Renaud Lambert

Chávezov ideološki razvoj bio je daleko od linearnog. Godine 1998. tada novi predsjednik još se pozivao na Treći put Tonyja Blaira i umirivao zabrinute predstavnike međunarodnog kapitala. Svega nekoliko godina kasnije, lansirat će projekt izgradnje socijalizma za 21. stoljeće. Taj zaokret jedinstven je u recentnoj povijesti, ali ostaje obilježen i nekim ustrajnim proturječjima

Pitajte bilo koju nasumično odabranu osobu zna li ime uzbečkog predsjednika, saudijskog kralja ili danskog premijera – dakle imena ljudi koji su na vlasti u tri zemlje usporedive s Venezuelom po površini, stanovništvu ili bogatstvu. Odgovor je vjerojatno ne. A je li joj poznato ime Huga Cháveza? To je puno vjerojatnije. I bez sumnje joj je bilo poznato i prije nego što je njegova smrt objavljena na naslovnicama glavnih dnevnih novina na cijeloj planeti, i prije nego što je pedeset i pet delegacija šefova država došlo odati mu počast.

Ništa nije nagoviještalo da će Chávezova putanja postati tako nadaleko čuvenom. Još za vrijeme njegove prve predsjedničke kampanje 1998., jedan je venezuelanski analitičar, između ostalog, uvjeravao: “Još prije sljedećih izbora, bit će zaboravljen.”i U to vrijeme, konzervativna kandidatkinja Irene Sáez na svoj je način ilustrirala koliko pozornosti su elite te zemlje pridavale zahtjevima naroda. U manje od dvadeset godina, Caracas je zabilježio najveće smanjenje ekonomije u regiji, stopa siromaštva bila je skočila sa 17 na gotovo 50 posto. U takvoj situaciji, program Irene Sáez – čiji je ključni pojam bio kontinuitet – teško da je ikome mogao biti privlačan. Trebalo je brzo reagirati: bivša Miss Universe odlučila je svezati kosu u punđu.

Operacija nije požnjela očekivani uspjeh i Chávez je dobio izbore. Za mnoge je to bilo iznenađenje. Pa ipak.

Krajem devedesetih godina, politička obojenost Latinske Amerike nalikuje monokromatskim slikama Yvesa Kleina. U Meksiku, Carlos Salinas (1988. – 1994.) upravo je bio rasprodao više od stotinu i deset javnih poduzeća. U Brazilu, Fernando Henrique Cardoso (1994. – 2000.) savjesno odmotava crveni tepih za predstavnike stranog kapitala. A u Argentini pod vodstvom Carlosa Menema (1989. – 1999.), Međunarodni monetarni fond pronašao je “dobrog učenika” koji će brižljivo ispunjavati sva njihova očekivanja. Predsjednička kampanja u Venezueli jedva da je počela, a već su zabljesnuli blicevi što su ovjekovječili drugi američki samit, organiziran 18. i 19. travnja u Santiago de Chileu. Uz američkog predsjednika Billa Clintona, snimke događaja prikazuju latinskoameričke vladare oduševljene što će do 2005. omogućiti stvaranje zone slobodne razmjene, koja će se protezati od Aljaske do Ognjene zemlje (Slobodna trgovinska zona dviju Amerika, FTAA).

U Europi tog vremena u trinaest od petnaest zemalja vlada “ljevica”. No ona nije donijela veliki preokret. Socijalist Lionel Jospin nametnuo se kao francuski prvak u privatizaciji; njemački socijaldemokrat Gerhard Schröder pokreće “reforme” koje će ga učiniti junakom europske desnice; britanski laburist Tony Blair promiče Treći put što ga podiže, prema tvrdnji bivšeg šefa španjolske vlade Joséa Maria Aznara, u rang “istinskog nasljednika” Margaret Thatcher.ii

No pobune tutnje Latinskom Amerikom, gdje Chicago boysi već dugo vremena diktiraju ekonomsku politiku. Počnimo od Caracasa, gdje plan strukturalnih prilagodbi iz MMF-ove kuhinje 1989. izaziva nerede. Represija će dovesti do više od 3.000 mrtvih u neredima čuvenim pod imenom Caracazo. Tri godine kasnije, opet u Venezueli, u dva uzastopna pokušaja državnog udara zavjerenici će pokušati srušiti vlast. Jedan od njih vodio je Hugo Chávez.

