Jean-Michel Dumay

Od stupanja na čelnu funkciju u Vatikanu 2013. godine Papa Franjo je u mnogim aspektima promijenio percepciju Crkve na globalnoj razini. Zalažući se za uključivost više od bilo kojeg prethodnika, stekao je mnoštvo simpatija, čak i od Crkvi nesklonih instanci, ali i antagonizirao značajan dio konzervativnijih crkvenih krugova. Učinci takve politike na međunarodnom su planu dvoznačni, pa pitanje u kojoj mjeri će Franjini reformski zahvati preusmjeriti poslanje Crkve ostaje otvoreno

Pred zbijenim mnoštvom okupljenim na trgu Krista Otkupitelja u Santa Cruzu, ekonomskoj prijestolnici Bolivije, muškarac u bijelom prokazuje “ekonomiju koja ubija”, “idoliziranje kapitala”, “neumjerenu ambiciju za novcem koja dominira svijetom”. Tog se 9. srpnja poglavar Katoličke crkve nije obratio samo svom kontinentu, nego i svijetu koji želi mobilizirati da bi dokrajčio “neprimjetnu diktaturu” koja smrdi na “vražji izmet”.1

“Potrebna nam je promjena”, naglasio je papa Franjo, a tri dana kasnije u Paragvaju poziva mlade da “naprave nered”. U Brazilu je 2013. godine od njih zatražio da “budu revolucionari, da idu protiv struje”. Kako se nižu njegova putovanja, rimski biskup drži sve žešće govore o stanju svijeta, ekološkoj i socijalnoj degradaciji, pune snažnih riječi protiv neoliberalizma, tehnocentrizma, ukratko, protiv sistema koji povlači pogubne posljedice: uniformiranje kultura i “globalizaciju ravnodušnosti”.

U istom duhu, Franjo je u lipnju međunarodnoj javnosti poslao “hitan poziv na obnovu dijaloga o načinu na koji gradimo budućnost planeta”. U ekološkoj enciklici “Laudato si'” (“Hvaljen budi”), papa poziva sve, vjernike i nevjernike, na revolucionarnu promjenu ponašanja i osuđuje “strukturno izopačen sustav trgovinskih odnosa i vlasništva”. The New York Review of Books2 ocjenjuje da bi ovaj “istodobno oštar i blag” tekst “trebao uzdrmati sve nesiromašne čitatelje”. U Francuskoj je u šest tjedana razgrabljeno 100 tisuća primjeraka tog malenog priručnika.3

Evo, dakle, pontifeksa koji tvrdi da je drugačiji svijet moguć, ne na sudnji dan, nego ovdje i sada. Ovaj papa superstar, nastavljajući medijsku tradiciju Ivana Pavla II. (1978.-2005.), nailazi na podijeljena mišljenja: kanoniziraju ga ekolozi i alterglobalisti (Naomi Klein, Nicolas Hulot, Edgar Morin) jer je “sakralizirao ekološko pitanje” u “epohi opustošene misli”,4 a demoniziraju ga ultraliberali i klimatski skeptici, spremni da ga proglase “najopasnijim čovjekom na svijetu”, kako ga je u karikaturalnom tonu okarakterizirao komentator ultrakonzervativnog američkog televizijskog kanala Fox News.

Kršćansku desnicu zabrinjava papa koji u govorima skreće sve više ulijevo i ne galami o pobačaju. Istodobno, urednici sekularne ljevice propituju se o revolucionarnoj ozbiljnosti tog predstavnika globalnog Juga, prvog neeuropskog pape od sirijskog Grgura III. (731.-741.), koji se sablažnjava nad trgovinom migrantima, poziva na podršku Grčkoj i odbacivanje mjera štednje, naziva genocid genocidom (radi se o genocidu nad Armencima), potpisuje neslužbeni sporazum s državom Palestinom, naslanja čelo na Zid plača, zid razdvajanja kojim su Izraelci okružili Palestince i priklanja se Vladimiru Putinu po sirijskom pitanju u trenutku kad Zapad zbog ukrajinskog sukoba uvodi sankcije protiv Rusije.

