Nafeez Mosaddeq Ahmed

Eksploatacija nafte i plina iz škriljca u medijima se u pravilu tretira kao čarobno rješenje prijeteće energetske krize. Brojna recentna istraživanja pokazuju međutim da će te procjene biti potrebno dramatično revidirati, a stručnjaci upozoravaju na upitnost ekonomske isplativosti frackinga i prijeteće prsnuće još jednoga spekulativnog mjehura

Naslovnice američkih novina koje najavljuju veliki ekonomski procvat na temelju revolucionarnog plina i nafte iz škriljca navode nas da pomislimo kako doslovno plivamo u nafti. Bujica prošlogodišnjih izvještaja, posebno World Energy Outlook (WEO) Međunarodne agencije za energiju (IEA) iz studenoga 2012., predviđa kako će Sjedinjene Države preteći Saudijsku Arabiju i postati najveći svjetski proizvođač nafte do 2017. godine. Time bi SAD, prema riječima Reutersa, postao “gotovo samodostatan u neto proizvodnji”. Prema IEA-i, predviđeni porast u svjetskoj proizvodnji nafte sa 84 milijuna barela dnevno u 2011. na 97 u 2035. nastupit će “u cijelosti zahvaljujući tekućem prirodnom plinu i nekonvencionalnim izvorima” – pri čemu se uglavnom misli na naftu i plin iz škriljca – dok će proizvodnja iz konvencionalnih izvora nafte početi opadati od 2013. godine.

“Nekonvencionalni” izvori mogu se iskorištavati samo uz cijenu velikog zagađenja okoliša: izvlačenje se obavlja hidrauličnim lomljenjem ili frackingom. Radi se o metodi ubrizgavanja mješavine vode, pijeska i kemikalija pod velikim tlakom kako bi se stvorile nove pukotine u stijeni koje omogućavaju plinu da izađe. Pritom se koristi tehnika horizontalnog bušenja (koja omogućava lakši pristup izvoru u stijeni i maksimalno iskorištavanje). Iskorištavanje tih izvora u Americi je otvorilo stotine tisuća radnih mjesta i učinilo dostupnim velike količine jeftine energije. Dokument Exxon Mobila iz 2013. predviđa kako će Sjedinjene Države postati izvoznik do 2025. godine.

No može li ova energetska revolucija iz škriljca ispuniti sva ta očekivanja? Nismo li trebali nešto naučiti iz nedavnih ekonomskih lomova? Španjolska je ekonomija prije krize ostvarivala visoku stopu rasta i 2008. bila četvrta po veličini u eurozoni. No sada se nalazi u teškoj situaciji nakon što je te godine nekretninski balon neočekivano puknuo i srušio cijene za trećinu. Političari nisu mnogo naučili od tog sloma i vjerojatno su na dobrom putu da ponove iste greške u naftnom sektoru.

Istraživački članak New York Timesa prvi je otkrio pukotine u priči o “bumu iz škriljca” u lipnju 2011. Prema članku, državni geolozi, industrijski odvjetnici i analitičari tržišta “privatno” se pitaju “jesu li možda kompanije namjerno ili čak protuzakonito precijenile produktivnost svojih bušotina i količinu zaliha… Plin možda ipak nije toliko lako i jeftino izvlačiti iz dubokih stijena škriljca, kao što kompanije tvrde. To se može iščitati iz stotina e-mailova i internih dokumenata, te analize podataka tisuća različitih izvora.”i

Početkom 2012., dvojica američkih energetskih konzultanata, u članku napisanom za vodeći britanski energetski časopis Petroleum Review, oglasila su uzbunu. Naglasila su snažnu “osnovu za opravdanu sumnju vezanu uz pouzdanost i trajnost američkih zaliha u škriljcu” koje su “prenapuhane” na temelju novih pravila Odbora za sigurnost i razmjenu (SEC) iz 2009., koja omogućuju kompanijama da objavljuju stanje zaliha bez ikakve nezavisne provjere stanja.ii

Naftna industrija koristi pretjerane procjene zaliha kako bi sakrila mutnu ekonomsku racionalnost frackinga. Sasvim nevezano uz štetne posljedice na okoliš, problem predstavljaju i stope produktivnosti, koje su na početku visoke, ali brzo padaju. U časopisu Nature, grupa autora sa Škole za poduzetništvo i okoliš oksfordskog sveučilišta, na čelu s bivšim glavnim vladinim znanstvenikom Davidom Kingom, utvrdila je pad proizvodnje na bušotinama od čak šezdeset do devedeset posto tijekom prve godine.iii

Takav brzi pad čini plin iz škriljca izrazito neprofitabilnim. Kako proizvodnja pada, izvođači radova prisiljeni su stalno bušiti nove bušotine kako bi zadržali razinu proizvodnje i servisirali dug. Iznimno visoka početna proizvodnja u kombinaciji s usporavanjem ekonomije snizila je cijene prirodnog plina u Americi sa sedam do osam dolara po milijunu kubnih stopa u 2008. na manje od tri dolara u 2012.

