Johann Hari

Odnedavno kao punoljetna osoba u svakoj urugvajskoj ljekarnici možete kupiti i do 40 grama marihuane mjesečno. Legalizacija i regulacija prodaje te droge rezultat su svijesti tamošnje vlasti o uzaludnosti nastavka “rata protiv droge” i opasnosti od ponavljanja “meksičkog scenarija” besmislene eskalacije nasilja. Iako potez ima i mnoge kritičare, eventualni uspjeh urugvajskog eksperimenta mogao bi potaknuti i druge zemlje da krenu u sličnom smjeru

Diljem Meksika, fotografije nestalih prekrivaju ulice poput neke distopijske reklamne kampanje. Prema podacima organizacije Human Rights Watch, u aktualnom “ratu protiv droge” poginulo je više od 60 tisuća ljudi. Nasilje dolazi iz dva smjera. Sjedinjene Države šalju velike količinenovca i oružja u Meksiko kako bi zaustavile trgovinu drogom, dok se suparnički narkokarteli istovremeno bore za kontrolu nad opskrbnim rutama.i Postoji, kako kaže pisac Charles Bowden, rat protiv i rat za drogu. Oba su smrtonosna.

Sve donedavno, vladao je očajnički osjećaj da se nasilje ne može zaustaviti, nego jedino preseliti s jednog mjesta na drugo. No u posljednje dvije godine latinskoamerički vođe, poput kolumbijskog predsjednika Juana Manuela Santosa, počeli su javno zahtijevati drugačijismjer borbe – koji će, smatraju, konačno stati na kraj tom nasilju. Urugvajski predsjednik José Mujica doista je 2013. pokrenuo taj proces: postao je prvi šef neke države koji je legalizirao proizvodnju i prodaju dosad zabranjene vrste droge.

Mujica je i inače atipičan vođa. Bivši je gerilac tupamarosa koji je 1980-ih dvije i pol godine bio zatočen na dnu zdenca. Nakon što je izabran za predsjednika, odbio se preseliti u Predsjedničku palaču i ostao živjeti u svojoj straćari sa željeznim krovom, dajući 90 posto svog prihoda siromašnima. Na većinu sastanaka ide autobusom. Godine 2013. uspio je progurati zakon koji će omogućiti uzgoj i prodaju marihuane na teritoriju Urugvaja. Svaka odrasla osoba koja to poželi, moći će u ljekarnici kupiti čak 40 grama droge mjesečno ili uzgajati šest sadnica marihuane po kućanstvu. Ovo je prvi konačni prekid sa sporazumima Ujedinjenih naroda koji trenutno podupiru globalnu zabranu droge.

Urugvajski ministar obrane Eleuterio Huidobro, još jedan tupamaros koji je preživio višegodišnje zatočeništvo na dnu zdenca, objašnjava zašto se njegova država odlučila na ovaj korak. Administracija je shvatila da “ako to ne učinimo sada, samo je pitanje vremena kada će se ono što se dogodilo u Meksiku dogoditi i ovdje. Bit ćemo u velikoj nevolji.” Zemlja se nalazi na jednoj od ruta za opskrbu drogom: kokain iz Bolivije i marihuana iz Paragvaja švercaju se preko Urugvaja u Zapadnu Europu. Jedno od tri ubojstava u Urugvaju je, prema zastupniku Sebastiánu Sabiniju, povezano s trgovinom drogom.

Lijek gori od bolesti

Upravo je politika prohibicijedroge, objašnjava Huidobro, stvorila narkopromet i sve popratno nasilje: “Ako marihuanu ne legalizirate, time zapravo dajete sav novac kriminalcima i dilere pretvarate u veliku, moćnu instituciju.” Na kriminaliziranom tržištu sporovi se ne mogu riješiti na sudovima, oni se mogu riješiti jedino nasiljem i terorom. To je razlog zašto je prohibicija alkohola donijelaAl Caponea i tzv. masakr na Valentinovoii; isto kao što je prohibicija droge donijela kartel Zeta i masakre bez kraja u sjevernom Meksiku. “Rat protiv droge koji vode Sjedinjene Države”, nastavlja Huidobro, “uzrokuje više štete nego sama marihuana. Daleko više smrti. Mnogo jaču destabilizaciju. To je za svijet u cjelini gore od bilo koje droge. Lijek je gori od bolesti.”