“Vratio je Crkvu u međunarodnu igru”, smatra Pierre de Charentenay, nekadašnji glavni i odgovorni urednik revije Etudes, danas stručnjak za međunarodne odnose u rimskom isusovačkom časopisu Civilta Cattolica. “Usput joj je promijenio lice. On je prvak alterglobalizma! Pored njega je Benedikt XVI. milo dijete.” Zaista, prethodnik se, sav u teološkoj introvertiranosti, uvijek spreman da osudi, doima kao kvaritelj zabave u usporedbi s milostivim Argentincem koji je spremniji oprostiti. No u suštini “njegova je snaga ponajprije u propitivanju cijelog jednog sustava”, drži otac de Charentenay.

Taj prvi isusovački i američki papa kaže upravo sljedeće: čovječanstvo je odgovorno za degradaciju planeta jer dopušta neoliberalnom kapitalističkom sustavu da, sijući nejednakost, uništi planet, “našu zajedničku kuću”. Čovječanstvo bi stoga trebalo raskrstiti s ekonomijom iz koje, kako kaže ekonomist – i također isusovac – Gaël Giraud, “od Adama Smitha i Davida Ricarda, izmišljotina nevidljive ruke”, navodno regulirajući tržište, “izbacuje etičko pitanje”.5 Sada čovječanstvu trebaju “svjetski autoritet”, obvezujući standardi i, iznad svega, narodni razum, u čiju službu bi se ekonomija hitno trebala vratiti. Jer političko se rješenje nalazi u rukama naroda, a ne u rukama elita koje zavodi “kratkovidna logika vlasti”.

Po papi je ekološka kriza prvenstveno moralna kriza, plod ekonomije odsječene od ljudskosti u kojoj se gomilaju dugovi: između bogatih i siromašnih, Sjevera i Juga, mladih i starih. U kojoj je “sve povezano”: siromaštvo i marginalnost s kulturom smeća, diktatura kratkoročnih interesa s konzumerističkim otuđenjem, globalno zatopljenje sa sleđivanjem srdaca. Stoga se “istinski ekološki pristup uvijek pretvara u socijalni pristup”. Pozvano da se sabere, čovječanstvo mora prihvatiti “novu etiku međunarodnih odnosa” i “univerzalnu solidarnost” – vrijednosti koje je papa Franjo zagovarao na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 25. rujna, prilikom utvrđivanja Milenijskih ciljeva razvoja.

Zasigurno, ništa od svega toga nije posve novo. “Franjo se s dosta jasnim kontinuitetom upisuje u liniju Drugog vatikanskog koncila [koncila koji se održavao od 1962. do 1965. godine s namjerom otvaranja Crkve prema modernom svijetu]”, tvrdi u Rimu Michel Roy, glavni tajnik humanitarne mreže Caritas Internationalis. Pontifeks se zapravo vraća evanđelju i socijalnoj doktrini Crkve razvijenoj u industrijsko doba, dok svoja uvjerenja ponajprije usklađuje s onima Pavla VI. (1963.-1978.), u kojemu otac de Charentenay vidi njegovog “intelektualnog i duhovnog učitelja”.6

Prvi papa globalizacije i velikih međunarodnih putovanja, Pavao VI., nasljednik reformatora Ivana XXIII. (1958.-1963.), papa je koji je fizički izvukao papinstvo iz Italije, internacionalizirao Kardinalski zbor, povećao broj nuncijatura (ambasada Svete Stolice) i razvio bilateralne odnose s SAD-om.7 Također, ponukao je Crkvu da prekorači svoje ograničene kompetencije žandara religijskih sloboda kako bi postala “solidarna s mukama i nevoljama cijelog čovječanstva”.8 Za Pavla VI. razvoj je bilo novo ime mira: mira shvaćenog ne kao činjenično stanje, nego kao dinamički proces čovječnijeg društva koje se usmjerava prema dijeljenju bogatstva.

