Alain Gresh

Hod povijesti u Egiptu posljednjih se mjeseci opet dramatično ubrzava. Nakon nešto više od godinu dana na vlasti, 3. srpnja svrgnut je demokratski izabran predsjednik Muhamed Mursi. Zatim vojska 14. kolovoza brutalno razbija prosvjede simpatizera svrgnutog Muslimanskog bratstva, po cijenu od gotovo 500 mrtvih. No silazna putanja Bratstva započela je bitno ranije, gotovo odmah po preuzimanju vlasti. Alain Gresh analizira uzroke i etape tog pada

Dakako, možemo se čuditi kada vojni izvor potvrdi da je četrnaest milijuna Egipćana (brojka koja ponekad naraste i do 33 milijuna) izašlo na ulice 30. lipnja 2013. i da je vojska medijima ustupila zračne snimke kako bi pomoću njih potvrdila svoje tvrdnje.[1] Možemo se čuditi i kada odgovorni ljudi iz ministarstva unutarnjih poslova pozdrave najveće prosvjede u povijesti Egipta. Možemo, dakako, biti i malo skeptični po pitanju autentičnosti oko 15 do 22 milijuna potpisa koje je sakupio pokret Tamarod (Pobuna), a kojima se tražila ostavka predsjednika Muhameda Mursija i smijati se kada jedna “egipatska filozofkinja” jamči da ih je “prebrojao Vrhovni sud”.[2]

Nije važno. Nastranu s tim i neovisno o kasnijem raspletu događaja, ostaje činjenica da je zemlja 30. lipnja svjedočila najvećoj mobilizaciji nakon siječnja i veljače 2011. godine. Egipćani su tada masovno ponovili svoje zahtjeve za dostojanstvom, slobodom i socijalnom pravdom te iskazali protivljenje politici tada još nesvrgnutog predsjednika Mursija i organizacije koju predstavlja, Muslimanskog bratstva.

Osnovano 1928., Bratstvo je proživjelo turbulentno 20. stoljeće. Njegovu su povijest obilježili represija, uhićenja i mučenja. Međutim, svaki put kada su okolnosti bile pogodne, organizacija bi odnijela važnu izbornu pobjedu, bilo da je riječ o zakonodavnim izborima ili o strukovnim (inženjeri, liječnici, advokati itd.). Tijekom svih tih godina, njezin moto “Islam je rješenje”, njezina mreža solidarnosti i autentično žrtvovanje njezinih aktivista dali su joj posebnu auru i osigurali većinu na prvim slobodnim zakonodavnim izborima (kraj 2011. – početak 2012.), obilježenim nikada ranije viđenim odazivom od 30 milijuna Egipćana. Osim čvrste baze simpatizera, i brojni drugi birači odlučili su dati šansu organizaciji koju je utemeljio Hasan al-Bana.

“Sve smo već probali. Probali smo kralja, nije išlo. Poslije toga smo probali socijalizam [Gamala Abdela] Nasera, ali čak je i u socijalizmu i dalje bilo vojnih paša i obavještajnih službi. Potom smo probali stranke centra, zatim kapitalizam. (…) Ni to nije išlo. Mogli bismo onda probati i Muslimansko bratstvo i vidjeti funkcionira li to. U svakom slučaju, nemamo što izgubiti.” U angažiranom tekstu u kojemu je opisao svoje muke u prometnim zastojima u Kairu u doba koje je prethodilo revoluciji, pisac Halid al-Hamisi prenosi ovaj komentar jednog taksista.[3] U proljeće 2013., novinar koji je htio saznati mišljenja istih tih taksista čuo je drugu priču: Muslimansko bratstvo, “ni to ne valja”. Ono što nije uspjela postići represija, postigle su dvije i pol godine javnog života i pluralistička debata, otvorenija i često polemička: izloženo svjetlima reflektora i kontroverzi, Bratstvo je definitivno u uzmaku.