Mujicina vlada vjeruje kako je ideja da se trgovina drogom može iskorijeniti utopijska fantazija. UN-ov slogan “Svijet bez droge – mi to možemo!” smatraju apsurdnim. Predsjednikov glavni tajnik Diego Cánepa ističe kako je želja za promjenom svijesti pod utjecajem kemijskih supstanci specifična za ljudsku vrstu i manifestira se u svim dosad poznatim društvima.

Jedini učinak slanja goleme vojne sile kako bi se suzbila trgovina drogom jest njezino pomicanje nekoliko stotina kilometara u nekom drugom smjeru. Stručnjaci to nazivaju “efekt balona”: ako stisnete balon, zrak će samo iskočiti negdje drugdje. Ugasite li proizvodnju u Kolumbiji, ona će se preseliti u Boliviju; prekinete li opskrbu preko Kariba, ona će se odvijati preko sjevernog Meksika. Pokolj može mijenjati lokaciju, no dok traje zabrana, nemoguće ga je zaustaviti.

S obzirom na takvo stanje, Mujica je zaključio da je jedino razumno rješenje preuzeti to golemo tržište iz ruku naoružanih gangstera i predati ga ovlaštenim ljekarnicima. Legalizacija alkohola 1930-ih dokrajčila je ilegalne klubove i dilere alkohola – Budweiser, kao što često ističu reformatori, ne ubija ljude koji rade za Guinness. Jednako tako, legalizacija marihuane značajno će smanjiti ulogu kriminalaca na tržištu marihuane. Pritom je presudna činjenica da se njezina prodaja može oporezivati, a prihod bi odlazio na izgradnju mreže ustanova za odvikavanje i visoko kvalitetne programe edukacije o drogama.

Latinskoamerički legalizatori nove generacije ne tvrde da je upotreba marihuane pozitivna, niti da bi se trebala poticati – Mujica je čak jednom prilikom korisnike droge nazvao nabos, što u slobodnom prijevodu znači “kreteni”. Oni smatraju da je ona neizbježan dio stvarnosti; da je slična, ili čak nešto manje štetna, od konzumacije alkohola i da moramo pronaći razuman način da s njome živimo.

Prohibicionističke karikature legalizacije

Svi oni koji su uključeni u urugvajske reforme naglašavaju kako svjesno osporavaju karikaturu legalizacije koju već desetljećima nameću prohibicionisti. Ljudi su godinama uvjeravani da legalizacija znači anarhičnu dostupnost svima, koja podrazumijeva da bilo tko može dobiti drogu bilo gdje, uključujući i djecu u prodavaonicama slatkiša. Urugvajci tvrde da je situacija u kojoj se trenutno nalazimo ustvari anarhična. Nepoznati gangsteri prodaju droge nepoznate kvalitete nepoznatim kupcima. Ova reforma se tome suprotstavlja: to je način da se zadobije kontrola nad tržištem i da se ono prvi put regulira.

