Razmig Keucheyan

Deset godina nakon početka globalne ekonomske krize i dalje se vode burne debate o njezinom značenju za budućnost kapitalizma. Dok neki u relativnom oporavku svjetske ekonomije vide polagani povratak u stanje pretkrizne normalnosti, drugi ukazuju na povezanost ekonomskih turbulencija s krizom političke reprezentacije i prijetećom ekološkom katastrofom i u tome vide trajnu prepreku stabilizaciji sustava

Kako je pokazao povjesničar Reinhart Koselleck, osjećaj krize inherentan je stanju modernog čovjeka.1 Tehnološka promjena, ekonomski ciklusi i kulturne promijene svako malo proizvedu dojam kraja epohe. Međutim, događa se da je kriza, ili čak nekoliko njih istovremeno, stvarna. Takav je slučaj današnjice, s neodvojivim političkim, ekonomskim i ekološkim potresima. Kako se artikuliraju ove tri dimenzije? Tim se pitanjima proteklih nekoliko desetljeća bave kritički mislioci i pokreti.

Aktualna kriza je ponajprije politička. Na tu temu vode se tri ključne rasprave. Prva se odnosi na pitanje odražava li aktualna politička kriza animozitet spram elita, koje su danas iznimno pohlepne i korumpirane, ili pak upućuje na opće nepovjerenje u institucije predstavničke demokracije, na “krizu reprezentacije” koja se izražava u visokim postocima neizlaženja na izbore, glasanju za ekstremnu desnicu ili čak usponu izvaninstitucionalnih političkih pokreta.

Prvu poziciju zastupa Iñigo Errejón, jedan od osnivača španjolske stranke Podemos, koji smatra da većina stanovništva i dalje vjeruje u pravosuđe, u parlamente, u administraciju, ukratko, u demokratsku državu. Ono u što više ne vjeruju, međutim, jest sposobnost elita, onih čuvenih “1 posto”, da djeluju u korist zajedničkog dobra, da stvaraju bogatstvo ili da poštuju zakon. Iz toga proizlazi da se kritički pokreti – kao što je Podemos – trebaju boriti ne kako bi nadišli predstavničku demokraciju, nego kako bi postigli da se ona iznova gradi na zdravim osnovama. Ovdje je nedvojbeno na djelu izvjesni oblik nostalgije za “trideset slavnih godina”, političkim poretkom nakon Drugog svjetskog rata. Errejón inzistira na nužnosti da se, kako bi se obnovila demokracija, kombiniraju intervencije u predstavničke institucije i društveni pokreti odozdo.

Njegova pozicija ima ekvivalenta na desnici, kojeg utjelovljuje primjerice Donald Trump. Pored kritiziranja vošingtonske elite i mainstream medija, američki predsjednik obećava da će vratiti vlast narodu. Često zaziva “pokret” koji ga je doveo na vlast, a koji, prema njemu, nadilazi negdašnju opreku između republikanaca i demokrata. U govoru na konferenciji Američke konzervativne unije 24. veljače 2017., nije oklijevao pohvaliti kandidata na predizborima Demokratske stranke, Bernieja Sandersa, čiji je dio pristaša, kako tvrdi Trump, upravu njemu dao glas na predsjedničkim izborima.

Druga rasprava vezana uz političku krizu dotiče se onoga što je Stuart Hall 1970-ih godina nazvao “autoritarnim populizmom” i čega je tačerizam jedna od prvih povijesnih manifestacija.2 Riječ je o političkoj formi koja se javlja kao posljedica ekonomskih turbulencija i slabljenja ljevice, odnosno dvostruke krize koja ruši poslijeratni “socijaldemokratski” politički konsenzus. Za tu vrstu populizma je, prema Hallu, karakteristično to što se često oslanja na vrijednosti ljevice, kojima oduzima njihovo primarno značenje kako bi im pridao reakcionarni sadržaj. Primjerice, demokratizacija društava dubinski je usadila u ljudima težnju za jednakošću. Tačerizam koristi taj sentiment kako bi stigmatizirao “profitere”, one koji nastoje steći nedozvoljene prednosti nauštrb naroda koji je navodno moralan. Naravno, “profiteri” su često – iako ne uvijek – stranci, a “dobri narod” – autohtono stanovništvo. Tom obliku populizma, kojeg utjelovljuje mađarski premijer Viktor Orbán, njegova britanska kolegica Theresa May, ili predsjednica Nacionalnog fronta Marine Le Pen, smiješi se, izgleda, lijepa budućnost.

Treća rasprava odnosi se na porijeklo “krize reprezentacije”. Teoretičari poput Antonija Negrija ili Davida Graebera smatraju da se u današnje vrijeme javljaju “kolaborativni” oblici socijabilnosti, koje omogućuju društvene mreže i evolucija rada koja se očituje u sve većoj važnosti “nematerijalnog” rada.3 Ti novi oblici socijabilnosti ulaze u kontradikciju s predstavničkom demokracijom koja je sama potekla iz socijalnih odnosa tipičnih za 19. i 20. stoljeće. Riječ je o opreci između “reprezentacije” i “participacije”. “Kriza reprezentacije”, posljedično, prema njima izvire iz razvoja oblika društvenih odnosa.