Sud financijskih stručnjaka vrlo je jasan. Američki financijski novinar u časopisu Business Insider tvrdi: “Ekonomska isplativost frackinga je katastrofalna.”iv “Bušenje uništava kapital zastrašujućom brzinom. Izvođači radova nakupe gomilu dugova baš kada stope proizvodnje počinju padati. Kako pad proizvodnje ne bi sasvim pojeo profit, kompanije moraju bušiti sve više i više, pri čemu nove bušotine nadoknađuju smanjenu proizvodnju u starima. Naposljetku cijela stvar dođe do zida – koji se zove realnost.”

Arthur Berman, naftni geolog koji je radio za Amoco (prije spajanja s BP-om), kaže kako su “stope pada… nevjerojatno velike”.v Govoreći o polju Eagle Ford u Teksasu (“majci svih naftnih izvora iz škriljca”), navodi “stopu godišnjeg pada proizvodnje višu od 42 posto”. Samo da bi zadržali proizvodnju jednakom, morat će bušiti “gotovo tisuću novih bušotina u Eagle Fordu svake godine… Govorimo o ulaganju deset do dvanaest milijardi dolara godišnje da bi se nadomjestilo opadajuću proizvodnju samo na tom polju. Ako zbrojimo sve te iznose, dolazimo blizu brojke potrebne za spašavanje bankarskog sektora. Odakle im taj novac?”

Tijekom prošle godine neke od najvećih energetskih kompanija pretrpjele su štetu zbog balona vezanog uz škriljac. Sredinom 2012., direktor Exxona Rex Tillerson požalio se na niske cijene uzrokovane naglim porastom proizvodnje prirodnog plina na američkom tržištu. Potrošači plaćaju manje cijene, no one su zbog tog porasta proizvodnje toliko niske da ponekad ne pokrivaju čak ni troškove proizvodnje i drastično smanjuju profite. Iako je na godišnjim sastancima i sastancima dioničara uprava inzistirala da Exxon ne gubi novac na plinu, Tillerson je na sastanku Savjeta za vanjske poslove (Council on Foreign Relations) otvoreno priznao: “U teškim smo problemima. Uopće ne zarađujemo. Sve je u minusu.”vi

Otprilike u isto vrijeme, britanska BG Grupa morala je “smanjiti procjenu vrijednosti svojih američkih izvora prirodnog plina za 1,3 milijarde dolara” zbog zagušenja tržišta plinom, “što je dovelo do snažnog pada tromjesečnih profita”.vii U studenome, nakon što je zarada Royal Dutch Shella pala u trećem uzastopnom tromjesečju, sveukupno “24 posto u usporedbi s prošlom godinom”, Dow Jones je izvijestio o “negativnim efektima na zaradu”, ističući koliko je “bum temeljen na škriljcu prošlih nekoliko godina imao negativan utjecaj na sektor”.

Čak se i Chesapeake Energy (koji se smatra američkim pionirom u eksploataciji iz škriljca) našao u problemima, zbog čega je bio prisiljen prodavati imovinu kako bi podmirio obaveze. “Zbog visokog tereta dugova”, piše Washington Post, Cheaspeake je najavio kako će “prodati plinska polja i cjevovode u vrijednosti od 6,9 milijardi dolara, što je još jedan korak u smjeru smanjivanja kompanije koju je samouvjereni direktor doveo na čelo energetske revolucije na temelju plina iz škriljca.”viii

Kako se moglo dozvoliti da se ovo desi? Analitičar John Dizard u Financial Timesu od 6. svibnja 2012. navodi kako su proizvođači plina iz škriljca “dva, tri, četiri ili čak pet puta potrošili iznos svojih operativnih sredstava za financiranje zemljišta, bušenja i pripremnih radova za crpljenje plina”. Kako bi izdržali ovo “financiranje deficita”, previše novca su “posudili po kompliciranim i zahtjevnim uvjetima. Umjesto da je aktere iz biznisa sa škriljcem spusti na zemlju, Wall Street im je izdavao čekove s puno nula na kraju”. No prema Dizardu, balon će i dalje rasti, i to zbog sve veće američke ovisnosti o energiji dobivenoj iz plina. “S obzirom na brzi pad stopa iskorištavanja u izvorima plina iz škriljca u usporedbi s konvencionalnim izvorima, bušenja će se morati nastaviti. Cijene će morati rasti u skladu s tim, i to dosta, da bi se pokrili ne samo stari dugovi, nego i realni troškovi proizvodnje.”

