Gregory Wilpert

Još od pobjede pokojnog Huga Cháveza na predsjedničkim izborima 1998. godine, Venezuela je poprište ambicioznih reformi usmjerenih redistribuciji bogatstva. Na izborima krajem prošle godine, njegovi su pristalice po prvi put izgubili parlamentarnu većinu. No poništavanje opsežnih mjera “bolivarske revolucije” u kratkom roku neće biti lak zadatak za oporbu

Rezultati parlamentarnih izbora 6. prosinca prošle godine u Venezueli poražavajući su za predsjednika Nicolása Madura i Bolivarsku revoluciju. Naime, oporba je dobila 67 posto mjesta u Nacionalnoj skupštini, odnosno 112 od 167. Ta dvotrećinska većina osigurava joj moć kakvu nije imala još od prvog izbora Huga Cháveza za predsjednika, prije punih sedamnaest godina.

Iako teško poraženi, Ujedinjena socijalistička partija Venezuele (PSUV) i njezini saveznici ipak su uspjeli sakupiti 41,6 posto glasova, odnosno dobiti potporu 5,6 milijuna birača, dok je desna koalicija, Platforma demokratskog jedinstva (Mesa de la Unidad Democrática, MUD), dobila 54,4 posto, odnosno 7,5 milijuna. U odnosu na predsjedničke izbore 2013. godine, oporba je dobila 400.000 glasova više, dok su čavisti izgubili 2 milijuna glasača. Dakle, trijumf desnice je izgleda manje posljedica njezine privlačnosti, a više nezainteresiranosti dobrog dijela bolivarskog biračkog tijela, koji je na dan izbora odlučio ostati doma.1

Neki Venezuelci to prepoznaju: njihova apstinencija posljedica je prije svega teške ekonomske krize, obilježene inflacijom od gotovo 200 posto, stalnim nestašicama i višesatnim redovima za osnovne potrepštine – makar one čiju cijenu kontrolira vlada.2

Nikada se tijekom zadnjih sedamnaest godina – uz iznimku kratkog perioda neuspjelog puča 2002. godine – oporba nije toliko približila svom cilju obustave Bolivarske revolucije. No kako bi to postigli tek trebaju preuzeti poluge vlasti. Venezuela se naime razlikuje od većine parlamentarnih demokracija utoliko što se država dijeli na pet grana: osim zakonodavne vlasti, izvršne i sudbene, postoji i izborna te “građanska vlast”, koja uključuje funkcije poput institucije koja nadzire financije, državnog tužitelja i pučkog pravobranitelja. Osim izvršne vlasti, predstavnike tih različitih sektora sve bira Nacionalna skupština. To znači da trenutni nositelji tih funkcija još uvijek pripadaju bivšoj čavističkoj većini.

Venezuelanski Ustav ne daje neograničene ovlasti zastupnicima. Čak i kada imaju dvije trećine mjesta, predsjednik je taj koji imenuje vladu. Kako bi preuzela kontrolu nad zemljom, trenutna parlamentarna većina može birati između tri opcije. Najradikalnije bi bilo sazivanje Ustavotvorne skupštine kako bi se revidirao Ustav iz 1999. godine, a novi tekst bi odmah trebao biti izglasan na referendumu. Druga, nešto manje drastična, bila bi započinjanje ustavne reforme kojom bi se nekoliko važnih točaka temeljnog zakona modificiralo, tako da se olakša dominacija Skupštine nad drugim državnim granama – no ponovno samo uz referendumsku potvrdu. Naposljetku, izabrani predstavnici iz MUD-a mogu pokušati ukloniti glavne predstavnike institucija: predsjednika republike, ali i članove Vrhovnoga suda, javnog tužiteljstva, Nacionalne izborne komisije (CNE) itd.

Svaki od tih izbora pun je rizika za novu parlamentarnu većinu. Za početak, dovoljno je da samo jedan zastupnik desnice odustane ili prijeđe neprijatelju kako bi desnica izgubila dvotrećinsku većinu i da joj sav trud propadne. Takav razvoj događaja se teško može isključiti tim više što MUD, vrlo heterogena koalicija, okuplja dvanaest stranaka među kojima su neke u sve otvorenijem sukobu. Bit će teško osigurati besprijekornu disciplinu zastupnika. Uzimajući u obzir dugu tradiciju promjena saveza i stranaka u Nacionalnoj skupštini, u čemu su sudjelovali pojedinci i stranke iz oba tabora, nije nezamislivo da PSUV uspije razbiti dvotrećinsku većinu MUD-a.

