Hrvoje Tutek

Uoči početka nove akademske godine, veliku pažnju javnosti privukao je pokušaj dekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta da izbacivanjem studentskih predstavnika iz Fakultetskog vijeća spriječi izglasavanje svoje smjene. Iako je dekana u međuvremenu prisilno umirovio Senat Sveučilišta, sukob oko budućeg razvoja fakulteta daleko je od razriješenog

O krizi na zagrebačkom Sveučilištu i njenom žarištu na Filozofskom fakultetu puno se već reklo i napisalo, no velik dio toga koncentrirao se na spektakl sukoba bivšeg dekana sa studentima i profesorima, kao svojevremeno i na spektakl retoričkih borbi oko ideje i funkcije javnog sveučilišta u sekularnog državi. Zbog toga su pomalo zanemareni širi društveni kontekst i dublja političko-ekonomska motivacija po kojima je kriza zadobila baš ovakvu formu. Kao što je dobro poznato, nakon napete godine u kojoj su oko “ugovora o suradnji” Filozofskog fakulteta s Katoličkim bogoslovnim fakultetom zaratili dekan, Fakultetsko vijeće i studenti, ugovor je odbijen, studenti su se sedamdeset postotnom većinom izjasnili protiv, a Vijeće je pokrenulo proceduru razrješenja dekana. Zadnja sjednica Vijeća prije ljetne stanke završila je burno, no nakon mjeseci javnih rasprava o štetnosti ugovora po interese studenata Filozofskog fakulteta i po sekularnost javnog obrazovnog sustava činilo se da će ova tema uvenuti u labirintima institucionalnih procedura Sveučilišta i Fakulteta.

Ljeto je, međutim, završilo, a strategija klerikalne ofanzive pretvorila se u juriš: početkom rujna situacija se stala razvijati dramatičnije od scenarija za film Coste-Gavrasa. Bez ikakve najave, fakultetskom zgradom počeli su patrolirati zaštitari privatne zaštitarske agencije, usred ispitnog roka zaključana je knjižnica, studentima je ograničeno kretanje zgradom i korištenje prostorija za rad, a dekan je radikalno zaoštravao ionako već otvoreni sukob s predstavničkom većinom u Fakultetskom vijeću. Kulminacija takve taktike bio je pokušaj da se dovođenje zaštitara na Fakultet izuzetno cinično – s obzirom na to da se procedura protiv njega vodila legalistički i uz podosta taktičkog opreza – opravda strahom od terorističke prijetnje i nasilja. Takvi potezi raspirili su ionako već užarenu atmosferu i u vatru su se uskoro počeli bacati i drugi zainteresirani akteri. Na dan u kojem su dekanovi zaštitari ispred posebno postavljene nadzorne kamere zapriječili studentskim predstavnicima prolaz na redovnu sjednicu Vijeća zbog čega je dio profesora izišao sa sjednice i srušio kvorum, zaštitarska agencija za koju rade u medijima je objavila da kazneno prijavljuje jednog od profesora zbog navodne prijetnje zaštitarima na društvenim mrežama.

Potom je uslijedila i eksplozija govora mržnje koju je aktivirao novoizabrani saborski zastupnik i umirovljeni general Željko Glasnović. U bizarnom javnom napadu na protivnike dekana Previšića i programske integracije s KBF-om, zastupnik je oduška dao političkim animozitetima izgrađivanim unazad nekoliko godina ekonomske krize, političke nestabilnosti i mobilizacije radikalne desnice te pozvao na aktivaciju državnog represivnog aparata na Sveučilištu. Spomenutu objavu popratila je lavina kritika, ali i lavina u medijima relativno slabo vidljivih komentara fašističkog sadržaja upućenih studentima i profesorima Filozofskog fakulteta, te batinaški pozivi na mobilizaciju i “obranu” dekana. U ovoj otrovnoj magluštini, kasniji (inače sasvim nepovezan) slučaj paljenja automobila na ulici ispred Filozofskog fakulteta činio se kao sasvim logičan nastavak eskalacije sukoba koji je u tom trenutku doista izgledao kao da prijeti da se izlije preko ruba institucija i zgrada upravnih tijela u kojima se odvijao.

