Sébastien Broca

Pokret slobodnog softvera od svoga začetka u 1980-ima samosvjesno nastupa s ambicijama dalekosežnijih društvenih promjena. Devedesetih ga teoretičari “nematerijalne” ekonomije euforično proglašavaju čak zametkom novog, postkapitalističkog načina proizvodnje. Vrijeme je međutim pokazalo da su korporacijski informatički divovi izazov slobodnog softvera bez većih problema uspjeli pretvoriti u alat redukcije vlastitih proizvodnih troškova

Na internetu vlada panika: u travnju 2014. informatičari su otkrili da je jedan od najkorištenijih kriptografskih programa na svijetu vrlo ranjiv zbog greške. Riječ je o programu koji provodi sigurnosne protokole, predočene malenim lokotima na adresnoj traci (address bar) u internetskom pregledniku (browseru). Smatra se da on osigurava povjerljivost razmjene podataka između web-stranice i korisnika, primjerice prilikom online plaćanja. Društvene mreže, komercijalne usluge i web-stranice integrirale su ga kako bi spriječile prikupljanje informacija od treće strane. No taj je program – koji se zove OpenSSL – osobit: riječ je o slobodnom softveru.

Ostavimo li po strani problem sigurnosti, otkrivanje te pogreške (takozvanog Heartbleed buga) otvara drugo pitanje: kako program koji je ključan za većinu korisnika komercijalnih internetskih stranica – od koji neki ostvaruju stotine milijuna dolara profita – može kreirati i održavati šačica programera-dobrovoljaca?i Pogreška je ostala godinama nezamijećena upravo zbog malog broja suradnika na projektu. Ovaj spektakularni propust naglašava neravnotežu između velikih internetskih poduzeća i svijeta slobodnog softvera, u kojemu je programere oduvijek vodila strast za programiranjem više no potencijalni dobitak. On tako postavlja pitanje nastanka pokreta informatičara, koji su određeni lijevi intelektualci smatrali snagom otpora komercijalizaciji interneta.

Do kraja 1970-ih, informatički programi nisu imali tržišnu vrijednost: često su ih zajednički pisali proizvođači hardvera i korisnici, a mogli su se slobodno izmjenjivati. Početkom 1980-ih, masovno širenje osobnih računala mijenja stanje stvari. Ono pogoduje stvaranju softverske industrije, što narušava kulturu informatičara, povijesno utemeljenu na normama znanstvenih istraživanja. Brojni programeri napuštaju sveučilišta i zapošljavaju se u novostvorenim poduzećima. Prihvaćaju činjenicu da je njihov rad podložan klauzulama o povjerljivosti i služi za razvijanje “vlasničkih” (npr. Microsoftovih) programa, koji se prodaju uz restriktivne uvjete korištenja.

U borbi protiv takvog razvoja događaja, Richard Stallman, tada informatičar na Massachusetts Institute of Technologyju (MIT), godine 1984. pokreće pokret slobodnog softvera. Pod tim nazivom podrazumijeva programe čiji je izvorni kôd (source code) – upute koje određuju provođenje nekog programa – na raspolaganju svima, te ga se može koristiti, mijenjati i dijeliti. U njegovim očima, takvi programi omogućuju obranu suradnje među programerima, kruženje informacija i gospodarenje korisnika alatima kojima se služe. Pokret slobodnog softvera odvija se u dva pravca: s jedne strane rezultira programima koji su u stanju zamijeniti vlasničke programe, s druge donosi militantni, složeni diskurs vezan uz slobode korištenja i otvorenost širenju znanja.

Slobodni softver kao sredstvo emancipacije?

Krajem 1990-ih, slobodni softveri više nisu egzotični programi koje je razvila šačica dugokosih hakera. GNU/Linux postao je snažan sustav koji cijene i profesionalci. S munjevitim uzletom interneta, pitanja koja je postavio Stallman odjeknula su izvan kruga prvih pristaša. U Francuskoj su aktivisti i lijevi intelektualci fascinirani otkrićem slobodnog softvera.ii “Kako daleko to može ići?” pita se Jérôme Gleizes u prvom broju časopisa Multitudes, prije no što će ponuditi odgovor: “Granica nema.”iii On sanja o informatičkom svijetu u potpunosti oslobođenom od vlasničkih okova.

Voditelji mreže Samizdat.net – na kojoj se nalazi čitava konstelacija web-stranica i foruma za sindikate, časopise i organizacije – tako pridonose širenju brojnih slobodnih alata (GNU/Linux, Apache, Sympa, SPIP)iv, inzistirajući na nužnosti zbližavanja “haktivista” i aktivista.v Intelektualci poput Yanna Moulier-Boutanga, Andréa Gorza ili Gleizesa u slobodnom softveru vide priliku za raskid s izbjegavanjem lijeve kritike informatike i interneta, koji se često smatraju instrumentima neoliberalne globalizacije. Pokret koji je lansirao Stallman u toj se mreži utjelovljuje kao mogućnost otpora unutar digitalnog svijeta. Gorz ga opisuje kao “praktično negiranje kapitalističkih društvenih odnosa”vi; negiranje koje je tim značajnije jer je smješten usred sektora koji je ključan za novu ekonomiju “nematerijalnog”.

