Asbjørn Wahl

Kada se Hrvatska 1. srpnja pridruži Europskoj uniji, pridružit će se Uniji u ratu. Riječ je o klasnom ratu u kojemu su kapitalističke snage, Trojka (Europska komisija, Europska centralna banka i MMF), nacionalne vlade i nova europska oligarhija pokrenule ofenzivu s ciljem demontaže države blagostanja i poražavanja sindikalnog pokreta. Drugim riječima, hrvatsko pristupanje EU-u ići će u korist ekonomskih, socijalnih i političkih interesa nekolicine njezinih građana, dok će podrivati i slabiti interese većine drugih – prije svega one radnika i sindikata.

Pozadinu čini Europa u krizi – ekonomskoj krizi koja je zapravo duboka sistemska kriza kapitalizma. Trenutna faza krize izazvana je financijskom krizom iz 2007./2008. godine, koja je, naročito u Europi, vrlo brzo pretvorena u krizu državnog duga. Tu se krizu sada koristi kao izliku za razaranje socijalne Europe i za uspostavu novih odnosa moći s ciljem dodatnog snaženja položaja kapitala. To je cilj – ili bar učinak – oštrih politika štednje i povećanja nezaposlenosti što se danas provodi diljem Europe. Pored toga, kriza je otkrila da se EU institucionalno zapravo sastoji od centra snažnih država i periferije bitno slabijih. Hrvatska će očito biti prisiljena pomiriti se s mjestom među potonjima.

Tijekom proteklih godina, iskusili smo strahovit napad na radnička i sindikalna prava u Uniji. Prvo, imali smo takozvani Laval kvartet (Viking, Laval, Rütter i Luxemburg, slučajevi na Europskom sudu pravde iz 2007. i 2008. godine), kojim je značajno ograničeno pravo na štrajk. Drugo, cijeli niz recentnih paktova, zakona i preporuka u EU-u značajno su doprinijeli slabljenju prava radnika i sindikata. Treće, ohrabreni Europskom komisijom, kolektivni ugovori u javnom sektoru zaobiđeni su u barem deset zemalja članica EU-a, a plaće su rezane bez ikakvih dogovora sa sindikatima. U cijelom nizu zemalja članica na nacionalnoj razini doneseni su zakoni kojima se ograničava pravo na štrajk i otvaraju vrata upotrebi ekstremnijih mjera za razbijanje štrajkova korištenjem vojske i policije (na primjer u slučaju Grčke).

Smjer institucionalnog razvoja EU-a tijekom posljednjih godina doista je zapanjujuć, s rezultatom cementiranja neoliberalizma kao jedinog mogućeg ekonomskoj modela za Uniju. Tako su usvojeni novi paktovi i stvorene nove institucije brzinom koja je bez presedana u povijesti EU-a, a sve to s vrlo oskudnom demokratskom legitimacijom. Pakt euro plus, šest zakona o ekonomskom upravljanju (takozvani Six pack), Fiskalni pakt i Pakt o kompetitivnosti, o kojemu se upravo pregovara, čine momente razvoja prema sve autoritarnijoj i neoliberalnijoj Europskoj uniji.

Strukturne reforme tržišta rada čine centralne elemente tih zakonskih promjena. Na neoliberalnom jeziku EU-a to znači niže minimalne plaće, smanjenje pokrivenosti kolektivnim ugovorima, decentralizaciju procesa formiranja nadnica, fleksibilizaciju radnog vremena, smanjene naknade za prekovremeni rad, više privremenog zapošljavanja itd. U konačnici, rezultat je smanjenje razine socijalne zaštite i smanjenje snage sindikata. Nadalje, režu se naknade za nezaposlenost, povisuje se dobni prag za odlazak u mirovinu, dok se njihov iznos smanjuje. Kao da to nije dovoljno, zemlje članice su instruirane da provedu mjere štednje kroz nacionalno zakonodavstvo, po mogućnosti putem ustava. Štednja zauvijek! Ili drugim riječima – kraj socijalne Europe.

Europski sindikalni pokret zasad nije uspio obuzdati ovu reakcionarnu politiku liberalizacije, privatizacije i štednje. Još uvijek se grozničavo drži ideologije socijalnog partnerstva iz poslijeratnog perioda, usprkos činjenici da je klasni kompromis na kojemu se ta politika temeljila davno nestao s dnevnog reda kapitala. Europska konfederacija sindikata (The European Trade Union Confederation, ETUC) stoga je sve donedavno (baš poput s njom usko povezanih socijaldemokratskih stranaka) podupirala najveći dio neoliberalnih zakona i odgovarajućeg institucionalnog razvoja Unije. Tek odnedavno svjedočimo početku kraja takve politike – pod pritiskom nekih nacionalnih konfederacija sindikata, naročito s juga Europe.

Sveeuropske sindikalne akcije od 14. studenoga 2012. u tom kontekstu predstavljaju obećavajući razvoj. Ako ništa drugo, ništa slično nije se dogodilo u povijesti europskog sindikalnog pokreta. Generalni štrajkovi tog su dana organizirani u šest različitih zemalja članica Unije (u Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, na Cipru i Malti). Pored toga, štrajkovi nešto ograničenijeg opsega pokrenuti su i u Francuskoj i Belgiji, dok su u nizu drugih zemalja organizirane goleme demonstracije i solidarizacijske akcije, uključujući i zemlje Srednje i Istočne Europe. To su tendencije unutar kojih će hrvatski sindikalni pokret morati pronaći svoje mjesto ako želi zaštititi interese svojih članova i tako doprinijeti izgradnji jedne drugačije Europe – Europe narodâ.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* Asbjørn Wahl direktor je Kampanje za državu blagostanja i savjetnik pri Norveškom sindikatu općinskih i javnih zaposlenika (Fagforbundet). Autor je knjige The Rise and Fall of the Welfare State (Uspon i pad države blagostanja) iz 2011. godine.