Joachim Becker

Države srednje Europe dugo su vremena uzimane kao primjer uspješne tranzicije. Iako je je ekonomska kriza razotkrila krhkost njihovih razvojnih modela, povremeni zajednički istupi zemalja Višegradske skupine u zadnje vrijeme potiču iluziju prema kojoj bi te države mogle postati protuteža dominaciji centra Europske unije. No analiza ekonomske strukture tih zemalja ukazuje na to da je prostor za snažniju integraciju izuzetno ograničen, a daljnja ovisnost o zapadnom kapitalu izvjesna budućnost

U nekoliko postjugoslavenskih metropola u zadnje se vrijeme zemlje Višegradske grupe, Češku, Mađarsku, Poljsku i Slovačku, ističe i hvali kao model koji treba slijediti. Hrvatska predsjednica zagovara snažnije povezivanje s Višegradskom grupom. Srpski liberalni dnevnik Danas nedavno je pohvalio ekonomski uspjeh tih zemalja baziran na izravnim stranim ulaganjima i podcrtao kako su te zemlje “uspele da se oslobode čvrstih ‘stega’ režima SSSR-a i [da] bez odlaganja zacrtaju svoju evroatlansku strategiju”. No sve to je tek varijacija stare melodije o okretanju leđa Istoku.

Ta je melodija bila itekako prisutna još prije dvadeset i pet godina, kada su Čehoslovačka, Mađarska i Poljska osnovale Višegradsku skupinu. Bila je to ideja čehoslovačkog predsjednika Václava Havela. On je pripadao onim liberalnim intelektualnim krugovima koji su pokušavali oživjeti ideju o duhovnoj i kulturnoj posebnosti Centralne Europe. Tu je prije svega važna bila posebnost ovoga prostora u opreci spram Istoka. Radilo se o eksplicitnom razdvajanju od post-sovjetskih zemalja te donekle implicitnom od Jugoistočne Europe. Ovi osnivači višegradskih država smatrali su da drže najbolju startnu poziciju za takozvani “povratak u Europu”, odnosno za čvršće povezivanje sa Zapadnom Europom i reformiranje svojih zemalja sukladno zapadnom modelu.

Tri države članice ove grupe u početku su prilično uspješno surađivale na razmontiranju Varšavskog pakta. Suprotno tome, kada se radilo o unapređivanju međusobnih ekonomskih odnosa i zauzimanju zajedničke pozicije u pregovorima s Europskom unijom, suradnja je išla znatno teže. Doista, odnos s EU-om bio je u većoj mjeri određen međusobnim natjecanjem nego li kooperacijom. Pored želje češkog i slovačkog političkog rukovodstva za kontrolom privatizacijskih procesa na svojem teritoriju, i češke aspiracije za što bržim približavanjem Zapadu bez siromašnijih slovačkih područja, bile su među faktorima koji su doprinijeli raspadu Čehoslovačke. Češka vlada predvođena nacionalno-liberalnom Građanskom demokratskom strankom (Občanská demokratická strana, ODS), smatrajući svoju zemlju najrazvijenijom u regiji, jasno je dala do znanja da će Češka samostalno pregovarati o svojem odnosu s Europskom unijom, bez udruživanja sa svojim susjedima.

Tadašnji češki premijer Václav Klaus (na premijerskom mjestu od 1993. do 1998.) prokazivao je Višegradsku grupu “kao tvorevinu Zapada bez važnosti za Prag”. Jednako nacionalistička, ali nešto manje liberalna, slovačka vlada predvođena Vladimírom Mečiarom, nije bila pretjerano zagrijana za što brže priključenje EU-u te se pozicionirala manje neprijateljski prema Rusiji nego li ostale višegradske zemlje, osobito Poljska. Mečiarovu vladu smatralo se crnom ovcom Višegradske skupine. Kako je otvoreno izrazila svoje ambicije za stvaranjem nacionalne buržoazije i nije se susprezala od samovoljnih poteza, Slovačka je bila jedina višegradska zemlja koja nije bila uključena u prvu skupinu zemalja s kojima je EU započela pretpristupne razgovore. Za razliku od ostalih višegradskih zemalja, Slovačka se nije pridružila NATO-u 1999., neposredno prije NATO-ovog bombardiranja Srbije, iako je članstvo u tom vojnom savezu bilo neformalni preduvjet za pristupanje istočnoeuropskih zemalja Europskoj uniji. Odluka EU-a kojom je Slovačka isključena iz prve skupine zemalja kandidata za članstvo doprinijela je Mečiarovu izbornom porazu 1998. i formiranju široke proeuropske koalicije koja je oformila novu vladu u Bratislavi.

Vrijeme pristupnih pregovora nakon 1999. godine smatra se razdobljem preporoda Višegradske grupe. Ipak, to je u većoj mjeri bilo vrijeme primjene sličnih ekonomskih politika i strategija rasta nego li institucionalnog oživljavanja Višegradske grupe kao takve, iako je stvaranje višegradskog fonda bio korak naprijed u institucionalnom smislu. U svim četirima zemljama odnos snaga se promijenio u korist “kompradorskog uslužnog sektora”, kako češki sociolog Jan Drahokoupil naziva skupinu državnih dužnosnika i tijela povezanih s izravnim stranim ulaganjima, odnosno lokalne ogranke globalnih firmi za pravno savjetovanje i consulting koje pružaju usluge stranom kapitalu. Za vlade svih četiriju zemalja, privatizacija i privlačenje izravnih stranih ulaganja postali su ključna točka programa njihove ekonomske politike i pristupne strategije. To je značilo međusobno natjecanje u privlačenju tih ulaganja i želju da se kao prvi završi utrku prema Europskoj uniji. Utrka je završena 2004. tako što je Unija sve četiri zemlje primila u paketu.

Zapadna orijentacija višegradskih ekonomija tako je bila zapečaćena. Njemačke industrijske kompanije integrirale su regiju u svoj izvozni proizvodni kompleks, stavljajući je u podređeni položaj. Djelatnosti sastavljanja finalnih proizvoda preseljene su u višegradske zemlje, ali su postrojenja za istraživanje i razvoj ostala u Njemačkoj. U Poljskoj i Slovačkoj izdaci za istraživanje i razvoj ostali su ispod jedan posto BDP-a, što je izuzetno malo s obzirom na međunarodne standarde. Proizvodna i izvozna struktura postala je znatno uža u Slovačkoj, Češkoj i Mađarskoj, u čijim ekonomijama automobilska industrija igra ključnu ulogu. Tako se industrijski model zasnovan na stranim investicijama pokazao izuzetno jednostranim i tehnološki zavisnim o zemljama centra. Strane investicije su snažno koncentrirane u nekoliko regija, najčešće u okolici metropola i u zapadnim dijelovima ovih zemalja. Ovakav investicijski obrazac dodatno je zaoštrio već postojeće velike regionalne nejednakosti. S izuzetkom Poljske, industrija je krajnje usmjerena prema van. Presudnu ulogu imaju trgovinske veze sa zapadnom Europom, osobito s Njemačkom. Kada je 2007. godine kratkotrajni brzi rast dosegao svoj vrhunac, trgovina s višegradskim partnerima predstavljala je samo 14,7 posto ukupne trgovine tih zemalja. Dakle, one čine tek dio germanocentričnog proizvodnog sistema. Ekonomske veze s Njemačkom znatno su snažnije nego li međusobne veze između pojedinih višegradskih zemalja.

Niske plaće bile su ključan element industrijskog proizvodnog modela zasnovanog na izvozu. To je ujedno bila i glavna prepreka razvoju domaćeg tržišta. U godinama koje su prethodile globalnoj krizi, odnosno do 2008. godine, ekspanzija unutrašnje potrošnje i boom sektora nekretnina (u glavnim urbanim centrima) pretežno su pogonjeni brzo rastućom zaduženošću kućanstava. U Mađarskoj je ekspanzija kredita osobito snažno ovisila o priljevu stranog kapitala te su brojna kućanstva uzimala kredite u stranim valutama. U svim četirima zemljama banke u stranom vlasništvu zadominirale su bankarskim sektorom, u Češkoj i Slovačkoj još izraženije nego li u Poljskoj i Mađarskoj.

Globalna kriza 2008. godine pogodila je višegradske države različitom jačinom. Mađarska se pokazala najranjivijom budući da su iznenadni prekid priljeva kapitala i posljedična deprecijacija valute teško pogodili dužnike u stranim valutama i bankarski sektor. U Slovačkoj i Češkoj je veliki pad izvoza krajem 2008. i početkom 2009. godine žestoko pogodio proizvodni sektor. Ipak, oporavkom njemačke izvozne industrije, češka i slovačka industrija doživjele su relativno brz oporavak. Iako na jedvite jade, Poljska je 2009. uspjela izbjeći recesiju. Tamo su posljedice krize ublažene činjenicom da je proizvodni sektor u nešto većoj mjeri diverzificiran i orijentiran prema unutrašnjem tržištu. Također, de facto kontracikličke fiskalne politike poljske vlade doprinijele su stabilizaciji unutrašnje potražnje.