Domorodački i narodni ustanci u Ekvadoru, u Boliviji i meksičkom Chiapasu obilježavaju fazu pojedinačnih mobilizacija koje počivaju na ideji da demokraciju nije moguće izvući iz liberalnog blata u kojemu je zaglavila. Jedino rješenje koje se nadaje: promijeniti svijet bez preuzimanja vlasti, da se poslužimo naslovom knjige intelektualca Johna Hollowayja koja je objavljena 2002. godine.iii Pa čak i ako to znači državu prepustiti desnici.

U prvo vrijeme, Chávez je dijelio neke od ovih dvojbi: “Znali smo da se strategija izbornog puta može pokazati katastrofalnom, da je lako uloviti se u klopku sistema.”iv Prvi prijelom događa se kada je njegov tim ustanovio da bi ga ogorčenost srednje klase spram “sustava” mogla ne samo dovesti na vlast, nego mu omogućiti i provedbu reforme ustava – dakle omogućiti mu da nadigra “klopku sistema”.

Dvadeset godina ranije, čileanski predsjednik Salvador Allende također je bio raskinuo sa strategijom oružane borbe. Ali, kako podsjeća čileanska intelektualka Marta Harnecker, “demokršćani su zadržali značajan utjecaj”. “Ne samo u segmentima srednje i visoke klase, nego i kod radnika i seljaka. To dijelom objašnjava zašto Narodno jedinstvo – koalicija koja je podržavala Allendea – nikada nije predložilo da se ide prema ustavotvornoj skupštini”, zadovoljavajući se “korištenjem legislacije koja je na snazi, tražeći rupe u zakonu”.v

U Venezueli, bivši potpukovnik Chávez mogao je računati i na potporu velikog dijela oružanih snaga, čiji časnici nisu potekli iz viših društvenih klasa – što je iznimka u ovoj regiji. “Revolucija”, proglašena po Chávezovu izboru na vlast, više je proizašla iz ovog jedinstvenog konteksta nego iz njegova političkog projekta, isprva još vrlo sramežljivog, koji se svodio na kritiku “divljeg kapitalizma” nadahnutu, prema riječima samog Cháveza, Trećim putem Tonyja Blaira…

Uostalom, prva čavistička vlada nakratko je na mjestu ministrice financija zadržala Maritzu Izaguirre, koja je na istoj poziciji bila i u timu neoliberala Rafaela Caldere. Inicijalni program te vlade najčešće se zadovoljavao nastavljanjem određenih rješenja koja su već uspostavljena tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, bilo da je riječ o obrazovanju ili besplatnom zdravstvu.

U svakom slučaju, kako objašnjava profesor Steve Ellner, prethodni progresivni vođe pokretali su takve ekonomske i društvene reforme “strogo vodeći računa da stanovništvo ne stekne dojam da je time postalo političkim akterom – jer bi to dovelo do radikalizacije uznemirujuće za vladajuće klase”.vi Chávez primjenjuje upravo suprotnu strategiju.

Novi Ustav izglasan 1999. predviđa da socijalne programe ne nameće ministarska birokracija odozgo, nego da njihovo provođenje podrazumijeva aktivnu participaciju cijelog stanovništva. Za elitu takav je projekt bez sumnje bio kap koja je prelila času, čak i više nego sama ideologija venezuelanskog predsjednika. Brzo su procijenili da će bilo kakva repolitizacija demokratskog ideala oslabiti njihovu kontrolu nad državom i nad prihodima od nafte.

Daljnji slijed događaja dobro je poznat: državni udar, paraliza naftne industrije od strane uprave i tehničara, bojkot izbora itd. Osim što ilustrira nepopustljivost buržoazije odlučne u odbijanju i najmanjeg ustupka, stajalište oporbe imat će i jedan paradoksalan učinak: stimulirat će čavizam. Kako objašnjava Gregory Wilpert, “svaki novi – i iznova propali – pokušaj oporbe da svrgne Cháveza završio je širenjem njegova manevarskog prostora, omogućujući mu provođenje sve odvažnijih politika”.vii

Prema medijima, ova evolucija dovela je do toga da Chávez utjelovljuje politički radikalizam u samom središtu progresivnog vala koji je preplavio Latinsku Ameriku tijekom 2000-ih.viii No prema mišljenju bivšeg konzervativnog urugvajskog predsjednika Julija Mare Sanguinettija, taj val je prije ružičast nego crven, dakle ovaj regionalni politički zaokret predstavljao je manje revolucionarni prijelom, a više “marljivo, kontradiktorno, mirno premještanje prema centru”.ix Subverzivni naboj termina poput “nacionalizacije”, “suverenosti” ili “antiimperijalizma”, koje je Chávez vratio u modu, odražavao je koliko njegovu vlastitu ambiciju toliko i polagano ideološko skretanje ljevice.