Već nekoliko mjeseci taj uzmak potvrđuju glasačke kutije. U prvom krugu predsjedničkih izbora u svibnju 2012. Mursi je dobio tek četvrtinu glasova, a u drugom je krugu uspio izvući većinu samo zahvaljujući onima koji su glasali protiv njegova protivnika, generala Ahmeda Šafika, kandidata proizašlog iz starog režima. Nekoliko uspješnih mjeseci omogućili su predsjedniku da se u kolovozu 2012. polagano riješi Vrhovnog vijeća oružanih snaga, odgovornog za katastrofalnu tranziciju poslije pada Hosnija Mubaraka i za snažnu represiju, u koju spada i razbijanje mirnog prosvjeda solidarnosti s Koptima u listopadu 2011. godine.[4] No popularnost “reisa” i njegove organizacije uskoro će početi slabiti, što je postalo vidljivo na studentskim izborima, kao i onima u novinarskim i farmaceutskim sindikatima.

Nesnalaženje Bratstva izvan opozicije

Postoje brojna objašnjenja za taj poraz i odgovornost nije samo na Bratstvu. No u osnovi, organizacija nije bila u stanju prilagoditi se novoj, pluralističkoj političkoj podjeli karata, izaći iz svoje kulture konspiracije, preobraziti se u političku stranku, ni ući u saveze. Dakako, osnovala je svoju Stranku slobode i pravde (SSP)[5], ali je ona u potpunosti ostala podređena vodstvu Bratstva. Pripovijedajući o svojim pregovorima sa SSP-om, jedan član Socijaldemokratske stranke povjerio nam je kako je neprestano trebalo prekidati zasjedanje kako bi njegovi sugovornici mogli konzultirati Bratstvo. Tijekom devedesetih godina angažirano u svojevrsnom aggiornamentu, naročito obilježenom prihvaćanjem pojmova demokracije i narodne suverenosti, Bratstvo se, pritisnuto represijom koja je uslijedila nakon uspjeha na izborima 2005., ponovno povuklo u sebe. Na njihovom kongresu 2009. godine najkonzervativnije krilo, kojim je upravljao biznismen Hajrat al-Šater, učvrstilo je svoju poziciju i uklonilo najotvorenije elemente, poput Abdela Moneima Abula Fotuha.

Egipćane sigurno nije odbio njihov religijski aktivizam ili želja da primijene šerijat: po tom su pitanju učinili prilično malo, što im, uostalom, zamjera moćna salafistička stranka Al-Nur. Zapravo, mnoge su iznenadili njihova nesposobnost i nesklonost reformama. Kao konzervativna organizacija, Bratstvo je poštivalo postojeći poredak i nije znalo stvoriti saveze koji bi omogućili transformaciju državnog aparata (vojske, policije ili sudstva), koji je u najvećem dijelu ostao vjeran starom režimu.

Što se tiče društvenih pokreta i sindikata, stav Bratstva je podsjećao na stav starog režima. “U parlamentu”, bilježi američka revija Merip, “Bratstvo je odbilo projekt zakona o radu koji bi jamčio pravo osnivanja nezavisnih sindikata putem slobodnih izbora. Predložili su ‘reguliranje’ štrajkova, a tijekom divljih štrajkova, koji nisu prestajali nakon što je otjeran Mubarak, stali su na stranu poslodavaca. Početkom ljeta Egipat se vratio na crnu listu Međunarodne organizacije rada jer nije poštivao konvencije koje je potpisao. (…) Mursijeva vlada ignorirala je naloge suda da se pozabavi pitanjem privatiziranih javnih tvrtki, jeftino prodanih u doba Mubaraka.”[6]

Izoliran, predsjednik Mursi se u studenome 2012. našao pred izazovom da progura ustavnu deklaraciju koja mu je dodjeljivala punu moć. Nesposoban da je provede, mobilizirao je svoju vojsku i pokušao postaviti svoje ljude na rukovodeća mjesta, izlažući se time optužbi za “bratizaciju” države – optužbi koja baš i nije osnovana jer je bitan dio institucija ipak ostao izvan dohvata autoriteta predsjednika. No bili bismo naivni kada bismo mislili da je samo to dovelo do ustanka.