Izbijanjem krize, određene karakteristike pretkriznog modela počinju se dovoditi u pitanje. U svim višegradskim zemljama artikulirane su brojne kritike snažnog oslanjanja na izravna strana ulaganja. Niske plaće kao osnova izvozno orijentirane ekonomije postale su predmetom kritičkih rasprava. U Slovačkoj se počinje dovoditi u pitanje korisnost snažne ovisnosti zemlje o izvozu automobila. Pored toga, u svim višegradskim zemljama politički centar pomaknuo se udesno, osobito u Mađarskoj i Poljskoj gdje je nacionalistička desnica uspjela odnijeti pobjede na parlamentarnim izborima.

Svojim pozicioniranjem prema aktualnoj krizi eurointegracijskog modela i prema rekonstrukciji europskih odnosa moći, višegradske zemlje su pokazale značajne međusobne razlike. Svojom osobito snažnom povezanošću s njemačkim izvoznim, industrijskim sektorom, Slovačka je jedina zemlja iz ove skupine koja se pridružila eurozoni. Vlada (lijevo)nacionalističkog Smera zauzela je osobito tvrd stav u pregovorima zemalja eurozone s grčkom vladom. Izražavajući bezrezervnu lojalnost njemačkoj poziciji u ovim pregovorima, slovačka vlada je potvrdila svoju želju za ostankom unutar ove institucionalne jezgre Europske unije. Ipak, po pitanju izbjegličke krize zauzela je ekstremno restriktivno stajalište te se agresivno borila protiv bilo kojeg mehanizma redistribucije izbjeglica među državama članicama Unije. Na taj način, slovačka vlada je izazvala ne samo njemačku poziciju već i tada većinsku poziciju unutar EU-a.

Poput Slovačke, Češka je također ekonomski snažno povezana s Njemačkom. Ipak, ona je zadržala svoju nacionalnu valutu, a Češka centralna banka bila je prva koja je devalvirala valutu te ju potom održavala na podcijenjenoj razini kako bi se na taj način borila protiv deflacije i poticala izvoz. Socijaldemokrati i euroliberali naglašavaju važnost odnosa s Njemačkom te su uglavnom nijemi po pitanju daljnjeg razvoja eurointegracija, dok nacionalno-liberalna ODS jasno izražava ambiciju za ostankom izvan eurozone te želi imati veći manevarski prostor za snižavanje poreza i socijalnih standarda.

Nacionalno-konzervativne vlade u Poljskoj i Mađarskoj politički se jasnije razgraničuju od centra Unije i od eurozone. U oba slučaja nacionalizam ima djelomično ekonomske konotacije. Fideszova vlada u Mađarskoj kao i vlada Prava i pravednosti (PiS) u Poljskoj nastoje proširiti ulogu domaćeg kapitala, prvenstveno u uslužnom sektoru. Osobitu važnost pridaju povećanju uloge kompanija u domaćem vlasništvu u bankarskom sektoru. Fideszova vlada uhvatila se ukoštac s problemom kredita u stranim valutama te je proširila opseg svojih politika vezanih za tečaj valute i kamatne stope. Ipak, kako naglašava mađarski ekonomist András Tóth, njezin ekonomski nacionalizam je “selektivan”. On ne dotiče izvozni industrijski sektor, u kojemu su poticaji za transnacionalne korporacije velikodušni kao i ranije.1 PiS je zauzeo kritičniji stav prema modelu industrijskog rasta i zagovara proaktivniji pristup u odnosu na Fidesz. Poljska nacionalno-konzervativna vlada jasno se pozicionirala izvan eurozone. Svojim glavnim (političkim) saveznikom u Uniji smatrala je britanske konzervativce, no oni će uskoro napustiti EU. Na taj način Poljska će postati najveća članica EU-a izvan eurozone, a zasad je nejasno na koji će način tamošnja vlada pokušati iskoristiti tu situaciju.

Ono što u svakom slučaju ostaje jasno, beskompromisna je anti-ruska pozicija poljske vlade. Za razliku od nje, ostale vlade višegradskih zemalja nisu pasionirani pristaše europskih sankcija protiv Rusije i sklone su normalizaciji odnosa s istočnim susjedom.

Iako je snažna i podređena integracija u njemački izvozni proizvodni sustav zajednička svim višegradskim zemljama, njihove političke pozicije spram tekuće rekonfiguracije Europske unije razlikuju se. Njihov odnos sa zemljama centra Unije obilježen je međusobnim natjecanjem, a ne kooperacijom. Njihova zajednička, ekstremno restriktivna pozicija spram izbjegličkog pitanja može se tumačiti kao iznimka, a uz to je potaknuta željom da se izvan Unije zadrži grupu migranata ratom protjeranih iz svojih zemalja, koji bi u zemljama europskog centra mogli biti konkurencija upravo migrantskim radnicima iz višegradskih zemalja.

* Joachim Becker je profesor na Ekonomskom sveučilištu u Beču.

S engleskoga preveo: Krešimir Zovak


1Subvencije neposlušnog đaka“, bilten.org, 12. veljače 2016.