Tvrde također kako će ta kontrola jedan od najboljih učinaka imati upravo u slučaju konzumenata tinejdžera. Postoje jaki dokazi da konzumacija kanabisa među tinejdžerima može trajno sniziti njihov kvocijent inteligencije, i obje se strane slažu da se konzumacija kod tinejdžera prioritetno mora smanjiti. Ipak, danas je velikom broju američkih tinejdžera lakše doći do marihuane nego do alkohola, i to iz vrlo jednostavnog razloga: nijedan diler neće tražiti osobnu iskaznicu, dok ovlašteni trgovci hoće – u protivnom će izgubiti svoje dozvole.iii

Diljem svijeta, mnogi zakonodavci i policajci prišapnut će vam te činjenice privatno. U Urugvaju se one govore naglas i u skladu s njima se djeluje. Kada sam bio u Urugvaju, pokušao sam saznati što je to tamo drugačije. Zašto uobičajeni čimbenici, poput straha od Sjedinjenih Država ili javnog mnijenja, ovoga puta nisu zaustavili reformu? Čini se da se nekoliko čimbenika poklopilo u korist legalizacije. Prvi je bio iznimnosnažan pokret za legalizaciju marihuane, potaknut nizom uočljivih nepravdi. U travnju 2011., šezdesetšestogodišnja Alicia García, profesorica s vojne akademije, uhićena je zbog uzgoja nekoliko sadnica marihuane i suočena s potencijalnom zatvorskom kaznom za komercijalnu proizvodnju u trajanju od 20 mjeseci – kao da je šef kartela. Oko nje je počeo bujatipokret, a mlađi parlamentarci iz Mujicine stranke počeli su zagovarati reforme.

Istovremeno, sposobnost SAD-a da svijetu drži prodike zbog takve politike počela se urušavati iznutra. Stanovnici država Colorado i Washington glasali su na referendumima 2013. za potpunu legalizaciju upotrebe, komercijalne proizvodnje i prodaje marihuane. A naposljetku se pojavio i neuobičajeno hrabar i popularan predsjednik Urugvaja. Kada ste godinama bili zatočeni na dnu zdenca i to preživjeli, drugi se strahovi, čini se, doimaju trivijalnima.

No ipak, Mujica i njegovi saveznici nisu još uspjeli širu populaciju uvjeriti u svoju reformu. Iako je zbog njihovih argumenata došlo do malog pomaka mišljenja, otprilike 60 posto Urugvajaca i dalje se protivi njihovim potezima. Intervjuirajući glavne protivnike, postalo mi je jasno da postoje tri glavna prigovora. Prvi je da će, prema zastupnici oporbe Veronici Alonzo, “jednom kada to postane legalno… ljudi to početi koristiti više”.

No dokazi pokazuju da to nije točno. Nizozemska je 1976. dozvolila prodaju marihuane u coffee shopovima. (Kako bi ostali unutar UN-ovih sporazuma, Nizozemci shopove nisu legalizirali: jednostavno su službeno objavili da ih policija neće kazneno goniti.) Unatoč tome, proteklog je mjeseca otprilike pet posto državljana Nizozemske pušilo kanabis, što je niže od 6,3 posto u SAD-u i prosječnih sedam posto u EU-u. To pokazuje da su strahovi od eksplozivnog porasta konzumacije neopravdani.

Drugi je strah da će nakon legalizacije više ljudi pribjeći konzumaciji težih droga, osobito “paste”,kokainskom derivatu nalik cracku koji koristi vrlo mala, ali zamjetna manjina u Urugvaju. Vjerovanje da marihuana vodi ka konzumaciji težih droga obično se naziva “efektom ulaznih vrata”, jer je pretpostavka da marihuana služi kao početna stepenica prema težim drogama.

No dr. Raquel Peyraube, vodeća specijalistica za liječenje ovisnosti o drogama u Urugvaju, tvrdi da je to netočno. U stvarnosti, uživatelji marihuane podvrgnuti su, pod prohibicijom, potpuno drugačijem procesu, koji naziva “gondola efekt”. “Kako biste danas došli do marihuane, morate ići dileru koji gotovo uvijek prodaje i druge droge – i uporno će vas poticati da ih isprobate. Znate kako u trgovini kupujete stvari koje vam uopće ne trebaju… zato jer vam ih nude ili vam ih daju na poklon.” Jednak se proces odvija, tvrdi, kod dilanja droge: korisnicima marihuane jeftino se nude kokain i druge droge. Prohibicija vodi ka težim drogama. Taj se proces može zaustaviti legaliziranjem i potpunim odvajanjem prodaje marihuane. To potvrđuje čak i nedavno istraživanje Open Society Foundationa koje je otkrilo da Nizozemska ima najmanji problem s korisnicima droge u Europi, i to djelomično zato jer su odvojili marihuanu od ostalih droga.iv