Od tri opcije koje oporbi nudi Ustav iz 1999. godine (protiv kojeg se bunio velik dio oporbe!), najjednostavnija bi bila da desnica pokuša zamijeniti jednog po jednog visokog dužnosnika, počevši s članovima Vrhovnoga suda, osobito onih koji imaju ovlast odobravanja procesa opoziva predsjednika. No za to bi također trebalo i da javni tužitelj prihvati podići optužnicu protiv Madura, a taj je tužitelj trenutno pristaša predsjednika…

Preostaje četvrta mogućnost, za koju Nacionalna skupština nije ni potrebna: pokrenuti referendum opoziva predsjednika. Zbog ekonomske krize njegova je popularnost naglo pala, a dio njegovih protivnika procjenjuju da je to najbolji način za njegovu smjenu prije kraja mandata u siječnju 2019. godine. No taj izbor ne bi bio lagan: potrebno je sakupiti podršku od 20 posto registriranih birača kako bi se omogućio referendumski proces. Posljednji put kada je oporba pokušala ići tim putem, protiv predsjednika Cháveza 2004. godine, morala se mjesecima boriti kako bi sakupila 2,5 milijuna potrebnih potpisa. Od tada je izborno tijelo znatno poraslo; ne samo iz demografskih razloga, nego i zato što je izborna komisija (CNE) popisala golem dio stanovništva koji dotad nije glasovao. Broj potrebnih potpisa za referendum sada se penje na 4 milijuna. Čak i protiv nepopularnog predsjednika, angažiranje dovoljno volontera za sakupljanje potpisa moglo bi biti previše težak zadatak.

Oporba ipak nije posve bespomoćna. Mogli bi odmah početi raditi na ukidanju više progresivnih zakona iz Chávezove ere, kao što su već i najavili neki njezini predstavnici. Među prioritetnim ciljevima zasigurno su poništavanje agrarne reforme iz 2001. godine, kojom se propisuje oporezivanje neproduktivnih zemljišta i zabranjuje da pojedinac posjeduje više od 5000 hektara;3 zakon o radu iz 2013. godine kojim se zabranjuju masovna otpuštanja i smanjuje radni tjedan sa 44 na 40 sati; zakon o odgovornosti medija iz 2004. godine, kojim se uvodi kontrola sadržaja i favorizira razvoj medija trećeg sektora, odnosno “medija zajednice”;4 i zakon o kontroli cijena osnovnih proizvoda. Potom tu su neki multilateralni sporazumi poput programa naftne pomoći Karibima, Petrocaribe,5 financiranje internacionalnog televizijskog lanca TeleSur, javni fondovi namijenjeni socijalnim programima i velikim državnim tvrtkama poput telefonske kompanije, koju desnica želi ponovno privatizirati. Prije svega, međutim, oporba namjerava donijeti zakon o amnestiji u korist onih koje smatra “političkim zatvorenicima”, odnosno osoba osuđenih zbog korupcije ili poticanja na nasilje, poput Leopolda Lópeza.6

Najveći izazov s kojim se zemlja suočava je sustav kontrole tečaja, čije su manjkavosti omogućile najvećim poslodavcima da započnu pravi ekonomski rat protiv Madurove vlade. No oporba se ne žuri da pristupi rješavanju tog pitanja. Zašto mijenjati sustav koji još uvijek predstavlja prednost u daljnjem slabljenju predsjednika? Osim toga, diranjem tečaja riskiraju da u kratkom roku stvore još veće poteškoće stanovništvu, a to je nešto za što oporba ne želi preuzeti odgovornost.7

Nema nikakve sumnje da u Venezueli slijedi vrlo konfliktno razdoblje. Desnica se vratila na poziciju moći te će s nje pokušati uništiti što više stečevina Chávezove ere. No njezina pozicija je još uvijek ograničena, posebice u odnosu na bolivarski pokret koji nije izgubio na snazi, kako unutar službene države, tako i naroda. Otpori pokušaju obnove neoliberalizma bit će još življi upravo zato što su nakon bolnog izbornog poraza čavističke snage otpočele proces obnove i reorganizacije.

Nakon objave rezultata, Maduro i društveni pokreti koji sačinjavaju čavistički pokret organizirali su niz sastanaka kojima se želi “pripremiti preporod Bolivarske revolucije, od dna prema vrhu”, prema riječima predsjednika (15. prosinca 2015.). Čuje se i glas disidenata, posebice bivših ministara Hectora Navarra (visoko obrazovanje), Jorgea Giordanija (planiranje) i Miguela Rodrígueza Torresa (unutarnji poslovi): oni formuliraju kritike i konstruktivne prijedloge kojima se želi promijeniti politika vlade. Organiziraju se i skupštine gradskih četvrti na kojima čavisti analiziraju razloge poraza. Vlada je također sazvala veliki sastanak svih predstavnika komunalnih odbora i lokalnih zajednica. Učinkovitost pokretanja takve aktivnosti ovisit će o načinu na koji će se vlada postaviti spram prijedloga koje formuliraju društveni pokreti, posebice u ekonomskoj sferi…

S francuskoga prevela: Dorotea-Dora Held

* Gregory Wilpert je autor knjige Changing Venezuela by Taking Power: The History and Policies of the Chávez Government, Verso, London, 2007.

1 Uzimajući u obzir veću izlaznost (74,25 posto) u odnosu na zadnje parlamentarne izbore 2010. godine (66,45 posto).
2 “Le Venezuela se noie dans son pétrole”, Le Monde diplomatique, studeni 2013.
3 Maurice Lemoine, “Terres promises du Venezuela”, Le Monde diplomatique, listopad 2003.
4 Renaud Lambert, “En Amérique latine, des gouvernements affrontent les patrons de presse”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.
5 Sporazum omogućava različitim zemljama Kariba da kupe u Venezueli sirovu naftu po povlaštenoj cijeni.
6 Franck Gaudichaud, “‘Crna ruka’ Washingtona”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2015.
7 Ladan Cher, “Le Venezuela miné par la spéculation”, Le Monde diplomatique, ožujak 2015.