Međutim, premda postoji kontinuitet, a neki prepoznaju i svojevrsno finale velikog katoličkog preokreta koji je započeo 1960-ih godina, teško je ne uočiti da se argentinski pontifeks jasno razlikuje od svojih neposrednih prethodnika. Iako ni oni nisu škrtarili s antiliberalnim govorima, pontifikati Poljaka Ivana Pavla II. i Nijemca Benedikta XVI., tih strogih svetih očeva, obilježeni su njihovom doktrinarnom usidrenošću. Benedikta je usto okaljalo nekoliko “afera” s kojima vatikanska administracija nije znala u potpunosti izaći na kraj, poput afere VatiLeaks – procurivanja povjerljivih dokumenata koji Svetu Stolicu optužuju za korupciju i protekcionizam, osobito za ugovore potpisane s talijanskim poduzećima.

Pospremanje kuće

Za aktualnu obnovu zaslužne su dvije vrste uzroka: jedni ovise o kontekstu, a drugi su nerazdvojivi od čovjeka. “U etičko-političkom smislu Franjo ispunjava prazninu koja je postojala na međunarodnoj razini”, zaključuje François Mabille, profesor političkih znanosti na Katoličkom sveučilištu u Lilleu i stručnjak za pontifikalnu diplomaciju. On je papa razdoblja poslije financijske krize 2008. godine, kao što je Ivan Pavao II. bio papa kraja komunizma. “Pristupajući ažuriranju socijalne doktrine, Franjo uvodi sistemsko razmišljanje u kojem sve čini sistem i uspješno ispunjava nišu otpora establišmentu.” Bilo je i vrijeme, dodaje Mabille: “Crkva vremenski nije išla ukorak sa svijetom. Za Benedikta XVI. sve se odvijalo prebrzo. Hitno je trebalo početi anticipirati, a ne samo reagirati.”

Prije nego što je krenuo prodrmati svijet, novi je papa pospremio kuću. Kao pristaša umjerenosti koju dijeli s Franjom Asiškim, od kojega je preuzeo ime, uspostavio je, ako tako možemo reći, “normalno” papinstvo kako bi time dao primjer. Pospremio je u ormar posljednju počasnu odjeću svoje funkcije i uselio se u dvosobni stan od 70 metara kvadratnih umjesto u luksuzne papinske odaje. Papa je sklon simbolima, često povezuje djelo s riječju, što je svakako dobar potez i isplati se u društvu usmjerenom na vizualno.

Tako se, dobroćudnošću koja ga, izgleda, pretvara u župnika svijeta, doima izravnim, spontanim, i naziva stvari pravim imenom – riskirajući nekoliko diplomatskih grešaka, koje onda glasnogovornik i nunciji uspijevaju (ili ne uspijevaju) ispraviti. Kada su ga kolege imenovali da temeljito reformira Kuriju, to jest državni aparat Svete Stolice, bez rukavica je nabrojao petnaest zala koja pogađaju instituciju obilježenu klijentelizmom na talijanski način. Prvo među njima je navika svećenika da, napredujući u karijeri, sebe “smatra neophodnim” i istovremeno gubi pamćenje o svojim skromnim počecima. To je zlo nazvao “duhovnim Alzheimerom”.9

U vladanju Franju prati uzak krug od osam iskusnih prelata. Osnovao je komisije za reformu financija i komunikacije, povećao broj laičkih stručnjaka zaduženih za savjetovanje svoje administracije, osnovao u Vatikanu sud za slučajeve biskupa koji su štitili svećenike pedofile, imenovao petnaestak novih kardinala, budućih birača njegova nasljednika. Sljedeći papa birat će se tijekom njegova života, kao što je Benedikt XVI. želio za sebe. Franjo je to ponovio prije nego što je otputovao u posjet Evu Moralesu u Boliviju i Rafaelu Correi u Ekvador: on je protiv “doživotnih vođa”…

Svoje nove grimizne konjanike papa bira među onima koji su zasukali rukave ondje gdje su prisutne društvene nepravde, kao u Agrigenteu, biskupiji u koju spada Lampedusa – otok na koji pristiže mnoštvo nedokumentiranih migranta. Tražit će ih u Aziji, u samom srcu Oceanije, u Africi, u Latinskoj Americi, odbacujući tako nepisana pravila: gotovo je s nadbiskupijama koje su automatski gurale svoje dostojanstvenike prema visokoj rimskoj hijerarhiji i pojačavale važnost Europe, i unutar nje Italije, u konklavi.10

