Yann Breault

Sovjetska se diplomacija regrutirala iz najtalentiranijih kadrova svake generacije. Međunarodni značaj SSSR-a kao sile koja se percipirala kao moćan akter u povijesnom preoblikovanju svijeta reflektirao se i na njegove diplomate. S kolapsom Sovjetskog Saveza i dramatičnim padom međunarodne težine Rusije pod Jeljcinom, i diplomati su izgubili nekadašnji ugled – sve do recentne obnove vanjskopolitičke važnosti zemlje pod Putinom

Sagrađena nakon Velikog domovinskog rata (1941. – 1945.), zgrada od dvadeset sedam katova u kojoj je smješteno Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi svojom jednako pompoznom koliko i robusnom arhitekturom podsjeća na prošlost Rusije kao velesile. U trenutku njezine izgradnje, koja je trajala od 1948. do 1953., komunistički pokret bio je u uzletu. Diplomatska aktivnost Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR-a) proširila se na sve kontinente.

Rad u vanjskim poslovima tada je predstavljao najprestižniju moguću karijeru. Kandidati su pomno birani među onima koji su se istaknuli svojim akademskih uspjehom i svojom predanošću u komunističkoj omladini. Obrazovanje na Diplomatskoj akademiji ministarstva vanjskih poslova (osnovanoj 1934.) ili Državnom institutu za međunarodne odnose u Moskvi (osnovanom 1944.) omogućilo im je izvrsno poznavanje stranih jezika, koje je u drugim ministarstvima bilo prava rijetkost.

Dakako, mogućnost pristupa vanjskom svijetu bila je uzbudljiva. No možda ne toliko koliko osjećaj igranja glavne uloge, ne samo u sovjetskoj domovini (koju se često miješa s Rusijom), već i u ostatku svijeta. Tada je još vladalo čvrsto uvjerenje da sudbina svjetske revolucije ovisi o Moskvi. Kako da jedan diplomat, koji sada toliko pati od kompleksa inferiornosti spram Zapada, ne bude nostalgičan za međunarodnim statusom koji je Rusija tada uživala?

Iako staljinističko arhitektonsko naslijeđe služi kao podsjetnik na vrijeme hladnoratovske rusofobije na Zapadu, ni nova ruska, zapadnjački nastrojena državna elita, koja je nastojala razmontirati sovjetsku moć, nije mu bila nesklona. Kada je 25. prosinca 1991. Mihail Gorbačov podnio ostavku kao predsjednik Sovjetskog Saveza i predao Borisu Jeljcinu nuklearni arsenal, ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev sa svojim je suradnicima već bio smješten u neboderu na trgu Smolensk. Ukazom od 18. prosinca 1991., Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika domogla se svih sovjetskih veleposlanstava i predstavništava u inozemstvu.

Nakon što su odigrali ulogu grobara SSSR-a, ruski su čelnici u potpunosti osigurali kontinuitet svoje diplomacije. Istovremeno, u želji da budu prihvaćeni u krugu onoga što su nazivali “civiliziranim svijetom”, smirivali su zapadne državnike potvrđujući da će Rusija preuzeti sve obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma, osobito po pitanju razoružanja. Jednostavnim pismom od 24. prosinca upućenim glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, predsjednik Jeljcin je izvijestio da će njegova zemlja odsad zauzimati mjesto SSSR-a u Vijeću sigurnosti, kao da se to podrazumijevalo.

Jednako začuđujuće, ministar Kozirev kratkom je verbalnom porukom, koja je 2. siječnja 1992. prenesena šefovima diplomatskih poslanstava u Moskvi, od stranih vlada zatražio da ovlaštene sovjetske predstavnike u svojim zemljama odsada smatraju predstavnicima Ruske Federacije, što je u vrlo tešku situaciju dovelo sve one koji su još uvijek bili zaposleni u veleposlanstvima i konzulatima bivšeg SSSR-a a nisu bili Rusi.

Kozirev je prvotno želio ubrzati zbližavanje sa Zapadom koje je započeo Gorbačov, razmatrajući čak i moguće pristupanje Rusije Sjevernoatlantskom savezu i negirajući postojanje i najmanjeg nepodudaranja između ruskih i interesa zapadnih liberalnih demokracija. No taj je neobuzdani romantizam izazvao skepse u sustavu diplomacije oblikovanom podjednako (ako ne i više) realpolitikom koliko i marksizmom-lenjinizmom, koji su dotad bili sasvim kompatibilni. No predsjednik Jeljcin se pokazao instinktivno nepovjerljiv prema Kozirevu, pa je otišao čak toliko daleko da je ministra vanjskih poslova javno proglasio nekompetentnim u izvršavanju svoje nove zadaće.

U kontekstu rezanja proračuna, ugled diplomatske službe značajno je smanjen. Između 1991. i 1993. Rusija je odlučila zatvoriti trideset i šest veleposlanstava i konzulata. Kada je trebalo otvoriti nove odjele za upravljanje odnosima s rubnim državama bivšeg carstva, ministarstvo je jedva popunilo radna mjesta. Budući da je poznavanje stranih jezika bilo vrlo traženo u novootvorenim inozemnim tvrtkama, mnogo je zaposlenika iz diplomatskih službi, privučenih atraktivnim uvjetima rada koje nudi privatni sektor, napustilo brod.

Nakon što je zbunjujuća ultrazapadnjačka međunarodna politika ministra vanjskih poslova demotivirala diplomate, stvar je dodatno pogoršana nizom međunarodnih poniženja koja će Rusija pretrpjeti tijekom 1990-ih. Nakon pada ekonomske aktivnosti od oko 40 posto u odnosu na 1990., snage koje su se proglašavale najdemokratičnijima u povijesti Rusije izgubile su velik dio svog ugleda.