U žiži događanja, čak i uz potreban oprez, i nije bilo nerealno očekivati da se eskalacija nastavi. Naime, u trenucima najoštrijeg sukoba izostale su reakcije bilo čelnika Sveučilišta, bilo nadležnih političkih institucija, odnosno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje bi situaciju primirile. Ovako je ostalo sve do samog kraja i trenutka u kojem je postalo jasno da je bivši dekan u potpunosti izgubio kontrolu nad Fakultetom i da se nastavkom njegovog angažmana više ništa ne može dobiti. Izostanak reakcije pritom ne treba tumačiti u uobičajeno površnom ključu nesposobnih funkcionera ili tromih institucija koje “ne obavljaju svoj posao”, kao ni u ključu “autonomije sveučilišta”, što je bio izlaz kojim je od odgovornosti pokušao bježati ministar – i to naprosto zbog toga što su državne institucije u ovom slučaju svoj posao odradile ranije. Naime, jesenska kriza na Filozofskom fakultetu upravo je i započela pravnim tumačenjem koje je usred ljetnih vrućina po iznenađujuće kratkom postupku potpisao pomoćnik ministra Srećko Tomas. Na bazi tog pravnog tumačenja Senat Sveučilišta na čelu s rektorom Borasom donio je proceduralno vrlo upitnu odluku – nad kojom se trenutno provodi upravni nadzor – da se raspusti Studentski zbor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i time blokiraju studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću. Ovo je bivšem dekanu trebalo osigurati dominaciju nad Vijećem i osujetiti proceduru njegovog razrješenja. Hitrost ministrovog pomoćnika u potpisivanju potrebnog dokumenta, kao i lakoća s kojom je sastavljeno pravno pojašnjenje ukazuje na to da je Ministarstvo u ovom slučaju bilo spremno, ažurno i vrijedno, makar kao agencija za štambiljanje čija je svrha da netransparentno donesenim političkim odlukama daje privid pravnog i proceduralnog legitimiteta.

Kao što je dobro poznato, ovoga puta taj manevar – zbog snažne mobilizacije i dobre organiziranosti studenata i profesora Filozofskog fakulteta – nije uspio, usprkos tome što su protiv sebe imali čitavu institucionalnu vertikalu, od dekana, preko rektora, do samog ministra. Na kraju je ipak dekanovo umirovljenje izronilo kao solomonsko rješenje kojim je kriza primirena, a rektor Boras i ministar Šustar došli u poziciju da se prikažu kao jamci institucionalne stabilnosti i zaštitnici propisanih procedura. No u kontekstu političke dinamike kojoj u Hrvatskoj i ostatku Europe svjedočimo posljednjih godina – odnosno dinamike u kojoj se kao odgovor na posljedice krize pojavljuju autoritarni i ultrakonzervativni politički projekti čija je misija ponuditi garanciju stabilnosti sustava, a jedna za drugom padaju iluzije o tisućljetnom miru uspostavljenom na leđima kapitalizma i liberalne demokracije – treba postaviti sljedeće pitanje: što bi se dogodilo da su politički uvjeti bili malo drugačiji, takvi da je institucionalno gledanje u stranu potrajalo duže, ili da je politički balans bio takav da je većem broju bitnih aktera bilo u interesu da bivši dekan ostane na položaju i stvar istjera do kraja? Bi li se ostvarile desničarske fantazije u kojima “boljševičke sotoniste” s Fakulteta pendrecima istjeruju bilo batinaške bande, bilo država? Prelako je u posljednjih nekoliko godina zamisliti situaciju nalik na ovu.