Kampanja destabilizacije

Bratstvo se uhvatilo ukoštac s kampanjom destabilizacije koju je orkestrirao stari režim: s raspuštanjem parlamenta, odbijanjem policije da osigura javni red i zaštiti njihove prostorije (značajno je da je ministar unutarnjih poslova vraćen na dužnost poslije 30. lipnja) te sudskim oslobađanjem dužnosnika iz doba Mubaraka. U trenutku u kojemu su u svibnju 2013. Reporteri bez granica egipatsku vladu stavili na svoju listu “grabežljivaca” slobode tiska (naziv koji nikada nisu koristili za Mubarakov režim), na djelu je bila, prema web-stranici The Arabist (30. lipnja), “nesmiljena mašina medijske dijabolizacije i delegitimacije Mursijeve vlade, koja premašuje greške za koje je odgovoran sam Mursi. Tko god gleda CBC, ONTV, Al-Kahera Wal Nas i druge satelitske TV postaje ili čita histerične novine poput Al-Dostoura, Al-Watana ili Al-Tahrira (i, sve više, Al-Masri Al-Youma), preplavljen je konstantnom protumursijevskom propagandom”.

Opozicija, okupljena u Fronti nacionalnog spasa, sudjelovala je u toj kampanji i nije oklijevala da se udruži sa starim režimom. Kao što je primijetio Esam al-Amin dan uoči 30. lipnja, “u ideološkoj bici starih revolucionarnih partnera, fululi [“bivši”, pristaše starog režima] bili su u stanju regrupirati se i uz sekularne skupine postati glavni akteri u borbi protiv Bratstva i islamista. Nedavno je [Muhamed] El-Baradei objavio spremnost da u svoju stranku prihvati sve elemente Mubarakove Nacionalno demokratske stranke (NDP), dok je Hamdin Sabahi [neuspješni kandidat koji je na predsjedničkim izborima dospio na treće mjesto pozivajući se na naserizam] potvrdio da je bitka protiv fulula sada sekundarna, jer glavnog neprijatelja predstavljaju Bratstvo i njihovi islamistički saveznici.”[7] Čini se da je Sabahija do tog preokreta dovela fascinacija vojskom i Naserom, preokreta koji je tim čudniji jer je na izborima njegova stranka bila udružena s Muslimanskim bratstvom.

S onu stranu slike na kojoj neorganizirana mladež ruši “islamističkog diktatora” ocrtava se jedna druga, manje lijepa. Mahmud Badr, jedan od utemeljitelja Tamaroda, hvali se (iz naivnosti ili gluposti?) kako je glavni zapovjednik vojske, prilikom njihovog prvog susreta, pognuo glavu pred njegovim prijekorima: “Kažem vam, vi ste glavni zapovjednik oružanih snaga, no egipatski narod je vaš glavni zapovjednik i naređuje vam da se smjesta stavite na njegovu stranu i tražite prijevremene izbore.”[8] Nešto realističnija, jedna aktivistkinja objašnjava da se povukla iz pokreta kada je vidjela nove ljude koje je poznavala kao “fulfule, odnosno ljude koji su opravdavali sigurnosne mjere države”.

Tisuću i jedna indicija dokazuje da je pokret već dugo pripremala vojska, uz podršku Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, organa državne sigurnosti i fulfula. Milijarder Nagib Saviris, povezan sa starim režimom, priznao je da je financirao aktiviste Tamaroda, bez njihova znanja, dok je Tahani Gebali, nekadašnja potpredsjednica Vrhovnog ustavnog suda, objasnila kako im je pomogla skovati strategiju za poticanje intervencije vojske.[9] Poslije pada Mubarakovog režima (kojem je bila jedan od oslonaca) ista ta Tahani Gebali izjavila je da bi osobe s diplomom trebale na izborima imati veći broj glasova od ostalih.[10] Naposljetku, poslije Mursijeva pada čudesno je prekinuta nestašica, naročito benzina, a policajci su se vratili na ulice.