Kraj saveza kapitalizma i demokracije

Prema sociologu Wolfgangu Streecku, “kriza reprezentacije” objašnjava se, naprotiv, ekonomskim kontradikcijama kapitalističkog sistema. S koncem “trideset slavnih godina”, svjedočili smo i kraju saveza između kapitalizma i demokracije kao njegove najbolje “ambalaže”. Kapitalizam koji ekonomski posustaje i nesposoban je obnoviti velike stope rasta, ne uspijeva više zadovoljiti zahtjeve materijalnog blagostanja stanovništva, što implicira da će u budućnosti ulaziti u saveze sa sve manje demokratičnim političkim formama.

Rasprave o tome radi li se prijelomnom razdoblju epohe vezuju se i uz ekonomsku dimenziju krize. Radi li se o financijskoj krizi, koja je potom kontaminirala takozvanu “realnu” ekonomiju? Ili se ipak u prvom redu suočavamo s krizom akumulacije, čiji se epicentar nalazi u “realnoj” ekonomiji? U drugom slučaju, izvor problema ne bi bile financije: one bi bile tek izraz ili refleks dubljih, “objektivnih” kontradikcija u području proizvodnje. Rasprava o epicentru sloma je usko vezana uz pitanje je li se kapitalizam oporavio od krize 1970-ih godina, ili smo još uvijek uronjeni u tu istu krizu dugog trajanja.

Činjenicu da su se profitne stope oporavile tijekom druge polovine 1980-ih i u 1990-im godinama politolog Leo Panitch i sindikalist Sam Gindin tumače kao znak da je kapitalizam prevladao krizu iz 1970-ih godina.4 U tom smislu, događaji iz 2007. označavaju dolazak nove velike krize, četvrte u povijesti kapitalizma, nakon krize 1873.-1896., potom krize 1930-ih (Velika depresija) i one 1970-ih godina. Povjesničar Robert Brenner smatra, naprotiv, da nikad nismo izašli iz krize koja je započela 1970-ih godina,5 a aktualni problemi su tek njezina nova manifestacija. Prema Brenneru, profitne stope su se oporavile tek prividno, zahvaljujući mobilizaciji financijske dobiti i “fiktivnog” kapitala. Upotreba riječi “kriza”, kako vidimo, uvijek je usko vezana uz pitanje historijske periodizacije.

Još jedna ekonomska kontroverza odnosi se na slabi ili nikakvi rast koji možemo zapaziti u Japanu ili Europi u posljednja tri desetljeća. Treba li u tome vidjeti dugoročnu, čak definitivnu situaciju, ili dugu i duboku depresiju koja je ipak dio normalnog ciklusa kapitalističke ekonomije? John Stuart Mill je razvio koncept “stacionarnog stanja” kako bi označio historijske situacije u kojima se ciklički karakter kapitalističke ekonomije susreće sa zastojem, i gdje ekonomije trajno stagniraju. Kod Milla, stacionarno stanje ima pozitivnu konotaciju: čovječanstvo može konačno prestati misliti o tome kako da proizvede sve više bogatstva i posvetiti se interesantnijim aktivnostima, poput umjetnosti. No ideja o “stacionarnom kapitalizmu” sadrži kontradikciju, jer kapitalizam je u suštini dinamičan, što je razlog zbog kojeg je ovaj pojam još od 19. stoljeća izazivao brojne debate.

Treća ekonomska rasprava koja se krize tiče odnosi se na samih “trideset slavnih godina”. Predstavljaju li one iznimku u povijesti kapitalizma, ili su zapravo norma po pitanju akumulacije? Stope rasta bez presedana iz razdoblja od 1945. do 1973. godine, koje su omogućile opći porast životnog standarda u zapadnim zemljama kao i smanjenje nejednakosti, možda su rezultat jedinstvene konjunkture koja se više neće ponoviti. Neki se ipak nadaju da bi u budućnosti, digitalizacijom ekonomije, revolucijom biotehnologije ili obnovljivih izvora energije, ili kombinacijom ta tri momenta, kapitalizam mogao ponovno doseći slične stope rasta.

Iscrpljeni resursi?

Nakon politike i ekonomije, treća spomenuta dimenzija je ekološka kriza. Tu se najjasnije manifestira činjenica da današnji period nema historijskog presedana. Hoće li kapitalizam preživjeti ekološke izazove današnjice? Neki mislioci, među kojima su James Moore i Daniel Tanuro, sugeriraju da je sistem tri stoljeća prosperirao samo zahvaljujući besplatnoj ili jeftinoj eksploataciji prirode.6 Ovaj rijetki resurs kapitalizam je koristio kao da je neograničen. Poslužio se njime ne samo kao “inputom”, korištenjem sirovina koje su transformirane u robu, nego također i kao “outputom”, “globalnim smetlištem” u koje je otjecao otpad ekonomske aktivnosti – “negativne eksternalije” akumulacije kapitala.

No kako pokazuju ekološki poremećaji, priroda više nije u stanju vršiti dvostruku funkciju jeftinog “inputa” i “outputa” za kapitalizam. Neki ključni resursi za funkcioniranje modernih društava (voda, nafta, nezagađeni zrak itd.) postupno se iscrpljuju, dok održavanje ili čišćenje prirode košta sve više. Primjerice, različita zagađenja povlače za sobom rastuće troškove zdravstvenog sustava, koji opterećuju profitne stope. Sociolog Immanuel Wallerstein iz toga izvlači nedvosmislen zaključak: kapitalizam neće dugo trajati, upravo zato što se ne može riješiti imperativa iskorištavanja te jeftine prirode.

To je zanemarivanje njegove otpornosti, odgovaraju drugi kritički mislioci. Kapitalistički ekonomski režim uspjet će se izvući iz te krize kao što je prevladao sve druge koje su mu bile na putu. U jednom tekstu iz 1974., filozof André Gorz je već tvrdio: “Daleko od toga da će podleći toj krizi, kapitalizam će izaći na kraj s njom, kao što je to uvijek uspijevao: dobro pozicionirane financijske grupe profitirat će od poteškoća rivalskih grupa te ih po niskoj cijeni apsorbirati i proširiti svoj utjecaj na ekonomiju. Središnja vlast pojačat će svoju kontrolu nad društvom: tehnokrati će izračunati ‘optimalne’ norme smanjenja zagađenja i proizvodnje”.7

Slično tome, ekonomist Michel Aglietta smatra da je moguća pojava “zelenog” kapitalizma, novog dugotrajnog ciklusa rasta zasnovanog na obnovljivim energijama. Predvodnica tog novog ciklusa, smatra, mogla bi biti Kina, baš kao što se SAD našao u središtu “fordističkog” ciklusa u prvoj polovici 20. stoljeća. Europska sindikalna kampanja “One Million Climate Jobs”, pokrenuta 2005., zagovara novi model društva utemeljen na “klimatskim zaposlenjima”.8 Uz restrukturiranje bazirano na obnovljivim energijama, kapitalizam bi se mogao riješiti potrebe za besplatnom prirodom i fosilnim gorivima. Ali bi ostao kapitalizam.

Od tri aktualne krize, ekološka je najmanje neposredno vidljiva, no njezini bi učinci bez dvojbe mogli najtemeljitije transformirati društvo. Ne radi se uostalom o krizi u pravom smislu riječi, jer to bi značilo da možemo govoriti u terminima “prije”, “za vrijeme” i “nakon” krize – o izlasku iz krize. Čak i ako pretpostavimo da će industrijalizirane zemlje usvojiti drastične mjere s ciljem redukcije emitiranja stakleničkih plinova – a od toga smo i dalje daleko – klimatske promjene već su izazvale nepovratne posljedice. Sve što “međunarodna zajednica” može učiniti jest (značajno) ograničiti te posljedice, ali ne i poništiti ih.

Za uspjeh u tome, nužno je pronaći odvažna rješenja za političku i ekonomsku krizu. Klimatske promjene nude priliku za obnavljanje demokracije. Prilagođavanje društava novim okolnostima pretpostavljalo bi temeljitu reorganizaciju svakodnevnog života stanovništva: no takav obrat ne može se dogoditi ako se ne mobilizira samo stanovništvo, ako se ne oslonimo na njegova znanja i vještine. Bit će nužno stvaranje novih demokratskih institucija.

S ekonomske strane, djelomično ili potpuno poništavanje javnog duga predstavljalo bi ekološku mjeru par excellence. Nemogućnost države da masovno investira u energetsku tranziciju potječe iz nedostatka političke volje, ali i iz činjenice da je zatočenica svojih vjerovnika. Politička, ekonomska i ekološka kriza konvergiraju, vidimo, prema jednom te istom problemu.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

Razmig Keucheyan je sociolog. Autor je knjige The Left Hemisphere: Mapping Critical


1 Reinhart Koselleck, Le Futur passé. Contribution à la sémantique des temps historiques, Éditions de l’EHESS, Pariz, 1990.
2 Stuart Hall, Le Populisme autoritaire. Puissance de la droite et impuissance de la gauche au temps du thatchérisme et du blairisme, Amsterdam, Pariz, 2008.
3 Vidi Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij, Multimedijalni institut, Zagreb, 2010.
4 Leo Panitch i Sam Gindin, The Making of Global Capitalism. The Political Economy of American Empire, Verso, London, 2013.
5 Robert Brenner, The Economics of Global Turbulence: The Advanced Capitalist Economies from Long Boom to Long Downturn, 1945–2005, Verso, 2006.
6 Jason Moore, Capitalism in the Web of Life. Ecology and the Accumulation of Capital, Verso, 2015.
7 Vidi André Gorz, “Leur écologie et la nôtre”, Le Monde diplomatique, travanj 2010.
8 www.climate-change-jobs.org