Christian de Brie

Posljednji “panamski” skandal ponovno je u fokus javnosti stavio pitanje utaje poreza. No dok je sva medijska pažnja ostala posvećena mutnim poslovima slavnih i zloglasnih, sasvim je ispod radara ostalo pitanje svakodnevnih praksi većine tvrtki kojima se javne financije lišavaju neophodnih sredstava. Praksi koje su ne samo legalne, već i poticane

Curenje više od 11 milijuna financijskih dokumenata iz panamskog ureda Mossack Fonesca prouzrokovalo je, riječima urednika francuskog dnevnog lista Le Monde, “gubitak ravnoteže, vrtoglavicu i mučninu” (5. travnja 2016.). Objava je bila poprilično selektivna, fokusirajući se prvenstveno na političare i diktatore te poznate sportaše, glumce, pjevače i milijardere. Manje je pažnje posvećeno multinacionalnim kompanijama i anonimnim bogatašima, klijentima uredâ u kojima njihov novac ide ruku pod ruku s novcem organiziranog kriminala i terorizma. Još su manje pozornosti privukle banke, odvjetnički uredi i uredi za upravljanje imovinom koji su nužni posrednici za anonimno pranje novca.

Panama Papers jedan je u nizu nedavnih skandala (UBS iz 2008., Lux Leaks iz 2014., Swiss Leaks iz 2015.) koji su pridonijeli polaganom raskrivanju teške zavjese iza koje se skrivaju utaje poreza i financijski kriminal. Arhipelag poreznih oaza1 uključuje stotine lokacija: tamo se čuva između 16.000 i 18.000 milijardi dolara kojima upravlja četiri tisuće banki i 2,4 milijuna fiktivnih tvrtki kroz koje prolazi cash flow u iznosu od pedeset posto cjelokupne svjetske trgovine.

Države desetljećima toleriraju ovu mašineriju neophodnu za globalizirani kapitalizam, koja unatoč nedavnim pokušajima ograničavanja ekscesa, posebice onima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), neće tako skoro nestati. Komično zvuči pompozna izjava francuskog predsjednika 23. rujna 2009. godine: “Porezne oaze i bankarska tajna stvar su prošlosti!”, kad znamo da utajeni porezni prihodi, umjesto u budžete država, i dalje idu privatnom sektoru. To nije iznenađujuće s obzirom da su npr. stotine milijardi banana konzumiranih u Europi uvezene s britanskog otoka Jerseya koji je poznatiji po čuvanju profita od oporezivanja nego po proizvodnji voća. Ili da većina multinacionalnih kompanija koje su aktivne u Francuskoj plaća manje od deset posto poreza na dobit, i to na dobit koja već debelo prekoračuje računovodstvena načela i prakse koje odobravaju četiri glavne međunarodne revizijske organizacije. No iako utaja u Francuskoj iznosi šezdeset do osamdeset milijardi eura – iznos koji više od dvostruko prekoračuje onaj poreza na dobit – pokušaj da se taj iznos utjera čini se beznadnim, na štetu ostalih poreznih obveznika.

Udobno zavaljeni u vašem naslonjaču grickate čips i sušenu kobasicu dok na malom ekranu pratite utrku trimarana (jedrilica) koje sponzoriraju mesoprerađivački div i kralj krumpira. Jeste li svjesni da je račun za regatu u vašem tanjuru? Troškovi utrke i brodova koje kompanije koriste za svoju promociju uključeni su u cijenu proizvoda koje vam prodaju. U stvarnosti je nad vama izvršen novčani namet koji morate platiti bez da ste obavili razmjenu, što je u osnovi definicija poreza. On obuhvaća, između ostalog, sve troškove promidžbe, koji u Francuskoj iznose više od trideset milijardi eura, odnosno tri četvrtine poreza na dobit, a uključene su u cijenu proizvoda i usluga namijenjenih kupcima. Nekoć rezervirana samo za državu, moć prikupljanja poreza sad je prepuštena tvrtkama koje vrše vlastite namete. Na tržištu se nalazi privatni poreznik koji dobro kotira.

Stvar je još gora jer vi zapravo plaćate dvaput. Budući da su troškovi regate dio porezne olakšice za sponzora, oni tako umanjuju iznos poreza na dobit koji kompanija treba platiti, pa država nadoknađuje manjak poreznih prihoda – na vama. Ako su kompanije besramne, a jesu, onda će organizirati i događaj u neku humanitarnu svrhu kojoj će donirati dio svog dohotka, umanjujući time iznos svog poreza, i to do šezdeset posto doniranog iznosa. I u tom će slučaju država na vama nadoknaditi porez koji je završio u džepovima kompanija. A vi ste, bez da ste na to pristali, financirali većinu njihovih “dobrih djela”. Nemojte misliti da će vas zbog toga navesti na listi velikodušnih donatora. Kompanije su donatori i to razglašavaju bez imalo diskrecije.

