Raoul Marc Jennar

Usprkos nizu prosvjeda protiv transatlantskih trgovinskih ugovora, zbog kojih su pregovori o sporazumu Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država stavljeni po strani, potpisan je ugovor o trgovinskom povezivanju Europske unije i Kanade te je od 21. rujna 2017. privremeno stupio na snagu. Ipak, i ovaj je ugovor nailazio na otpor, primjerice, prošle jeseni u belgijskoj regiji Valoniji bez čijeg suglasja Belgija nije mogla potpisati sporazum. Iako Valonski parlament nije istupio s pretjerano radikalnim zahtjevima, pod njegovim je pritiskom izmijenjen konačni tekst sporazuma

Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum (CETA) između Europske unije i Kanade, o kojemu se u najvećoj tajnosti pregovara od 2009., trebao je biti potpisan 27. listopada 2016. No trinaest dana prije svečanog potpisivanja, regionalni parlament belgijske pokrajine Valonije, u kojem većinu ima Socijalistička stranka, odbio je dati belgijskoj vladi ovlasti za zaključivanje sporazuma. Taj nenadani obrat pružio je europskim čelnicima priliku za novu demonstraciju prezira prema svojim građanima. Paul Magnette, valonski ministar-predsjednik, odjedanput se nalazi u položaju u kojem je grčki premijer Alexis Tsipras bio u ljeto 2015. – položaju svih onih koji su se drznuli ne pokoriti – zbog čega je dospio pod paljbu Europske komisije.

Nakon žestokih pregovora i mnogobrojnih prijetnji, novi sporazum konačno je usvojen uz pristanak Valonskog parlamenta. Neki su u tom pristajanju vidjeli predaju sličnu onoj grčke vlade, koja je naposljetku prihvatila mjere štednje. No pogleda li se izbliza, stvar se, prošarana mnogim obratima, čini mnogo kompleksnijom.

Pregovori o CETA-i prvi put su završeni krajem 2013. U silnoj želji da pripiše sporazum svojim uspjesima, José Manuel Barroso, ondašnji predsjednik Europske komisije, naložio je kanadskoj vladi da brzo organizira ceremoniju potpisivanja. Ona je održana 26. rujna 2014. pri čemu je otkriven sadržaj sporazuma i tada se Valonci za njega počinju zanimati. Zapravo, kako Belgijski federalni ustav povjerava federativnim entitetima pravo da ratificiraju neke međunarodne sporazume, valonski parlament se domogao dokumenta i organizirao konzultacije sa svim društvenim skupinama kojih se on tiče: stručnjacima, pravnicima, sindikalistima, predstavnicima udruga itd. On je praktički jedini u Europi obavio taj posao.

U isto vrijeme, informacije koje su procurile otkrivaju postojanje identičnog sporazuma, dogovaranog sa SAD-om: velikog transatlantskog tržišta, populariziranog pod engleskim akronimom TAFTA (Transatlantic Free Trade Agreement), u kojemu se kao i u CETA-i nalazi mehanizam arbitraže namijenjen zaštiti investitora od prepreka koje im mogu postaviti države.1 Taj mehanizam izazvao je protivljenje tolikih razmjera da su francuska i njemačka vlada izrazile svoje rezerve. Europska komisija pristala je na nekoliko izmjena, ali novi “sustav investicijskih sudova” i dalje sadrži tragove izvorne formule: arbitraže ostaju i ne nameću im se nikakva etička pravila da bi se izbjegli sukobi interesa.

Te bezazlene promjene odgovaraju Kanadi i europskim vladama koje se slažu oko organizacije nove potpisne ceremonije. No valonski parlament i dalje nije zadovoljan. U rezoluciji od 27. travnja 2016. suprotstavlja se provizornoj implementaciji CETA-e prije njene ratifikacije i ne daje belgijskoj vladi punomoć da je potpiše. Zahtijeva konzultacije s Europskim sudom pravde o kompatibilnosti sporazuma s postojećim europskim ugovorima te traži da se CETA-i da status “miješanog sporazuma”, koji podrazumijeva ratifikaciju od nacionalnih vlada. I napokon, zagovara upisivanje četrnaest ograničenja, “koja se nažalost ne nalaze u CETA-i”,2 u svaki sporazum o slobodnoj trgovini: poštivanje ljudskih prava, radnog prava i ekoloških normi; usvajanje “pozitivnih listi”3 u vezi s liberalizacijom usluga, uključujući usluge koje bi se otvorile stranim tvrtkama, a isključujući usluge od općeg interesa; poštivanje principa predostrožnosti i deklaracije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) o kulturnoj raznolikosti; upis poljoprivredne iznimke da bi se zajamčila prehrambena sigurnost, zaštita ruralnog života, zaštita prirode i bioraznolikosti; mogućnost uključivanja socijalnih i ekoloških klauzula u tržišta vrijednosnih papira i mogućnost privilegiranja kratkih kanala distribucije; transparentnost u pregovaranjima budućih sporazuma o slobodnoj trgovini itd. Dakle, postavljena su glavna pitanja koja su otvorili socijalni pokreti.

