Iva Marčetić

Uspon AKP-a na vlast u velikoj je mjeri počivao na mobilizaciji marginaliziranih društvenih slojeva, ali i urbanog sitnog građanstva protiv starih kemalističkih elita. Prostorno i stambeno pitanje pritom je igralo nezanemarivu ulogu u strategijama pridobivanja njihove podrške. I ekonomski bum Turske u tom periodu stoji u uskoj vezi s prostornim pitanjem i urbanim transformacijama. Kontradikcije između populističke retorike stranke i efektivnog pogodovanja novim elitama iz miljea građevinskog kapitala s vremenom postaju sve naglašenije. U toj konstelaciji nije slučajno da se otpor počeo organizirati upravo oko prostornih pitanja, s parkom Gezi kao simboličkim središtem

Mi želimo zemlju vlasnika nekretnina, a ne zemlju radnika.[1]

Poslovno-stambeni tornjevi, kopije AT&T zgrade, narativne forme, presijavajuća staklena oplošja i fasade nebodera s kojih noću bljeskaju svjetlosni efekti vide se iz gotovo svakog ugla substandardno uskih ulica substandardnih naselja – nepregledno gusto izgrađenog krajolika na koji “kiša nema gdje pasti”[2], s nerijetko ispražnjenim starim i nenaseljenim novim stambenim blokovima, neobično velikim brojem policije na ulicama, naoružane napetim puškama, urušenim ili srušenim kućama i mnogobrojnim gradilištima svih mjerila. Na onima većeg obima nerijetko se uzdiže veliki akronim državne agencije za razvoj stanovanja, TOKI. Istanbul se iz nekih uglova doima poput distopijske scenografije sci-fi filmova. Živući Blade Runner.

Kako bismo preko četrnaestmilijunsko mjerilo dikovske (Philip K. Dick) imaginacije uopće uspjeli iščitati, moramo donekle razumjeti genezu istanbulske zamršene povijesti vlasničkih odnosa i uloge stambene politike u akumulaciji kapitala, uigranog kolopleta fragmentirane gradske upravljačke strukture, profitnih državnih institucija, naputaka nadnacionalnih financijskih instanci o strategijama planiranja globalnoga grada, kao i politike koja je strateški uposlila prostorne resurse kao alat osiguravanja glasačke i ideološke lojalnosti putem osiguranja profita svojim pristalicama svih staleža, a u visini “primjerenoj” njihovom socijalnom statusu.

Korupcija, a ne eksces

Turskom je krajem 2013. godine odjeknula vijest o smjeni deset ministara dvadeseteročlane vlade u jeku tzv. korupcijskog skandala u građevinskom sektoru. Ako ova prednovogodišnja “afera” zrcali val najžešćih istanbulskih (pa posljedično i nacionalnih) protesta u posljednjih trideset godina, nastalih iz mnogih prethodno partikularnih otpora urbanim transformacijama, onda medijska interpretacija prema kojoj se “čišćenjem” vladajućih ešalona od ekscesnih “koruptivnih” članova, poglavito Erdoğana Bayraktara, glavnog čovjeka TOKI-ja, ujedno rješava uzrok uzburkanih istanbulskih strasti, spada u istu kategoriju političke uvjerljivosti kao i prikazivanje dokumentarca o pingvinima na nacionalnoj televiziji u jeku žestokih borbi na ulicama. Vladajuća stranka, AKP, od svojih početaka funkcionira kao politička platforma izrasla iz istanbulskih geta, a na krilima islamističkog otpora sekularnoj turskoj eliti, čiji se spiritus movens uspona temelji upravo na oprobanim taktikama ustupaka vlasništva pristalicama iz marginaliziranih urbanih skupina i špekulaciji nekretninama. Urbane transformacije izvršene od dolaska AKP-a na vlast proizvod su uštimane koordinacije donošenja zakona i reorganizacije upravljanja prostornim resursima kojemu je korupcija ne samo inherentna javna tajna, već i svima dostupno pravilo kojim se, putem kapilarno raspoređenih ustupaka partije, legitimira njezina vladavina čvrste ruke.

