciljali Mečiarovi saveznici iz Slovačke nacionalne stranke (Slovenská národná strana, SNS). Zapadna Europa i SAD, koji su kritizirali vladu i podržavali opoziciju i nevladine organizacije, također nisu bili pošteđeni. Prorežimski mediji govorili su o zapadnoj zavjeri protiv Slovaka/Slavena, često s antisemitskim prizvukom. To je stvorilo plodno tlo za još radikalnije ideologije rastućeg ekstremno desnog podzemlja te nekih katoličkih i nacionalističkih krugova, koji su zazivali desekularizaciju države i društva, reviziju povijesti Drugog svjetskog rata i povratak u rusku sferu utjecaja.

Drugi važan faktor zaokreta udesno 1990-ih godina, osobito u njegovoj populističkoj verziji koju personificira Mečiar, bile su socijalne posljedice tranzicije. Masovna nezaposlenost pojavila se u mnogim regijama nakon što su tvornice započele otpuštati radnike ili bile potpuno zatvorene zbog promijenjenih uvjeta kao i zbog destruktivne privatizacije. Cijene su rasle, a pristup osnovnim potrepštinama postao je podvrgnut tržišnim kriterijima. Ekonomska tranzicija je imala i svoju etničku dimenziju. Dok su u socijalističkom periodu obavezno zapošljavanje i čvrsti policijski nadzor obuzdavali latentni antiromski sentiment, od devedesetih godina toksični koktel brzorastućeg siromaštva Roma, sitnog kriminala i medijskog senzacionalizma učinili su ga javno vidljivim. Uz to, antiromsko raspoloženje redovito je podsticano od strane političara iz svih stranaka i eksploatirano od strane ekstremističke scene koja je zazivala autoritaran odgovor na “cigansko pitanje”.

Ipak, činilo se kako su ekstremno desni politički projekti marginalizirani nakon izbora 1998. godine, koji su na vlast doveli šaroliku koaliciju desnih stranaka ujedinjenih nasuprot Mečiaru oko programa ekonomske liberalizacije i transnacionalne integracije. To je omogućilo brzi ekonomski rast od ranih 2000-ih do 2008. godine, kao i pristupanje Europskoj uniji, NATO-u i eurozoni. Opijeni atmosferom ekonomskog booma i “reformi” neki su počeli vjerovati kako je liberalizam sada jedina opcija. No osnova toga rasta bila je krhka, blagodati nejednako raspoređene, a snažna recesija 2008.-2009. godine razotkrila je nezdravu ovisnost o izvozu svega nekoliko roba, osobito automobila. Usprkos rastu prosječne plaće koja je 2008. iznosila 800 eura prije oporezivanja, slovačka primanja su i dalje daleko zaostajala za Zapadnom Europom. Čak i ovakav prosjek bio je znatno uvećan visokim prihodima uskog sloja menadžera te financijskih i IT profesionalaca. Većina radnika u proizvodnji, učitelja i profesora, medicinskih sestara, mlađih liječnika i radnika na nižim pozicijama u korporativnim uslužnim centrima u Bratislavi zarađivala je manje od prosječne plaće.

Regionalne nejednakosti su se dodatno povećale – strane investicije su uglavnom ostale ograničene na velike gradove i razvijeniji zapadni dio zemlje, dok su deindustrijalizirane regije u srednjoj i istočnoj Slovačkoj stagnirale. Neka područja u centralno-južnom i sjeveroistočnom dijelu zemlje su se suočila s posebno teškim problemima: masovnom nezaposlenošću, depopulacijom, propadajućom infrastrukturom i koncentracijom siromašnih romskih zajednica. Dvije desne vlade u razdoblju od 1998. do 2006. učinile su malo toga kako bi postigle uravnoteženiji razvoj te su njihove neoliberalne socijalne politike držale mnoge radnike i nezaposlene ispod ili blizu granice siromaštva. Također su poticale antiromsko raspoloženje posezanjem za represivnim mjerama i podržavanjem stereotipa o romskom besposličarenju kao jedinom uzroku njihovog siromaštva. Zbog značajne prisutnosti konzervativaca u ovim vladama, njihov liberalizam nije išao daleko izvan ekonomije. Nije napravljen gotovo nikakav progres po pitanju prava LGTB osoba, odvajanja Crkve od države ili politike prema narkoticima. Mješavina svih ovih politika pripremila je teren za jačanje ekstremno desnih politika od sredine 2000-ih naovamo.