Val represije poslije Mursija

No to nije značilo i veću sigurnost za žene: 3. srpnja, na dan Mursijevog svrgavanja, na trgu Tahrir počinjeno je stotinu seksualnih napada i silovanja.[11] A upravo je general Abdel Fatah al-Sisi, novi glavni čovjek režima, bio pobornik “provjere djevičanstva” koju su ranije prakticirali vojnici na prosvjednicama.

Mursijevo svrgavanje nije povećalo pluralizam medija u Egiptu, naprotiv: desetak TV kanala je zabranjeno, novinari su uhićeni, strani mediji su denuncirani pod istim izgovorom kao i službeni tisak u Mubarakovo doba. Ponašanje ministarstva informiranja nije slutilo na dobro. Dok državni mediji odbijaju pokriti prosvjede koje organizira Bratstvo (koji okupljaju stotine tisuća ljudi), veći dio novinara pokorava se službenom nacionalističko-šovinističkom tonu. Prijetnje i pritisci nisu upućeni samo Bratstvu, već i svima onima koji kritiziraju službenu liniju. Ipak, treba čitati lijepe i hrabre stavove slavnog komičara Basema Jusufa, deklariranog neprijatelja Bratstva, koji prokazuje ovu dehumanizaciju čitavih dijelova društva.[12]

Školski primjer predstavlja medijska pokrivenost represije sit-ina koji je 8. srpnja 2013. organiziralo Bratstvo pred sjedištem Republikanske garde, a na kojemu je ubijeno najmanje pedesetak ljudi. Upitan o pretjeranoj upotrebi sile, glasnogovornik vojske je potvrdio, bez smijeha (ili plača): “Kakva ‘pretjerana upotreba’? Bila bi pretjerana da smo ubili tri stotine ljudi.” Web-stranica Madamasr, koja objavljuje na engleskom jeziku i jedna je od rijetkih koja nije potonula u propagandu, objavila je svjedočanstva koja optužuju vojsku: konkretno, riječ je o snimkama snimatelja iz opozicijske TV kuće na kojima se vidi da vojnici pucaju bez ikakvog povoda. Njegova videosnimka brzo je povučena sa stranice “u iščekivanju službenog očitovanja vojske”. Članak, objavljen u novinama Al-Chourouk, u kojemu je citirano više stanovnika iz te četvrti koji su svi potvrdili da je vojska napala prva, također je povučen.[13]

Sva moć sada je u rukama Adlija Mansura, člana Vrhovnog ustavnog suda kojim je predsjedao punih – 48 sati. Čovjek čija je karijera povezana sa starim režimom i Saudijskom Arabijom, gdje je radio više od deset godina, donio je “akcijski plan”, ustavnu deklaraciju koja mu je dodijelila punu izvršnu i zakonodavnu moć i kojom su izbori predviđeni za šest mjeseci.[14] Iz Ustava su izbačeni određeni sporni članci iz starog režima: savjetodavna uloga islamskog sveučilišta Al-Azhar pri izradi zakona, ograničenje sindikalnog pluralizma itd. No vojska ostaje zaštićena od svake civilne kontrole. Zanimljivo je da je na području religije usvojena nova formulacija koja predstavlja uzmak: “šerijat” ostaje “glavni zakonodavni izvor”, no ovaj put je precizirano da on mora biti u skladu sa sunitskom tradicijom. Taj tekst zbunio je Frontu nacionalnog spasa koja ga je prvo osudila, a onda povukla svoje riječi. Tamarod čak lobira za zabranu Muslimanskog bratstva i salafitskih stranaka – koje predstavljaju, u najmanju ruku, trećinu populacije!

Nova vlada potvrdila je da je ključnu ulogu odigrao general Sisi, koji uz novu poziciju zamjenika premijera ostaje i na poziciji ministra obrane. Na području ekonomije, u vladi prevladavaju pristaše liberalizma i brojne figure iz starog režima. Jedinu dobru vijest predstavlja postavljanje vođe jednog nezavisnog sindikata u ministarstvo rada.