Promjena politike bolivarske vlasti bila je podjednako iznenadna. Za vrijeme kampanje iz 1998., Chávez je kao predsjednički kandidat sve češće bio u posjeti Citibanka, J. P. Morgana i Morgan Stanleyja, umirujući njihove strahove. Deset godina poslije, uvjerava: “Naša bitka izraz je klasne borbe” (govor od 30. studenoga 2008.).

Dan nakon što je prvi put izabran, novi predsjednik proveo je cijelo jutro u studijima televizijskog lanca najbogatijeg čovjeka u zemlji, Gustava Cisnerosa, galvanizirajući investitore: burza u Caracasu skočila je za 40 posto u dva dana. Nasuprot tome, u lipnju 2011. Wall Street Journal otkriva da su sada Chávezovi problemi sa zdravljem ono što stimulira rast na tržištu vrijednosnih papira. “Opće smjernice plana ekonomskog i društvenog razvoja nacije 2001. – 2007.” iz 2001. predviđale su “stvaranje jedne vlasničke klase u usponu” i osiguravanje “klime povjerenja za strane investitore u zemlji”. Dokument je zastario već četiri godine kasnije, kada Chávez proglašava da njegova zemlja kreće u potragu za “socijalizmom 21. stoljeća”.

Putanja većine političkih vođa ide u obrnutom ideološkom smjeru. Otuda, nesumnjivo, sva pozornost koja se poklanja Venezueli (vidi okvir “Venezuela u brojkama”). U trenutku kada Jospin u Francuskoj objašnjava da “država ne može sve”, Venezuela poduzima njezinu rehabilitaciju: zahtijeva kontrolu većine nad projektima eksploatacije prirodnih resursa (u toj će si domeni stvoriti takmace u Latinskoj Americi), ponovno uspostavlja vlast nad centralnom bankom i monetarnom politikom… Istovremeno dok Havana gradi golfske terene za turiste, Caracas rekvirira svoje kako bi ondje smjestio beskućnike.

Prepolovljeno siromaštvo od 2003. godine i smanjenje ekstremnog siromaštva za 70 posto; topljenje nejednakosti (Venezuela je danas najegalitarnija zemlja u regiji); nastanak jedne moćne diplomacije koja će pridonijeti neuspjehu projekta FTAA-a [Slobodna trgovinska zona dviju Amerika] i pojava regionalnih struktura zasnovanih na načelima solidarnosti, poput Bolivarskog saveza za narode naše Amerike (ALBA) ili na neovisnosti u odnosu na SAD, bilo da je riječ o Uniji južnoameričkih država (Unión de Naciones Suramericanas, UNASUR) ili Zajednici Latinske Amerike i Kariba (CELAC)… Od potpore Argentini pri otplati duga do pomoći bolivijskom zdravstvenom sustavu, Caracas je ubrzo “zamijenio MMF u ulozi glavnog izvora financiranja u regiji” (El Nuevo Herald, 1. ožujka 2007.). Treba li zaključiti, zajedno s ekonomskim časopisom Les Echos (7. ožujka 2013.), da je Chávez “spiskao” prihod od nafte – izvor prihoda iz kojeg se Venezuela nije zadovoljila samo profitirati, nego je aktivno pridonijela da poraste ponovno se angažirajući u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), kako bi poduprla rast cijena?