Kako bilo, borba za Filozofski fakultet, gramšijevskim rječnikom, već je prešla iz svoje otvorene, manevarske, u tišu pozicijsku fazu. Pritom treba naglasiti da ona time ni na koji način ne prestaje biti borbom jer već prvi potezi rektora Borasa nakon uklanjanja bivšeg dekana pokazuju da se ona nastavlja drugim sredstvima. Najprije je, po uobičajenoj proceduri, na upražnjeno mjesto dekana kao vršitelj dužnosti doveden dosadašnji Previšićev prodekan za organizaciju i razvoj Željko Holjevac, povjesničar po struci, koji se u ranijem periodu svog javnog angažmana istaknuo potpisivanjem pisma podrške ministru kulture i heroju krajnje desnice Zlatku Hasanbegoviću. To imenovanje nadopunjeno je onda i posve neuobičajenim i u proceduri neutemeljenim imenovanjem v.d. prodekana među kojima se kao simptom ističe metodičar Marko Alerić s Odsjeka za kroatistiku, poznat po angažmanu u kontroverznoj katoličkoj organizaciji Opus Dei. Taj je potez očigledan pokušaj sveučilišnih upravnih tijela na čelu s rektorom da Vijeće Filozofskog fakulteta napuče osvjedočenim političkim partnerima Katoličke crkve i nacionalističke desnice. Kad tome pribrojimo i redovne postupke reizbora predstavnika u Vijeću koji su na dnevnom redu ovih dana i u kojima se na razne načine i kroz razne makinacije lobira za predstavnike konzervativnih opredjeljenja, teško je zaključiti išta drugo osim da se kroz kapilarno institucionalno djelovanje pokušava utjecati na sastav Vijeća ne bi li se pripremio teren za vraćanje “suradnje” između FFZG-a i KBF-a na dnevni red.

Što ovo sve znači i zašto ovako dugo traje? Za lakomislene radi se ili o borbi ideja između sekularnih i religioznih, ili o relativno marginalnom sukobu na Sveučilištu koji u teškoj realnosti svakodnevice nagrizene krizom, nezaposlenošću i egzistencijalnim strahom i nema nekog velikog značaja za društvo. No ova su tumačenja problematična jer niti su borbe ideja sasvim apstraktne, niti su posljedice ove konkretne borbe nevažne za budućnost većine. Pokušaj programske integracije teološke i katehetske institucije Katoličke crkve s institucijom koja obrazuje dvije trećine srednjoškolskog i osnovnoškolskog nastavnog kadra treba u svakom slučaju shvatiti kao pokušaj uspostave snažnijeg ideološkog utjecaja na javni obrazovni sustav stvaranjem divizije vjeroučitelja-profesora sekularnih predmeta. No još dalekosežnije, on je izuzetno dobro osmišljen mehanizam kojim bi se stvorili uvjeti za dugoročno materijalno zbrinjavanje i povećanje broja crkvenog kadra u ključnim javnim institucijama, k tome još u situaciji visoke nezaposlenosti i obrazovnog sistema opterećenog partitokratskom korupcijom i lošim upravljanjem u kojem hipotetski “neutralni kandidat” ionako ima slabe šanse. Takvim bi se potezom, dakle, omogućila ne samo akademska, programska integracija crkvenog i sekularnog fakulteta, već posredno i ojačala integracija Katoličke crkve s državom čiji su fundirajući dokument dobro poznati Vatikanski ugovori za koje je nedavno sam rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras u opscenoj navali iskrenosti ustvrdio da stoje iznad Ustava Republike. Kad to imamo na umu, dalje gotovo da i nije potrebno govoriti.

Osim, za kraj, da se dodatno olakša orijentacija u povijesnom kontinuitetu tih društvenih pojava: ovakav model srastanja Crkve s državom omogućen je upravo institucionalnim i političkim kontekstom postsocijalističke tranzicije pa onda i političkom dinamikom koju je pokrenula kriza kapitalizma na (polu)periferiji. Filozofski fakultet, kao i druge nedavne društvene napetosti vezane uz obrazovni sustav i kulturu u cjelini, postali su teren preko kojeg u domaćem kontekstu konzervativne društvene elite vode borbe za cementiranje društvenog utjecaja, profitersko jačanje veza s državom, te ideologizaciju buduće radne snage. Pritom je važno razumjeti da ove borbe nisu rezultat naše “zaostalosti”, već smo upravo po njima ukorak sa svijetom uzdrmanim posljedicama recentne sistemske krize.

* Hrvoje Tutek je asistent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta.