Igor Lasić

Dana 20. travnja navršena je peta obljetnica izbijanja vala blokada fakulteta diljem države. Jubilej, međutim, ne daje puno razloga za slavlje. “Besplatno obrazovanje” je, čini se, nadživjelo zenit svoje korisnosti kao retorički ukras stranačkih proglasa, pa se bodovi danas skupljaju oko medijski aktivnijih tematskih žarišta. Proces komercijalizacije visokoobrazovnog sektora istovremeno i dalje napreduje, skriven od pogleda još donedavno aktivno zainteresirane javnosti, ali nove mobilizacije se ne naziru…

Punih je pet godina otkako su zagrebački studenti, a zatim i ostali po Hrvatskoj, stali u obranu prava na besplatno, odnosno javno financirano visoko obrazovanje. Superiornu političku, teorijsku i praktičku zrelost te inicijative u najširem socijalnom kontekstu, neće odmah prepoznati ni priznati mnogi promatrač zbivanja, ali će brojnim tad odnjegovanim pojmovima nastaviti intenzivno operirati do danas, kad je društvenu svakodnevicu nemoguće zamisliti bez pitanja kao što je odnos prema direktno-demokratskim formama odlučivanja ili prema neoliberalnoj komercijalizaciji javnog sektora. Štoviše, total bilance moguće je ovdje iščitati tek uzmu li se u obzir kompleksna prelijevanja efekata naoko ograničene akcije na društvo u cijelosti.

Sam visokoobrazovni i znanstveni sektor u ono je doba, nakon početne zatečenosti, razmjerno pozitivno odreagirao na studentsko problematiziranje financiranja obrazovanja. Uz manju nelagodu spram blokada fakulteta i alibi-manevre tipa “slažem se s ciljem, ne i sa sredstvom”, ubrzo je vrijednost besplatnog obrazovanja usvojena kao neka vrsta common sensea, koji nam međutim sve više izmiče iz ruku. Odgovornost je pritom locirana sve do razine pojedinačnih stajališta, što će ponukati razne protivnike studentskog bunta da prilagode svoje istupe umotavanjem u celofan preuzetog diskursa, s uvodnim pristajanjem uza sve zahtjeve, i potonjim suštinskim zaokretom. Među retoričkim akrobacijama s tom svrhom, koje su 2009. redovno cirkulirale kroz medijski prostor, za ilustraciju stanja navodimo onu Gorana Radmana, tadašnjeg dekana privatnog visokog učilišta Vern, a danas ravnatelja javne radiotelevizije: “Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”1.

Ipak, ovaj članak nipošto ne smjera tek svečarski evocirati, radi pukog simboličkog obilježavanja, jedan svakako impresivni trenutak političkog buđenja društva, već razvidjeti određene koordinate njegova naslijeđa u prezentu, a prvenstveno s obzirom na pripadajući mu izvorni sektor. Drugim riječima, htjeli bismo tako makar djelomice odgovoriti na konkretan aktualizacijski upit, a koji je već neko vrijeme zaturen – što je nama besplatno obrazovanje danas?

Za početak, valja primijetiti da ga više gotovo nitko i ne spominje, a komercijalizacija visokog obrazovanja i znanosti u međuvremenu je prilično odmakla. Smijenila su se već tri ministra na čelu dotičnog procesa, i to iz dviju najvećih hrvatskih stranaka, no njihovi postupci ukazuju na čvrst politički kontinuitet u osnovnim tezama. Vrhunac uspješne borbe protiv komercijalizacije postiže se potkraj mandata drugog od njih, Radovana Fuchsa, čiji paket liberalno-ekonomskih prijedloga novih zakona, presudnih u sektoru, na koncu biva odbačen zahvaljujući tadašnjem utjecaju široko mobilizirane akademske zajednice na stranačku te legislativnu vlast. Trend nije potrajao, a antiklimaks nastupa s početkom 2012. godine, kad je vođenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta preuzeo Željko Jovanović.

