Baptiste Mylondo

Svaka konkretizacija pitanja o bezuvjetnom osnovnom dohotku nužno vodi do problema izvedivosti njegova financiranja. Baptiste Mylondo analizira moguće modele i scenarije, njihove različite političke i tehničke prednosti, stupanj (ne)plauzibilnosti i potencijalne poteškoće

Ali to bi bilo nemoguće financirati! To je uobičajeni prvi prigovor kojim se suprotstavljaju onima što promiču univerzalni dohodak nevezan uz zaposlenje. Prvi, ali nesumnjivo i najslabiji.

Sudimo li prema bruto društvenom proizvodu (BDP), Francuska je danas peta najbogatija zemlja svijeta. Godine 2010. raspoloživi dohodak (nakon isplata socijalnih naknada i izravnih poreza) penje se do 1.276 eura mjesečno po osobi, uključujući djecu. Raspolažemo dakle dovoljnim resursima da zajamčimo svakom pojedincu prihod od 1.276 eura, ako bismo se odlučili napraviti striktno egalitarnu podjelu raspoloživih prihoda. No bi li to doista omogućilo i financiranje bezuvjetnog dohotka kako ga shvaća ljevica (dakle u iznosu dostatnom za život)? Ako bismo primjerice pošli od aktualnog praga siromaštva (što podrazumijeva do 60 posto medijanskog dohotka)[1], dakle 960 eura po odraslom i 320 eura po maloljetniku, to bi predstavljalo raspoloživi minimalac u iznosu od 820 eura prosječno po osobi. Francuska nesumnjivo ima sredstva da zajamči svim stanovnicima barem jednak prihod na dohodovnoj granici siromaštva.

U svakom slučaju, ako je financiranje lažni problem, modaliteti financiranja ipak postavljaju prava pitanja jer nisu neutralni i djelomično određuju dosege bezuvjetnog dohotka u smjeru socijalne transformacije i raspodjele bogatstava. Bezuvjetni dohodak, kako ga shvaća ljevica, ima dva glavna cilja: iskorijeniti siromaštvo i snažno smanjiti nejednakosti. Ali s obzirom na izbore koji su već napravljeni, može se očekivati tek ono prvo. Naročito bi to bio slučaj s financiranjem putem stvaranja novcai[2] kakvo zamišljaju neki autori. I pogotovo ako bi to stvaranje novca bilo velikodušno prepušteno bankama putem velikih kredita, što je jedna od opcija koju predlaže primjerice ekonomist Yoland Bresson.

Uz to što sudjeluju u logici smanjenja nejednakosti, modaliteti financiranja moraju također poštovati načela razboritosti, dugotrajnosti, adekvatnosti, koherentnosti i relevantnosti. Moraju omogućiti poboljšanje uvjeta života i zato se treba ponajprije pobrinuti da ne podrazumijevaju pogoršanje situacije najnepovlaštenijih, ali i da ne ugroze socijalne stečevine. Ovaj je moment ključan, pa ga je nužno adekvatno sagledati, budući da dijelom objašnjava rezerviranost, pa čak i neprijateljstvo sindikata. Znači li dakle bezuvjetni dohodak nužno smanjenje socijalne zaštite?

Pitanje se postavlja ponajprije kada osmišljavamo modele njegova financiranja. Zapravo, morali bismo uzeti u obzir da neki elementi zajamčenog dohotka postoje već danas, djelomično i uz uvjete, u obliku socijalnih potpora, različitih subvencija ili stipendija. Bi li jedinstveni bezuvjetni dohodak mogao zamijeniti neke od ovih mehanizama? Neke vjerojatno bi, ali sasvim sigurno ne sve, ne želi li se zastraniti u liberalne verzije prijedloga.