Iz tih entuzijastičnih interpretacija javljaju se dvije velike ideje: slobodni softveri su emancipatorske tehnologije i predstavljaju alternativu kapitalističkoj organizaciji “nematerijalne” proizvodnje. Kako stvari stoje gotovo petnaest godina kasnije?

Cilj pokreta slobodnog softvera nije samo tehnički, on zamišlja i društvene promjene. Time se razlikuje od svog dvojnika, open source pokreta, koji jednako tako zagovara otvaranje informatičkog kôda, ali iz drugih razloga: kako bi se proizveli uspješniji programi i stvorili inovativni business modeli. Stallman smatra da “oslobađanje” tehnologija mora imati za cilj proširenje polja individualnih i kolektivnih sloboda, dok programer Benjamin Mako Hill naglašava da ga “nije briga za slobodni softver: njemu je bitna sloboda korisnika programa”.vii On smatra da, oslobađajući softver, oslobađamo one koji se njime služe.

Tu ideju podupire više argumenata. Slobodni softveri tako bi bili imuni na zlonamjerne funkcije, na primjer one koje žele ugroziti korisnikove osobne podatke. Naime, kada svi imaju pristup source kôdu, funkcije koje bi mogle skupljati podatke mogu se lako ukloniti (no to ipak iziskuje, kao što je pokazala afera “Heaertbleed”, da se kôd redovito pregledava i kontrolira). Osim te pogodnosti, zagovornici slobodnog softvera zadaju si i širi cilj: omogućiti ponovno demokratsko preuzimanje informatike. Gorz je bio osobito osjetljiv na tu ideju. On je slobodne softvere smatrao “otvorenim tehnologijama”, naspram “zaključanih tehnologija” koje “podjarmljuju korisnika, programiraju svoje operacije i monopoliziraju ponudu nekog proizvoda ili usluge”.viii U njima je vidio sredstvo nadilaženja konzumerističkog društva u kojemu ljudi koriste tehnologije koje ne razumiju i kojima ne upravljaju.

Slobodni softveri su dakle zamišljeni kao sredstvo emancipatorskog projekta. Nezgoda je u tome što su se danas svi počeli njima baviti. Internetski divovi koriste ih za pokretanje svojih usluga i osposobljavanje ogromnih tehničkih infrastruktura, što nema nikakav učinak na slobode. To što su usluge poput Googlea ili Facebooka razvijene zahvaljujući Linuxu nije pridonijelo korisnikovom boljem razumijevanju funkcioniranja interneta ni spriječilo da se njihovi osobni podaci ustupaju obavještajnim službama! Centraliziranjem i udaljavanjem od korisnika provedbe brojnih zadataka, rast društvenih mreža i razvoj online usluga (e-mail, pohrana dokumenata) umanjili su mogućnosti da slobodni softver bude jamac sloboda.

Taj razvoj događaja nije promakao glavnim interesentima. Kako bi ostali vjerni duhu svoga pokreta – a ne samo na formalnoj razini – određeni zagovornici slobodnog softvera malo su izmjestili borbu, nastojeći na primjer izbjegavati korištenje Googleovih usluga.ix Drugi su nastojali pronaći zamjenska rješenja za velike komercijalne društvene mreže, trenutno sa slabim uspjehom, kao što su Diaspora i Identi.ca. Stallman pak zagovara vrlo jednostavno rješenje: sistematsko odbijanje usluga internetskih divova. Rigidan, ali ne bez humora, on potiče roditelje da na Facebook gledaju “kao na neku vrstu bande u kojoj ne želite vidjeti svoje dijete”.x

Jedan od najvećih uspjeha slobodnog softvera pravne je prirode. Licenca General Public License (GPL), stvorena 1989., programerima je pružila snažan alat za oslobađanje informatičkih programa od mehanizama privatne aproprijacije. Ta licenca korisnicima dodjeljuje pravo preuzimanja, kopiranja, modificiranja i distribucije. No nameće im još jednu obvezu: da se te slobode očuvaju i u svim takozvanim deriviranim verzijama softvera. Tako neki izdavač programa ne može uzeti “slobodan” kôd, na njemu napraviti nekoliko manjih izmjena i komercijalizirati ga pod vlasničkom licencom: GPL ga u tome domišljato sprječava. GPL je, uz to, nadahnuo i mnoge druge pravne akte, poput Creative Commons licenci, koje autoru nekog umjetničkog ili intelektualnog djela omogućuju da svoje djelo oslobodi od svih konvencionalnih prava intelektualnog vlasništva.

Zametak novog načina proizvodnje?