Istovremeno, pogledi mnogih upereni su prema Caracasu i zbog brojnih poteškoća s kojima se progresivna politika ondje i dalje susreće. Ponajprije, tu je nemogućnost da se računa na državni aparat koji su čavisti naslijedili od “bivšeg režima” ili da funkcionare zamijene dovoljnim brojem lojalnih kadrova. Kako je uočio veliki britanski sociolog Ralph Miliband sedamdesetih godina: “Nije razborito očekivati da će se vlade koje provode revolucionarnu promjenu okoristiti slavnom ‘neutralnošću’ administrativnih elita, a još manje mogu računati na vjernu i entuzijastičnu podršku kakvu bi zahtijevalo provođenje njihove politike”.x

Potom, strategija koja proizlazi iz ove prve prepreke, a koja za cilj ima izgraditi novu državu, paralelnu ovoj prvoj i namijenjenu da je – “kasnije” – svrgne i zamijeni. Prema Michaelu Lebowitzu, Chávezovom savjetniku, “postoje dvije države: ponajprije, država nad kojom kontrolu preuzimaju radnici (dakle stara država) i na osnovi koje oni počinju proglašavati mjere koje ograničavaju vlast kapitala; potom nova država koja se rađa i čije su osnovne ćelije radnički odbori i savjeti zajednice.xi Polazišna je točka, razumije se, stara država, a prelazak na socijalizam shvaćen kao organski sustav je proces prijelaza prema novom. No to znači da ove dvije države moraju egzistirati i međudjelovati cijelim putem procesa”.xii No ako je to rješenje omogućilo uspostavljanje čuvenih “misija”, također je udvostručilo birokraciju, pogodovalo korupciji i proizvelo novu elitu, takozvanu boli-buržoaziju, katkada blisku Chávezu, a vrlo vjerojatno jednako potkupljivu kao što su bile i prethodne.

Poznat je bio i autoritarizam predsjednika, čuvenog i po tome što bi ukorio one koji bi ga kritizirali, podsjećajući ih da “ne govore s bilo kim, nego s predsjednikom”. Takvo stajalište promiče personalizaciju vlasti i suprotstavljeno je proklamiranom idealu “participacije”. Smrt venezuelanskog šefa države mogla bi značiti prevladavanje ove poteškoće (ili njezin nastavak u izmijenjenom obliku?), ali što je s nesigurnošćuxiii ili sa sumnjivim savezima (Bjelorusija, Iran, Libija, Sirija itd.), koji sugeriraju da ne postoji ništa paradoksalno u borbi protiv nepravdi bok uz bok zemalja koje ih toleriraju na vlastitim nacionalnim teritorijima?

No glavne poteškoće i dalje su vjerojatno one ekonomske naravi. Naročito vezane uz pokušaje diverzificiranja ekonomije ovisne o nafti na nove grane, i to zahvaljujući prihodima dobivenim od nafte. To je pirueta koju jedan venezuelanski promatrač uspoređuje s “mijenjanjem kotača dok vozilo još vozi” (Chicago Tribune, 15. srpnja 2005.).

Godine 1973. američki državni tajnik Henry Kissinger ovim je riječima opravdao državni udar protiv Allendea: “Kada nas prinude da biramo između ekonomije i demokracije, naša je zadaća spasiti ekonomiju.” Chávezovo ispipavanje u potrazi za pravim načinima katkada je dovelo do toga da je odabirao upravo suprotno. Treba li mu zaista prigovoriti zbog toga?

S francuskog prevela: Milena Ostojić

i Citirano u Bart Jones, ¡Hugo! The Hugo Chávez Story from Mud Hut to Perpetual Revolution, Steerforth Press, Hanover (New Hampshire), 2007.

ii Tom Burns Marañón, “Thatcher: consensus and circonstances”; FAES, Madrid, 12. svibnja 2009.

iii John Holloway, Change the world without taking power.

iv Citirano u: Bart Jones, op. cit.

v Marta Harnecker: Amérique latine. Laboratoire pour un socialisme du XXIe siècle, Editions Utopia, Pariz, 2010.

vi Steve Ellner, Rethinking Venezuelan Politics, Lynne Rienner Publishers, Boulder, 2008.

vii Gregory Wilpert, Changing Venezuela by Taking Power, Verso, London, 2007.

viii Vidi: William I. Robinson, “Les voies du socialisme latino-américain”, Le Monde diplomatique, studeni 2011.

ix Citirano u Franck Gaudichaud, Le Volcan latino-américain, Textuel, Pariz, 2008.

x Ralph Miliband, L’Etat dans la société capitaliste, Maspero, Pariz, 1979.

xi Vidi: Renaud Lambert, “La participation populaire bouscule le ‘vieil Etat’ vénézuélien”, Le Monde diplomatique, rujan 2006.

xii Michael Lebowitz, “The Socialist Alternative”, Monthly Review Press, New York, 2010.

xiii Vidi: Maurice Lemoine, “Caracas brûle-t-elle?”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2010.