Marc Billaud, Julie Henry i Pierre Sujobert

Već pretjerano dugo iščekivanje otkrića lijeka protiv raka izrodilo je mnoštvo metaforičnih izraza koji su prihvaćeni u javnom, ali i svakodnevnom životu. Pitanje je koliko je njima moguće ilustrirati ono što se zbilja događa u pacijentovom tijelu, ali i kakav psihološki učinak imaju na one koji se s tom bolešću suočavaju

U knjizi Bolest kao metafora iz 1979. američka spisateljica Susan Sontag apelira da teške bolesti, a naročito rak, oslobodimo od mnoštva štetnih predodžbi koje su uz njih vezane. Gotovo četrdeset godina kasnije njezine riječi i dalje zvuče uvjerljivo. Govor o raku i danas je pun metafora koje prizivaju rat, društvenu devijantnost ili ludilo. Pošto sve bolje razumijemo mehanizme razvoja tumora i pošto je onkologija postala razmjerno precizna grana medicine, neophodno je provesti kritičku analizu njegovih reprezentacija. Ponajprije zato što one izobličuju koncepciju koju javnost formira o toj bolesti, mijenjaju percepciju pacijenata i utječu na terapeutske i političke strategije javnog zdravstva.

U diskursu o raku prevladavaju tri teme. Prije svega, maligna stanica prikazana je kao psihopat koji ne poštuje ni zakone koji upravljaju stanicama tkiva, niti hijerarhijsku strukturu organa. Nakon što prekine dijalog sa srodnim stanicama, ona demonstrira neposluh ignorirajući signale kojima tijelo želi ograničiti njezino razmnožavanje, te uporno odbija nestati. Ona zatim prisvaja resurse tijela kako bi zadovoljila svoju narkomansku ovisnost o nutrijentima. Naposljetku, nakon što prestane odašiljati znakove pomoću kojih bi je imunološki sustav mogao prepoznati, skriva se u organizmu i u tajnosti nastavlja svoj rad na sustavnom razaranju.

Drugi tip slika predstavlja je kao psihopata koji je prekinuo sve kontakte sa svojim normalnim susjedima. Njezina sposobnost preobrazbe tobože svjedoči o dubokom poremećaju identiteta. Naposljetku, posljednji niz slika ilustrira nomadski i ekspanzionistički karakter te stanice koja prelazi granice i neprestano migrira prema drugim tkivima da bi tamo oformila nove kolonije.

Karakteristike koje podupiru razradu tih slika načelno odgovaraju podacima do kojih smo došli istraživanjem. No ti prikazi izrađuju portret tumorske stanice koji je istovremeno nadahnut figurom zločinca, luđaka, ovisnika i migranta. Dakle, ova fikcionalna pozadina znanstvenih opservacija sažima brojne društvene strahove, uz rizik da izazove odgovarajuće reakcije odbijanja. Kao što je pokazao Roland Barthes u svojim Mitologijama (1957.), mit funkcionira kao riječ koja prisvaja društvenu činjenicu prazneći je od njezinog povijesnog sadržaja. Metafore za rak također predstavljaju mitologije, ali one rade obrnuto jer daju društveno i političko značenje prirodnom fenomenu.

Naravno, možemo razumjeti da potencijalno smrtonosna bolest izaziva slike koje imaju tako afektivan odjek. No rak nije protuprirodna manifestacija. On je patološki izraz samog našeg ustroja kao višestaničnih stvorenja, kod kojih se većina tkiva neprestano obnavlja matičnim stanicama. Pokretači te bolesti upravo su oni koji su nas izgradili kao živa bića tijekom naše evolucije.1 Kancerogena stanica se ne replicira sama: ona vodi neprestani dijalog sa svojim mikrookolišem te pokazuje začuđujuću plastičnost u prilagodbi fizičkim i metaboličkim procesima koji ograničavaju njezino množenje. Stoga je bolje izbjegavati upotrebu neprikladnih termina, na primjer njezino izjednačavanje s luđakom ili nomadskom stanicom koja boluje od ovisnosti i stihijski se razmnožava.

Militaristička terapija?

Ne treba imati sumnje u patološku prirodu ove stanice kao ni činjenicu da ona predstavlja smrtnu opasnost. No evocirajući društvenu opasnost i psihopatologiju izlazimo iz okvira znanstvenih iskaza te posežemo za moralnim sudovima koji pozivaju na osudu i isključenje. Na taj način ih neizbježno protežemo do pacijenta. Ne konotira li već sama činjenica da je netko obolio od raka krivnju i stid? Ako ne, zašto u govoru i dalje opisujemo rak eufemizmom “duga, teška bolest”, umjesto da ga nazivamo njegovim imenom?

Taj režim slika u kojem se zloćudna stanica poistovjećuje sa stranim napadačem ili opasnim pojedincem potiče radikalne akcije vojnog tipa. U skladu s National Cancer Actom, koji je američki predsjednik Richard Nixon potpisao 1971. godine objavljujući “rat raku”, medijski i zdravstveni diskursi obiluju ratobornim formulacijama koje ovu bolest prikazuju kao neprijatelja kojeg valja istrijebiti. Tako se govori o “kampanji” protiv raka, terapeutskom “arsenalu”, ili o ciljanom uništenju “ciljanim lijekovima” (na engleskom izraz glasi magic bullet)? A događa se i obrnuto: koncepti koje su razvili biolozi i liječnici prelaze u politički i vojni rječnik. Tako se u vojnoj terminologiji, počev od Prvog Zaljevskog rata, govori o “kirurškim” udarima, a nedavno smo svjedočili pojavi koncepata “terorističke stanice”2 i “terorističke metastaze”.3

Moramo inzistirati na neprikladnosti tih usporedbi.4 Prvo, rat podrazumijeva uništenje protivnika ili barem njegovu neutralizaciju. Nasuprot tome, starenjem stanovništva učestalost obolijevanja od raka vjerojatno će nastaviti rasti. Trebamo li činjenicu da su građani izloženiji bolesti zato što žive duže smatrati porazom? Ako se protiv raka borimo na jednak način kao protiv neprijatelja, moramo li poduzimati intenzivne, preventivne napade? Medicinska strategija s ciljem uklanjanja svih premalignih lezija povećava vjerojatnost pretjeranog liječenja, sa štetnim, a ponekad i ozbiljnim posljedicama, kao što je, primjerice, slučaj s rakom prostate.

Moramo li tumor uništiti kao što uništavamo neprijateljsku vojsku? Klinička praksa naučila nas je da time potpomažemo širenje stanica raka otpornih na liječenje. Ovaj militaristički pristup favorizira samo jednu koncepciju terapeutskih protokola, dok su danas predložene druge sheme kako bi se u obzir uzela prilagodba malignih stanica na kemoterapiju i kako bi se zaustavilo njihovo širenje. Da proširimo metaforu, tražimo li da znanstvenici onkolozi budu poput vojnika koji se pokoravaju zapovjednom lancu u službi jedinstvenog cilja: dizajniranja biološkog oružja za uništenje kancerogenih stanica? U što se tada pretvara kreativni intelektualni rad koji se nalazi u osnovnim principima znanosti, a koji se sastoji od igre s nepoznatim i propitivanja utvrđenih teorijskih modela? Mora li istraživač napustiti svoju ambiciju otkrivanja i polemičku moć razuma kako bi se pretvorio u revnog službenika organske obrane?

Naposljetku, ratna metafora propušta također razumjeti terapeutski odnos. Premda se pacijent uz pomoć medicinskog tima bori protiv raka i premda mu treba hrabrosti da se suoči sa svojom bolesti, on nije ni vojnik niti junak. Ne nalazi se pod zapovjedništvom generala koji odlučuje bez njega. Stoga nije u redu optužiti ga za kukavičluk ili za kapitulaciju ako se boji prognoza, ako ga fizička bol plaši, ako ima potrebu da ga se sasluša, umiri, ili ako želi prekinuti liječenje koje se pokazalo beskorisnim. Osim toga, kako bi dao smisla toj bolesti koja će mu uzdrmati život, a ponekad i vrijednosti koje ga oblikuju, on možda ima potrebu prisvojiti je na drugačiji način, a ne tek kao jedinstvenu figuru stranog neprijatelja. Da bi se pacijent mogao suočiti s eventualnim povratkom bolesti te s kroničnom prirodom raka, možda je nužan rad na prihvaćanju.

Zašto se onda ta retorika vraća poput refrena, kao u nedavno objavljenom članku u kojem stoji da se “rat protiv raka mora voditi na svjetskoj razini”?5 Kada je Nixon obećao da će ta bolest biti pobijeđena kroz deset godina, to ratničko držanje omogućilo mu je da, u trenutku u kojem je bjesnio rat u Vijetnamu, pod utjecajem medicinskih i industrijskih lobija umiri svoje podčinjene: sve je izvedeno u svrhu pobjede nad unutarnjim neprijateljem – termin je ovdje prikladan – mobiliziranjem naroda u službi zdravstvenog cilja.6

Nije poželjno ukloniti sve metafore za rak. Neke mogu pomoći pojednostavljivanju terminologije i omogućiti pacijentima, pa čak i liječnicima, da si na simboličan način predoče bolest s kojom su suočeni. Međutim, kao što piše Susan Sontag, “Nema ništa represivnijeg od pripisivanja značenja nekoj bolesti jer to značenje čvrsto je smješteno na planu morala”. Znanstvenici, njegovatelji, novinari i političari imaju odgovornost suzdržati se od vojnih metafora i širenja govora koji od raka čini figuru drugosti koja prisvaja društvene strahove.

S francuskog prevela: Sana Perić

* Marc Billaud je direktor istraživanja u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (Centre national de la Recherche Scientifique, CNRS). Julie Henry je filozofkinja, Centar za borbu protiv raka Léon Bérard u Lyonu. Pierre Sujobert je hematolog, Bolnički centar Lyon Sud. Ovaj tekst je u hrvatskom prijevodu objavljen u 47. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Vidi Jean-Marie Blanchard, Le Cancer, une maladie de l’immortalité. Les mécanismes moléculaires de la carcinogenèse, ISTE, London, 2015.
Le Monde, 30. ožujka 2016.
3 “Nathalie Goulet, senatorica: ‘Le terrorisme est un cancer qui se métastase'”, Europe 1, 19. studenog 2015.
4 Marie-Christine Pouchelle, “Postures guerrières de la médecine”, 2. dani “Guerre et médecine”, Pariz, 7. veljače 2004.
5 Les Échos, Pariz, 6. veljače 2015.
6 Michel P. Coleman, “War on cancer and the influence of the medical-industrial complex”, Journal of Cancer Policy, vol. 1, br. 3-4, Philadelphia, rujan-prosinac 2013.