Unutar sustava socijalne zaštite valja razlikovati kontributivne doplatke koji proizlaze iz sustava osiguranja financiranih doprinosima (mirovine, socijalno osiguranje) i nekontributivne doplatke (vrste socijalne pomoći koje proizlaze iz sustava nacionalne solidarnosti i financiraju se iz poreza). Bezuvjetni dohodak ne bi mogao zamijeniti sustav osiguranja čiji doplaci nisu namijenjeni samo zaštiti siromašnih, nego za cilj imaju i jamčiti održavanje određenog standarda života. S jedne strane, bezuvjetni bi dohodak mogao zamijeniti neke oblike socijalne pomoći – savršeno i povoljno. Iznos bezuvjetnog dohotka morao bi biti u najmanju ruku jednak kao ukinuti doplatak tzv. naknade aktivne solidarnosti (RSA) ili studentske stipendije. S druge strane, ni u kojem slučaju ne bi smjela biti ukinuta primjerice univerzalna zdravstvena zaštita ili naknada za odrasle hendikepirane osobe. Unatoč tome, ostaje dovoljno manevarskog prostora u pogledu mogućih prijenosa proračunskih sredstava, pa time i za potencijalno financiranje bezuvjetnog dohotka. Opisanim proračunskim transferima moglo bi se osigurati više od trećine potrebnih sredstava za njegovo financiranje.

No ostaje pitanje drugih potrebnih izvora financiranja. Možemo zamisliti više opcija: uvođenje novih ciljanih poreza, povećanje poreza na dodanu vrijednost (PDV) ili poreza na dohodak ili imovinu. Porezi imaju za cilj usmjeravati individualna ponašanja pomoću fiskalnih mehanizama, poticajima ili kaznama. Tako se na primjer ekološki porezi, Tobinov porez na financijske transakcije ili Keynesov porez na burzovne transakcije i najviše dohodovne razrede katkada predlažu kao načini financiranja bezuvjetnog dohotka. Oni imaju dvije prednosti: s jedne strane ne bi ih plaćala velika većina poreznih obveznika, pa bi bili bezbolni za većinu stanovništva, dok bi s druge strane sankcionirali ponašanja koja javnost ne odobrava, kao što su onečišćenje okoliša, burzovne špekulacije itd.

No bilo bi rizično financiranje temeljiti na ponašanjima za koja bismo željeli da nestanu. Ako bismo predložili da se bezuvjetni dohodak financira preko Tobinova poreza[3], njegova bi financijska održivost ovisila o lakomosti špekulanata. Isti problem je s ekološkim porezima. To bi bilo kao kada bismo obrazovanje financirali iz kazni za prometne prekršaje, računajući na nemar vozača. Način financiranja mora biti adekvatan mjeri koja se financira. Prevencija prometnih prekršaja može se plaćati utrškom kazni za prekršaje. Ne treba sasvim odbaciti takve ciljane poreze pri uvođenju bezuvjetnog dohotka, ali njihovo korištenje može biti samo prijelazno ili se tome barem treba nadati.

Druga opcija je financiranje povećanjem PDV-a, što je popularizirao švicarski dokumentarni film Osnovni dohodak. Kulturni poticaj.[4] Autori filma Daniel Häni i Enno Schmidt predlažu reformu poreznog sustava koji bi se temeljio samo na porezu na potrošnju. Ova opcija ima nekoliko prednosti. Za početak, ovaj porez plaćaju svi, budući da su svi potrošači. Pored toga, što je baza obveznika veća, porezi mogu biti proporcionalno umjereniji. Zatim, PDV je izravno integriran u cijenu tako da je manje vidljiv poreznim obveznicima nego ciljani porezi ili ubiranje na temelju porezne prijave. Uostalom, kod jedinstvenog poreza na potrošnju rizik porezne prijevare ograničen je na crno tržište. Konačno, kombinacija proporcionalnog poreza (PDV) i definiranog iznosa (osnovni dohodak) imala bi, prema Häniju i Schmidtu, učinak progresivnog, dakle redistributivnog poreza. Iako se PDV-u često prigovara njegov neegalitaran i regresivan karakter, ovaj argument je vrlo važan.