Taktika sporednih kolosijeka fingiranih demokratskih procedura

Novi ministar, poznat s ranijih temperamentnih angažmana u ulozi saborskog zastupnika, odmah je privukao javnu pažnju žestokom konfrontacijom s izvjesnim sportskim lobijima, no za odnos prema akademskoj zajednici odabrao je, više nego očito, dijametralno suprotnu taktiku. Njegov prethodnik nije se odlikovao stilski napadnim gestama, dok je poduzimao upravo megalomanske zahvate, poput gore spomenutog pokušaja kumulativnog zakonskog udara. Jovanović se, pak, odlučio za lagano nalijevanje vode u pukotine nasuprotne utvrde, što će se dugoročno pokazati, za nj i za politiku koju zastupa, daleko boljim rješenjem. Ignoriranjem jedinstvenog polja diskusije o strateškim razmimoilaženjima, prilično elegantno mu je uspjelo izmaknuti toj uvjetno složnoj alijansi čitav dotad potencirani prostor osnovnog političkog djelovanja i tokove upravljanja sektorom usmjeriti na sijaset sporednih kolosijeka.

“Nizom izmjena zakona, ali i nižerazinskih dokumenata, pravilnika, načela, registara, akcijskih i inih planova, ministarstvo Željka Jovanovića raspršeno, ali radikalno restrukturira ovo polje. Istodobno je krovna strategija znanosti i obrazovanja na ‘čekanju’, pri čemu su rezultati, čak i argumenti javne rasprave o njoj, još nepoznati. Gubimo se u nizovima preskočenih koraka, naknadno objelodanjenih odluka, beskrajnih ispravaka zakonskih nacrta, fingiranih javnih rasprava”, izjavila je nedavno Marijana Hameršak2, znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, i članica sindikata Akademska solidarnost.

Još i manje negoli za taktičko usitnjavanje problematike kroz podzakonske propise, akademska je zajednica bila pripremljena na bočni prilaz vlasti partikularnim interesima visokoškolskih nastavnika i znanstvenika, pritom i samih egzistencijalno i karijerno izloženih sve većem generalnom pritisku krize, što će uvijek iznova dobro poslužiti kao medij za razvoj doktrinarne šanse iz liberalne perspektive. Akademskoj eliti prepušteno je uređivanje mnogih funkcija i statusnih pozicija na njezino ravnanje, a to u okolnostima sveobuhvatne redukcije predstavlja efikasno podvaljen alat za diobu zajednice na manje interesne grupe. Tamo gdje to nije bilo dostatno, podalje od fakultetskih vijeća i čak državnih matičnih znanstvenih odbora čiji rad samoreguliraju delegati akademskih adresa, posegnuto je i za izrazitijim zahvatima oktroiranja posrednika višeg utjecaja i moći3.

Implementacija svojevrsne doktrine šoka poduzeta je metodom puzajućeg intervencionizma, uz pomoć fingiranih demokratskih procedura, kapilarno zaposjedajući taj sektor. Budžetsko izdvajanje za znanost i obrazovanje kreće se u međuvremenu oko skaredno niskih 0,7 posto BDP-a, no akademska zajednica na sve to nije uzvratila daljnjom pojačanom socijalizacijom svojih političkih aktivnosti, već se počela zatvarati jednako u odnosu na studente koji su inicirali njezin prethodni iskorak, kao i na okolni svijet i kontekst.