Normalizacija ekstremne desnice

Iako se proboj ekstremne desnice u partijsku politiku dogodio tek nakon kraja perioda brzog ekonomskog rasta, njezino polagano napredovanje trajalo je znatno duže. Kao što smo vidjeli, agende bliske desničarskom ekstremizmu bile su konstantno prisutne u postsocijalističkoj slovačkoj politici. Njihova važnost se povećala čak i prije krize, s usponom na vlast stranke Smer – socijaldemokracija, koji će dominirati vladama od 2006. do danas, s kratkom pauzom 2010.-2011. godine. Iako nominalno lijeva stranka, Smer je zapravo očuvao neoliberalni model svojih prethodnika, dok je istovremeno prisvojio Mečiarov recept socijalne demagogije zamiješane s nacionalističkom, a nešto recentnije i ksenofobnom i antizapadnjačkom retorikom. Prva Smerova vlada, sa znatno oslabljenim Mečiarom i SNS-om kao mlađim partnerima, zaoštrila je tenzije u odnosu s Mađarima pretjerano reagirajući na Orbánove nacionalističke politike. Također, angažirala se na stvaranju nacionalnog mita govoreći o nekadašnjim stanovnicima Velikomoravske kneževine kao “starim Slovacima”. Nadalje, na izbjegličku krizu Smer je odgovorio širenjem islamofobne sigurnosne paranoje, iako Slovačka nije bila odredište migranata, pa čak ni tranzitna zemlja. Zajedno sa svojim susjedima, Slovačka je bila osobito aktivna u miniranju napora za iznalaženjem koordiniranog rješenja izbjegličke krize na europskoj razini. Smer se također dodvoravao rastućem proruskom sentimentu u društvu, doduše, samo na retoričkoj razini, bez supstancijalne promijene vanjske politike.

Iako je vladajuća stranka povećala razinu tolerancije za ekstremno desne ideje, izbjegavala je otvoreno povezivanje s ekstremizmom. To ne vrijedi za niz organizacija predvođenih Mariánom Kotlebom i njegovim suradnicima. Iako aktivan na ekstremno desnoj sceni još od 1990-ih godina, ovaj srednjoškolski profesor postao je javno vidljiviji tek sredinom 2000-ih. Tada u kasnim dvadesetima, bio je okićen kao “lider” civilne udruge i političke stranke nazvane Slovenská pospolitosť, što se može prevesti kao Slovačko zajedništvo. Njezini članovi i pristaše, često nacistički skinheadsi, paradirali su u uniformama koje su podsjećale na one korištene od strane snaga kolaboracionističke Slovačke Republike. Oni su organizirali niz medijski vrlo popraćenih okupljanja i demonstracija diljem Slovačke, uključujući zastrašujuće “marševe s bakljama”, kojima su željeli rehabilitirati ratnu Slovačku Republiku, ocrniti antifašistički ustanak, raširiti mržnju prema Židovima, Romima, Mađarima, LGBT osobama i drugim grupama te promovirati otvoreno fašističke ideje poput “staleške demokracije”. Takvi protuustavni elementi njezina programa doveli su do prisilnog raspuštanja partijskog krila Slovačkog zajedništva 2006., a potom i udruge 2008., iako je tu drugu odluku sud opozvao godinu dana kasnije.

Kotleba i drugi predstavnici stranke natjecali su se na parlamentarnim izborima 2006. godine preko liste druge ekstremno desne stranke, ali su prikupili bijednih 3000 glasova. Nakon toga, nastavili su sa sličnim javnim predstavama kao ranije, prije nego li su 2009. lansirali novi, uspješniji mobilizacijski model koji je po strani ostavio neofašističke i revizionističke ambicije, potpuno se fokusiravši na slovačko-romske odnose. Slovačko zajedništvo namjerno je ciljalo na etnički miješana sela s velikim i depriviranim romskim zajednicama te recentnom povijesti nasilnih kaznenih dijela koja su počinili Romi. Pozivali su etničke Slovake na javne skupštine na kojima su davali neodređena, ali retorički snažna obećanja zaštite. Lokalno stanovništvo, frustrirano dugotrajnim vladinim zanemarivanjem, raširenih je ruku dočekalo Kotlebinu ekipu, a policija je ubrzo odustala od pokušaja suzbijanja njihova djelovanja. Sam Kotleba suočio se s brojnim istragama zbog govora mržnje i promoviranja fašizma, ali one nikada nisu rezultirale sudskom presudom.