“Do posljednjeg Meksikanca…”

Dr. Raquel Peyraube poriče i tezu da će legalizacija dovesti do porasta broja slučajeva shizofrenije, jer se općenito smatra da je veća vjerojatnost da će oni koji su koristili marihuanu oboljeti od shizofrenije. Ali da marihuana doista izaziva shizofreniju, posebno s obzirom na to da svi tvrde da je uporaba marihuane porasla, broj oboljelih od shizofrenije porastao bi diljem svijeta u posljednjih nekoliko desetljeća. No u stvarnosti, broj oboljelih od ove psihičke bolesti stagnira. Vjerojatnije je, kaže dr. Peyraube, da kanabis privlači one kod kojih se pojavljuju znakovi shizofrenije, pa ga koriste kako bi se smirili, i to objašnjava ovu povezanost.

No postoji i mnogo relevantnija kritika ovih reformi, a to je ona na koju su neki pojedinci u vladi osobno osjetljivi. Marihuana čini samo dio tržišta zabranjenim drogama, i to ne najveći. Njezina legalizacija uvelike će smanjiti crno tržište – no njegove će najprofitabilnije dijelove ostaviti netaknutima. Kako bi u potpunosti onesposobili kartele, morat će ići još dalje i pronaći načine da zakonski reguliraju tržište drugim drogama. Za neke, poput ecstasyja ili kokaina, to će značiti reguliranu prodaju; za druge, poput heroina, to će najvjerojatnije značiti liječničke recepte, kao što je uspješno provedeno u Švicarskoj.

Sebastián Sabini, zastupnik iz redova Mujicine stranke koja je bila glavni zagovornik trenutne legalizacije u parlamentu, to podupire. “Moglo bi potrajati – neće se dogoditi odmah”, kaže, “ali naravno da ćemo to isto pitanje moći postaviti javnosti i kada se bude radilo o drugim drogama.” Taj najvjerojatniji nasljednik Mujice na mjestu predsjednika već je u javnosti poveo raspravu o legalizaciji kokaina.

Što je, zapravo, pita urugvajska vlada, alternativa? Nastavak vođenja rata koji je, kao što svi znaju, a ministar obrane Huidobro i otvoreno kaže, “već izgubljen. Nećete u njemu pobijediti. U potpunosti je izgubljen”. I dok čekaju da to priznaju i političari, ljudi poput Meksikanke Emme Veleta, čiju su cijelu obitelj oteli karteli, vrlo vjerojatno uz suradnju lokalnih vlasti, plaćaju cijenu.v Amerikanac David Simon, autor televizijske serije Žica (The Wire), u tom je kontekstu upozorio da je njegova zemlja, čini se, spremna voditi rat protiv droge “do posljednjeg Meksikanca”.vi

S francuskog prevela: Andrea Rudan

i Vidi Jean-François Boyer, “Mexico recule devant les cartels”, Le Monde diplomatique, srpanj 2012.

ii Na Valentinovo 1929. godine mafija sa South Sidea koju je vodio Al Capone ubila je sedmero članova mafije s North Sidea koju je vodio Bugs Moran.

iii Vidi Tom Fielding, The Candy Machine: How Cocaine Took Over the World, Penguin, London, 2009.

iv “Coffee shops and compromise: separated illicit drug markets in the Netherlands”, Open Society Foundations, New York, srpanj 2013.

v La pesadilla de perder a toda su familia en Chihuahua, 28. svibnja 2012, www.animalpolitico.com

vi David Simon, “A fight to the last Mexican”, 10. srpnja 2012., www.davidsimon.com