Nije nimalo čudno što tako vole donirati u humanitarne, kulturne, sportske ili “zelene” svrhe. Nekim je lancima supermarketa ušlo u naviku da doniraju višak hrane koji je još uvijek jestiv u karitativne svrhe. Dobrodošli u obitelj Medvjedića dobrog srca! Prava velikodušna gesta za popravljanje imidža; osim što time stvaraju poreznu olakšicu umanjujući iznos svog poreza za 60 posto vrijednosti donacije. Drugačije rečeno, porezni obveznici su ti koji bez svog znanja financiraju većinu humanitarne pomoći za koju kompanija preuzima zasluge. Na takvu ih odluku potiče i činjenica da će time izbjeći plaćanje poreza na korištenje klora za dezinfekciju organskog otpada. Nedavno je izglasan zakon koji ih obvezuje na donacije hrane, ali im pritom ne uskraćuje financijske povlastice koje ih potiču na tako pristojno ponašanje. Dakle, mi nastavljamo plaćati kako bi one bile više voljne poštovati zakon i rješavati se viška robe. Na humanitarnim udrugama je da sortiraju palete i nejestivi otpad.

Multinacionalna kompanija luksuzne robe Moët Hennessy-Louis Vuitton (LVMH) pokazala je veliku strast prema kreativnom stvaranju, tim vredniju što je njen predsjednik Bernard Arnault, najbogatiji čovjek u Francuskoj, u maniri dobrog predatora, izgradio grupaciju isključivo preuzimajući svim sredstvima kontrolu nad tržištem luksuznih dobara, bez da je ikad išta sam stvorio. Međutim, jednom kad su svi dioničari siti, preostaje pitanje što učiniti kako bi se izbjegla obveza plaćanja oporezive dobiti? Jedno od rješenja je uložiti dio u umjetnost i kulturu, što je elegantan način da se poboljša imidž luksuznih proizvoda na tržištu, nešto poput serviranja vrhunskog vina uz fino jelo. Za te se potrebe osniva Zaklada Louis Vuitton koja je financirana donacijama iz prihoda grupacije, donacijama koje tako postaju porezna olakšica na šezdeset posto poreza na dobit do cifre od 0,5 posto ostvarenog prometa. U slučaju grupacije LVMH iznos godišnjeg prometa penje se do trideset milijardi eura, dakle maksimalna donacija ili 0,5 posto prihoda iznosi 150 milijuna eura godišnje od kojih se natrag (preko poreznih olakšica) povlači devedeset milijuna eura. A taj se bonus može prenositi, u slučaju da se ne iscrpi, na sljedećih pet godina. Od toga se financiraju lijepa ostvarenja, poput veličanstvenog muzeja podignutog u Bolonjskoj šumi u Parizu na terenu koji graniči s zabavnim parkom Jardin d’acclimatation, površine dvadeset hektara, nad kojim je koncesiju ostvarila upravo grupacija LVMH. Još jedan slučaj u kojem država, odnosno porezni obveznici, financiraju glavninu budžeta zaklade bez uvida u njihovo poslovanje.

Izgleda da državne vlasti, koje bi u demokraciji trebale zastupati volju građana, prepuštaju privatnom sektoru sredstva za financiranje kulturnih, sportskih, zelenih i drugih politika, i tako im indirektno predaju dio poreznih prihoda, kao i moć prikupljanja poreza, sve uz izliku kako država nema novca. Vama se naplaćuje kontrola raspolaganja privatiziranim porezom. Prema jednom javnom izvještaju,2 ta kontrola predstavlja popriličan izazov, kad se uzmu u obzir naglo povećanje broja zaklada kompanija i činjenica da mogu financirati aktivnosti izvan državnog teritorija. Ovaj je razvoj dio većeg globalnog trenda privatizacije državnih resursa od kojeg profitiraju oni koje politologinja Susan George naziva “uzurpatorima”.3

Porezni je zakon prepun odredbi, eufemistički nazvanih porezne olakšice, koje pogoduju pojedincima i kompanijama. Općepoznato je da zakon, budući da se na svakog jednako odnosi, bogatima jednako kao i siromašnima zabranjuje spavanje ispod mosta. Isto tako i jedne i druge potiče na ulaganje u razne aktivnosti, od nekretnina do filmske produkcije itd., omogućujući im tako da plate manje poreza. U fiskalnoj utrci zeca i kornjače na cilj prvi stižu jedan posto najbogatijih i velike grupacije.

Sve ove privilegije prolaze nezapaženo kod vodećih medija. Bez sumnje zato što i oni uživaju određene privilegije: 66 posto donacija koje primaju oslobađaju se od poreza, a da pritom ne trebaju dokazivati da zbilja rade u korist javnog interesa, dok njihovi novinari primaju godišnju državnu naknadu u iznosu od 7650 eura. Oni rijetki privilegirani koji vode velike grupacije bez suzdržavanja troškove smještaja, prijevoza i vrhunske hrane stavljaju na teret kompanije, odnosno dijelom na naš račun. Iz perspektive globalizacije to ne predstavlja ništa strašno, brane se oni. U svakom slučaju, dobro znamo da novac ne donosi sreću. Ali, kako je pred jedno stoljeće u novinama Journal pisao francuski književnik Jules Renard: “Ako novac doista ne donosi sreću, onda ga vratite”

S francuskog prevela: Blanka Rubić


1 Vidi “L’archipel planétaire de la criminalité financière”, Le Monde diplomatique, travanj 2000.
2 Izvještaj Gillesa Bacheliera (Conseil d’Etat), “Les règles de territorialité du régime fiscal du mécénat”, Centre français des fonds et fondations, Pariz, veljača 2013.
3 Susan George, Les Usurpateurs. Comment les entreprises transnationales prennent le pouvoir, Seuil, Pariz, 2014.