“Ovaj papa razbija tabue, dira u osinje gnijezdo, ne mareći previše za oprez”, zaključuje jedan francuski diplomat, promatrač papinog djelovanja. “Shvatio je da je državni vođa. Funkcija ga obuzima. Pragmatičan je i veoma političan.” Sve se to odražava na Crkvu, jer Franjo “jest” Crkva, kao što je sam, ne bez zajedljive sladunjavosti “pomalo lukavog” isusovca (tako se sam opisuje), podsjetio one koji su se zabrinuto pitali slijedi li ga institucija.

“Guraju se da ga vide!”, raduje se s druge strane, iz nuncijature, jedan papinski savjetnik. U dvije godine Vatikan je primio više od stotinu državnika. Neki traže papino posredovanje: SAD i Kuba, čije je približavanje olakšao; Bolivija i Čile u svađi oko izlaska Bolivije na more; pa i gerila Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) koja traži da se papa zauzme za nju kad dođe u posjet Kubi. Budi volja papina, u Rimu je ponovno otvoren ured papinskog posredovanja. Ipak, uspjeh nije bio zajamčen: u lipnju 2014. godine, medijski vrlo dobro popraćena, zajednička molitva palestinskog premijera Mahmuda Abasa i izraelskog predsjednika Šimona Peresa u vatikanskim vrtovima nije spriječila izraelske ubilačke napade na Gazu mjesec dana poslije.

Rođen u Argentini kao Jorge Mario Bergoglio, Franjo “je prvi papa koji zaista razumije suradnju Jug-Jug, bilo po pitanju razmjene materijalnih, bilo simboličkih, vjerskih dobara”, smatra Sébastien Fath, član Skupine za društva, religije i svjetovnost francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS). “Zna da su afrički propovjednici u kontaktu s brazilskim crkvama, da indijski isusovci putuju u misije u Afriku.” On je “savršeni Latino… koji ne govori engleski”, dodaje Caritasov Michel Roy. Unuk pijemontskih imigranata, “podsjeća na nekog europskog papu koji bi napustio Europu: Europu bez budućnosti!”, nastavlja naš francuski diplomat. “Nema geopolitičko viđenje svijeta u pravom smislu riječi”, objašnjava Roy. Svijeta koji zapravo slabo poznaje: Franjo prije papinstva gotovo i nije putovao. “Prvo upire prstom u materijalistički sistem koji se temelji na promociji pojedinca, uništava tradicionalnu solidarnost i gura najugroženije u siromaštvo.” Prema papinskom savjetniku, Franjo “zvoni na uzbunu!”

Kao bivši dječak iz predgrađa Buenos Airesa, Bergoglio ipak ima vlastitu geografiju prostora: ne toliko geografiju Juga suprotstavljenog Sjeveru koliko geografiju centra koji je neprijateljski nastrojen prema “periferijama”, bile one prostorne (siromašne zemlje, predgrađa, slamovi) ili egzistencijalne (nesigurno stanovništvo, marginalci). Prema takvom viđenju postoji mnogo periferija na Sjeveru i kolonijalističkih pojava u globaliziranim predjelima. Papa želi da njegova Crkva djeluje prvenstveno na takvim područjima.

Bergoglio je odabrao svoju stranu, “prvenstveno priklanjanje siromašnima” i “malima” koje u svojim govorima, kao u onome u Santa Cruzu, osobno pridobiva: “sitnog preprodavača”, “skupljača smeća”, “uličnog trgovca”, “nosača”, “obespravljenog radnika”, “ugroženog seljaka”, “potlačenog domoroca”, “progonjenog migranta”, “ribara koji se jedva odupire podčinjavanju velikih korporacija”… To je pastir vrlo snažnog misionarskog elana, smatraju mnogi, a ne diplomat. Je li to problem? Za to postoje diplomati, predvođeni iskusnim vatikanskim državnim tajnikom Pietrom Parolinom, koji je nekoć bio zadužen za osjetljive misije u Venezueli, Sjevernoj Koreji, Vijetnamu i Izraelu.