Kako se posjeduje u Istanbulu

U Istanbulu, po zvaničnim podacima, živi 14,1 milijun stanovnika. Procjenjuje se da je ta brojka za čak koji milijun veća. U svakom slučaju, u ovom urbanom konglomeratu koncentrirano je oko dvadeset posto stanovništva Turske, u njemu radi 17 posto turske radne snage koja privređuju 23 posto ukupnog nacionalnog bruto proizvoda. Stoga ovaj grad zrcali sve socioekonomske promjene države u cjelini. Većina istanbulskog stanovništva stanuje u njegovom “centralnom” trokutu, čije je geometrijsko i povijesno središte četvrt Eminönü. Većina tog stanovništva naselila je grad u vrijeme industrijskog buma sredinom prošlog stoljeća i učinila ovaj trokut izrazito gustom urbanom strukturom u kojoj je zemljište u potpunosti “zapunjeno”. Većina ove strukture nastaje neplanski i na sjecištu vlasničkih odnosa prijelaza iz feudalizma Osmanskog Carstva na kapitalizam Turske Republike, a diskrepancije koje iz toga proizlaze još uvijek predstavljaju nezaobilazan faktor proizvodnje prostora u današnjem Istanbulu. Raspadom carstva, bogatstvo i privilegije uglavnom ostaju koncentrirane u rukama ne-Turaka, a uspostavom Turske Republike država pretvara zemlju koju su prethodno kontrolirali Osmanlije u svoju imovinu i provodi agrarnu reformu u cilju preslagivanja etničkih odnosa moći i uspostavljanja nacionalne lojalnosti. U vrijeme vladavine Adnana Menderesa, sredinom dvadesetog stoljeća, počinje i intenzivno “sređivanje” urbanih prilika i promicanje nacionalne kohezije preslagivanjem odnosa unutar gradova, direktno pogodujući turskim industrijalcima. Progresivnim porezima država onemogućava opstanak bogatog neturskog stanovništva u gradovima i sve brojniju tursku radničku klasu naseljava u nekadašnje grčke, armenske i ine četvrti. Konsolidiraju se stručne inženjerske gilde u jednu državnu komoru, TMMOB, a grad se zonira na regulirane industrijske i postojeće stambene zone. Tijekom ovog procesa urbane reorganizacije, snažna centralna država nije previše marila ustrojiti vlasničke odnose urbanih centara. Štoviše, s obzirom na to da je kontrolirala zemljište poput svog feudalnog prethodnika, ustupci u obliku kuća ili zemljišta uglavnom su rješavani u pravnoj sivoj zoni prava na korištenje. Urbano zemljište će tako u svim periodima Republike poslužiti kao iznimno važan resurs u akumuliranju bogatstva i generiranju turskih elita.

Istanbulska populacija sredinom stoljeća u šezdesetpostotnom je porastu, a novopridošli radnici rješavaju stambeno pitanje samogradnjom, gradeći istanbulska radnička geta, gecekondue, na državnoj zemlji, izvan zvanične regulacije i dostatne infrastrukture. S vremenom ova naselja srastaju s morfologijom grada i tvore zajednice koje niske nadnice i nedostatak javnih servisa kompenziraju putem lokalnih redistributivnih mreža solidarnosti. Ovakva “stambena politika” osigurala je s jedne strane industrijalcima jeftiniju radnu snagu koja ne plaća rentu, dok je s druge strane grupiranje radnika u gecekonduima stvorilo solidarnu infrastrukturu koja je odriješila državu brige za reprodukciju radne snage.

Prostornim grupiranjem radničke klase u periodu do osamdesetih godina stvoreni su preduvjeti za organiziranje snažnog radničkog otpora. Ljevica doseže svoj vrhunac djelovanja tijekom sedamdesetih godina i eksplozije radničkih protesta koji kulminiraju u tzv. Krvavom prvom maju 1977. godine. Posljedica je međutim vojni puč 1980. godine, koji rezultira novim ustavom i kriminaliziranjem rada progresivnih sindikata.