Valonska odvažnost utjecala je na više europskih metropola u kojima se, po uzoru na Pariz i Berlin, traži izjašnjavanje parlamenata po ovom pitanju. Zanemarujući stav Europske komisije, 5. srpnja 2016. Vijeće ministara EU svrstava CETA-u među “miješane sporazume”. Otvaraju se pregovori s Kanadom oko “zajedničke interpretativne deklaracije”4 koja bi trebala odgovoriti na izražene bojazni. Usvojena 5. listopada, ta deklaracija ne nudi jamstva koja zahtijeva Valonski parlament, koji tako opet 14. listopada 2016. odbija dati ovlasti belgijskoj vladi za potpisivanje sporazuma. Tada se na Valoniju obrušava gnjev Bruxellesa i Ottawe. “Ako se za tjedan-dva Europa pokaže nesposobnom potpisati napredan trgovački sporazum sa zemljom poput Kanade, s kime onda Europa misli poslovati u godinama koje dolaze?”, pitao se istoga dana kanadski premijer Justin Trudeau na konferenciji za novinare.

Međutim, valonski zahtjevi ne sadrže ništa radikalno: ne odbacuju princip slobodno-trgovinskog sporazuma, niti dovode u pitanje ugovore Svjetske trgovinske organizacije (WTO), već se samo nadaju ublažiti njihove učinke. No suočeni su s kanadskom vladom koja odbija bilo kakve ponovne pregovore, kao i s europskim vladama koje ju u tome podupiru. Prijeteći da neće ratificirati CETA-u – i na taj način blokirati njezino potpisivanje – Magnette traži poboljšanja interpretativnog dokumenta. Nakon više dana pregovora i zastrašivanja, 30. listopada usvojeni su nova deklaracija i još 37 novih dokumenata. Oni čine nerazdruživi pravni skup koji obavezuje sve strane. Prema Magnetteu, konačni sporazum sadrži “objašnjenja, preciziranja, obaveze i dodatke koji vrijede kao amandmani samog teksta sporazuma”.5 Valonski parlament u tom trenutku pristaje na potpis. Daleko od kapitulacije, ta odluka svjedoči o nezanemarivim dobicima postignutim zahvaljujući valonskom otporu.

Doista, u svojoj konačnoj verziji, CETA više nema moć mijenjati pravila koja su već na snazi u Europskoj uniji, a tiču se principa predostrožnosti. Štoviše, ovlasti “tijela za regulatornu suradnju” nedvojbeno su smanjene. Kad se sporazum jednom usvoji, to tijelo omogućava ganjanje njegovih ciljeva onkraj onoga što on predviđa po pitanju usklađenosti s društvenim, sanitarnim, industrijskim i ekološkim normama, s mogućnošću dovođenja u pitanje svih legislativa i regulacija koje osporava privatni sektor. Sastavljeno od predstavnika Kanade i Europske unije, tijelo izmiče bilo kakvom demokratskom nadzoru; svaka nova regulativa o kojoj razmišlja neka država članica EU, prema inicijalnoj ideji, morala bi biti odobrena od strane ovog tijela. Ipak, novi tekst brani nacionalni suverenitet i uklanja obavezni karakter njegovih zaključaka.

Drugi napredak: svaka se država može držati vlastite definicije javnih službi i podvesti pod svoju kontrolu prethodno privatizirane službe. Dovodi li to pravo u pitanje princip negativne liste i učinke nacionalnog tretmana?6 Tekst to ne kaže.

Osim toga, novi sporazum ograničava praksu fiktivnih tvrtki i tzv. “letter-box” tvrtki primjenjujući na poduzeća smještena u Kanadi ista pravila kao u Europi: da bi profitirale od odredbi CETA-e moraju imati “stvarnu i kontinuiranu vezu” s lokalnom ekonomijom.7

Mehanizam rješavanja sporova između privatnih poduzeća i država također je bio predmetom bitnih izmjena, koje su ga udaljile od okvira Washingtonske konvencije.8 Potpisnice odustaju od principa arbitraže i formiraju novu jurisdikciju koju čine profesionalni suci podčinjeni – za razliku od arbitara – pravilima etike svojstvenim sudskoj vlasti. Uvedena je instanca žalbe, po uzoru na onu iz WTO-a, što će omogućiti izgradnju jurisprudencije i zajamčiti pravnu sigurnost i jednakost pristupa.

