Gérard Prunier

Pokušaj južnosudanskog predsjednika Kiira Mayardita da uhapsi svoga bivšeg potpredsjednika Machara rezultirao je 12. prosinca prošle godine pucnjavom koja je ubrzo eskalirala u građanski rat. Iako se u tumačenjima uzroka sukoba često polazi od etničkih netrpeljivosti, nije ga moguće shvatiti izvan okvira predsjednikova pokušaja eliminacije reformističke opozicije. Sukob prijeti dodatno destabilizirati ionako nestabilnu regiju, no međunarodna zajednica zasad ne reagira

Dana 15. prosinca 2013. snažna pucnjava odjeknula je u sjedištu predsjedničke straže u Jubi, glavnom gradu Južnog Sudana. Označila je početak građanskog rata koji se otada nije prestao intenzivirati. Što se dogodilo? Prema predsjedniku Republike Salvi Kiiru Mayarditu, bivši potpredsjednik Riek Machar Teny Dhurgon, kojega je 23. srpnja razriješio svih funkcija, pripremao je državni udar. Prema bivšem potpredsjedniku pak, jedva spašenom zahvaljujući žrtvi svojih tjelohranitelja, razmjena metaka posljedica je manevra samog predsjednika, kojim je namjeravao eliminirati opoziciju.

Sumnja predsjednika, čini se, ipak nije opravdana. “Nismo uspjeli pronaći nikakav dokaz ni najmanjeg pokušaja državnog udara”, izjavila je 9. siječnja 2014. Linda Thomas-Greenfield, američka podtajnica za afričke poslove. Verzija je to koju slikovito potkrepljuje i Machar: “Bio sam prisiljen pobjeći u pidžami.” Otada bjesne borbe između njegovih pristaša i vojske.

Kako je došlo do ovih potresa u Republici Južni Sudan, novoj državi formiranoj u srpnju 2011. nakon referendumske odluke o odcjepljenju od Sudana? Da bi se to razumjelo, potrebno je podsjetiti na naftni dogovor sklopljen 27. rujna 2012. između Sudana i Južnog Sudana te na Kiirovu odluku da se 2015. ponovno kandidira za predsjednika. Njegovih osam godina na mjestu predsjednika[1] bilo je vrlo neuspješno: etničko nasilje, česte pobune, loša uprava, izostanak ekonomskog razvoja i raširena korupcija – toliko da je, u jednom proslavljenom otvorenim pismu, predsjednik izgrdio vlastite ministre: “Vratite četiri milijarde dolara koje ste ukrali, jer su nam potrebni za razvoj.”

Sjedinjene Države, zaštitnik nove države, pokazuju prema njoj popustljivost iz grižnje savjesti. Zapravo, prava “diplomatska mafija” u korist Sudanskog narodnooslobodilačkog pokreta (SPLM), pobunjeničkog pokreta suprotstavljenog vladi Sudana u Kartumu, koji je preuzeo vlast u Jubi u trenutku stjecanja neovisnosti, osigurala mu je blagonaklonost Obamine uprave i onemogućila bilo kakvu kritiku prema mezimcu Washingtona.

Kartum se znao okoristiti situacijom. Sudanski predsjednik Omar al-Bašir, svjestan da drži u rukama ključ za ponovni izbor svog južnjačkog kolege, pozabavio se spretnom politikom ucjene. Koji su mu bili ciljevi? Prvenstveno gušenje gerile na sjeveru koju vodi Sudanska revolucionarna fronta (SRF), krovna organizacija koja okuplja sve pokrete u borbi protiv njegova režima. SRF se bori od jeseni 2011., oslanjajući se uglavnom na crne muslimanske etničke skupine, čija je ranija odanost vladavini Arapa temeljena na zajedničkoj religiji. No ta je odanost nagrižena tijekom ratnih godina (1983. – 2002.) i na koncu je nestala.

Dugo korišteni protiv kršćana, crni muslimani na koncu su osvijestili svoju socijalnu i ekonomsku otuđenost i promijenili stranu. Darfurska kriza 2003.[2] obilježila je prvu fazu njihova angažmana. Paradoksalno, neovisnost kršćanskog juga 2011. označila je uvod u drugu, još značajniju krizu. Otada je islamistička vlast u Kartumu svjesna toga da joj slijedi borba za opstanak, a u sukobu s muslimanima ne može više koristiti religijski argument. Stoga logično pribjegava rasizmu i poziva se na prijetnju koju predstavljaju “robovi” (al abid), što je još uvijek često korišten pojam kada se govori o crncima u arapskom Sudanu…

Zahtjevi sjevera prema jugu

Prvi zahtjevi predsjednika Al-Bašira su primjena naftnog dogovora iz rujna 2012. i obustava Kiirove podrške SRF-u. No nije stao na tome. Kako je sudanska ekonomska situacija bila očajna, zahtijevao je da Juba odustane od prilično povoljnih uvjeta dogovora (10,25 dolara po barelu nafte za pravo tranzita nafte s juga kroz sjeverni naftovod) i hitno isplati tri milijarde za “kompenzacijske carine”, čiji raspored plaćanja nije bio određen.