Puč ujedno inicira snažan neoliberalni zaokret s posljedičnom deindustrijalizacijom gradova i decentralizacijom upravljačke strukture. Uloga koju urbani krajolik igra u ekonomskom razvoju zemlje postupno se pomiče u smjeru sveobuhvatne komodifikacije zemljišta i prostora društvenosti. Promoviraju se tržišni odnosi kao generatori urbanosti, posredovani mekom tranzicijom koja uključuje i poneke ustupke pobunjenoj radničkoj klasi. Osamdesetih se tako kupovao socijalni mir regulacijom nekadašnjih skvotova i dodjeljivanjem vlasništva nad zemljom. Paralelno se smanjuju ovlasti centralne državne komore inženjera, TMMOB-a i reorganizira njegova unutarnja struktura.

Dok su arhitekti priželjkivali urbanističko/arhitektonsko sređivanje gecekondua (za čije uzroke nastanka nisu imali previše stručnog sluha), u stvarnosti se samo transformiraju akteri proizvodnje prostora. Skvoteri postaju vlasnici, zajednički upravljana naselja postaju tek skupina parcela (osobnih kapitala), a kreditno zaduživanje se na razini države potiče kao dominantni model rješavanja stambenog pitanja. Godine 1984. država, s proklamiranim ciljem rješavanja urbanog “nereda” i uspostavljanja kontrole nad proizvodnjom stambenog fonda, osniva agenciju za razvoj stanovanja, TOKI, čija je primarna uloga izdavanje povoljnih stambenih kredita za kolektivnu izgradnju stanova za tzv. stambene kooperative. Ovo je u praksi značilo da srednja klasa, najčešće činovnici i profesionalci, poglavito iz kemalističkih upravnih redova, kojima je bilo lakše osigurati zemljište uz lakši pristup kreditima, u pravilu ipak preskupih za radništvo, rješava svoje stambeno pitanje udruživanjem i developerski posredovanom gradnjom. Posredstvom državno subvencioniranih stambenih kredita, u periodu od svega sedamnaest godina izgrađeno je 950.000 stanova, od kojih sam TOKI gradi 45.000.[3] Ovakva politika generirala je građevinski i nekretninski bum i formirala dva glavna aktera izgradnje: veće developere i sitne građevinske firme koje grade pojedinačne višekatnice u gecekonduima i tako dodatno zgušnjavaju urbanu strukturu na i dalje nedostatnoj infrastrukturi.

Sama privatizacija zemljišta uvelike je izvršena posredstvom decentralizirane gradske uprave, tj. vlasništvo se dokazivalo na razini mjesnih upravnih jedinica i bez mnogo miješanja centralnih vlasti. Komodifikacijom zemljišta ojačane su interesne zajednice nauštrb solidarnih, dok će decentralizacija državne i općinske kontrole nad zemljištem omogućiti umreženim obiteljima i rođačkim klanovima da okupiraju zemljište daleko od “zapunjene”, centralne zone grada i izgrade nove zajednice.[4] Interes za dobivanjem vlasništva i obećanje pojedinačnog prosperiteta u mogućoj špekulaciji nekretninama učvršćuju vezu između prenesenih ruralnih hijerarhija i mjesne upravljačke strukture. Dodjela vlasništva osigurava sigurni priljev glasova onoj političkoj platformi koja se pokaže dovoljno fleksibilnom u pregovaranju sa zajednicom (tj. najčešće starješinom ili agom) i stvara koheziju između političke opcije koja popunjava vakuum nastao dugogodišnjim zanemarivanjem urbano marginalizirane radničke snage, njihova standarda stanovanja, socijalnih servisa i prostora društvenosti.

Snage iz kojih nultih nastaje danas vladajući AKP, tu vlasničko-upravljačku sivu zonu devedesetih koriste kao političku platformu i pokazuju se veoma uspješnim u “transformiranju ‘civilnog društva’ (mreže koja regulira svakodnevni život, društveni prostor i odnose ljudi prema ekonomiji) u ‘političko društvo’ (vodstvo koje konstituira autoritet i jedinstvo)”.[5] Nastupaju s deklariranom ambicijom konačnog promaknuća interesa marginaliziranih skupina u prvi plan i obećavaju raskrstiti s dominacijom sekularnih elita i ostataka centralističkih institucija planiranja, preostalih iz perioda snažne kemalističke republike.