“Papa vjeruje da budućnost počiva na onima koji su na terenu”, uviđa Roy. Ne vjeruje organizacijama (počevši s vlastitom!) čiji krivi smjer vodi, po njemu, u jalovost autoreferencijalnih govora odsječenih od stvarnosti. To ga čini vođom s ljudskim i upraviteljskim pristupom od dna prema vrhu, tvrde diplomati, dok je njegove prethodnike transcendencija u potpunosti privlačila od vrha prema dnu. “Blagoslovite me”, obrnuvši uloge, obratio se Franjo vjernicima na trgu Svetog Petra onog dana kad je izabran.

Ograničenja vatikanskih reformi

Tu privrženost puku, koja mu daje populističku notu (bio je blizak s jednom grupom peronističke omladine11), Franjo konceptualno temelji na teologiji naroda, argentinskoj nemarksističkoj grani teologije oslobođenja.12 Teologija naroda? “Teologija za narod, a ne narodska teologija”, kratko će Pierre de Charentenay da bi istaknuo razliku. “Papa radi na svojevrsnom narodnom i kulturnom preuzimanju teologije oslobođenja.” Neslužbeno, to je i rehabilitacija te teologije. Proizašlu iz latinoameričke interpretacije Drugog vatikanskog koncila 1970-ih godina, teologiju oslobođenja su zbog pristupa sklonog marksizmu osuđivali Benedikt XVI. i Ivan Pavao II. U rujnu 2013. godine Franjo je na privatnoj audijenciji u Rimu primio jednog od njezinih slavnih utemeljitelja, peruanskog oca Gustava Gutiérreza. U svibnju 2015. proglasio je blaženim monsinjora Oscara Romera, nadbiskupa San Salvadora, kojega su 1980. godine usred mise ubili aktivisti ekstremne desnice. Njegovi se prethodnici nisu baš potrudili da pripreme proceduru. Prema Leonardu Boffu, jednom od brazilskih vođa pokreta, Franjina vizija dio je “velikog nasljeđa teologije oslobođenja”. Njegova bi vladavina mogla čak dovesti do “dinastije papa iz Trećega svijeta”.13

Ali Bergoglio i odskače od okoline, jer je istinski poglavar Crkve, papa menadžer, prvi koji iza sebe ima konkretne zemaljske dužnosti, izvan dijeceze. Od 2005. do 2011. godine bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.14 Stoga su “trupe [u Vatikanu] mnogo bolje organizirane, a njegova osobnost i osobna uključenost iznova su dinamizirale diplomaciju Svete Stolice”, zaključuje jedan rimski promatrač.

Franjo je upravljajući odredio kurs svoje multinacionalne organizacije. Spretno je specificirao napad s obzirom na metu. Na globalnoj razini svojem projektu osigurao je auru “katoličkog internacionalizma”:15 sudjelovanje u pacifikacijama odnosa među državama, ustrajanje na strukturama međunarodnog dijaloga, na pravdi za narode, na razoružanju, na međunarodnom općem dobru. Sve su to teme zbog kojih katkada Katolička crkva djeluje kao prava nevladina organizacija. A interno je svoje kolege kardinale, koji tek što ga nisu izabrali, podsjećao na ključno: evangelizaciju, naravno. Ali i na izvlačenje Crkve iz sebe same, iz njezina “teološkog narcizma”, da bi bez oklijevanja krenula prema “periferijama”.16

Izgleda da neki nisu promislili kome povjeravaju ključeve svoje kuće. Jer Franjo, da bi širio evanđeoski nauk, ne maše svojim križem poput Ivana Pavla II. koji je, već prvom propovijedi, prešao u ofenzivu: “Ne bojte se! Otvorite široko vrata Kristu (…), otvorite granice država, političkih i ekonomskih sustava…”17 Argentinski papa opredijelio se za drugačiju politiku. Nije mu mrsko da Crkva surađuje s narodnim pokretima koji su daleko od toga da dijele njegovu vjeru. Shvatio je da, premda je Crkva ostala univerzalna, više nije središte svijeta, nego u najboljem slučaju “stručnjak za čovječanstvo”, kako ju je predstavljao Pavao VI.