Unatoč tome, nije isključeno da bi se nekoliko velikih naftnih kompanija istodobno moglo naći u financijskim problemima. Prema Bermanu, ako se to dogodi, “mogli bismo imati nekoliko velikih bankrota ili preuzimanja, nakon čega bi se svi povukli iz posla, novac bi ispario, a sav kapital pobjegao. To je najgori scenarij”.

Drugim riječima, pretpostavka peak oila (vrhunca proizvodnje nafte) – točke na kojoj bi geološka ograničenja i ekonomski faktori u međusobnom djelovanju mogli učiniti eksploataciju nafte puno težom i skupljom – nipošto nije demantirana procvatom eksploatacije plina iz škriljca. Nekoliko nezavisnih znanstvenih istraživanja objavljenih tijekom prošle godine (koja su mediji uglavnom ignorirali) potvrđuje ovaj zaključak.

U studiji objavljenoj u Energy Policyju, David King i njegov oksfordski tim zaključili su kako je naftna industrija precijenila svjetske rezerve za otprilike trećinu. Procjenu bi trebalo spustiti sa 1.150 do 1.350 milijardi barela na 850 do 900 milijardi barela. Autori stoga zaključuju: “Iako još postoje velike zalihe fosilnih goriva, količina koja se može komercijalno iskorištavati po cijenama na koje je globalna ekonomija navikla ograničena je i uskoro će znatno pasti”.ix

U svome članku za Nature, King i ostali tvrde kako se unatoč povećanju proizvodnje iz nekonvencionalnih izvora nafte i plina frackingom, postojeći svjetski izvori i dalje troše po stopi od 4,5 do 6,7 posto godišnje. Kategorički demantiraju ideju da bi plin iz škriljca mogao spriječiti energetsku krizu. Američka analitičarka financijskog rizika Gail Tverberg kaže da se “svjetska opskrba [konvencionalnom] naftom nije povećala od 2005.” te kako je to “jedan od glavnih uzroka recesije 2008. – 2009., a očekivani utjecaj smanjenja [konvencionalne nafte] može značiti da će se financijska kriza i pogoršati”.x To nije sve: novi izvještaj New Economics Foundationa upozorava kako će “ekonomski peak oil” (kada će troškovi opskrbe “premašiti cijenu koju ekonomije mogu platiti bez znatnog remećenja njihovih ekonomskih aktivnosti”) dogoditi negdje 2014. – 2015.xi

U atmosferi vrlo uspješne PR-ofenzive naftne industrije, novinari i političari u pravilu su ignorirali ove studije. Ishod je jednostavan: umjesto novog perioda dugotrajnog blagostanja, posljedica rasta proizvodnje plina iz novih izvora vjerojatno će biti neodrživi balon, koji će omogućiti kratkotrajan oporavak i kamufliranje dublje strukturne nestabilnosti. Kada balon konačno pukne pod teretom vlastitih dugova, doći će do kolapsa u opskrbi i do eksplozije cijena, s ozbiljnim ekonomskih posljedicama.

S engleskog preveli: Damjan Rajačić i Nikola Vukobratović

* Nafeez Mosaddeq Ahmed izvršni je direktor londonskog Instituta za istraživanje i razvoj politika (Institute for Policy Research & Development ) i glavni istraživač pri Unitas Communications d.o.o. Autor je knjige A User’s Guide to the Crisis of Civilization: And How to Save It, prema kojoj je snimljen nagrađivani dokumentarni film The Crisis of Civilization.

i “Insiders sound an alarm amid a natural gas rush”, The New York Times, 25. lipnja 2011.

ii Ruud Weijermars and Crispian McCredie, “Inflating US shale gas reserves”, Petroleum Review, London, siječanj 2012.

iii David King and James Murray, “Climate policy: Oil’s tipping point has passed”, Nature, London, broj 481, 26. siječnja 2012.

iv Wolf Richter, “Dirt cheap natural gas is tearing up the very industry that’s producing it”, Business Insider, Portland, 5. lipnja 2012.

v “Shale gas will be the next bubble to pop. An interview with Arthur Berman”, 12. studenoga 2012., www.oilprice.com

vi “Exxon: ‘Losing our shirts’ on natural gas”, The Wall Street Journal, New York, 27. lipnja 2012.

vii “US shale gas glut cuts BG Group profits”, The Financial Times, London, 26. lipnja 2012.

viii “Debt-plagued Chesapeake energy to sell $6,9 billion worth of its holdings”, The Washington Post, 13. rujna 2012.

ix Nick A. Owen, Oliver R. Inderwildi and David A. King, “The Status of conventional world oil reserves – hype or cause for concern?”, Energy Policy, Guildford, svezak 38, broj 8, kolovoz 2010.

x Gail E. Tverberg, “Oil supply limits and the continuing financial crisis”, Energy, Stamford, svezak 35, broj 1, siječanj 2012.

xi “The economics of oil dependence: a glass ceiling to recovery”, New Economics Foundation, London, 2012.