U pokušaju uspostavljanja veće kontrole sjevera nad jugom, Al-Bašir je izvršio pritisak na Kiira obustavivši južnosudanski izvoz nafte, da bi ga zatim djelomično ponovno uspostavio – kao u igri mačke i miša. U srpnju 2013., shvativši plan Kartuma, Kiir raspušta svoj cijeli kabinet, otpušta potpredsjednika Machara i deset dana kasnije sastavlja novu vladu krcatu poznatim ljudima i kartumskim povjerenicima (Riak Gok, Telar Ring Deng, Abdallah Deng Nhial). Otada nafta ponovno teče, a novac pristiže.

U studenome 2013., predsjednik Al-Bašir odlazi u Jubu kako bi objavio svojemu tamošnjem kolegi kako je došlo vrijeme da plati “kompenzacijske carine”. Isplata je počela odmah i trebala se nadoknaditi postupno, s povećanjem tranzitnih pristojbi. Kiir se pokorio, ali su carine ubrzo zatim povećane.[3] Predsjednik Al-Bašir pobijedio je na svim poljima. Jubom otada vlada etničko-feudalna kamarila, koja tvrdoj jezgri sačinjenoj od podgrupa naroda Dinka, Rek i Agar[4] pripaja druge etničke skupine, koje nagrađuje za njihov pristanak.

Operacija kojom je dirigirao Kartum ima sve odlike gušenja demokracije na jugu. Zapravo, južnosudanska država nije država. Ona je samo projekcija hipercentraliziranih struktura autoritarnog gerilskog pokreta, s vojskom sastavljenom od loše združenih etničkih regimenti, proizašlih iz različitih regionalnih skupina boraca iz razdoblja 1983. – 2002. Ta se unutarnja fragmentacija dodatno pojačala s progresivnom “integracijom” oružanih grupa koje su se borile na strani Kartuma tijekom rata i koje su pripojene, regimentu po regimentu, a da se nije vodilo računa o njihovoj homogenizaciji.

Nije samo pitanje tko će pobijediti na predsjedničkim izborima 2015., nego i kako će se izbori odvijati. Hoćemo li svjedočiti velikoj kvalitativnoj promjeni koja će omogućiti da se prijeđe iz režima bandi u pravnu državu? Prije prosinačkih zbivanja, stidljivo se zazivalo “pokret za reforme” i “borbu za demokraciju”. Takav se scenarij sada čini malo vjerojatnim.

Brutalnost trenutne krize nije posljedica etničkog sukoba, kako se prečesto tvrdi. Riječ je prije o eroziji autoritarnog režima koji oklijeva između puta demokratske modernizacije i jačanja klijentelizma. Iako se, kao što je čest slučaj u Africi, akteri poistovjećuju s etničkim skupinama, uzrok se nalazi drugdje: u mnogo širem procesu koji je ugrozio dio elite iz SPLM-a i doveo njihov položaj pod znak pitanja. U zakržljalom političkom životu Južnog Sudana, glavnina rasprava ne odvija se u parlamentu, nego unutar pokreta, koji je zadržao vertikalan ustroj naslijeđen iz svoje lenjinističke prošlosti. Vijeće nacionalnog oslobođenja (NLC) tako čini neku vrstu “stranačkog parlamenta” kroz koji Kiir pokušava ograničiti političke diskusije i ograničiti domete demokratskog procesa.

Od 18. brumairea do građanskog rata

Za njega, kao i za njegove pristaše, demokratizacija može dovesti u pitanje dragocjene stečene položaje. Dana 15. prosinca, opozicija u formiranju pripremala se za organizaciju velikog središnjeg mitinga. Bataljun predsjedničke straže, sastavljen od pripadnika naroda Dinka, pokušao je tada razoružati nuerski bataljun (Kiir je Dinka, a Machar Nuer), dok su ostali vojnici uhitili jedanaest političara “reformatora” koji su procijenjeni kao najopasniji. Machar je uspio pobjeći, a nuerske su se vojne jedinice mobilizirale i počeo je građanski rat, sa svim užasima koji ga prate. Ako je pretpostavka o državnom udaru koji je naredio Machar malo vjerojatna, usporedba sa 18. brumaireom[5] čini se ipak prikladnom: ambiciozni predsjednik (Kiir), suočen s demokratskim izazovom pred koji ga je stavila vlastita stranka, nastoji ojačati svoju vlast.