Neki su u toj značajnoj inovaciji vidjeli začetak proizvodnog modela. Ekonomist Moulier-Boutang je otvaranje informacijskih resursa predstavio kao najbolji poticaj za inovaciju. Ujedno, u kolaborativnoj organizaciji rada programera slobodnog softvera vidi znak nadolazeće zastarjelosti menadžerskih hijerarhija.xi Na sličan način, Gorz je borbu između slobodnog i vlasničkog softvera vidio kao izraz općenitijeg sukoba postkapitalističke ekonomije u nastanku, potaknute uzletom otvorenosti i besplatnosti, te industrijskih aktera koji su se očajnički uhvatili konvencionalnih alata intelektualnog vlasništva.

No “kognitivni kapitalizam” prilagodio se alternativnom pravnom režimu koji mu je naizgled predstavljao prijetnju. Malo-pomalo, tehnološka poduzeća su shvatila da bi odricanje od privatne aproprijacije određenih informatičkih resursa moglo donijeti i neke prednosti, primjerice smanjenje njihovih troškova. S OpenSSL-om, ona profitiraju od softvera čiji razvoj ne plaćaju. U slučaju jezgre (kernel) Linuxa, otvaranje kôda omogućilo im je kolektivizaciju jednog dijela ulaganja u istraživanje i razvoj. Dotjerivanje takvog softvera tako većinski provode zaposlenici velikih poduzeća (Google, Oracle, Intel itd.) koji u njemu vide učinkovito i jeftino rješenje. Svaka tvrtka zapošljava informatičare koji provode one modifikacije kôda koje tvrtka smatra naročito strateškima za svoju aktivnost, profitirajući pritom od tuđeg rada. Odsustvo privatne aproprijacije tako postaje instrument ekonomske učinkovitosti. Zagovornici slobodnog softvera u njemu ne prepoznaju nužno svoj inicijalni projekt, no nemaju ni većih prigovora, tako dugo dok je sačuvana otvorenost kôda.

Nalazimo se dakle dosta daleko od postkapitalističkog preokreta za koji su intelektualci poput Gorza vjerovali da ga slobodni softver najavljuje. Zahtjevi velikih kolaborativnih projekata poput Linuxa možda potiču poduzeća da prihvate podešavanja granica onih sloboda koje su njihovim radnicima najvažnije; pri čemu ti radnici nisu nužno i njihovi zaposlenici. No odsustvo privatne aproprijacije u toj sferi očito više nije dovoljno za promjenu raspodjele bogatstva između kapitala i rada. Općenito, dio profita od nekog softvera koji se vraća programerima nije nužno veći u svijetu “slobodnog” softvera. Omjer se često pokazuje manjim od onoga u “vlasničkoj” industriji.

No put koji je prijeđen tijekom posljednjih trideset godina ima određenu važnost. Sve dok su zaštićeni licencom poput GPL-a, plodovi rada programera i dalje su dostupni svima.xii To nije mala stvar, naročito u kontekstu u kojemu ekstenzija prava intelektualnog vlasništva privatizira čitava područja spoznaje, kulture, pa čak i živih bića.xiii Osim toga, premda slobodni softver više nije dovoljan za garanciju individualnih sloboda na internetu, pokret koji je Stallman pokrenuo nije se još uvijek u cijelosti odrekao suprotstavljanja internetskim divovima…

S francuskog prevela: Sana Perić

* Sébastien Broca je sociolog. Autor je knjige Utopie du logiciel libre (Utopija slobodnog softvera) objavljene u studenome 2013. kod izdavača Le passager clandestin iz Lyona.

i Jose Pagliery, “Your Internet security relies on a few volunteers”, CNN Money, 18. travnja 2014., http://money.cnn.com

ii Bernard Lang, “Des logiciels libres à la disposition de tous”, Le Monde diplomatique, siječanj 1998.

iii Jérôme Gleizes, “Introduction au logiciel libre”, Multitudes, br. 1, Pariz, ožujak 2000.

iv Philippe Rivière, “La toile de SPIP”, Le Monde diplomatique, listopad 2003.

v Aris Papatheodorou i Jean-Pierre Masse, “Ils pourront toujours se brosser avec leurs lois”, intervju s Jean-Marcom Manachomom, Transfert, Pariz, 28. rujna 2000.

vi André Gorz, L’Immatériel, Galilée, Pariz, 2003.

vii Benjamin Mako Hill, “Freedom for users, not for software”, 23. listopada 2011. http://mako.cc

viii André Gorz, Ecologica, Galilée, 2008.

ix Goofy, “Se libérer de Google? Chiche!”, Framablog, 26. svibnja 2014., www.framablog.org

x Richard Stallman, “Facebook”, https://stallman.org

xi Yann Moulier-Boutang, Le Capitalisme cognitif. La nouvelle grande transformation, Editions Amsterdam, 2007.

xii Postoje brojne druge licence u svijetu slobodnog softvera od kojih neke, koje se nazivaju “permisivnima”, ne brane privatizaciju koda.

xiii James Boyle, “The Second Enclosure Movement and the construction of the public domain”, Law and Contemporary Problems, vol. 66, br. 1 i 2, Durham (SAD), 2003.