U siječnju 1996., imenovanje Jevgenija Primakova za ministra vanjskih poslova potvrdit će promjenu odnosa spram sve snažnijeg Atlantskog saveza. Njegova prestižna akademska karijera stručnjaka za arapski svijet i direktora Instituta za gospodarstvo i međunarodne odnose bila je važnija od njegove kasnije uloge na čelu bivše glavne uprave KGB-a, mjesta koje je prihvatio na zahtjev Gorbačova poslije pokušaja puča u kolovozu 1991. godine. Pa ipak, znakovito je da je baš vođa obavještajne agencije dospio na čelo ministarstva. Poštovanje koje je zadobio svojom klasičnom vizijom realpolitike i svojim pozivom na izgradnju multipolarnog poretka ostavilo je dugotrajne posljedice.

No Jeljcin je bio previše nepovjerljiv prema svom ministru da bi mu dao potpunu slobodu u vođenju vanjske politike. Ne samo da nije htio ugroziti zbližavanje sa Zapadom koje je toliko zagovarao, nego se prvenstveno pribojavao simpatija koje je ministar uživao kod brojnih njegovih protivnika nakon što je promijenio smjer svoga prethodnika. Kao ustupak opoziciji, Jeljcin je 11. rujna 1998. Primakova imenovao premijerom, no već 11. svibnja 1999., na veliko zadovoljstvo oligarha na čelu s Berezovskim, koji na Primakova nisu imali nikakvog utjecaja, razriješio ga je svih dužnosti.

Promotrimo li trenutno stanje sustava diplomacije, u svjetlu prvih godina Jeljcinove epohe, očito je da se slika doima manje sumornom. Dolazak na vlast Vladimira Putina označava početak impresivnog preustrojstva državnih struktura, omogućenog ponovnim preuzimanjem energetskog sektora i nevjerojatnim porastom cijene fosilnih goriva. Nije dugo trebalo da se učinci zaokreta odraze i na vanjsku politiku.

Uloženi su stvarni napori kako bi se povećao ugled sustava, čemu svjedoči odluka donesena 2002. godine o uvođenju “dana diplomata” čiji se datum, 10. veljače, poklapa s prvim spominjanjem “odjela za veleposlanstava” koji je 1569. oformio Ivan Grozni. Odnos državnih službenika prema trenutku u kojemu djeluju i povijesnom naslijeđu znatno je poboljšan. Obnova različitih simbola nije ograničena na komunističko razdoblje, već se rado crpi i iz slavne carske prošlosti.

Dakako, djelatnosti Ministarstva vanjskih poslova jasno ostaju podređene predsjedničkoj moći. Međutim, ranije međusobno nepovjerenje između predsjedništva i sustava diplomacije ustupilo je mjesto nekoj vrsti simbioze. To je posebno vidljivo otkako je trenutni ministar Sergej Lavrov preuzeo sve dužnosti 9. ožujka 2004. godine. Taj je iskusni diplomat deset godina proveo kao veleposlanik Rusije u Ujedinjenim narodima.

Ova simbioza počiva na nostalgiji prema sovjetskoj moći i dubokom razočaranju u pogledu Zapada. Ruska je diplomacija uvidjela da je mesijanska epoha sovjetskog režima odavno završila i trenutno se zadovoljava slavenofilskim i euroazijskim snovima o renesansi vlastite civilizacije. No iako je postsovjetska Rusija odustala od krojenja sudbine čovječanstva, loše podnosi činjenicu da Sjedinjene Države nisu učinile isto. Osuda američkog ekscepcionalizma koju je Putin napisao za New York Times[1] pogodila je, iako iz različitih razloga, osjetljivu točku i Moskve i Washingtona. Iako zbog te prozivke politika ekscepcionalizma neće nestati, otpor unipolaritetu suvremenog međunarodnog sustava potaknut će aktivnije politike na međunarodnim forumima na kojima Rusija može dobiti podršku za ostvarenje svojih ciljeva.

Mislimo, naravno, na Šangajsku organizaciju za suradnju, koja zahtijeva da se američke trupe povuku iz centralne Azije čim se završi misija u Afganistanu, ali i na skupinu BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika), koja je vrlo zainteresirana za mogućnost smanjenja uloge dolara kao međunarodnog monetarnog standarda.

Na konferenciji G-20 u rujnu ove godine u Sankt Peterburgu pokazalo se da Rusija kreće u smjeru velikog pokreta otpora unilateralnoj američkoj intervenciji na Bliskom istoku. U staljinskom neboderu na trgu Smolensk, rusko-američki bilateralni sporazum o kemijskom razoružanju Sirije malo je olakšao breme nostalgije u ruskom sustavu diplomacije za vremenima vlastite globalne važnosti.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* Yann Breault je doktor političkih znanosti i predavač na Sveučilištu Québec u Montrealu.

 


[1] “A plea for caution from Russia: what Putin has to say to Americans about Syria”, The New York Times, 11. rujna 2013.

Mlada garda

Osim stalnim misijama u međunarodnim organizacijama, rusko Ministarstvo vanjskih poslova trenutno upravlja i aktivnostima stotinu četrdeset i devet veleposlanstava i devedeset i tri konzulata, raspoređenih u stotinu devedeset zemalja. Središnji sustav ministarstva i uredi u inozemstvu zapošljavaju oko dvanaest tisuća ljudi, od kojih trećinu čine diplomati. Četvrtina zaposlenika mlađa je od 30 godina, a 80 posto tih mladih diplomiralo je na Državnom institutu za međunarodne odnose u Moskvi i na Diplomatskoj akademiji Ministarstva za vanjske poslove.