Globalni grad i place making strategije

Pod vlašću AKP-a urbani krajolik postaje ključni alat za proizvodnju profita i rasta, pa tako agencija za razvoj stanovanja, TOKI, pošto je prethodno već apsorbirala Nacionalni stambeni fond i Zemljišnu banku, 2006. godine postaje profitna agencija i glavna perjanica strelovitog turskog ekonomskog uspona. TOKI tako, poput feuda, kontrolira kompletno državno zemljište, a putem novoosnovanog Ministarstva okoliša i prostornog razvoja u svojoj nadležnosti ima i izradu urbanih planova. Uvođenjem triju zakona urbane transformacije 2005. godine, transformacija se odvija po taktikama place makinga (stvaranje privlačnih gradskih mjesta pojačane potrošnje, turističke atrakcije i visoke cijene nekretnina), a pod dva izgovora: sigurnosti od zemljotresa i zaštite kulturnog dobra.[6]

Kada se jednom donese planska odredba o rekonstrukciji ili rušenju određene četvrti, posredstvom zakona urbane transformacije, TOKI ulazi u dogovor s područnim upravljačkim tijelima (Istanbul je 2008. ustrojen kao savez 39 distrikta), koja imaju zadatak da određeno naseljeno područje isprazne od njegovih stanovnika. To se ponovno vrši putem prethodno uspostavljenih lojalnosti unutar četvrti, u pregovorima s vlasnicima zemljišta, tj. sa starješinama utvrđenih rođačkih zajednica. Proces pregovaranja često traje godinama. Nakon njegova uspješnog završetka, TOKI preuzima zemljište (otkupljuje ili naprosto uspostavlja kontrolu nad nikada do kraja riješenim vlasničkim odnosima) i tako pripremljen teren nudi developerima na pravo korištenja ili na neku vrstu koncesije. Profit koji TOKI tim putem ubire iznosi 50 posto od profita developera na toj lokaciji.

Bivšim stanovnicima centralnih četvrti država isplaćuje tzv. naknadu za šutu nastalu od njihove srušene kuće u visini od oko 10.000 turskih lira (TL) i nudi im kredit kod privatne banke za socijalni TOKI-jev stan u visini od oko 60.000 TL. Kada se to svede na mjesečnu ratu, uz osnovne komunalije, jedna obitelj mora mjesečno platiti oko 600 TL samo za ostanak u stanu. U zemlji u kojoj je minimalna nadnica 800 TL, a granica siromaštva četveročlane obitelji 1.500 TL, ovakva računica postaje neizdrživa, pa sretni dobitnici socijalnih stanova najčešće ili prodaju svoje “pravo” na stan ili im banka naprosto oduzima imovinu, doprinoseći tako stvaranju vojske beskućnika (iako je 2010. procijenjeno da u samom gradu postoji preko 40.000 praznih stambenih jedinica). Tako se razvoj Istanbula odvija u tripartitnom dogovoru između države, grada i developera, kojim se otvaraju tržišta nekretnina u centru grada za one visokih primanja, lobiranjem mijenjaju planovi namjene, a za one niskih i najnižih prihodovnih razreda grade višestambena naselja i do 60 kilometara udaljena od centralnog gradskog područja, gdje radi većina uslužnog sektora.

Planiranje se tako vodi po jasnim napucima MMF-a, u kojima se sugerira da “Turska mora proizvesti nekoliko globalnih gradova jer takvi gradovi stimuliraju potrošnju i mjesta su jeftine radne snage uslužnog sektora”.[7] Ovi se napuci potom prevode na domaći teren, u obliku proklamiranja modernizacije i ekonomskog napretka nacije. Planiranje tako velike koncentracije potrošnje i radne snage po prirodi se stvari ne može zadržati u okvirima grada, već nužno ide u paru s agrarnim politikama. Turska tako subvencionira vlasnike poljoprivrednog zemljišta, ali ne i poljoprivrednu proizvodnju i tako ruralne bezemljaše dovodi u poziciju da moraju pristati na ekstremnu eksploataciju u urbanom servisnom sektoru (Turska je 2012. prvi put u svojoj povijesti uvezla prehrambene sirovine, poglavito žitarice).