Zamijenivši uniforme odijelima, Slovačko zajedništvo nastavlja iskušavati svoju sreću na izborima na svim razinama. Ipak, trebalo je proći još nekoliko godina prije nego li je njihova nova strategija donijela plodove. Kako je stranačko krilo Slovačkog zajedništva ostalo zabranjeno, njegovi članovi preuzimaju jednu neaktivnu stranku kojoj mijenjaju ime u Narodna stranka Naša Slovačka (Ľudová strana Naše Slovensko), kako bi se natjecali na parlamentarnim izborima 2010., ali ponovno osvajaju mršavih 1 posto glasova. Sličan rezultat su ponovili na prijevremenim izborima 2012. Ipak, već ovi izbori su ukazali na rastuća stranačka uporišta u ekonomski umrtvljenim središnjim i istočnim regijama s velikom romskom manjinom, uz osobito dobre rezultate u općinama koje su bile poprištem njihovih javnih “priredbi”. Prekretnicu predstavljaju izbori za predsjedatelja [upravitelja] Banskobistričke regije 2013. godine. Kotleba, porijeklom iz te regije, sa samo petinom osvojenih glasova uspio je doći do drugog kruga u kojem je naposljetku pobijedio nepopularnog, dotadašnjeg Smerovog regionalnog predsjedatelja. Čini se da su upozorenja establišmenta na opasnost od ekstremizma, umjesto obeshrabrenja, bila samo dodatni poticaj, osobito mladima, da glasaju za Kotlebu. Njegova pobjeda se uglavnom interpretirala kao izraz protesta protiv ekonomske stagnacije od početka krize, niskog životnog standarda većine stanovništva i sveprisutne korupcije.

Kotlebin mandat bio je obilježen brojnim problemima, uključujući nepotističko zapošljavanje, gubitak pristupa sredstvima Europske unije zbog nesposobnosti administracije te Kotlebinim osobnim skandaloznim prekidanjem kazališne predstave koju je smatrao “vulgarnom”. Usprkos tome, obnašanje ove funkcije učinilo ga je još više vidljivim te je normaliziralo njegovo sudjelovanje u partijskoj politici. Iako je fokus na romsko pitanje ostao dominantan, stranka je dala nagovijestiti kako ipak nije napustila ni svoje ranije programske odrednice. Pridružila se antiimigrantskom taboru i sudjelovala u velikom maršu protiv “islamizacije Europe” u Bratislavi u lipnju 2015. Te su strategije privukle šarolike grupe glasača koje se ipak međusobno preklapaju: neofašiste, katoličke fundamentaliste, one koje uznemiruju Romi (ili njihova medijska slika), islamofobe ohrabrene vladinom retorikom, antizapadnjačke slavenofile i pristaše najrazličitijih teorija zavjere. Ipak, kada je stranka glatko ušla u nacionalni parlament s osam posto glasova na izborima u veljači ove godine, za većinu je to bio novi veliki šok. Ne samo da je Kotlebina stranka ostvarila sjajne rezultate u svojim starim uporištima, već je prešla izborni prag od pet posto u svim dijelovima zemlje osim Bratislave i njezina zaleđa, Košica kao drugog najvećeg grada, nekoliko drugih većih gradova, mađarskog juga i nekoliko protestantskih ili izrazito lijevo orijentiranih regija. Osim toga, osvojila je najveći dio glasova onih koji glasaju po prvi puta i velik dio glasova onih koji ranije nisu izlazili na izbore, što ukazuje na kontinuirano oslanjanje na protestne glasače.

Ostale stranke su zasad pokazale izuzetnu konzistentnost u getoiziranju Kotlebine stranke u parlamentu. Međutim, ankete pokazuju kako ona i dalje uživa oko deset posto podrške glasača. Uz to, stručnjaci ukazuju kako prava opasnost leži u tome što bi Kotleba mogao otvoriti vrata stranačke politike za čak još ekstremnije snage ultradesničarskog podzemlja. Čini se da je Kotleba propustio šansu za ujedinjenje s tim snagama u veliku koaliciju o kojoj se raspravljalo u vrijeme marša u lipnju 2015. godine, zbog čega ga tvrdolinijaši sada optužuju kao izdajnika koji je zamijenio ekstremno desnu autentičnost marketinškim taktikama i pristajanjem na pravila stranačke politike. U međuvremenu, konvencionalna desnica i (nominalna) ljevica optužuju jedna drugu za Kotlebin uspjeh i propuštaju uvidjeti vlastitu ulogu u normalizaciji ekstremno desne retorike i perpetuiranju narodnih frustracija brojnim problemima u zemlji. Dakako, uzlet slovačke ekstremne desnice također je potaknut sličnim procesima u regiji i šire u Europi, no ključ za njegovo zaustavljanje se nalazi kod kuće. Ono što je potrebno je pojava suštinske, a ne samo retoričke, populističke, progresivne i demokratske alternative establišmentu. Recentno slabljenje Smera otvara prostor za takvu alternativu, no fragmentirana, a često i neoliberalna opozicija ne ulijeva povjerenje u svoju sposobnost da ispuni tu zadaću.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak

* Marek Mikuš je slovački socijalni antropolog koji se bavi socijalnim i političkim transformacijama u zemljama bivše Jugoslavije.