“Izostanak interne solidarnosti, kao deficit mobilizacije i političkog djelovanja, logično se prometnuo u nedostatak izvanjske solidarnosti, što je doslovno prouzročilo dvostruku štetu: društveni procesi prolazili su i prolaze mimo sveučilišta(…) Stoga nije čudno da su neoliberalni reformski vjetrovi zatekli akademsku zajednicu kao nedovršen ili svojevrstan hobistički politički subjekt”, mišljenje je Deana Dude4, profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i člana Akademske solidarnosti. Prozvane krugove zato uspoređuje, mentalitetski, s plemstvom koje uporno odbija horizontalno povezivanje s ostatkom društva, barem dok može održavati prihvatljivi minimum svojih beneficija. “Kako sveučilište uglavnom ne zanimaju drugi (osim kao sporadično hladno analitičko polje uspostavljeno na lagodno bezinteresnom subjekt-objekt načelu) koji prolaze isti ili sličan proces transformacije, tako, posve razumljivo, ni druge ne zanima sveučilište. Takvo je ponašanje (ili participacija neparticipiranjem) zapravo rad u korist vlastite štete i ima nekoliko ekstenzija, među kojima je medijska dosad bila najizraženija”, zaključuje Duda.

Neokrznutim nije ostao niti avangardni sindikat Akademska solidarnost, što se može očitati na smanjenom intenzitetu njegovih akcija, iako taj novoetablirani naslov i dalje održava stanovitu radnu temperaturu pogona. U tom kontekstu vrijedi podsjetiti na impresivan osvrt AS-a5 na državnu ili nacionalnu Strategiju znanosti, obrazovanja i tehnologije6, objavljenu jesenas, a čija izrada potom zapinje, uslijed iznesenih neslaganja. Eno je i sad tamo gdje su je ostavili, usred procedure, a jedan od glavnih prijepora tiče se, dakako, financiranja visokog obrazovanja. AS nalazi da Strategija primjereno ističe nužnost svima jednake dostupnosti visokog obrazovanja, ali problematičnim vidi navedenu motivaciju, zahtijevajući da “naglasak na tome zašto trebamo socijalno osjetljiviji sustav visokog obrazovanja, bude na privrženosti vrijednosti socijalne inkluzije, a ne na instrumentalnom shvaćanju inkluzije (doprinos konkurentnosti)”.

AS također napominje da se u njegovoj Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju7 “argumentira i iznosi zahtjev za besplatnim obrazovanjem za sve studente na svim razinama, kao i zahtjev da socijalno inkluzivno obrazovanje postane prioritet hrvatskog visokoškolskog sustava, odnosno da se direktni troškovi studija u potpunosti financiraju iz državnog proračuna”. I zatim neuvijeno poantira: “Na ovaj bi se zahtjev u Strategiji valjalo dugoročno obvezati.”

Umjesto toga, stvari se konstantno pogoršavaju, čemu je ritam udarilo aranžiranje odnosa između države i sveučilišta nalik korporativnom poslovanju, potpisivanjem programskih ugovora u ljeto 2012. godine. Već tad je studij plaćalo više od pola studenata u Hrvatskoj, e da bi se trend učvrstio prinudom nad fakultetima koji zadani tržišni prihod ubuduće mogu i moraju iskati ponajviše među samim studentima kao potrošačima njihovih usluga. Studiranje sve više nalikuje utrci za ECTS bodovima, gdje se manjak izražava pojedinačnim kaznenim cjenikom svakog fakulteta. Interna pravila o “studentskim participacijama” često su zakučasta i tajnovita pri upisu; otvoreno se ispostavljaju tek naknadno, dovodeći upisnike pred svršen čin. Gotovo svatko plaća bar nešto i nekoliko, jer su tarife uređene kao modeli diferencirani po raznim osnovama, te individualizirani, što relativizira univerzalnost problema i defokusira mogući otpor.

Na pojedinim fakultetima ne plaćaju ništa samo oni studenti koji su doslovno sve ispite položili u zadanom roku, a njih se po generaciji dade izbrojati na prste, što je cinična realizacija uvjeta postavljenih voljom onih političara koji su obećavali da će doista besplatno studirati svi koji to zasluže. No, govoreći o financiranju visokog obrazovanja, upada u oko ključna materijalna činjenica o kojoj se nekoć još i vodila rasprava – javno financirano obrazovanje iziskivalo bi svega 500 milijuna kuna budžetskog novca8, što znači bagatelu u odnosu na standardne fiskalne dubioze. Objašnjenje sukoba oko konačnog rješenja situacije, predimenzioniranih u odnosu na rečenu cifru, može biti samo jedno, i leži u načelnom tretmanu sektora koji se, nipošto bez razloga, ovdje više poima kao važan politički poligon, negoli kao realno jako zahtjevan korisnik javnih sredstava.