Zakoni se pišu tako da omogućavaju konstantno otvaranje novih urbanih područja špekulaciji, a nastaju utvrđivanjem postojeće potražnje. Nakon zemljotresa 1999. godine, najvruća istanbulska roba postaju naselja koja se reklamiraju kao zone sigurne od zemljotresa. Kroz povijest Republike doneseno je ukupno devet zakona kojima se propisuju standardi građenja za zaštitu od zemljotresa: 1940., 1944., 1949., 1953., 1962., 1968., 1975., 1997. i 2007. No samo se ovaj posljednji odnosi i na već izgrađene urbane matrice.[8] To u prijevodu znači da se radi o regulaciji koja pod izlikom sigurnosti može djelovati retroaktivno i izmijeniti sve postojeće prostorne odnose.

Sama planerska struka pritom je svedena na izradu ispraznih generalnih urbanističkih planova koji se u pravilu ne poštuju, točnije jednom donesen plan podložan je doslovno tisućama promjena mjesnih vlasti, pa posljedično ni službeni istanbulski GUP ne nalikuje stanju proizvedenom na terenu. Pored toga, Erdoğan Bayraktar, glavni čovjek TOKI-ja, uspostavio je Ministarstvo okoliša i prostornog uređenja koje bi trebalo apsorbirati sve prethodno uspostavljene planerske institucije s efektivnim ciljem gašenja istih i centraliziranjem kontrole nad institucijama uspostavljenima u vrijeme jake kemalističke države. Iako naizgled kaotični razvoj Istanbula ne možemo mjeriti putem prostornih planova, zakonitosti proizvodnje ovog “kaosa” su veoma čitke i ne iziskuju toliko klasično planersko znanje koliko praktično iskustvo bilo kojeg europskog grada – veliki “gradski” projekti javno-privatnog partnerstva postaju jedini generatori urbanog metabolizma (stambeno-poslovni kompleksi sa shopping mallovima, infrastrukturni projekti poput trećeg mosta preko Bospora), koji se strateški pozicioniraju tako da u određenom radijusu generiraju potražnju za stanovanjem i potrošnjom. Strateško planiranje lifestylea pritom funkcionira po logici: što elitniji shopping mall, to poželjniji lifestyle pripadajućeg radijusa. Tako u periodu od donošenja zakona urbanih transformacija, vrijednost stambenih kredita u Turskoj raste od 30 milijardi 2005. do 150 milijardi 2008. godine.

Potpuna zabrana bespravne gradnje i samostalnog rješavanja stambenog pitanja, kao i građevinski propisi i regulacije, na koncu kontrolu nad proizvodnjom prostora predaju velikim developerima, ujedno smanjujući mogućnosti akapeovske niže srednje klase getovskih građevinskih poduzetnika da osiguraju vlastiti udio profita od povoljne poduzetničko-graditeljske klime. AKP tako postaje stranka koja sve manji dio svog glasačkog tijela uspijeva uvjeriti da doista predstavlja obećani politički organ narodnog raskida sa sekularnom kemalističkom elitom staroga tipa, jer postaje sve evidentnije da je samo doprinijela formaciji nove elite na krilima urbanih transformacija.

Otpor i plenumi u gradskim četvrtima

U tim se okolnostima ljevica, koju je državni udar 1980. doslovno obezglavio, dok AKP njezine preostale zastupnike sustavno šalje u zatvore, teško prilagođava potrebi formuliranja otpora eksploataciji putem reorganizacije prostornih resursa i sve većeg zaduživanja potaknutog gentrifikacijom. Snage koje su zaslužne za koheziju otpora stoga ovaj put dolaze iz redova nekadašnjih moćnih državnih stručnih komora, koje u procesu deregulacije gube ustavom zagarantiranu moć. Budući da se dosadašnji otpor komore urbanoj deregulaciji, koji se uglavnom koncentrirao na iscrpljivanje legalnih alata, pokazao kao potpuno neuspješan, komora 2012. ulazi u fazu stvaranja široke mreže potpore i pružanja fizičkog otpora organiziranjem platforme Taksim Dayanışması (Taksimska solidarnost).