Nove inklinacije ne prolaze bez poteškoća. Na Bliskom istoku, gdje je Franjo 2013. godine objavio povratak vatikanske diplomacije pozivajući na mir u Siriji kad su Francuska i Sjedinjene Države željele zaratiti s režimom Bašara al-Asada, Sveta Stolica je konačno morala popustiti pred izvanrednim stanjem: godinu dana poslije papa je od Ujedinjenih naroda zatražio da “naprave sve” da bi spriječili nasilje tzv. Islamske države (ISIS), odgovorne za “oblik genocida koji traje” i prisiljava kršćane na egzodus. Fundamentaliste međuvjerski dijalog nimalo ne zanima.

Isto tako vatikanska diplomacija stoji na mjestu u Aziji, regiji koju smatraju središtem razvoja. Dok se odnosi s Vijetnamom pomalo popravljaju, u Kini čitava jedna katolička struja, koju kontrolira Patriotsko udruženje kineskih katolika, državna organizacija, i dalje izmiče rimskom biskupu. Dakako, Franjo je činio kompromise da bi ugodio predsjedniku Xi Jinpingu – naročito izbjegavajući susret s Dalaj Lamom – pa je u srpnju prvi put u tri godine odobrio biskupsko ređenje u Anyangu (u pokrajini Henan). No stvarnost je itekako daleko od misionarskih snova: od početka godine, prenosi agencija Eglises d’Asie, kineske vlasti su skinule na desetke previše vidljivih križeva na crkvama, naročito u pokrajini Zhejiang. Naposljetku, u Indiji, gdje postoji nevelika katolička manjina (2,3 posto stanovništva), redovito se događaju napadi na njezine pripadnike i crkvenu imovinu.

Na prepreke Franjo ne nailazi samo u dalekim nekršćanskim zemljama. Popularnost mu slabi i u Sjedinjenim Državama gdje je 24. rujna govorio pred Kongresom: podrška mu je sa 76 posto u veljači pala na 59 posto u srpnju, nakon enciklike i govora u Santa Cruzu, pogotovo kod republikanaca (45 posto).18 Ton, a ni sadržaj, baš i ne prolaze. Zamjeraju mu latinoameričke trope, manjak uvažavanja onoga što kapitalizam tobože može donijeti siromašnim zemljama te propovijedi koje ne nude rješenja.19 S ljevice sumnjaju da šarmiranje služi da bi se lakše progutale gorke pilule. Primjetno je da papa i dalje stoji uz doktrinarno suprotstavljanje kontracepciji i ne doprinosi razvoju razmišljanja o uporabi prezervativa u pogledu borbe protiv side, kao i da izbjegava posljedice strelovitog demografskog rasta, koji je jednako problematičan kao i konzumerizam. “Demografski rast je u potpunosti kompatibilan s integralnim i solidarnim razvojem”, tvrdi on naprotiv. Konzervativci ga pak upućuju na njegovu teološku i moralnu nadležnost. “Ne slijedim ekonomsku politiku svojih biskupa, svojega kardinala niti svojega pape”, izjavio je Jeb Bush, republikanski kandidat za Bijelu kuću koji se prije dvadeset godina preobratio na katoličanstvo.20 Papu to nije uvrijedilo: “Ne očekujte recept od ovoga pape, Crkva nema namjeru zamijeniti politiku”.

U širem smislu, Franju očekuje suočavanje s društvenim pitanjima o kojima vatikanske orgulje već dvije godine potiho sviraju. Godine 2014. otvorio je Pandorinu kutiju zamolivši biskupe koji su se okupili na sinodi da donesu izvještaj o obitelji. Rad na tome završit će ove godine u listopadu. Zagovara promjenu po veoma osjetljivom crkvenom pitanju razvedenih i ponovno građanski vjenčanih osoba koje se ne mogu pričestiti te po pitanju homoseksualnosti – njegovo “Tko sam ja da sudim?” je odjeknulo, ali ga nije spriječilo da u proljeće zamrzne proceduru nominacije novog francuskog veleposlanika pri Svetoj Stolici čiju seksualnu orijentaciju naročito stigmatizira Kurija.