Dugo se ispitivalo javno mnijenje da bi se vidjelo postoji li nakon izbora Muslimanskog bratstva “povratna karta”. Pitanje koje se postavlja danas, nakon svrgavanja izabranog predsjednika, jest hoće li u Egiptu ponovno biti pluralističkih izbora. Iako su neki odgovorni ljudi, među kojima i El-Baradei, tvrdili da je nužno uključiti Bratstvo, oni su ušutkani sveopćom izvanzakonskom represijom organa državne sigurnosti i vojske nad prosvjednicima, koji su u medijima okarakterizirani kao “teroristi” i sukladno tome i tretirani.

Kako drugačije protumačiti pokretanje istrage o bijegu Mursija i više vođa Bratstva iz zatvora u Vadiju al-Natrunu tijekom prosvjeda u siječnju i veljači 2011. godine? Već mjesecima tisak koji informacijama opskrbljuje muhabarat (obavještajne službe) množi “otkrića” o tom incidentu, tvrdeći da su Bratstvu pomogli Hamas, Hezbolah i Al-Kaida – što potiče nasilnu antipalestinsku šovinističku kampanju.[15] Dokad će se prosvjednike okrivljavati zato što su u siječnju i veljači 2011. tražili Mubarakovo svrgavanje?

Je li riječ o pokušaju da se Bratstvo navede na nasilje, to jest da se isprovocira – kako bi se omogućilo uspostavljanje izvanrednog stanja u ime “rata protiv terorizma”? Hoće li nestabilnost na Sinaju, koja nije počela tek s Mursijem, poslužiti kao izgovor? Trebalo bi u političku igru uključiti sve snage, uključujući i islamiste i Bratstvo, koje bi moralo izvući lekcije iz svojeg neuspjeha i napustiti konspirativnost. Ovako, zatvarajući im vrata, vojska i njezini savjetnici guraju ih u smjeru radikalnog djelovanja koje bi Egipat mogao skupo platiti.

S francuskog prevela: Sana Perić



[1] O ovim procjenama vidi Ruth Alexander, “Counting crowds: Was Egypt’s uprising the biggest ever?”, BBC News Magazine, London, 16. srpnja 2013.

[2] Ayyam Sureau, Le Figaro, Pariz, 30. lipnja 2013.

[3] Khaled Al-Khamissi, Taxi, Actes Sud, Pariz, 2009.

[4] Vidi “Egypte, de la dictature militaire à la dictature religieuse?”, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

[5] Vidi Gilbert Achcar, “Les Frères musulmans pour une ‘transition dans l’ordre'”, Le Monde diplomatique, ožujak 2011.

[6] “Egypt in Year Three”, Merip, Washington, 10. srpnja 2013.

[7] Esam Al-Amin, “Egypt’s fateful day”, 26. lipnja 2013., www.counterpunch.org

[8] Reuters, 7. srpnja 2013.

[9] Ben Hubbard i David D. Kirkpatrick, “Sudden improvements in Egypt suggest a campaign to undermine Morsi”, The New York Times, 10. srpnja 2013. Vidi također Claire Talon, “Un coup préparé à l’avance par les militaires?”, Le Monde, 7.-8. srpnja 2013.

[10] Vidi “Peur de la démocratie”, Le Monde diplomatique, srpanj 2011.

[11] Vidi intervju s Aaalamom Al-Wassefom na portalu France-Inter, 4. srpnja 2013., www.franceinter.fr

[12] Bassem Youssef, “Alas, nobody lives here anymore”, 17. srpnja 2013., www.tahrirsquared.com

[13] Ali Abdel Mohsen, “The killing of islamist protesters: State censorship or self-censorship?”, 9. srpnja 2013., http://madamasr.com

[14] Vidi “In the interim”, 12. srpnja 2013., http://madamasr.com

[15] Vidi Dina Ezzat, “Wild rumours of Hamas interference in Egypt find audience”, Ahram Online, 12. svibnja 2013.