Protesti u parku Gezi, malom po prostornom mjerilu, ali velikom po simboličkom značaju, uspijevaju, pored zajedničkog rada komore i sindikata, konačno okupiti svegradski otpor po pitanju urbanih transformacija. Ovi protesti, doduše, nisu generirali potpunu sistemsku kritiku, već “napadaju komodifikaciju u njezinim mnogim pojavnostima, mnogo više nego kapitalizam kao takav”[9], ali posljedično ipak politiziraju značajan broj stanovnika, koji potom prenose iskustva Gezija na novooformljene forume u gradskim četvrtima, gdje se aktivizam – prvi put u trideset godina – gradi po liniji solidarnosti, a ne po etničkim i religijskim linijama.

Uspjeh i konsolidacija te političke aktivacije u progresivnom smjeru vjerojatno će uvelike ovisiti o tome do koje će mjere institucije poput TMMOB-a ili progresivni sindikati poput DISK-a uspjeti postati legitimnim saveznicima i ponuditi infrastrukturu za organiziranje otpora i alternative koje neće podrazumijevati vraćanje na prethodno uspostavljene pozicije moći i stručnosti (komora) ili potpuno zanemarivanje odnosa realne nadnice i rente (sindikati).

Kako je veza demokratskih plenuma i prostornog planiranja još uvijek neistraženo polje, bez pretencioznih zaključaka o opipljivoj alternativi, za kraj će morati poslužiti tek optimistična pretpostavka (ili nada) da je doista posrijedi početak procesa demokratizacije i stvaranja solidarnih alata urbane transformacije. U tim je okolnostima možda uputnije poslužiti se iskustvima korisnim za urbane otpore (bez obzira na geografiju) nego predviđanjima, pa završiti riječima DISK-ova predstavnika za međunarodne odnose, Kıvança Eliaçıka: “Mi sada mjerimo povijest u odnosu na Gezi. Za mene postoji vrijeme prije i vrijeme poslije Gezija. Tamo mi je postalo jasno nešto što nam je odavno trebalo biti vidljivo, a što vladajući odavno znaju: radnici provode na radnom mjestu osam, deset, pa i dvanaest sati, no sav ostatak njihova života odvija se u njihovim četvrtima i tamo se stvaraju najjači savezi i formuliraju zahtjevi.”[10]

* Iva Marčetić je arhitektica. Članica je uredništva časopisa Nepokoreni grad.



[1] Izjava prvog španjolskog ministra stanovanja, Josea Luisa Arresea, 1957. godine. Izvor: “Mordgaged lives, from the housing bubble to the right to housing”, Ada Colau i Adria Alemany, u: Journal of Aesthetics and Protest Press, str. 38.

[2] Mücella Yapıcı, predsjednica istanbulske komore arhitekata, citat iz dokumentarnog filma “Ecumenopolis, City Without Limits” Imre Azema, 2011.

[3] Pelin Derviş i Meriç Öner (ur.), Mapping Istanbul, Garanti Gallery, 2009., str. 154.

[4] Vidi: Cihan Tugal, Passive Revolution: Absorbing the Islamic Challenge to Capitalism, Stanford University Press, 2009.

[5] Ibid., str. 14.

[6] Vidi: Tuna Kuyuncu i Özlem Ünsal, “‘Urban Transformation’ as State-led Property Transfer: An Analysis of Two Cases of Urban Renewal in Istanbul”, u: Urban Studies, br. 47 (7), svibanj 2010., str. 1479-1499.

[7] Mücella Yapıcı, citat iz dokumentarnog filma “Ecumenopolis, City Without Limits”, 2011.

[8] Pelin Derviş i Meriç Öner (ur.), Mapping Istanbul, Garanti Gallery, 2009., str. 140.

[9] Cihan Tugal, “The Gezi revolt in global perspective”, u: New Perspectives on Turkey, br. 49, jesen 2013. str. 157.

[10] Iz intervjua s Kıvançom Eliaçıkom, intervju vodile Nikolina Rajković i Iva Marčetić, siječanj 2014., Istanbul.