Ovakav način financiranja ipak otvara i neka pitanja. S tehničkog gledišta, ponajprije postoji opasnost da bi takvo povećanje PDV-a moglo zakomplicirati borbu protiv siromaštva uzrokovanjem rasta cijena. Bi li bezuvjetni dohodak bio još uvijek dovoljan kada bi se cijene povećale? A ako se cijene ne bi povećale, poduzeća bi povećanje poreza mogla kompenzirati ekvivalentnim smanjenjem plaća. To je, uostalom, druga hipoteza postavljena u spomenutom filmu.

Ali konačno i iznad svega, treba postaviti pitanje konzistentnosti takvog prijedloga, naročito jer bezuvjetni dohodak zagovara antiproduktivistička ljevica. Nakon što smo se već kladili na dobit špekulanata (Tobinov i Keynesov porez) i na ekološku svijest građana (ekoporezi), možemo li zaista računati na gorljivost potrošača da će financirati bezuvjetni dohodak i tako prepoznati društvenu korisnost potrošnje?

Još jedno pitanje odnosi se na pretpostavljenu progresivnost veze PDV-a i bezuvjetnog dohotka. Ona ostaje aproksimativna, ali zapravo i vrlo upitna. Uvelike ovisi o primjeni različitih poreza na najnužnije proizvode, robu široke potrošnje i luksuzne proizvode, a napose o strukturi potrošnje pojedinaca i razini njihove štednje. Autori filma ovo pitanje izbjegavaju, referirajući se tek na potrošni dio prihoda, a ne na ukupni dohodak. Zaboravljaju da kod oslanjanja na PDV štednja ostaje ne samo nedostupna za oporezivanje, nego zapravo postaje i rentabilna, što stvara dodatne nejednakosti… No ako težimo konzistentnosti, financiranje bezuvjetnog dohotka moralo bi biti u službi pravednije raspodjele prihoda.

Možemo zamisliti i povećanje poreza na tvrtke, ali naročito bi nas trebalo zanimati povećanje socijalnih doplataka što predlažu Bernard Friot[5] i organizacija Résau Salariat. Iz njihove perspektive, trebalo bi uvesti “plaću za život”, a ne bezuvjetni dohodak. Ovdje se nećemo baviti raspravom o prednostima i nedostacima ove opcije,[6] ono što ostaje relevantno jest razmišljanje o načinima financiranja. S punim pravom propitujući unosno privatno vlasništvo, Friot predlaže da se skoro pa ukupno bogatstvo koje proizvode poduzeća (koja bi time postala “neprofitna”) dodijeli fondovima za doplatke, kojima bi se onda financirala s jedne strane plaća za život, a s druge zajedničko investiranje. Ova perspektiva iskoristila bi simboličku snagu doplatka, njegovo historijsko nasljeđe. Zatim se otvoreno suprotstavlja trendu prema kojemu naknade kapitalu malo-pomalo rastu na račun naknada radu. A pored toga predlaže i zajedničko upravljanje fondovima za doplatke, čime bi ih se barem djelomično izmaklo državnoj kontroli.

Zadnja mogućnost u ovoj nipošto iscrpnoj listi rješenja, koja će nesumnjivo biti nužno međusobno kombinirati, sastojala bi se u oslanjanju na porez na dohodak. Prednost ove opcije je što ona daje evidentan odgovor na pitanje o progresivnosti porezne politike, ali i na pitanje mogućeg rasta cijena, premještajući teret financiranja na prihode fizičkih osoba, što naravno ne znači napuštanje svakog oporezivanja pravnih osoba.

Nepogodnost je što financiranje porezom implicira duboku poreznu reformu i značajno povećanje poreznih stopa. Po pitanju posljednje točke, fiskalne simulacije Marca de Basquiata[7] daju naslutiti nužnost povećanja od 30 do 50 bodova prosječne stope poreza na prihod, ukoliko njime želimo financirati bezuvjetni dohodak kako ga shvaća ljevica.