Mediji i ideološka magla “biblijskih vrijednosti”

Ostavljeni na cjedilu od političara i naposljetku svojih nastavnika, studenti su danas organizacijski također atrofirali – prošlo je pet godina od prve blokade, rekosmo, i čitava jedna generacija sišla je u međuvremenu sa scene. Pritom je onima koji su kasnije došli postalo teže, zbog svih nabrojanih razloga, i ne treba očekivati da će se u skorije vrijeme iz njihova krila omasoviti neki pokret kojim bi se kola nanovo pomaknula iz blata. Ključna institucija prethodne inicijative, Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i dalje se povremeno aktivira9, no samo njegovo formalno postojanje ipak ne rješava ništa samo po sebi.

U pozadini tako udešenog polja, sektorski privatni poduzetnici i dalje lobiraju u istom smjeru vlastitog profita, pomažući se naklonim medijima. Navedeno učilište Vern nastavlja s pokušajima inoviranja specifičnog javno financiranog obrazovanja, po svom ukusu, pozivajući se na model tzv. vaučerizacije10, a u skladu s onim što je govorio bivši mu dekan. U osnovi, dakle, riječ je o nastojanju da se aktivno izvuče novac iz proračuna, jednom kad se već stekla mogućnost kompetitivnog ulaska u sektor, gdje se dopusnice nisu dijelile snagom proklamiranih kvalitativnih principa izvrsnosti, nego sistemsko-političkog klijentelizma.

Hrvatski mediji, u velikoj glavnini privatni, i zato izrazito skloni komercijalizaciji znanosti i visokog obrazovanja, pritom rado potenciraju manje presudne detalje o funkcioniranju sektora. Najčešće zabavljeni progonom korumpiranih akademskih radnika i stalnom potragom za navodno rastrošnim javnim sveučilištima, ovog proljeća uspjeli su pitanje izbora novog rektora Sveučilišta u Zagrebu svesti na anegdotalnu prirodu i površinski kulturno-identifikacijski sadržaj jedne njegove nastupne izjave, sa zazivom “biblijskih vrijednosti” u budućem radu ustanove.

Borislav Mikulić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prepoznaje ekonomistički naboj u riječima novog rektora: “Borasova ljubav za Bibliju, tu ‘vrijednost kojoj svi težimo’, samo je osluškivanje i dopunjavanje trendova moći (…) S druge strane, Boras ideološkom maglom temeljnih identitetskih kulturnih vrijednosti, uz proklamaciju ‘društvene potrebe za obrazovanjem’ i njezino zadovoljavanje kroz povećanje opsega studija uz plaćanje nasuprot službeno proklamiranoj politici redukcije kapaciteta i smanjivanja kvota iz proračunskih sredstava, eksplicitno najavljuje i ujedno prikriva kao ‘nacionalni interes’ komercijalističke težnje koje odavno postoje unutar samog sveučilišta. Te su težnje bez dvojbe bile odlučujući, ako ne i glavni razlog neuspjeha studentske inicijative za besplatno školstvo”11.

Umjesno bi, prema tome, bilo pitati – ima li u Bibliji, povrh apstrakcija na koje se pozivao Damir Boras, mjesta za društvenu vrijednost besplatnog obrazovanja i protivljenja komercijalizaciji sektora? Možda, ako bismo vjerovali u otpor trgovcima u hramu, no bolje se ne zavaravati, mediji glavne struje neće propitivati taj aspekt u raspravi, nego će slijediti npr. podzemne tendencije rastakanja sveučilišta na sve autonomnije fakultetske sastavnice. Ni taj dio Borasove politike nije propitivan, naime, jer on umjesto integriranja ustanove koju vodi, neskriveno zagovara njezino praktično dijeljenje u korist tržišno potentnijih fakulteta, nauštrb onih kojima to nije inherentno, i tome može zahvaliti svoj proboj u rektorat. A napetost među fakultetima i sveučilištima, pri čemu Jovanović navija za svoje matično u Rijeci, dok su prethodnici mu tražili politikantske saveznike drugdje, jest istinska strast opisanih medija. Općedruštveni interes to nikako nije, niti ćemo besplatno obrazovanje lako opet vidjeti na kioscima.