U vlastitoj ga kući očekuje više neriješenih pitanja. Želi raskinuti s rimskim centralizmom, razviti kolegijalnost, dati biskupskim konferencijama njihov dio doktrinarnog autoriteta, promovirati inkulturaciju liturgije… Sve što treba da pomuti jedinstvo svoje Crkve. Uz to, već ima 78 godina… A Kurija, svijet koji mu je bio nepoznat, pruža priličan otpor. “Ide glavom kroza zid”, primjećuje Pierre de Charentenay. “Plug je zapeo u tvrdoj zemlji.” Što se tiče obitelji, Franjo priziva “čudo”. A što se tiče ostalog, ništa nam trenutno ne govori da će papa koji unosi pomutnju i uspjeti.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat

*Tekst je objavljen u 34. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Papa je ovdje preuzeo izraz jednog od crkvenih otaca, Bazilija Velikog, asketskog preteče socijalnog kršćanstva.
2 Bill McKibben, “The Pope and the planet”, The New York Review of Books, 13. kolovoza 2015.
3 Enciklika Laudato si’ je dostupna na nekoliko jezika na Internetu vatican.va
4 “Naomi Klein prend fait et cause pour l’encyclique du pape”, 2. srpnja 2015., la-croix.com; “Nicolas Hulot: ‘Le pape François sacralise l’enjeu écologique'”, L’Obs, Pariz, 25. lipnja 2015.; “Edgar Morin: ‘L’encyclique Laudato Si’ est peut-être l’acte 1 d’un appel pour une nouvelle civilisation'”, La Croix, Pariz, 22. lipnja 2015.
5 “Que penser des positions du pape sur l’économie?”, La Croix, 24. srpnja 2015.
6 Paul VI, inspirateur du pape François, Editions Salvator, Pariz, 2015.
7 Broj država s kojima Sveta Stolica održava odnose povećao se s 49 država 1963. godine na 84 države 1978. godine. Trenutno ih je 180. Afganistan, Saudijska Arabija, Kina, Sjeverna Koreja i Vijetnam su među petnaestak zemalja s kojima Sveta Stolica ne održava odnose.
8 Philippe Chenaux, Paul VI, Editions du Cerf, Pariz, 2015.
9 “Les quinze maux de la curie selon le pape François”, Le Monde, 23. Prosinca 2014.
10 Od 114 kardinala-birača koje je izabrao papa Franjo u ožujku 2013. godine, 55 su bili Europljani, a 23 Talijani.
11 Bernadette Sauvaget, Le Monde selon François. Les paradoxes d’un pontificat, Editions du Cerf, 2014.
12 Juan Carlos Scannone, Le Pape du peuple. Bergoglio raconté par son confrère théologien, jésuite et argentin, razgovori s Bernadette Sauvaget, Editions du Cerf, 2015.
13 “Mientras viva Ratzinger, no es bueno que Francisco me reciba en Roma”, El País, Madrid, 23. Srpnja 2013.
14 Kod jezuita je prije, između 1973. i 1978. godine, u doba generala Jorgea Rafaela Videle, bio mladi provincijal Družbe Isusove u svojoj zemlji. Neki ga optužuju za manjak čvrstine po pitanju diktature.
15 “L’internationalisme catholique”, Les Grands Dossiers de Diplomatie, broj 4, Pariz, kolovoz-rujan 2011.
16 Govor Jorgea Marija Bergoglia pred općom kongregacijom prije konklave na kojoj je izabran za papu, 13. ožujka 2013. godine. Tekst, koji je trebao ostati tajan, nekoliko je mjeseci poslije s papinim pristankom objavio kardinal Jaime Ortega, havanski nadbiskup.
17 Vidi Peter Hebblethwaite, “Le rêve polonais d’une chrétienté restaurée”, Le Monde diplomatique, svibanj 1998.
18 Istraživanje koji je provela agencija Gallup, 22. srpnja 2015.
19 “In fiery speeches, Pope renews critiques on excesses of global capitalism”, International New York Times, Pariz, 13. srpnja 2015.
20 “Jeb Bush joins Republican backlash against Pope on climate change”, The Guardian, London, 17. lipnja 2015.