No visinu ovog povećanje ipak treba donekle relativizirati. Ponajprije, smanjila bi se već kada bi se mjera primijenila na sve kategorije prihoda: prihod od zaposlenja, kapitala, imovine, nasljedstva itd. Osim toga, morala bi biti podjednako raspoređena između svih poreznih obveznika. Prema tome, argumentirajući i dalje unutar logike smanjenja nejednakosti, pribjegavanje flat taxu, kako to predlažu neki autori[8], svakako ne bi bilo najpravednija opcija. Nasuprot tome, upravo bi progresivni karakter novog poreznog sustava morao biti centralan. Stoga bi bilo prikladnije jače oporezivati imućnija kućanstva ponovnim uvođenjem vrlo visokih poreznih stopa na vrlo visoke prihode, pa čak i najvećih mogućih stopa za najviše prihode, sukladno logici koja više ne bi bila samo logika financiranja, nego i logika smanjenja nejednakosti.

Paralelno s time, i kako bismo ograničili povećanje poreznih stopa na najniže dohodovne razrede, bilo bi poželjno dodatno oporezivati imovinu. Jer ako su već nejednakosti u prihodima u Francuskoj više nego očigledne, nejednakosti u imovini još su upadljivije i savršeno bi opravdale ovu vrstu poreznog odgovora.

Naravno, možemo postaviti pitanje o trajnosti načina financiranja zasnovanog na reformi poreza na prihod. Ne bismo li se trebali plašiti da bi povećanje poreznih stopa s jedne i uplaćivanje bezuvjetnog dohotka s druge mogli potaknuti pojedince da smanje svoje radno vrijeme? Ekonomska aktivnost, a s njom i izvori financiranja ovog prihoda, time bi bili snažno pogođeni… No vrlo jednostavan mehanizam mogao bi biti lijek za to: svako smanjenje radne aktivnosti promijenilo bi bazu za financiranje bezuvjetnog dohotka, a s njom i njegov iznos, što bi ponovno uvelo mehanizam poticaja na rad. A uostalom, ako bi financiranje bezuvjetnog dohotka smanjilo proizvodnju, tim bolje: neproduktivistička logika koja mu je u temelju time bi poprimila i konkretan oblik.

Uzmemo li u obzir poteškoće postojećeg sistema, uspjeli bismo se, bez sumnje, priviknuti čak i na smanjenje ekonomske aktivnosti. No ako bi sposobnost društva da odgovori na svoje potrebe time bila dovedena u pitanje, svaka bi aktivna osoba, suočena sa smanjenjem svojeg bezuvjetnog dohotka, automatski bila potaknuta na rad, ne bi li time dopunila svoje prihode, čime bi ujedno doprinosila i odgovaranju na potrebe svih.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Baptiste Mylondo autor je knjige Pour un revenu sans condition (Za bezuvjetni dohodak), Utopia, Pariz, 2012.

[1] Medijan razdvaja stanovništvo na dvije jednake polovice, od kojih jedna dobiva više, a druga manje.

[2] Sve se više novca stavlja u promet. To najčešće čine banke, koje daju više kredita nego što imaju depozita.

[3] Opcija koju su kao prijelazno rješenje predstavili Jean-Marie Monnier i Carlo Vercellone, “Le financement du revenu social garanti comme reenu primaire. Une approche méthodologique”, Mouvements, Pariz, veljača 2013.

[4] Daniel Häni i Enno Schmidt, Le Revenu de base. Une impulsion culturelle, 2008., http://le-revenu-de-base.blogspot.fr

[5] Vidi Bernard Friot, “La cotisation, levier d’émancipation”, Le Monde diplomatique, veljača 2012. i “L’Enjeu du salaire”, La Dispute, Pariz, 2012.

[6] Za kritičku diskusiju vidi Baptiste Mylondo, Pour un revenu sans condition, Utopia, Pariz, 2012., str. 59-70.

[7] Marc de Basquiat, “Un revenu pour tous, mais à quel montant? Comment le financer?”, Mouvements, veljača 2013.

[8] Anthony Atkinson, Public Economics in Action. The Basic Income / Flat Tax Proposal, Oxford University Press, 1995. ili prilog Marca de Basquiata u knjizi Objectif oïkos. Livre blanc du CJD, Eyrolles, Pariz, 2012.