Ali, globalni pokret za besplatno obrazovanje živi dalje – odatle je i stupio u hrvatski politički prostor, našavši u jednom historijskom, nimalo slučajnom momentu, dostojne posrednike. Nastavio se i njihovom zaslugom prelijevati u smjeru novih poprišta liberalizacije sektora, a što nerijetko, već tradicionalno, odrađuju socijaldemokratski političari. Bilježimo u tom smislu dva novija primjera iz bližeg susjedstva, u Beogradu12 i Tirani13, usporediva s viđenim ili makar bučno najavljenim tokovima u Hrvatskoj.

Što se tiče europsko-unijske konfederacije, ni u njoj ne djeluju jednoznačne tendencije, niti su u potpunosti zavladale implementacijom Bolonjske reforme, kao presudnog kontinentalnog sporazuma u komercijalizaciji znanstvene i visokoobrazovne djelatnosti. Zanimljiva je utoliko aktualna situacija u Njemačkoj14, odnosno na teritoriju nekadašnje Zapadne Njemačke, gdje javne ustanove počinju studentima naplaćivati školarine od 2006. i 2007. godine, u sedam od deset saveznih država. No, mahom prošle godine, njih šest odbacilo je tu praksu i nanovo posegnulo za javnim financiranjem. Još samo jedna zapadnonjemačka država, Donja Saska, nije poduzela isti korak, ali planira to učiniti do kraja ove akademske godine. Uspjeh se tumači demokratskim tokovima i visokom zainteresiranošću regionalnih društvenih zajednica, unutar narodnih, ne samo akademskih organizacija, koje su godinama dosljedno zahtijevale ukidanje naplate, što jasno ukazuje na politički uvjet koji mora prethoditi ostvarenju tog cilja.

1 Darko Bičak, “Radman za javno obrazovanje”, Poslovni.hr, 22. travnja 2009.

2 Igor Lasić, “Akademska zajednica ustuknula”, Novosti, 22. travnja 2014.

3 Tea Romić, “Nacionalno vijeće za znanost ipak imenovano”, Večernji.hr, 11. travnja 2014.

4 Dean Duda, “Intenzifikacija poraza: Uvjeti i posljedice ‘zaštićene’ reprodukcije”, Zarez, 19. lipnja 2013.

5 “Osvrt na ‘Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije'”, Akademska solidarnost, 15. studenog 2013.

6 “Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (sažetak)”, Vlada RH, rujan 2013.

7 “Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju”, Akadenska solidarnost, Zagreb 2012.

8 “Koliko su zaista ‘teški’ studentski zahtjevi?”, Business.hr, 22. travnja 2009.

9 “Osvrt Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktualne političke i društvene događaje u zemlji”, Slobodni filozofski, 22. stodenog 2013.

10 Branko Štefanović, “O čijem novcu je riječ u Strategiji obrazovanja?”, Jutarnji.hr, 11. travnja 2014.

11 Borislav Mikulić, “Tajna rektorove ‘bibliofilije'”, Forum.tm, 23. travnja 2014.

12 Andrea Jovanović, “Problemi države i univerziteta lome se preko leđa studenata”, Bilten.org, 8. travnja 2014.

13 Arlind Qori, “Neoliberalizacija albanskog visokog obrazovanja”, Bilten.org, 10. travnja 2014.

14 Howard Hotson, “Germany’s great tuition fees U-turn”, Times Higher Education, 13. veljače 2014.