Etnički čimbenik postaje važan tek u tom političkom okviru: nuerski su se vojnici spontano mobilizirali kako bi obranili svojega prvaka, bivšeg potpredsjednika. U Jubi su se vojnici Dinke odmah bacili na ubijanja, ciljajući gotovo isključivo Nuere, civile ili vojnike. No brojna su i odstupanja od ove strogo etničke podjele. Udovica vođe pokreta za neovisnost, Rebecca Garang, iako Dinka, svrstala se na stranu reformatora, a njezin stariji sin u izaslanstvu je Nuera Machara. Jedanaest uhićenih političara reformatora pripadnici su pet različitih etničkih skupina, uključujući i dvojicu Dinka. Na sjeveru, u borbama oko naftnog grada Bentiua, Nueri pridruženi Kiiru sukobljavaju se s ostalim Nuerima, odanima Macharu. Posvuda u Ekvatoriji, regiji koja nije ni nuerska ni dinka, malena plemena (Madi, Bari, Lotuko, Toposa) biraju stranu, uglavnom onu Machara i reformatora. Dakle, situacija na terenu demantira determinizam po kojemu bi svatko slijepo slijedio “plemenski” odabir.

Izazov ovog izbora strane prevodi se često u pitanje života i smrti. Jer nasilje je ekstremno i intenzivira se tim brže što su posrednici – zemlje članice Intergovernmental Authority of Developmenta (IGAD)[6] – podijeljeni i gotovo u sukobu jedni s drugima. Etiopija očajnički nastoji ostati neutralna u sukobu koji, na koncu, ugrožava njezinu vlastitu sigurnost. Kenija, iako u jednom trenutku spremna dati podršku Kiiru, na koncu se povukla. A Uganda se ponijela još gore: u ime podrške “izabranoj vlasti” Jube, predsjednik Yoweri Museveni dao je bombardirati pobunjenička područja, te se polovicom siječnja našao usred teške vojne ofenzive na Bor, postavši tako ujedno i sudac i stranka u sukobu.

Osim načelnih izjava, proširena “međunarodna zajednica” (SAD, EU, Kina) ostala je neobično tiha, kao da je ova nagla kriza najmlađe države afričkog kontinenta, koju su zajednički slavili prije tri godine, ostavlja nijemom. Kina, glavni kupac sudanske nafte, rezignirano, čini se, čeka rasplet za koji predviđa da bi mogao biti loš. Sjedinjene Države su u neprilici zbog svoje neizravne odgovornosti. Dopustile su nasilno antidemokratsko skretanje, no njihova grižnja savjesti nije ih natjerala da priznaju kako je upravo osporavanje demokracije odgovorno za izbijanje oružanog sukoba.

U kojemu će se smjeru situacija razvijati? Ako nasilje, pogoršano ugandskim uplitanjem, ubrzo ne stane, zemlji prijeti da se zatvori u krug u kojemu tribalizam, koji je nakratko potisnut u drugi plan borbom za demokraciju, ponovno preuzima glavnu ulogu. Rizik bi tada, za toliko podinstitucionaliziranu zemlju, bio potpuni raspad. A to bi pak podrazumijevalo i regionalnu katastrofu: od Srednjoafričke Republike do Somalije zahvaćene građanskim ratom, od Sudana na rubu ekonomske propasti do eritrejske diktature, cijela bi podregija utonula u krizu golemih razmjera, čija bi žrtva na kraju mogla postati i Etiopija.

S francuskog prevela: Mirna Šimat



[1] Predsjedao je prijelaznom vladom od 2005. do 2011., prije vlada neovisnog Južnog Sudana.

[2] Vidi “Darfour, chronique d’un ‘génocide ambigu'”, Le Monde diplomatique, ožujak 2007.

[3] Iznos je državna tajna. Prema procjenama, kreće se oko 30 dolara po barelu.

[4] Etnička skupina Dinka, većinsko stanovništvo Južnog Sudana (u nedostatku pouzdanog popisa stanovništva, procjenjuje se na 40 posto stanovništva), čini toliko veliko “pleme” da se dijeli na sekcije, koje su često kao autonomni entiteti. Isto je s Nuerima, drugom etničkom skupinom Sudana.

[5] Osamnaestog brumairea godine VIII. (9. studenoga 1799.) Napoleon Bonaparte državnim udarom ruši Direktorij i postaje prvim konzulom.

[6] Formiran 1996., IGAD okuplja šest zemalja: Džibuti, Etiopiju, Keniju, Ugandu, Somaliju i Sudan.