Što se tiče poljoprivrede, uvedena je zaštitna klauzula: neke odredbe CETA-e mogu se suspendirati ako izazivaju “neravnotežu tržišta”, pri čemu je taj koncept pored obujma uvoza proširen i na druge čimbenike. Što se zaštićenih oznaka zemljopisnog porijekla tiče (europskih oznaka o porijeklu poljoprivrednih proizvoda), jedna klauzula omogućava širenje njihova popisa u slučaju da neku od njih prisvoji Kanada. Zaštita rada, kao i zaštita okoliša, ojačane su: potpisnici su se obavezali da neće smanjivati razinu njihovu regulacije. I, suprotno od onoga što je pisalo u prvoj inačici teksta, neće trebati uzimati u obzir činjenicu da njihove odluke mogu negativno utjecati na financijska očekivanja investitora, pa oni neće moći tražiti reparacije zbog takvih odluka.

Tekst CETA-e se sam po sebi nije promijenio. “Nismo maknuli ni jedan zarez”, hvalio se belgijski premijer Charles Michel, želeći pokazati da europski vođe nisu nimalo popustili “malenoj” Valoniji (koja je međutim naseljenija od sedam zemalja članica Unije). Promijenio se način na koji će sporazum stupiti na snagu – pod pretpostavkom da stupi, jer ga još moraju jednoglasno ratificirati nacionalni parlamenti.

Građani koji su se angažirali protiv slobodne trgovine očekivali su više, pa su i razlozi borbe protiv ratifikacije CETA-e i dalje tu. Premda je ostvaren realni napredak, preostale su brojne dvosmislice zbog kojih možemo s pravom sumnjati u odlučnost europskih vlasti u pogledu poštivanja odredaba koje one same nisu željele predložiti tijekom pregovora. Valonski socijalisti svejedno su otišli najdalje moguće s obzirom na kontekst u kojem su im se suprotstavljale sve vlade. Dokazali su da otpor nikada nije uzaludan, čak ni u dominantnom institucionalnom okviru. Glavni razlozi suprotstavljanja sporazumima o slobodnoj trgovini bili su, po prvi put, predmetom rasprave na najvišoj razini Europske unije.

S francuskog prevela: Mirna Šimat

* Raoul Marc Jennar je politolog, koautor s Laurence Kalafatidès knjige L’AGCS. Quand les États abdiquent face aux multinationales (2007), i autor Le Grand Marché Transatlantique. La menace sur les peuples d’Europe (2013). Ovaj tekst je objavljen u 49. broju tiskanog izdanja hrvatskog LMD-a.


1 Vidi Benoît Bréville i Martine Bulard, “Od arbitraže do arbitrarnosti”, Le Monde diplomatique, lipanj 2014.
2 “Résolution sur l’Accord économique et commercial global”, Valonski parlament, Namur, 25. travnja 2016.
3 Do sada je u Europskoj uniji, pri sklapanju takvih sporazuma korišten princip “pozitivnih lista” na kojemu su samo navedene javne usluge oko kojih se vlade slažu da će liberalizirati, pri tome ne zadirući u ostale sektore. Prelazak na princip “negativnih lista” znači da će sve javne usluge biti podložne liberalizaciji osim onih koje se navodi kao iznimke.
4 Kad neki sporazum izazove suprotne interpretacije, države potpisnice se mogu složiti oko dokumenta-aneksa koji bi pružio tumačenje koje dijele sve uključene strane. Temeljem Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, taj dokument ima jednaku obavezujuću snagu kao i odredbe samoga sporazuma.
5 Odbor zadužen za europska pitanja, Valonski parlament, javna sjednica 27. listopada 2016.
6 Obaveza postupanja prema stranom poduzeću jednako kao što se tretira nacionalno (subvencije, potpore…).
7 Odluka od 15. siječnja 1962., temeljem članka 54 ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ).
8 Konvencija za rješavanje investicijskih sporova između država i državljana drugih država dogovorena u Washingtonu 18. ožujka 1965. U sklopu nje osnovan je Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) gdje se rješava dvije trećine investicijskih arbitraža. Ta konvencija isključuje mogućnost mehanizma žalbe.